Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-611/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5099/25-11 od 11. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5099/25-11 od 11. veljače 2026. u točki I. izreke te u točki II. izreke za iznos glavnice od 826,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2005. godine do isplate .

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5099/25-11 od 11. veljače 2026. te se vrijednost predmeta spora određuje u iznosu od 826,67 EUR.

II. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku sadržanog u točki III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5099/25-11 od 11. veljače 2026. se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana te se navedeno rješenje:

- potvrđuje u točci II. izreke za iznos od 849,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. pa do isplate, te u točci IV. izreke.

- preinačuje u točci II. izreke preko iznosa od 849,54 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Točka III. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-979/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 07. lipnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 826,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2005. godine do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. godine do isplate, dok je točkom III. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, a točkom IV. je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka. Rješenjem u sklopu prvostupanjske odluke određeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 2.153,89 EUR.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te da drugostupanjski sud naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Tuženik traži trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je osnovana u pogledu rješenja o određivanju vrijednosti predmeta spora i djelomično osnovana u pogledu parničnog troška.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 016-979/2005, sklopljenog dana 06. lipnja 2005. godine između tužitelja i tuženika koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 ,25% od iznosa kredita.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 06. lipnja 2005. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju stana;

- da je Ugovor sačinjen na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu tuženika;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% iznosa kredita;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje;

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu od 826,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2005. godine do isplate . Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Tu valja navesti da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

12. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena, kao i da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje mu se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03.

13. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

14. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

18. Odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s tada važećim člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

20. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Kako je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je posljedično svim ranijim utvrđenjima pravilno sud prvog stupnja presudio kao u točci I. izreke. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u pogledu čl. 210. ZOO/91, kada je naložio tuženiku da plati tužitelju iznos stečen navedenim ništetnim odredbama sa zakonskim kamatama od dana stjecanja po odredbi čl. 214. toga zakona.

23. Konačno, u pogledu žalbom ponavljanog prigovora zastare, ističe se da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetnih odredbi ugovora, jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

24. Slijedom navedenog, uz primjenu čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točku I. i točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar.

25. U pogledu odluke o trošku valja prije svega istaknuti da je u pravu tuženik kada osporava vrijednost predmeta spora kako je utvrđena po prvostupanjskom sudu (u iznosu od 2.153,89 EUR). Naime, tužitelj je sam u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.826,67 EUR (dakle manje nego što utvrđuje prvostupanjski sud), od čega je naveo da se 1.000,00 EUR odnosi na točku I. zahtjeva (utvrđenje), a 826,67 EUR na točku II. (isplata), te je nakon prigovora tuženika svojim podneskom od 16. rujna 2025. naveo kako se ne protivi navodima tuženika da VPS sud odredi u iznosu od 826,67 EUR, međutim prvostupanjski sud, očito postupajući prema svome ovlaštenju iz čl. 40. st. 3. ZPP-a, tu dispoziciju samog tužitelja ne uvažava.

26. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda pogrešna je odluka prvostupanjskog suda u pogledu vrijednosti predmeta spora, do koje je prvostupanjski sud došao zbrajajući iznos od 1.327,22 EUR za utvrđenje (pozivom na odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 826,67 EUR (za isplatu). Naime, deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu poslužio je samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 826,67 EUR.

27. Stoga je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo uvažiti, a rješenje o određivanju vrijednosti predmeta spora preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

28. U pogledu žalbe tuženika protiv odluke o trošku ističe se da je ista djelomično osnovana. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je tužitelju s obzirom na uspjeh u sporu dosudio parnični trošak, ali to je trebao učiniti prema vrijednosti predmeta spora ne uzimajući u obzir deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, kako je to ranije navedeno u ovoj drugostupanjskoj odluci. Tužitelju je u tom smislu valjalo priznati troškove za sastav tužbe od 75 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 16. srpnja 2025. (Tbr. 8/1) od 75 bodova te za zastupanje na ročištima 17. listopada 2025. i 22. siječnja 2026. od po 75 bodova (Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – presuda Visokog upravnog suda RH – dalje u tekstu: Tarifa), ukupno 300 bodova odnosno 600,00 EUR, što uvećano za PDV od 150,00 EUR te pristojbu na tužbu 33,18 EUR i presudu 66,36 EUR ukupno iznosi 849,54 EUR, primjenom.

29. Zbog toga je uz primjenu čl. 380. točke 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude za iznos od 849,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a kao i u točki IV. izreke, dok je rješenje u preostalom dijelu točke II. valjalo preinačiti primjenom čl. 380. točke 3. ZPP-a i zahtjev za naknadu troška za iznos od 250,00 EUR odbiti kao neosnovan.

30. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari njegova žalba u cijelosti neosnovana, to tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

31. Točka III. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer