REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-174/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER Pasifaja j.d.o.o. [adresa], OIB 29247672803, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o. ZAGREB, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri u Zagrebu, Masarykova ulica 3, radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla i izdavanja brisovnog očitovanja, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 28. travnja 2026. u prisutnosti zz tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 321-19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 8. travnja 2008., sklopljenog između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Pula, kao kreditora, VELO MAKS d.o.o., Banjole, kao korisnika kredita, te ZT i ĆT kao založnih dužnika, na iznos od 50.000,00 EUR.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, OIB: 57509775367, izdati tužitelju JUPITER Pasifaja j.d.o.o. Zagreb, OIB: 29247672803, ispravu s ovjerenim potpisom podobnu za uknjižbu brisanja založnog prava upisanog na temelju Ugovora o kreditu broj 321-19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. travnja 2008. na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čest. br. 913/118, te prenesenog na tuženika.

III Nalaže se tužitelju JUPITER Pasifaja j.d.o.o. Zagreb, OIB: 29247672803, naknaditi tuženiku B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, OIB: 57509775367, troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 125,00 EUR.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog tuženika za određivanje privremene mjere radi osiguranja tražbine troškova postupka koji glasi:

˝I. Sukladno odredbi čl. 345. Ovršnog zakona, u vezi s čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, a radi osiguranja novčane tražbine tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367 prema protivniku osiguranja LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od EUR 125,00 određuje se privremena mjera - oduzimanjem i polaganjem gotovog novca na ime namirenja tražbine predlagatelja osiguranja radi koje je određena privremena mjera i polaganjem gotovog novca u, za to osnovan sudski polog kod trgovačkog suda, a u korist predlagatelja osiguranja,

- osniva se sudski polog na ime i u korist predlagatelja osiguranja na koji će se pohraniti novčani iznos gotovog novca oduzet protivniku osiguranja, a radi namirenja dospjele novčane tražbine predlagatelja osiguranja.

II. Ova privremena mjera ostaje na snazi trideset dana od dana pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

III. Opominje se protivnik osiguranja da sud može u slučaju potrebe temeljem čl. 345. st. 7. Ovršnog zakona izreći fizičkim osobama kaznu u iznosu od EUR 130,00 do EUR 3.980,00 te zatvorsku kaznu u trajanju od petnaest dana do tri mjeseca.˝

Obrazloženje

1. Tužitelj JUPITER Pasifaja j.d.o.o. Zagreb u tužbi podnesenoj Trgovačkom sudu u Pazinu navodi da je na temelju ugovora o cesiji stekao tražbinu ranijeg založnog vjerovnika (RT), a koja tražbina je bila osigurana založnim pravom upisanim na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je na toj osnovi i sam postao za ložni vjerovnik na istoj nekretnini. Ističe da je na toj nekretnini već ranije upisano založno pravo u korist pravnog prednika tuženika, koje proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 321-19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, sklopljenog između banke kao kreditora i trgovačkog društva VELO MAKS d.o.o. kao korisnika kredita, a koje je založno pravo kasnijim prijenosima tražbine prešlo na tuženika.

2. Tužitelj smatra da ima pravni interes za pokretanje ovog postupka, jer kao kasniji založni vjerovnik ima pravo poduzimati sve radnje radi zaštite svog prava na zalogu, uključujući i osporavanje pravne osnove ranije upisanog založnog prava. U tom smislu tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan, i to iz sljedećih razloga: da ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli i otplati kredita prema srednjem tečaju banke, a da pritom nije određen način utvrđivanja tog tečaja; da ugovor predviđa promjenjivu kamatnu stopu, ali da ne sadrži jasno određene parametre njezina utvrđivanja; da iz ugovora nije razvidno tko određuje referentnu kamatnu stopu (EURIBOR), niti postoji jasno utvrđena metodologija njezina određivanja te da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao regulatorni okvir kojim bi se osigurala transparentnost i objektivnost takvih referentnih vrijednosti. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su bitni sastojci ugovora ostali neodređeni i neodredivi, zbog čega je činidba iz ugovora protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima, pa je ugovor ništetan.

3. Tužitelj dodatno ističe da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora, te da zbog njihove nevaljanosti nije moguće održati ugovor na snazi. Sukladno tome, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor o kreditu, naloži tuženiku izdavanje tabularne isprave podobne za brisanje založnog prava upisanog u njegovu korist te odluči o troškovima postupka.

4. U dokazne svrhe tužitelj predlaže uvid u ugovornu i zemljišnoknjižnu dokumentaciju, pribavu općih akata banke, kao i saslušanje većeg broja svjedoka na okolnosti poslovne prakse banaka, načina određivanja kamatnih stopa i referentnih vrijednosti te okolnosti sklapanja ugovora.

5. Tužbi prileži Ugovor o kreditu br. 321-19/2008 od 8. travnja 2008. (list 11-18 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za Addiko bank d.d. (list 19 do 75 spisa), izvadak iz zemljišne knjige, povijesni prikaz za čest. br. 913/118 upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 76 do 101 spisa),

Ugovor o cesiji br. 54200512 od 14. svibnja 2025. (list 102 do 104 spisa) te sudska praksa (list 105 do 111 spisa).

6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti, kako u pogledu dopuštenosti, tako i u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da se nadležnost ne može temeljiti na ugovoru o kreditu, budući da tužitelj nije njegova ugovorna strana, već da je nadležan sud prema sjedištu tuženika. U pogledu tog prigovora napominje se da se Trgovački sud u Pazinu rješenjem poslovni broj P-126/2025 od 30. listopada 2025. oglasio mjesno nenadležnim za odlučivanje te je odredio da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti ovom sudu kao mjesno nadležnom na odlučivanje. Navedeno rješenje je svojstvo pravomoćnosti steklo 27. studenog 2025.

7. Nadalje, tuženik ističe da je predmetna tužba nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa, jer tužitelj nije stranka ugovora o kreditu niti je s istim u bilo kakvom pravnom odnosu, pa ne može zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti. Smatra da pravo na pozivanje na ništetnost, iako formalno nije ograničeno, u procesnom smislu pretpostavlja postojanje pravnog interesa, koji u ovom slučaju izostaje.

8. Tuženik dodatno ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da tužitelj nije dokazao valjan prijenos tražbine, odnosno da dostavljeni ugovor o cesiji ne sadrži sve potrebne elemente za valjanost, te da iz njega ne proizlazi pravna osnova koja bi tužitelju omogućavala podnošenje predmetne tužbe.

9. Ističe i nedostatak pasivne legitimacije, obrazlažući da je tuženik kao cesionar stekao samo tražbinu i sporedna prava, ali ne i položaj ugovorne strane iz ugovora o kreditu, pa ne može biti tužen u postupku radi utvrđenja ništetnosti tog ugovora.

10. U odnosu na meritum spora, tuženik osporava navode o ništetnosti ugovora, ističući da su odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštene i u skladu s važećim propisima, te da su ugovorne obveze određene ili barem odredivo utvrđene.

11. Tuženik se protivi i svim predloženim dokazima tužitelja, smatrajući ih neodlučnima i neprimjerenima za utvrđivanje relevantnih činjenica u ovom postupku.

12. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj kao pravna osoba nema značajnu imovinu niti poslovnu aktivnost, te da je pokrenuo više sličnih postupaka, zbog čega postoji opasnost da tuženik neće moći naplatiti troškove postupka. Stoga tuženik predlaže donošenje rješenja o osiguranju privremenom mjerom, kojim bi se radi osiguranja njegove novčane tražbine po osnovi troškova postupka odredile mjere prema osnivaču tužitelja, uključujući polaganje novčanog iznosa u sudski polog, uz obrazloženje da su ispunjene pretpostavke za proboj pravne osobnosti. Zaključno, tuženik predlaže da sud tužbu odbaci kao nedopuštenu, odnosno podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju naknadu troškova postupka.

13. Tužitelj je ovom sudu dostavio i podnesak dana 19. travnja 2026. u kojem u bitnom navodi da sud ne smije smatrati EURIBOR općepoznatom činjenicom (čl. 221. st. 4. ZPP-a), da je metodologija EURIBOR-a složena, regulatorno uvjetovana i promjenjiva kroz vrijeme, da je ista u konkretnom slučaju sporna među strankama, da zbog toga zahtijeva dokazivanje (vještačenjem i svjedocima) te da bi suprotno postupanje predstavljalo povredu načela kontradiktornosti i pravičnog suđenja.

14. Sud je ispitao sve navode stranaka te utvrdio da među strankama u bitnome nije sporan sadržaj Ugovora o kreditu broj 321 -19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, niti sadržaj Ugovora o cesiji br. 54200512, kao ni činjenica da je tuženik sadašnji nositelj založnog prava koje proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu. Sporno je pravno značenje tih isprava, odnosno ima li tužitelj, kao kasniji založni vjerovnik koji nije stranka ugovora o kreditu, pravnu osnovu zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između drugih osoba te izdavanje isprave za brisanje založnog prava upisanog u korist tuženika.

15. Iz Ugovora o kreditu broj 321-19/2008 od 8. travnja 2008. proizlazi da je isti sklopljen između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Pula, kao banke, društva VELO MAKS d.o.o. kao korisnika kredita te ZT i ĆT kao založnih dužnika. Tužitelj nije stranka tog ugovora, nije sudjelovao u njegovu sklapanju, niti iz njega neposredno stječe bilo kakva prava ili obveze.

16. Iz navedenog ugovora proizlazi da je banka korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 EUR, prema srednjem tečaju banke za EUR važećem na dan korištenja kredita, te da je kredit odobren za financiranje tekućih poslovnih aktivnosti. Iz ugovora nadalje proizlazi da je otplata ugovorena u tromjesečnim anuitetima, da se protuvrijednost anuiteta podmiruje u kunama prema srednjem tečaju banke za EUR na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije dospijeća, te da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, uvećan za ugovorenu maržu.

17. Iz Ugovora o cesiji br. 54200512 od 14. svibnja 2025., sklopljenog između RT kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja, proizlazi da je tužitelju ustupljena novčana tražbina koju je ustupiteljica imala prema ĆT i ZT, zajedno sa založnim pravom upisanim radi osiguranja te tražbine. Dakle, predmetom cesije bila je određena novčana tražbina treće osobe i pripadajuće založno pravo, a ne ugovor o kreditu broj 321-19/2008 niti pravni položaj ugovorne strane iz tog ugovora.

18. Ugovorom o cesiji tužitelj nije stupio u pravni odnos između banke i korisnika kredita, niti je postao pravni sljednik bilo koje ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu. Cesijom se, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), prenosi tražbina i sporedna prava koja služe njezinu osiguranju, ali se time na primatelja tražbine ne prenosi položaj ugovorne strane iz nekog drugog pravnog posla, niti mu se daje opće ovlaštenje za osporavanje valjanosti ugovora sklopljenih između trećih osoba.

19. Tužitelj svoj pravni interes temelji na činjenici da je stekao založno pravo na istoj nekretnini na kojoj je ranije upisano založno pravo u korist pravnog prednika tuženika. Međutim, sama okolnost da je tužitelj kasniji založni vjerovnik na istoj nekretnini ne daje mu materijalnopravno ovlaštenje zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između banke i korisnika kredita, odnosno između osoba koje nisu stranke ovog postupka.

20. Položaj tužitelja kao založnog vjerovnika može biti relevantan za pitanja redoslijeda namirenja, opstojnosti i dosega njegova založnog prava te eventualnog namirenja iz vrijednosti nekretnine, ali se taj položaj ne može proširiti na pravo da se u parnici protiv kasnijeg stjecatelja druge tražbine osporava valjanost izvornog ugovora o kreditu sklopljenog između drugih osoba. Tužitelj, prema ocjeni suda, nije dokazao postojanje takvog konkretnog subjektivnog prava koje bi se moglo zaštititi upravo zahtjevom postavljenim u ovoj parnici.

21. Iako se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, sud ocjenjuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao takvu materijalnopravnu povezanost sa spornim ugovorom koja bi ga ovlašćivala zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između drugih osoba, niti je dokazao da bi iz takvog utvrđenja za njega neposredno proizlazilo pravo zahtijevati brisanje založnog prava tuženika.

22. Tužitelj nije vjerovnik iz predmetnog ugovora o kreditu, nije dužnik iz tog ugovora, nije založni dužnik po tom ugovoru, nije pravni sljednik korisnika kredita niti banke, niti je cesijom stekao tražbinu koja proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu. Njegova tražbina proizlazi iz sasvim drugog odnosa, odnosno iz tražbine RT prema založnim dužnicima, pa se ne može prihvatiti tvrdnja da je tužitelj ovlašten tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 321-19/2008.

23. Sud pritom ne spori da tužitelj kao kasnije upisani založni vjerovnik može imati određeni gospodarski interes da ranije upisano založno pravo prestane postojati ili bude brisano iz zemljišne knjige. Međutim, takav gospodarski ili faktični interes sam za sebe ne daje tužitelju ovlaštenje zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između drugih osoba.

24. Naime, predmet ovog postupka nije odlučivanje o prvenstvenom redu založnih prava niti o opsegu prava kasnijeg založnog vjerovnika, već o valjanosti Ugovora o kreditu sklopljenog između banke i korisnika kredita. Tužitelj, ponovno se naglašava, nije ugovorna strana toga ugovora, nije pravni sljednik banke, nije pravni sljednik korisnika kredita, nije založni dužnik iz toga ugovora niti je cesijom stekao tražbinu koja proizlazi iz toga ugovora.

25. Ugovorom o cesiji na koji se tužitelj poziva prenesena je zasebna novčana tražbina treće osobe zajedno s pripadajućim založnim pravom, dok cesijom nije prenesen položaj ugovorne strane iz Ugovora o kreditu niti je tužitelj stupio u pravni odnos nastao sklapanjem toga ugovora.

26. Stoga činjenica da je tužitelj stekao založno pravo na istoj nekretnini ne stvara sama po sebi materijalnopravno ovlaštenje za vođenje parnice radi utvrđenja ništetnosti ugovora iz kojeg proizlazi ranije upisano založno pravo.

27. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje takve neposredne pravne povezanosti s predmetnim Ugovorom o kreditu, sud zaključuje da nije ovlašten zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti niti iz takvog zahtjeva izvoditi pravo na izdavanje brisovnog očitovanja.

28. Sud smatra da sama činjenica postojanja gospodarskog interesa za uklanjanje pravnih učinaka određenog ugovora nije dovoljna za uspjeh tužbenog zahtjeva, već tužitelj mora dokazati da mu pravni poredak upravo u konkretnom slučaju priznaje ovlaštenje zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora.

29. U odnosu na prigovor pasivne legitimacije, sud utvrđuje da je tuženik sadašnji nositelj tražbine i založnog prava koje potječe iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 321-19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Stoga je tuženik pasivno legitimiran u dijelu u kojem se tužbenim zahtjevom traži izdavanje isprave podobne za brisanje založnog prava koje je upisano u njegovu korist, odnosno koje je na njega preneseno. Naime, upravo bi tuženik kao sadašnji nositelj upisanog založnog prava bio osoba od ko je bi se, ako bi bile ispunjene materijalnopravne pretpostavke, moglo zahtijevati izdavanje brisovnog očitovanja.

30. Međutim, okolnost da je tuženik sadašnji nositelj tražbine i založnog prava ne znači da je samim time osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu sklopljenog između drugih osoba. Ustupom tražbine tuženik nije postao izvorna ugovorna strana Ugovora o kreditu u smislu prijenosa cjelokupnog ugovornog položaja, već je stekao tražbinu i sporedna prava koja služe njezinu osiguranju. Stoga se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može temeljiti samo na činjenici da je tuženik sadašnj i nositelj založnog prava, već tužitelj mora dokazati i da ima materijalnopravno ovlaštenje zahtijevati utvrđenje ništetnosti pravnog posla iz kojeg proizlazi ranije založno pravo.

31. Sud ocjenjuje da tužitelj takvo ovlaštenje nije dokazao. Tužitelj nije ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu, nije pravni sljednik korisnika kredita, banke niti založnih dužnika iz tog ugovora, niti je cesijom stekao tražbinu koja proizlazi iz predmetnog ugovora. Njegova tražbina proizlazi iz drugog pravnog odnosa, odnosno iz tražbine RT prema ĆT i ZT, zajedno s pripadajućim založnim pravom. Sama okolnost da je tužitelj kasniji založni vjerovnik na istoj nekretnini predstavlja gospodarski interes za bolji red namirenja, ali ne i materijalnopravno ovlaštenje da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između trećih osoba.

32. Iz istih razloga neosnovan je i zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženiku naloži izdavanje tabularne isprave za brisanje založnog prava. Takav zahtjev pretpostavlja da je tužitelj dokazao pravnu osnovu za prestanak odnosno brisanje založnog prava tuženika. Budući da tužitelj nije dokazao da je ovlašten osporavati temeljnu tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu niti da je založno pravo tuženika prestalo na nekoj drugoj pravnoj osnovi, nema osnove naložiti tuženiku izdavanje brisovnog očitovanja.

33. Sud je stoga ocijenio da tužitelj nije dokazao odlučne pretpostavke za prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, kao ni za prihvaćanje zahtjeva za izdavanje brisovnog očitovanja. Budući da je nakon raspravljanja i ocjene isprava u sp isu utvrđena materijalnopravna neosnovanost postavljenog zahtjeva, sud nije odbacio tužbu, nego je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

34. Naime, odbacivanje tužbe dolazi u obzir kada nisu ispunjene procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje. U ovom slučaju sud je, polazeći od sadržaja tužbe, odgovora na tužbu i priloženih isprava, ocijenio pravni položaj tužitelja i tuženika te zaključio da iz utvrđenih činjenica ne proizlazi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga je bilo mjesta donošenju meritorne odluke kojom se tužbeni zahtjev odbija. Sud je, dakle, ispitao pravni položaj tužitelja u odnosu na predmetni ugovor i utvrdio da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi osnovanost zahtjeva, što predstavlja razlog za njegovo odbijanje, a ne za odbacivanje tužbe.

35. U odnosu na tužiteljeve navode o ništetnosti ugovora zbog valutne klauzule, srednjeg tečaja banke i promjenjive kamatne stope vezane uz tromjesečni EURIBOR, sud utvrđuje da ta pitanja u ovom postupku nisu odlučna, jer tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju odnosno materijalnopravno ovlaštenje za osporavanje predmetnog ugovora. Drugim riječima, prije ocjene jesu li pojedine ugovorne odredbe valjane ili ništetne, potrebno je utvrditi je li upravo ovaj tužitelj ovlašten zahtijevati takvo utvrđenje u odnosu na ugovor u kojem nije ugovorna strana niti pravni sljednik ugovornih strana. Budući da to nije utvrđeno, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak o sadržajnoj valjanosti ugovornih odredbi, jer bi i u slučaju da su svi činjenični navodi tužitelja o ništetnosti ugovora točni, tužbeni zahtjev bio neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije i nepostojanja materijalnopravnog ovlaštenja za njegovo podnošenje.

36. Neovisno o navedenom, sud napominje da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, već trgovački ugovor sklopljen između banke i trgovačkog društva radi financiranja tekućih poslovnih aktivnosti. Korisnik kredita bio je trgovačko društvo koje je u pravnom prometu dužno postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Stoga se na predmetni odnos ne mogu neposredno primijeniti pravila i standardi razvijeni u potrošačkim sporovima, osobito u kolektivnim postupcima zaštite potrošača.

37. Glede EURIBOR-a, sud posebno ističe da svoju odluku ne temelji na zaključku da bi sva pitanja metodologije, regulatornog okvira i povijesne transparentnosti EURIBOR-a predstavljala općepoznate činjenice u smislu članka 221. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP). Sud stoga nije uskratio tužitelju raspravljanje o odlučnoj činjenici na način da bi bez dokazivanja uzeo kao općepoznatu činjenicu nešto što je među strankama sporno.

38. Suprotno navodima tužitelja, pitanja metodologije određivanja EURIBOR-a, njegova regulatornog razvoja, institucionalnog nadzora i transparentnosti nisu odlučna za odluku u ovom sporu, jer je tužbeni zahtjev odbijen zbog nepostojanja pravne osnove tužitelja da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između drugih osoba. Slijedom toga, ni izvođenje dokaza na okolnosti EURIBOR-a ne bi moglo dovesti do drukčije odluke u ovoj pravnoj stvari.

39. Pritom sud razlikuje pitanje postojanja pojma EURIBOR-a kao referentne kamatne stope od pitanja njegove metodologije i regulatornog režima. Međutim, ni jedno ni drugo pitanje nije odlučno za ishod ovog postupka, jer se odluka temelji na pravnoj ocjeni odnosa između stranaka i sadržaja isprava u spisu, a ne na ocjeni valjanosti pojedinih financijskih parametara ugovora.

40. Zbog toga je sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje svjedoka predloženih na okolnosti poslovne prakse banaka, pobude za sklapanje ugovora, načina upravljanja kamatnim i valutnim rizikom, metodologije EURIBOR-a i sudske prakse. Ti dokazni prijedlozi nisu usmjereni na odlučne činjenice za odluku o postavljenom zahtjevu, nego na opća stručna, regulatorna i pravna pitanja, odnosno na okolnosti koje ne mogu utjecati na zaključak da tužitelj nije ugovorna strana ni pravni sljednik ugovornih strana iz predmetnog ugovora.

41. Sud je osobito ocijenio nepotrebnim saslušanje bivših djelatnika banke na okolnost pobude sklapanja ugovora. Čak i kada bi se takvim saslušanjima utvrđivale okolnosti poslovne politike banke ili razlozi zbog kojih je banka ugovarala promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te okolnosti ne bi bile odlučne za pitanje ima li tužitelj, kao treća osoba i kasniji založni vjerovnik iz drugog pravnog odnosa, ovlaštenje tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora.

42. Isto vrijedi i za prijedlog pribave općih akata banke o upravljanju rizicima. Ti akti mogli bi eventualno biti relevantni u sporu između ugovornih strana, odnosno u sporu u kojem je odlučno pitanje valjanosti konkretnih ugovornih odredbi. Međutim, u ovom postupku odlučno je pitanje pravnog položaja tužitelja u odnosu na ugovor koji osporava, pa pribava navedene dokumentacije ne bi pridonijela razjašnjenju odlučnih činjenica.

43. Sud je imao u vidu i nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku na koje se tužitelj poziva u svom podnesku. Međutim, te odluke nisu obvezujuće za ovaj sud, a osim toga odnose se na druge ugovore, druge stranke i drukčije činjenične okolnosti. Sama okolnost da je u nekoj drugoj pravnoj stvari donesena nepravomoćna odluka kojom je utvrđena ništetnost određenog ugovora ne može zamijeniti pretpostavke koje tužitelj mora dokazati u ovom postupku.

44. Sud nije prihvatio ni tvrdnju tužitelja da bi odbijanjem predloženih dokaza bilo povrijeđeno pravo na kontradiktorni postupak. Strankama je omogućeno iznijeti činjenice, pravne argumente i dokazne prijedloge, a sud je o tim prijedlozima odlučio prema njihovoj relevantnosti za predmet spora. Pravo stranke na dokazivanje ne znači obvezu suda da izvede svaki predloženi dokaz, već samo one dokaze koji su podobni za utvrđivanje odlučnih činjenica.

45. Budući da je sud ocijenio da su za odlučivanje dostatne isprave koje se nalaze u spisu, osobito ugovor o kreditu, zemljišnoknjižna dokumentacija, isprave o prijenosu tražbine i založnog prava te ugovor o cesiji na koji se tužitelj poziva, nije bilo potrebe za izvođenjem daljnjih personalnih dokaza. O odlučnim pitanjima u ovoj pravnoj stvari moguće je odlučiti na temelju isprava i primjenom mjerodavnog prava.

46. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 321 - 19/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, niti osnovanost zahtjeva za izdavanje isprave podobne za brisanje založnog prava tuženika. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

47. Nadalje, sud nije prihvatio zahtjev tuženika za donošenje rješenja o osiguranju privremenom mjerom. Tuženik je taj prijedlog temeljio na tvrdnjama o mogućoj nenaplativosti troškova postupka i navodnoj zlouporabi pravne osobnosti od strane osnivača tužitelja. Međutim, okolnosti koje se odnose na imovno stanje tužitelja, činjenicu da je riječ o jednostavnom društvu s ograničenom odgovornošću i postojanje drugih sličnih postupaka same po sebi ne predstavljaju dostatnu osnovu za određivanje predložene privremene mjere prema osobi koja nije stranka ovog parničnog postupka. Tužitelj u ovom postupku je trgovačko društvo. Osim toga, predmet ovog postupka je odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dok odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u parnici. Sama mogućnost da bi naplata troškova postupka mogla biti otežana ne opravdava određivanje predložene mjere u obliku oduzimanja i polaganja gotovog novca, osobito prema osnivaču tužitelja, bez prethodnog utvrđenja pretpostavki za proboj pravne osobnosti u za to propisanom postupku.

48. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, nema pravo na naknadu troškova postupka, dok tuženik ima pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a.

49. Temeljem članka 164. ZPP-a tuženiku su priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 EUR te zastupanja na ročištu dana 28. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno sa PDV-om ukupno iznosi 250,00 EUR. Suprotno tome, sud nije priznao trošak sastava prijedloga za određivanje privremene mjere, budući da taj prijedlog nije bio osnovan niti je bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP -a, osobito imajući u vidu da se odnosio na osiguranje buduće tražbine troškova postupka.

Zagreb, 10. lipnja 2026.

S u d a c:

Jasna Golubić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka odluke. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. JUPITER Pasifaja j.d.o.o. [adresa]

2. Odvj. Zvonimir Buterin, OD Buterin & partneri u Zagrebu, Masarykova ulica 3