REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2204/2025

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru GGE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Babić i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:10840749604, koje zastupa odvjetnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate u iznosu od 108,00 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026., u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja GG, odvjetnički vježbenik i punomoćnika tuženika, s danom objave 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GENERALI OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, isplatiti tužitelju A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru GGE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 108,00 EUR (slovima: sto osam eura) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 9. rujna 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,65 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da prometnoj nezgodi koja se dogodila dana dana 27. lipnja 2024. godine nastala je šteta na vozilu, marke i tipa FORD KUGA (CTD), reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili dana 4. srpnja 2024. godine zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2410392814. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je isplatio dio štete i poslao obavijest o izvršenoj uplati, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka šte tnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 1111-100-1, a koji račun u ukupnom iznosu od 830,63 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 722,63 EUR. Razliku od 108,00 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od 722,63 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 108,00 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što je na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) je napisana cijena sata rada u iznosu od 20,00 eura, plus PDV, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 52,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 52,00 EUR / sat plus PDV . Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dan 5. veljače 2025. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 171,38 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava se tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te se predlaže sudu da tužitelja odbije uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Tuženik ističe da je isplatom iznosa od 722,63 EUR u cijelosti naknadio štetu na vozilu oštećenika koja je nastala u prometnoj nezgodi od dana 27. lipnja 2024. godine. Također, iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 05. veljače 2025. godine proizlazi da Ustupitelj ima potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 171,38 EUR, a sve prema računu popravka br. 1111- 100-1 od 24.08.2024., koji račun je izdan od strane ovdje tužitelja. No, navedeni račun izdao je tužitelj kao vjerovnik, dok je po navedenim računima ĐG, pa se dakle radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče isključivo tužitelja i VG, ali ne i tuženika, odnosno Ustupitelj temeljem navedenog računa ne može imati i nema nikakvu tražbinu prema tuženiku koja bi mogla biti predmetom ustupanja. Dakle, ugovorom o ustupanju Ustupitelj u biti svoje dugovanje, koje ima prema tužitelju po računu popravka br. 1111-100-1 od 24.08.2024., ustupio istom tom vjerovniku koji je ujedno i tužitelj u ovom postupku. Slijedom navedenog, tražbina oštećenika/Ustupitelja prema ovdje tuženiku je isplatom iznosa od 722,63 EUR prestala, pa sukladno tome oštećeni nije mogao Ugovorom o ustupanju na pravno valjan način ustupiti nepostojeću tražbinu ovdje tužitelju, pa se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Nadalje, tuženik je kao osiguravajuće društvo prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, a na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, odnosno izdane police osiguranja te pripadajućih uvjeta, ovlašten i dužan procjenjivati koliko iznosi primjerena naknada štete koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju. Oštećena osoba je sukladno odredbi članka 5. ZOO-a kao sudionik tog obveznog odnosa temeljem ugovora o osiguranju, dužna je surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Tuženik također ističe da je oštećena osoba u postupku ostvarivanja prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju, dužna ponašati se pažnjom dobrog domaćina, a kako to nalaže odredba članka 10. ZOO-a. Pažnja dobrog domaćina u konkretnoj situaciji tj. kod popravka oštećenog vozila, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača – auto servisne radionice u mjestu prebivališta oštećenika, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Razvidno je da oštećenik prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina, tim više što u mjestu prebivališta oštećene osobe postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao tužitelj pri čemu osiguranik tuženika nije postupio po načelu dobrog domaćina. Isto tako u okviru predmetne obveze postupanja pažnjom dobrog domaćina sporno je zbog čega je ĐG prenio svoje eventualno potraživanje naknade štete na tužitelja kada se tužitelj očito ne bavi otkupom i naplatom takvih otkupljenih potraživanja i kada je očito tim činom postupa suprotno navedenom načelu. Dakle, kako tužitelj otkup i naplatu potraživanja nema navedene kao djelatnosti odnosno predmet poslovanja koji je upisan u sudskom registru, to dovodi u pitanje zakonitost takvog poslovanja tužitelja, jer na takav način isti krši odredbe Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19 ). Naime, člankom 5. Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19 ) neregistriranom djelatnosti smatra se kad pravna osoba obavlja djelatnost koja nije upisana u sudski registar ili drugi odgovarajući registar. U konkretnom slučaju radi se naknadi štete u vidu naknade troškova popravka vozila. Naime, smisao instituta naknade štete je da se oštećena stvar dovede u stanje prije štete, a u slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, štetnik mu je dužan naknaditi troškove, ali ne bilo koje troškove, već samo one koji su bili nužni i potrebni da se oštećena stvar dovde u prvobitno stanje. Prema tome, naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. Dakle, to znači da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu od strane tuženika svoje vozilo nije mogao dovesti u stanje u kakvom je to vozilo bilo prije prometne nezgode. Tuženik je za predviđeno trajanje radova na vozilu odredio 7,2 sati pri čemu je obračunao svaki radni sat po cijeni od 40,00 EUR + PDV u skladu s ugovorenom cijenom koju tuženik ima sa tužiteljem, pa je isplaćeni iznos štete od 722,63 EUR dovoljan da se oštećenikovo stanje automobila dovede u ono stanje u kojem se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće, a prilikom gore navedenog izračuna naknade štete tuženik je uzeo u obzir sve tvorničke normative, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala. Također, jedno od osnovnih načela instituta naknade štete je da ta naknada ne može biti viša od visine prouzročene štete te stoga nitko ne može na ime naknade štete ostvariti više od iznosa pretrpljene štete, pri čemu osiguranje ne može biti izvor bogaćenja, a sve sukladno odredbi članka 949. ZOO-a. oštećenik ne može potraživati veću naknadu od one koja mu pripada, odnosno naknada ne može biti viša od prouzročene štete, što bi u konkretnom primjeru bila satnica od 40,00 EUR + PDV jer se navedenom satnicom postiže svrha povrata u prijašnje stanje, a sve preko toga bi trebalo biti tumačeno kao pretjerana naknada po ugovoru o osiguranju (neopravdano bogaćenje) ili doprinos oštećenika neopravdanom uvećanju naknade na temelju ugovora o osiguranju, a što prema tuženiku ni je dozvoljeno niti osnovano. Oštećenik niti u mirnom postupku, niti u tužbi nisu priloženi odnosno predloženi dokazi temeljem kojih bi se moglo utvrditi upravo to - da isplaćenim iznosom od strane tuženika oštećenik nije bio u mogućnosti dovesti svoje vozio u stanje prije nezgode. Napominje se da je tuženik u izvidu štete jasno naveo cijenu sata rada koju priznaje, pa ako tužitelj po navedenoj cijeni sata rada nije mogao popraviti vozilo oštećenika, tada nije niti trebao primiti na popravak vozilo oštećenika, što znači da popravak vozila nije obavljen u skladu s izvidom štete. Nije sporno da tužitelj može cijenu svog sata odrediti na način kako to njemu odgovara, no to ne znači i da ta cijena mora biti i plaćena, jer je smisao instituta naknade štete isplatiti onaj novčani iznos naknade štete koji je dovoljan da se oštećena stvar dovede u stanje kakvo je bilo prije štete, jer naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio Predlaže se odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga obvezati da tuženiku naknadi troškove postupka.

3.

Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: račun 1111-100-1 (list 10 spisa), izvid štete (list 12 spisa), obavijest o šteti ( list 14 spisa), izvod po računu ( list 16- 18 spisa), dopis ( list 22 spisa), cjenik usluga (list 26 spisa), Izjava ( list 28 spisa), Ugovor o ustupu potraživanja (cesiji) (list 30-32 spisa), dopis 34 ( list 85 spisa) sudska praksa u spisu.

4.

Tužitelj je predložio provođenje prometnog vještačenja na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e. Navedeni dokazni prijedlog, kao i predložena saslušanja ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odlučio da neće provesti navedene dokazne prijedloge.

5.

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 108,00 eura koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje po računu broj 1111-100-1.

7.

Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja kao i odgovornost osiguranika.

8.

Među strankama sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna pasivna i legitimacija koji tužitelj temelji na Ugovoru o ustupu tražbine. Sporan je i zatraženi tijek zateznih kamata.

9.

Prvotno valja naglasiti, da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu potraživanja (cesiji) od 5.2.2025. (list 30-32 spisa) iz kojeg je razvidno, između ostaloga, da je ĐG kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoju tražbinu prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 1111-100-1 prema izvidu štete broj 2410392814 što je sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO) pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

10.

Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 2410392814 (list 12. spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa broj 1111-100-1 (list 10. spisa) odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 2410392814.

11.

Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u računu tužitelja, odnosno da je vozilo mogao popraviti po cijeni nižoj od navedene u računu tužitelja ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

12.

Iz utuženog računa broj 1111-100-1 (list 10. spisa) sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 664,50 EUR, u koji iznos je uračunat iznos i potrošnog materijala limara i rad autolimara, što uvećano za PDV iznosi 830,63 eura, da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 2410392814, te da je naznačeno da je za rad na vozilu utrošeno 7.20 sata, dok je u tuženikom izvidu štete broj 2410392814 (list 12. spisa) navedeno da je za limarske radove potreban potrošni materijal u iznosu od 4,78 EUR i vrijeme od 3,00 sati, te za lakirera vrijeme od 4,22 sata i potrošni materijal u iznosu od 117,69 eura. Iz cjenika tužitelja (list 26 spisa) razvidno je da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat po cijeni od 52,00 EUR uvećano za 25% PDV-a, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu.

13.

Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u nekom drugom servisu.

14.

Okolnost da bi u drugim servisima odnosno radionicama cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tim više što je tužitelj obračunao onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovački sud u presudi Pž-3526/2023).

15.

Stoga je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, u skladu s odredbom čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, tužitelju dužan naknaditi štetu u iznosu od 108,00 EUR, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16.

Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

17.

Uzimajući u obzir naprijed navedeno sud je stoga tužitelju dosudio zatezne kamate od dana procijene štete, odnosno od dana 10. svibnja 2024. pa do isplate, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

18.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje: OT), a ovaj trošak se prije svega odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora, i to sukladno čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a u zatraženom iznosu od 238,65 EUR, a koji trošak se odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, obrazloženi podnesak od 27.03.2026. u iznosu od 50,00 eura, pristup ročištu dana 6.05.2025. u iznosu od 50,00 eura, te ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, ukupno 175,00 eura uvećano za iznos PDV-a 43,75 eura, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 19,90 EUR, pa je tužitelju stoga dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 238,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a počevši od presuđenja do isplate i odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude

U Zagrebu, 10. lipnja 2026.

SUDAC:

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru GGE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Babić i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa],

2. GENERALI OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:10840749604, koje zastupa odvjetnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu