Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-316/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Tomažić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. OIB: 81793146560 iz Zagreba, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Ruždjak i Partneri iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagreb pod poslovnim brojem PR-63/2022-68 od 30. travnja 2024., nakon održane javne sjednice 21. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Zlatka Tomažića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Filkovića, odvjetnika iz odvjetničkog društva Ruždjak i Partneri iz Zagreba, dana 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem PR-63/2022-68 od 30. travnja 2024. u dijelu točke I. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tužitelja i odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude:

-potvrđuje u dijelu kojim se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 19.068,75 EUR-a sa zakonom zateznom kamatom,

-preinačava u preostalom dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi više zatraženi trošak u iznosu od 2.825,00 EUR-a te u tom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na tužbu te pristupa na javnu sjednicu vijeća, kao i trošak sastava podnesaka u žalbenom stadiju postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrditi da je Odluka tuženika o redovitom (poslovno uvjetovanom) otkazu Ugovora o radu od 31.03. 2016.godine nedopuštena i da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto – suradnik za upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima – Tehničke funkcije kod tuženika, odnosno, ako navedenog radnog mjesta više kod poslodavca nema da tužitelja vrati na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu, sposobnosti i kvalifikacijama koje posjeduje te naloži tuženiku da tužitelju isplati mjesečne dospjele iznose naknade bruto plaća od dana donošenja otkaza i isteka otkaznog roka pa nadalje zajedno sa zakonskim zateznim kamata koje teko na svaki pojedini mjesečni iznos i po stopi pobliže navedenoj u točki I. izreke.

1.1.U odluci pod točkom II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 21.893,75 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

2.2. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar dok je djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

3. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. st.2. ZPP-a.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži da sud utvrdi kako je Odluka poslodavca o otkazu nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da naloži tuženiku da ga vrati na rad na radno mjesto Suradnik za upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima- Tehničke funkcije, odnosno drugo odgovarajuću radno mjesto prema njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i kvalifikacijama.

5. Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog odnosno u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), s tim da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (stavak 2. ovog članka).

6. U ispravno provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu suradnik za upravljanje mrežom - Odsjek testnog centra – Sektor za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima - tehničke funkcije,

- da je tužitelju odlukom tuženika od 31. ožujka 2016. otkazan tužiteljev ugovor o radu za radno mjesto suradnik za upravljanje mrežom - Odsjek testnog centra – sektor za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima - tehničke funkcije, zbog poslovno uvjetovanih razloga ,

- da je tužitelj protiv te odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava radnika, na koji tuženik nije odgovorio, nakon čega je zatražio i sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da iz obrazloženja pobijane odluke poslodavca proizlazi kako je ugovor otkazan, jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga ukinuto radno mjesto za koje je radnik imao zaključen ugovor o radu,

- da je 12. veljače 2016. tuženik donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2016. godini, a navedena odluka u svrhu savjetovanja dostavljena je Radničkom vijeću tuženika dopisom od 12. veljače 2016. uz podatke o razlozima zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, kriteriji izbora takvih radnika, iznos i način obračuna otpremnina te mjere zbrinjavanja pri čemu je uprava utvrdila da je kolektivnim viškom u 2016. godini obuhvaćeno 224 radnika,

- da je odlukom o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika određeno da se troškovi edukacijskog programa sufinanciraju radnicima kojima radni odnos prestane do 01. travnja 2016. godine,

- da je iz zapisnika sa 38. sjednice radničkog vijeća HT-a d.d. od 19. veljače 2016. vidljivo je da se Radničko vijeće kod tuženika protivi utvrđivanju kolektivnog viška radnika te ustraje na prijedlogu sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika,

- da je iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 15. ožujka 2016. godine (poleđina lista 52 spisa) vidljivo kako je tuženik 24. veljače 2016. godine dostavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje – Područni ured Zagreb obavijest o provedenom savjetovanju s radničkim vijećem u postupku utvrđivanja kolektivnog viška radnika,

- da je tuženik Radničkom vijeću radi savjetovanja dostavio prijedlog odluke o otkazu tužiteljevog ugovora o radu, na koji se Radničko vijeće očitovalo dopisom od 21. ožujka 2016. na način da je navelo da je na sjednici održanoj 17. ožujka 2016. vijeće donijelo odluku da se protivi namjeri uprave tuženika o otkazivanju ugovora o radu,

- da iz iskaza svjedoka TŽ i BŽ proizlazi da je tuženik prilikom donošenja odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2016. radničkom vijeću dostavio podatak o ukupnom broju radnika kod tuženika, broju radnika koji bi mogao biti utvrđen viškom, razlozima za otkazivanje ugovora o radu, kriterije koji će se primijeniti prilikom otkaza, izračun otpremnina i mjere zbrinjavanja viška radnika,

- da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je tužitelj bio jedini izvršitelj na svom radnom mjestu, a svjedokinja TŽ je izjavila da je utvrđen potpuni prestanak potrebe za obavljanje poslova koji je tužitelj obavljao, odnosno navedeno radno mjesto više ne postoji u sistematizaciji radnih mjesta,

-da je prema izjavi saslušanog svjedoka ĆŽ, koji je utuženom razdoblju bio predsjednik Radničkog vijeća tuženika, isto imalo generalan stav da se protivi svim pojedinačnim otkazima, jer je smatralo da za radnike sa VSS-om kod tuženika ima posla posebno obzirom da je tuženik imao 250 radnika zaposlenih na određeno vrijeme, imao je 800 zaposlenih studenata, 1000 agencijskih radnika i kod tuženika je ostvareno 97000 prekovremenih sati i imao je 3 milijarde ekstra profita,

- da iz iskaza svjedoka MŽ koji je 2016. godine bio nadređen tužitelju, proizlazi da je tužitelj obavljao poslove testiranja telekomunikacijske opreme u Odjelu ili odsjeku testnog centra HT-a, a svjedok je bio voditelj odjela u kojem je bilo zaposleno 10 do 12 radnika na raznim poslovima,

5. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6. Osporavajući navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tužitelj se u svojim žalbenim navodima zadržao na tome da sudskoj ocjeni dokaza suprotstavlja vlastitu ocjenu.

7. No, obzirom na činjenicu koja se tijekom postupka pokazala sporna, a to je tvrdnja tuženika kako je tužitelj bio jedini izvršitelj na ovom radnom mjestu, tužitelj je predložio izvođenje dokaza na ovu okolnost dostavom podataka od strane tuženika iz kojih bi bilo razvidno je li tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu u poslovnom odjelu na kojem je radio tužitelj te s tim u svezi jesu li, od strane tužitelja predloženi radnici JŽ i UŽ, usporedni radnici na istom radnom mjestu kao i tužitelj.

8. U tom smislu je u prethodnom ispitivanju žalbe tužitelja, na sjednici vijeća održanoj dana 27. ožujka 2025., vijeće ovog suda smatralo kako je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 373. b stavak 2. ZPP-a, u svezi s stavkom 3. istog članka, bilo potrebno da se pred prvostupanjskim sudom u skladu s dokaznim prijedlogom tužitelja izvede dokaz na okolnost je li ukinuto samo tuženikovo radno mjesto suradnika za upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima Odsjek testnog centra-sektor za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima-tehničke funkcije ili pak postoje i drugi djelatnici na istom radnom mjestu kao i tužitelj.

8.1. Naime, odredbom članka 8. ZPP-a propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dok je odredbom članka 221.a ZPP-a propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8.2. Tužitelj je u smislu navedene zakonske odredbe dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, a tuženici istinitost svojih navoda i prigovora.

8.3. Dakle, da bi se mogla primijeniti odredba članka 221.a ZPP-a, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju provedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku (odlučnu) činjenicu. Pri tome sukladno odredbi članka. 220. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica jer je ovlaštenje suda ocijeniti postojanje potrebe za izvođenjem dokaza kao i ovlaštenje na slobodan izbor dokaznih sredstava.

9. Tako je na održanoj javnoj sjednici u ovom predmetu u nazočnosti punomoćnika stranaka 21. svibnja 2026. utvrđeno kako je Općinski radni sud u Zagrebu postupio sukladno traženju ovog suda sa sjednice vijeća održane dana 27. ožujka 2025., te ovom sudu dostavio spis predmeta suda prvog stupnja pod poslovnim brojem Pr- 63/2022, nakon što su izvedeni predloženi dokazi na okolnost usporednih radnika u odnosu na radnom mjesto tužitelja u uvjetima primjene odredbe članka 229. st.2. ZPP-a, u provedbi odredbe članka 373.b. stavak 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 224. ZPP-a.

10. Međutim, naknadnom dostavom podataka za predložene usporedne radnike JŽ i HŽ od strane tuženika, ne proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se radi o radnicima koji su bili raspoređeni na isto radno mjesto kao i tužitelj. Naime, iz dostavljenog ugovora o radu za radnika JŽ proizlazi kako da se radi o osobi zaposlenoj na radnom mjestu Viši specijalist za poslovnu podršku u Sektoru za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima. Kako je, pak, tuženik dostavio izvješća da u evidenciji zaposlenih nema podataka o osobi ŽŽ, tužitelj je dostavio točno prezime za navedenog radnika ĐŽ, za kojeg je utvrđeno da ne radi kod tuženika od 2016. i da je bio zaposlen na radnom mjestu Viši specijalist za nadzor izgradnje i osiguranje kvalitete u Odsjeku za upravljanje izgradnjom i osiguranje kvalitete, čime ne bi bio usporedni radnik u odnosu na tužitelja.

11. Pri tome je ukazati žalitelju kako prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci pod poslovnim brojem Revr 980/2016-2 od 14. studenog 2018., da bi se u sudskom postupku mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz čl. 115. st. 2. ZR te da su dodatni kriteriji koje je tuženik sam propisao, uzeti u obzir kod drugih radnika koju su zadržani na radu, a za koje je tuženik ocijenio da su u prednosti u odnosu na onog radnika koji je dobio otkaz (u konkretnom slučaju tužitelja koji je utvrđen viškom), tužitelj je morao individualizirati svoje tvrdnje i naznačiti radnike za koje smatra da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani, jer su bili u boljem socijalno ekonomskom položaju.

12. Na koncu, polazeći od sadržaja Pravilnikom o radu tuženika, koji u članku 75. propisuje da je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako društvo ne može zaposliti radnika na drugim poslovima, s pravom prvostupanjski sud smatra kako okolnost što tuženik nije tužitelju ponudio drugo radno mjesto, ne čini otkaz nedopuštenim. Naime, sukladno odredbi članka 135 stavak 3 ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. Međutim, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZR-a u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor.

13. U navedenom se pravilnim ukazuje zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je kod tuženika bilo slobodnih radnih mjesta za koja je tužitelj ispunjavao uvjete, odnosno okolnosti propisane odredbom članka 75. stavak 2.,3. i 4 Pravilnika tuženika, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, pogrešno tužitelj žalbenim navodima sugerira kako mogućnost edukacije i dodatnog osposobljavanja od strane poslodavca onim radnicima kojima prestaje radni odnos ne bi bila pravno relevantna već upravo činjenica što istom navedene mogućnosti nisu bile osigurane.

14. Osim toga, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje u pobijanoj odluci kako tužitelj nije tvrdio niti dokazao da mu je tuženik onemogućio prijavu za edukacijski program prekvalifikacije po vlastitom izboru, koji program tuženik sufinancira do iznosa od 5.000,00 kn radnicima kojima radni odnos prestane do 01. travnja 2016. godine (što je određeno u okviru mjera zbrinjavanja viška radnika u odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2016. godini). Osim toga, odlukom o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika određeno je da se troškovi edukacijskog programa sufinanciraju radnicima kojima radni odnos prestane do 01. travnja 2016. godine, a tužiteljev radni odnos prestao je nakon tog datuma, jer je odluka o otkazu donesena 31. ožujka 2016. i tužitelj je temeljem te odluke imao pravo na otkazni rok od tri mjeseca.

15. S pravom prvostupanjski sud otklanja i tvrdnje tužitelja da bi stvarni razlog otkaza ugovora o radu tužitelju predstavljao njegova i pritužbe za diskriminaciju i mobing na radnom mjestu. Naime, u tom pravcu tužitelj nije dostavio niti ukazao na koji način je ta pritužba uzrokovala otkazivanje ugovora o radu, niti je u tom smislu predložio izvođenje dokaza. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelj neosnovano tvrdio da je stvarni motiv otkaza njegovo obraćanje nadležnim tijelima u smislu članka 117 stavak 2 ZR-a.

16. Neosnovani su i navodi žalbe kojima se opetovano osporava pravilno postupanja poslodavca u smislu odredbe članka 127. st. 1. ZR-a, kojim je propisana obveza poslodavca da se u slučaju kolektivnog viška radnika mora savjetovati s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika. Naime, činjenica što između tuženika i Radničkog vijeća kod tuženika u postupku savjetovanja u vezi kolektivnog viška radnika, nije postignut sporazum u smislu članka 127 stavak 1 ZR-a, ne čini postupak savjetovanja nezakonitim, kako to s pravom ukazuje sud prvog stupnja, a nakon što je u ponovnom postupku na nedvojben način utvrdio da je tuženik Radničkom vijeću dostavio sve podatke propisane člankom 127 stavak 3 ZR-a.

17. Naime, člankom 150 stavak 2 ZR-a propisano je da je u postupku savjetovanja prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac dužan omogućiti radničkom vijeću održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

18. U utvrđenju činjenice da je tuženik kao poslodavac omogućio Radničkom vijeću i održavanje sastanka u smislu članka 150 stavak 2 ZR-a 19. veljače 2016., na kojem su aktivno sudjelovali članovi Radničkog vijeća tuženika i predstavnici poslodavca na kojem se raspravljalo o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika na 38. sjednici Radničkog vijeća, što proizlazi iz zapisnika s navedene sjednice od 19. veljače 2016. godine i iz iskaza svjedoka TŽ i BŽ, pravilno sud prvog stupnja drži kako je poslodavac proveo postupak savjetovanja u smislu citirane odredbe članka 127. st.1. ZR-a.

19. U navedenom se pravilnom ukazuje sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, budući je ista suglasna odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

20. Utoliko nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu žalitelj također ukazuje, jer pobijana presuda je jasna, razumljiva i moguće ju je ispitati, te sadrži razloge o činjenicama koje su bitne za presuđenje, a ovi razlozi međusobno su povezani i suglasni. Temeljem gornjih utvrđenja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz.

21. Naime, kada je zbog gospodarsko-organizacijskih razloga kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja za radno mjesto suradnik za upravljanje mrežom - Odsjek testnog centra – Sektor za nadzor i upravljanje mrežom i produkcijskim sustavima, onda je dakle, tuženik imao opravdan razlog da poslovno uvjetovanim otkazom otkaže predmetni ugovor o radu tužitelju.

22. Sama činjenica da je radno mjesto tužitelja ukinuto, da nije u pitanju situacija smanjenja broja izvršitelja, ukazuje na opravdanost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu za rečeno radno mjesto u smislu članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a zbog čega u ovom slučaju nema mjesta daljnjem ispitivanju da li je zbog ukidanja toga radnog mjesta prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika na radnom mjestu za koje je ugovor o radnu sklopljen. Naime, i sam žalitelj to potvrđuje u svom iskazu kada ukazuje kako je bio jedina osoba koja je obavljala poslove u odsjeku testnog centra HT-a, o čemu govori i kazivanje neposredno nadređenog u postupku saslušanog svjedoka MŽ. Naime, suprotno navodima žalbe, upravo je za poslove u Odsjeku testnog centra tužitelj i sklopio predmetni ugovor za radnom mjesta Suradnik za upravljanje mrežom pri čemu je člankom 3. predmetnog ugovora u stavku 2. ugovorena obveza radnika pored poslova iz stavka 1. obavljati za potrebe poslodavca i druge poslove u skladu s vrstom i naravi posla za koje je zasnovan radni odnos.

23. S druge strane, tužitelj nije dokazao tvrdnje da su na njegovom radnom mjestu osim njega ostali raditi drugi radnici, niti o kojem bi se drugom radnom mjestu radilo , a koje bi obuhvaćalo poslove koje je tužitelj stvarno obavljao kod poslodavca u Odsjeku testnog centra. Poslodavac je u spis dostavio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u Hrvatskom telekom d.d. u 2016., koja je prethodila predmetnom otkazu ugovora o radu tužitelju, pregledom koje je sud prvog stupnja valjano utvrdio pod točkom 7.23 Odsjek testnog centra kako je za poslove radnog mjesta tužitelja- Suradnik za upravljanje mrežom predviđen jedan radnik čije se radno mjesto ukida.

24 .Na koncu, za ukazati je kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi nedvojbenim zaključak suda da poslovi testiranja telekomunikacijske opreme u odjelu ili odsjeku testnog centra HT obavljao upravo tužitelja, što se da iščitati i iz navoda samog tužitelja koji zapravo potvrđuje činjenicu da je on doista jedini obavljao ove poslove.

25. Navedenim, kod tuženika više ne postoji rečeno radno mjesto, posljedično čemu na istom nitko nije radio, pa tuženik nije mogao utvrđivati tko bi na tom radnom mjestu eventualno bio višak. Samim tim pri donošenu odluke o otkazu ugovora o radu za ovo radno mjesto nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 115. stavak 2. ZR- a.

26. Isto tako, za kazati je da kada kod tuženika niti jedan od radnika ne obavlja poslove ovog radnog mjesta onda tuženik niti uz vođenje računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, ne bi bio u mogućnosti zadržati tužitelja na radu. Naime, prestanak potrebe za obavljanjem posla kojeg obavlja određeni radnik ne daje pravo poslodavcu da otkaže ugovor o radu nekom drugom radniku (na drugim poslovima) za čijim radom nije prestala potreba, a da na njegovo mjesto rasporedi radnika za čijim je radom prestala potreba.

27. Tvrdnjama istaknutim u žalbi tužitelj zapravo osporava poslovnu politiku poslodavca i način na koji je izvršio reorganizaciju, kao i način na koji obavlja posao nakon reorganizacije, a time i razloge zbog kojih je neka radna mjesta sasvim ukinuo, a njihove poslove ili dio njih rasporedio na druga radna mjesta.

28. Međutim, takvim žalbenim navodima žalitelj ni u čemu nije doveo u sumnju opravdanost razloga za otkaz i pravilnost primjene materijalnog prava iz članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a, jer je poslodavac slobodan i samostalan organizirati proces rada u svrhu što učinkovitijeg poslovanja pri čemu je njegovo pravo odlučiti koje će radno mjesto ukinuti, a koje će zadržati.

29. Nadalje, zakonitost ovog otkaza pravilno je procijenjena prema uvjetima odnosno okolnostima koji su egzistirali u vrijeme otkazivanja.

30. U odnosu na tvrdnje žalitelja kako bi se iz ranije odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu tužitelju u predmetu pod poslovnim brojem Pr 806/06, dalo utvrditi kako je tužitelj ulazio u krugu zaštićene kategorije zaposlenika, za ukazati je kako se u tom pravcu radi o novoj činjenici koju žalitelj po prvi put spominje u žalbi, što je protivno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a, posebice u okolnostima kada tužitelj nedvojbeno starosno ne ulazi u djelokrug zaštite posebnih kategorija radnika.

31. Opstojnost, pak, svojih činjeničnih tvrdnji da je tuženik postupio suprotno odredbi članka 75 Pravilnika, tužitelj je trebao dokazati (članak 219. ZPP-a), a kako on to tijekom postupka nije učinio, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu prvostupanjskog suda kako ova činjenica nije dokazana (članak 221.a ZPP-a).

32. Naime, odredbom članka 221.a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

33. Na koncu za ukazati je kako je u obrazloženju odluke od 31. ožujka 2016., kojom je tuženik je otkazao tužiteljev ugovor o radu, navedeno da je poslodavac 12. veljače 2016. naznačio kako je vodio računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR-a (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika), a osim zakonskih, poslodavac navodi kako je primijenio i dodatne kriterije kao što su procjena učinka rada za 2015. godinu, ali i o kriterijima za socijalni odabir koji su propisani člankom 79 Kolektivnog ugovora tuženika.

34. Međutim, unatoč tome, u navedenim činjeničnim okolnostima kada je na nedvojben način utvrđeno da je tužitelj bio jedini izvršitelj na radnom mjestu iz ugovora o radu koji je istom otkazan zbog činjenice ukidanja navedenog radnog mjesta, nije postojala obveza tuženika da u odnosu na tužitelja primijeni socijalne kriterije predviđene Zakonom o radu, kao i odredbama članka 79. Kolektivnog ugovora budući ova obveza postoji samo u situaciji kada se smanjuje broj izvršitelja istog radnog mjesta kao i mjesto radnika kojem se otkazuje ugovor.

35. U navedenom stanju stvari, kada je tuženik u postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, te kada je otkaz dopušten u smislu pretpostavki iz odredbe članka 115. ZR-a, dok je tuženik u postupku otkazivanja ispoštovao zakonom propisanu proceduru, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja.

36. Osnovano, međutim, tužitelj osporava pravilnost obračuna troškova postupka zasnovanog na ispravnoj primijeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Naime, s pravom žalitelj osporava pravo tuženika potraživati troškove sastava podnesaka od 24. siječnja 2022. i 29. rujna 2023. jer se ne radi o nužnim i potrebnim troškovima u smislu odredbe članka 155. ZPP-a budući se svode na ponavljanje dosadašnjih navoda dok je u preostalom dijelu odluka o troškovima postupka utemeljena na pravilno primjeni Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Tarifom o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 103/14, 118/14, 37/2022, 126/2022 i 138/23; dalje: Tarifa). Tuženiku, međutim, nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, ali i pristupa na javnu sjednicu ( ne zastupanja na ročištu) jer se ne radi o nužnim i potrebnim troškovima temeljem odredbe članka 155. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 373. stavak 5. ZPP-a, dok je u odnosu na ostale popisane, a nepriznate troškove u žalbenom stadiju postupka, valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 152. ZPP-a.

37. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja u odnosu na glavnu stvar, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu dok je temeljem odredbe članka 380. točka 2 i 3. ZPP-a, djelomično uvažena, a djelomično odbijena žalba tužitelja u odnosu na troškove postupka, radi čega je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica

.