Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-165/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb , kojeg zastupa punomoćnik ČU, dipl.iur. zaposlenik tužitelja, protiv tuženika PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Piper, odvjetnik u Požegi, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi od 17. prosinca 2025. poslovni broj: Pn- 63/2024-16, u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: Pn-63/2024-16 od 17. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 3.428,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate kao i da tužitelju naknadi parnične troškove, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.706,81 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom županijskom sudu da pobijanu presudu ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu ili da svojom odlukom riješi ovu pravnu stvar.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je ponajprije ispitao pobijanu presudu iz aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona te je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koju trpi zbog sukcesivne isplate invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. svojem osiguraniku ZU i bivšem zaposleniku tuženika kojem je zbog ozljede na radu kod tuženika i potpunog gubitka radne sposobnosti priznato pravo na invalidsku mirovinu s danom 29. rujna 1998. i to u visini od 50% ukupno isplaćene invalidske mirovine u tom razdoblju obzirom na utvrđeni doprinos nastanku invalidnosti osiguranika tužitelja od 50%, a što čini iznos od 3.428,07 EUR. Pravnu osnovu za zahtijevanu naknadu štete tužitelj temelji na odredbi članka 162. stavku 1. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj:157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje u tekstu ZOMO).

7. Svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na činjenicama koje između stranaka nisu sporne kao i onih utvrđenih ocjenom pisanih isprava te provedenom dokazu vještačenjem po sudskoj vještakinji Dajani Hart na osnovu kojih je utvrdio slijedeće činjenično stanje te zauzeo slijedeće materijalno pravno stajalište:

- da nije sporan nastanak štetnog događaja te da je tuženik na temelju pravomoćnih presuda Općinskog suda u Požegi broj: P-164/04 i P-1498/07 periodično podmirivao štetu tužitelju na ime isplaćene invalidske mirovine njegovom osiguraniku ZU dok je pravomoćnom presudom istog suda posl.br. Pn-178/2022 tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 29. veljače 2016.

- da bi osiguranik tužitelja ZU **.**.2009. ispunio uvjete za starosnu mirovinu te da tužitelj i nakon tog datuma nastavio isplaćivati ZU invalidsku mirovinu umjesto starosne mirovine

- da je provedenim dokazom vještačenjem po knjigovodstvenom vještaku Dejani Hart utvrđeno da bi osiguranik tužitelja obzirom da je rođen **.**.1944., s danom 12. travnja 2009. napunio 65 godina te bi prema redovnom tijeku stvari da štetnog događaja nije bilo, stekao pravo na punu starosnu mirovinu

- da bi ZU za utuženo razdoblje od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. ostvario starosnu mirovinu u većem iznosu nego što su mu isplaćene invalidske mirovine zbog čega tužitelj isplatama invalidske mirovine ne trpi nikakvu štetu

- da se tužitelj pozvao na Zakon o mirovinskom osiguranju, poglavito na članak 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 115/18) kojim je precizirano da HZMO po osnovi naknade štete ima pravo potraživati novčana davanja isplaćena kroz invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

- da je iz presude Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-924/2023-2 od 5. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi posl.br. Pn -178/2022 razvidno da se radi o presuđenoj stvari u pogledu pravne osnova predmetne tužbe jer je tim presudama utvrđeno da je tužitelj bio dužan temeljem odredbe članka 58. ZOMO iz 2013. stečeno pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti po službenoj dužnosti prevesti u starosnu mirovinu s danom navršene starosne dobi od 65 godina osiguranika

- da je tužitelj postupao po Zakonu, a što je bio dužan učiniti, osiguranik tužitelja ZU bi po službenoj dužnosti od 12. travnja 2009. bio u starosnoj mirovini čime bi otpao osnov regresa invalidske mirovine koji tužitelj potražuje od tuženika,

- da tužitelj svjesno nije poštivao zakonsku obvezu jer bi morao isplaćivati veći iznos starosne mirovine osiguraniku, a što znači da tužitelj prema tuženiku nema nikakvi pravni osnov za regres starosne mirovine

- da se tužitelj neosnovano poziva na izmijenjenu odredbu članka 161. ZOMO koji se primjenjuje od 1. siječnja 2019. jer ta odredba nije bila na snazi u trenutku kada je osiguranik tužitelja stekao pravo na starosnu mirovinu (12.4.2009.)

pa posljedično naprijed utvrđenom odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i na temelju članka 154. stavka 1. ZPP obvezuje tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.706,81 EUR.

8. Tužitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije uvažio kao dovoljan dokaz njegov obračun isplaćenih iznosa invalidske mirovine osiguraniku ZU za utuženi period u punom iznosu pri tome tvrdeći da je obračun njegove službe za isplatu mirovina javna isprava te da sud nije trebao uzimati u obzir nikakvu pretpostavljenu starosnu mirovinu jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad zakona. Zbog toga da je njegov tužbeni zahtjev prema članku 162. stavku 1. i 3. ZOMO na zakonu osnovan jer za štetu odgovara poslodavac odnosno tuženik budući je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu. Ističe da je u vrijeme sukcesivnih isplata invalidske mirovine osiguraniku ZU u razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. na snazi specijalni Zakon o mirovinskom osiguranju te njegova izmijenjena odredba članka 161. stavak 2. gdje je precizirano da HZMO po osnovi naknade štete ima pravo potraživati novčana davanja isplaćena kroz invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu tvrdeći da je intencija zakonodavca da se zapravo zbog činjenice ranijeg umirovljenja uslijed štetnog događaja koji utječe na radnu sposobnost Zavodu omogući da potražuje štetu od odgovorne osobe te da mu se nadoknadi stvarna šteta koju trpi upravo zbog činjenice da nikada neće doći do priznavanja prava na starosnu mirovinu, a što potvrđuje i brojna sudska praksa. Zaključno smatra da je pogrešno utvrđivati nekakvu fiktivnu pretpostavljenu starosnu mirovinu jer se njegovom osiguraniku stvarno isplaćuje invalidska mirovina te da je stoga prvostupanjski sud odbivši tužbeni zahtjev pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Iznesenim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i na njima zasnovano materijalno pravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva koja ovaj sud prihvaća kao pravilna.

10. Naime, nije sporno, a š to proizlazi i iz pisanih isprava tužitelja koje prileže spisu , da je tužitelj rješenjem od 1. srpnja 1999. Ur.broj: UP-I-652/99 svojem osiguraniku ZU rođ. **.**.1944. kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu priznao počevši od 29. rujna 1998. pravo na invalidsku mirovinu. Također nije sporno da je osiguranik tužitelja 12. travnja 2009. napunio 65 godina zbog čega bi ostvario pravo na starosnu mirovinu budući je na dan priznanja prava na invalidsku mirovinu ostvario mirovinski staž od 35 godina, 7 mjeseci i 23 dana.

11. Člankom 58. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13 – dalje u tekstu: ZOMO/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. propisano je da se korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti prevodi to pravo u istoj svoti, s danom navršene starosne dobi iz članka 33., odnosno iz članka 180. tog Zakona, po službenoj dužnosti, na starosnu mirovinu.

12. Provedenim dokazom vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstvo Dajani Hart prvostupanjski sud utvrdio je da bi za slučaj da je tužitelj postupio po članku 58. ZOMO/13 i korisniku prava na invalidsku mirovinu ZU zbog potpunog gubitka radne sposobnosti preveo to pravo s danom navršene starosne dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu, dakle s danom 12. travnjem 2009., u starosnu mirovinu po službenoj dužnosti, osiguranik tužitelja ZU u spornom razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. ostvario bi starosnu mirovinu u većem iznosu nego što mu je u tom razdoblju tužitelj isplaćivao invalidsku mirovinu zbog čega i po ocjeni ovog suda za slučaj da je tužitelj po službenoj dužnosti postupio na način kako je to određeno člankom 58. ZOMO/13 i preveo invalidsku mirovinu svojeg osiguranika u starosnu mirovinu s danom ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu u pogledu dobi, tužitelj isplatom invalidske mirovine koja je niža od starosne mirovine više ne trpi nikakvu štetu koju bi u konkretnom slučaju trebao naknaditi tuženik. Činjenica da tužitelj nije postupio po odredbi članka 58. ZOMO/13 već je zbog svojeg propusta nastavio svojem osiguraniku isplaćivati "invalidsku mirovinu" umjesto "starosne" ne čini tuženika obveznim u smislu članka 161. stavka 2. ZOMO koji je izmijenjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 115/18) i koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., dakle u vrijeme kada je invalidska mirovina osiguranika tužitelja trebala biti prevedena u starosnu mirovinu (2014.) i isplaćivana osiguraniku tužitelja i u vremenu od 1. listopada 2020. do njegove smrti 24. lipnja 2023.

13. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud ne nalazi ostvarenim žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke u vezi koje tužitelj ne iznosi konkretne žalbene razloge očito pobijajući istu posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari, a da ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer