Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-713/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područni ured u Sisku, Ulica Lipa 4, Sisak, kojeg zastupa punomoćnica TZ, dipl.iur. zaposlenica tužitelja, protiv tuženika ARĐENT d.o.o., OIB: 18892638976, Novska, Trg Luke Ilića – Oriovčanina 21, kojeg zastupa punomoćnik Alen Vasiljević, odvjetnik u Kutini, V. Nazora 7, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 20. ožujka 2026. poslovni broj: Pn-32/2025-14, u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-32/2025-14 od 20. ožujka 2026.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 17.345,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka (odluka o troškovima nije žalbeni razlog) s prijedlogom višem sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev djelomično ili u cijelosti, podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za naknadu štete koju trpi zbog sukcesivne isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svojem osiguraniku BZ, bivšem zaposleniku tuženika kojem je zbog ozljede na radu kod tuženika 17. prosinca 2012. i potpunog gubitka radne sposobnosti priznato pravo na invalidsku mirovinu i pravo na dodatak za tjelesno oštećenje. Pravnu osnovu za zahtijevanu naknadu štete tužitelj temelji na Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22

– dalje u tekstu ZOMO).

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je osiguranik tužitelja BZ u vrijeme nastanka ozljede na radu 17. prosinca 2012. kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu KV skelara te je tog dana radio na redovnim poslovima na svom radnom mjestu na radilištu u Rafineriji nafte Sisak, KP-6, Punilište autocisterni i auto plina

- da je osiguranik tužitelja BZ zadobio ozljede uslijed pada s visine, a što proizlazi i iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 18. veljače 2012. i prijave o ozljedi na radu tuženika od 17. prosinca 2012.

- da je rješenjem tužitelja od 21. travnja 2017. utvrđeno da je BZ zbog ozljede na radu 100% nastao gubitak radne sposobnosti i s danom 22. studenog 2016. mu je zbog potpunog gubitka radne sposobnosti određena invalidska mirovina u svoti od 1.179,23 kn mjesečno, odnosno umjesto te mirovine najniža mirovina u svoti od 2.388,40 kn mjesečno te od 1. siječnja 2017. 2.493,91 kn

- da je rješenjem tužitelja od **.**.2017. BZ utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 80% kao posljedice ozljede na radu te mu je priznato počevši od 22. studenog 2016. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

- da je osiguraniku BZ za period od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 14.693,28 EUR te naknada za tjelesno oštećenje za isti period u iznosu od 2.652,41 EUR.

6.1. Budući je tuženik osporavao da bi njegova odgovornost za nastalu ozljedu na radu zbog koje je njegovom radniku i osiguraniku tužitelja BZ priznato pravo na invalidsku mirovinu bila isključiva tvrdeći da je do štetnog događaja došlo zbog neopreznog ponašanja osiguranika tužitelja koji je bio obučen za rad na siguran način , prvostupanjski sud je na sporne okolnosti proveo dokaz čitanjem Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 18. prosinca 2012. sastavljenom po inspektoru rada, izvršio je uvid u predmet poslovni broj: P-75/2021 u kojem je tužitelj potraživao naknadu štete od tuženika za prethodno razdoblje, te je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku iz područja zaštite na radu Ekpert“ d.o.o. iz kojih provedenih dokaza je utvrdio:

- da se ozljeda na radu dogodila na privremenom gradilištu na montaži cijevne skele

- da je tuženik 17. prosinca 2012. izvodio radove za investitora INA Sisak d.d. dok da je glavni izvođač radova bio STSI-Služba izgradnje Ivanić Grad, Okrug Sisak koji je radove ustupio tuženiku ugovorom od 15. ožujka 2012.

- da je radna grupa od 8 radnika tuženika trebala montirati viseću cijevnu skelu s pripadajućim tornjevima u dužini od cca 110 metara te da je neposredni rukovoditelj radova prema rješenju od 1. prosinca 2012. bio BZ

- da je do pada BZ s visine od 6,5 metara došlo kad je isti krenuo od tornja 4 prema mjestu gdje je trebalo postaviti toranj 1 radi utvrđenja daljnjeg pravca skele sišavši sa skele i nastavivši hodati po cijevima postrojenja na istoj visini te je u jednom trenutku stao na dasku koja je bila postavljena na tim cijevima koja je pukla, a on pao s visine od oko 6 – 7 metara na tlo i teško se ozlijedio

- da u trenutku kretanja po cijevima postrojenja BZ nije bio vezan sigurnosnim pojasom iako je istim bio opskrbljen jer ga na tom pravcu nije imao gdje zakačiti

- da rad osiguranika tužitelja u vrijeme zadobivanja ozljede na radu nije bio osiguran sukladno pravilima zaštite na radu jer nije bio izrađen plan o uređenju radilišta što je u suprotnosti s točkom 7 Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima („Narodne novine“ broj: 51/08)

- da BZ u vrijeme štetnog događaja 17. prosinca 2017. nije bio osposobljen za rad na siguran način na poslovima skelara, a niti je za obavljanje poslova tog radnog mjesta s posebnim uvjetima rada ispunjavao posebne uvjete jer nema dokaza da je za te poslove bio zdravstveno sposoban budući ga tuženik nije uputio na ponovni zdravstveni pregled kod doktora medicine rada da bi se utvrdilo da li je zdravstveno sposoban za obavljanja poslova s posebnim uvjetima rada prema članku 3. točki 11. i točki 17. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ broj: 5/84) tj. za rad na visini većoj od tri metra a da je člankom 36. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08 i 75/09 – dalje u tekstu: ZZR) propisano da poslodavac ne smije dozvoliti radniku da obavlja poslove s posebnim uvjetima rada ako više ne ispunjava uvjete za obavljanje tih poslova ili ako ga ponovno ne uputi na pregled nakon isteka vremena u kojem je prema odredbi stavka 1. ovoga članka to bio dužan učiniti

- da je tuženik BZ rasporedio na poslove skelara što nije smio učiniti budući je člankom 27. stavkom 2. ZZR propisano da poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radnicima koji prethodno nisu osposobljeni za rad na siguran način

- da se prema odredbama Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima rad na visini ne smije obavljati bez odgovarajuće opreme ili pak uz korištenje sigurnosnih naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže koje u konkretnom slučaju tuženik nije osigurao, a niti je dokazao da je u svrhu osiguranja najviše moguće razine zaštite radnika uredio privremeno radilište sukladno članku 55. stavku 1. ZZR niti da uopće raspolaže planom izvođenja radova iz članka 7. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima,

te na temelju naprijed iznesenih utvrđenja, a rukovodeći će odredbom članka 13. stavkom 1. ZZR kojom je propisano da je poslodavac odgovoran za organiziranje i provedbu zaštite na radu u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim procesima, odredbom članka 43. stavkom 1. istog Zakona prema kojoj kada nije moguće pravilima zaštite na sredstvima rada ili organizacijskim mjerama otkloniti ili u dovoljnoj mjeri ograničiti opasnosti po sigurnost i zdravlje radnika, poslodavac mora osigurati odgovarajuća zaštitna sredstva i skrbiti da ih radnici koriste pri obavljanju poslova, zatim odredbom članka 44. stavka 1. ZZR kojom je propisano da je poslodavac dužan provesti potrebne mjere za zaštitu zdravlja i sigurnost radnika, uključujući planiranje, pripremu i provedbu radnog procesa, uvažavajući najvišu moguću razinu zaštite radnika i okoliša i uključujući zaštitu od profesionalnih opasnosti, osiguravajući potrebnu zaštitu i tehnološke uvjete, zaključuje da se radi o propustima tuženika kao poslodavca u provedbi i organiziranju zaštite na radu, a za koje propuste u konkretnom slučaju odgovara isključivo tuženik zbog čega posljedično tuženikov prigovor suodgovornosti BZ nastanku štetnog događaja ocjenjuje neosnovanim.

6.2. Budući je odredbom članka 162. stavkom 1. ZOMO propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a stavkom 3. tog članka da za štetu iz stavka 1. tog članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, prvostupanjski sud na temelju tih zakonskih odredbi obvezuje tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos od 17.345,69 EUR sa zateznom kamatom od 30. svibnja 2024. temeljeći odluku o zateznoj kamati na odredbi članka 165. stavku 3. ZOMO kojim je propisano da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu, a da iz priložene povratnice proizlazi da je tuženik poziv za naknadu štete primio 14. svibnja 2024.

7. Drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25– dalje u tekstu: ZPP) ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Iako tuženik uvodno u žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka istu ne konkretizira niti sadržajem žalbe obrazlaže dok je ispitivanjem pobijane presude i postupka koji joj je prethodio primjenom članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik u žalbi navodi da između stranaka nije sporno da je osiguranik tužitelja bio osposobljen za rad na siguran način za obavljanje poslova cijevnih skela, za poslove zidara, zaštite od požara i dr., a da činjenica da je osiguraniku tužitelja 21. rujna 2012. istekla svjedodžba o zdravstvenoj sposobnosti sama po sebi ne znači da radnik i dalje nije osposobljen za rad na siguran način i da se nije morao pridržavati mjera zaštite na radu. Poziva se na iskaz BZ i HZ iz predmeta istog prvostupanjskog suda posl.broj. P-75/2021, djelomično ih citirajući te zapisnik o inspekcijskom nadzoru zaključujući da je do ozljede na radu došlo jer se radnik nije kretao odgovarajućom trasom i nije se osigurao od pada s visine te da je samoinicijativno poduzimao ovu radnju na pogrešan način i nije koristio osobna zaštitna sredstva na radu – sigurnosni pojas iako je istim bio opremljen, a što ukazuje da je postupao krajnje nemarno i neprofesionalno što je njegov doprinos štetnom događaju od najmanje 50%. Konačno tvrdi da su konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu članka 1067. Zakona o obveznim odnosima u vezi članka 25. ZZR i članka 111. Zakona o radu („Narodne novine broj:127/17, 93/14, 151/22 i 64/23) za umanjenje odgovornosti poslodavca jer da se osiguranik tužitelja nije kretao na nepropisan način i da je prikvačio sigurnosni pojas, do štetnog događaja ne bi došlo. Iz navedenih razloga smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Na gornje žalbene navode prije svega valja navesti da je za odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju mjerodavan ZOMO koji se primjenjivao u vrijeme izvršenih davanja s osnova invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja BZ. Odredbom je članka 161. stavkom 3. ZOMO izričito određeno da za štetu iz stavka 1. toga članka prema kojem Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, primarno odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana . Dakle, tom odredbom se predmnijeva odgovornost poslodavca za takvu štetu i da je ona posljedica neprovođenja mjera zaštite na radu, a poslodavac može otkloniti svoju odgovornost ako dokaže da je šeta nastala iz nekih drugih razloga, a ne zbog toga što nisu provođene mjere zaštite na radu.

11. Tuženik je na okolnost nastanka štetnog događaja predložio saslušanje svjedoka BZ i HZ, a na okolnost da li je obavljanje poslova radnika BZ prilikom štetnog događaja bilo u skladu s propisima o zaštiti na radu te da li su kod tuženika bili ispunjeni uvjeti za rad na siguran način predložio dokaz vještačenjem po vještaku zaštite na radu. Od dokaza saslušanjem svjedoka BZ i HZ tuženik je odustao u podnesku od 12. siječnja 2026.

12. Provedenim dokazom vještačenjem po tvrtki Ekspert d.o.o. Zagreb na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao nikakve primjedbe prvostupanjski je sud utvrdio da rad radnika BZ kod tuženika u vrijeme štetnog događaja 17. prosinca 2012. nije bio organiziran sukladno pravilima zaštite na radu jer nije bio izrađen Plan o uređenju radilišta što je u suprotnosti s točkom 7. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima, da je radnik tuženika radio na poslovima s posebn im uvjetima rada, a nije imao dokaz da je zdravstveno sposoban za obavljanje tih poslova te da radnik nije bio osposobljen za rad na siguran način u skladu s propisima jer na zapisniku o osposobljavanju nedostaje njegov potpis, a što sve je protivno članku 36. i 27. ZZR prema kojima poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku ako ga ponovno ne uputi na pregled nakon isteka vremena u kojem je to bio dužan učiniti, a da radnik nije bio upućen na pregled doktoru medicine rada iako mu je prethodno uvjerenje isteklo 2 mjeseca i 26 dana prije šetnog događaja, te ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radnicima koji nisu osposobljeni za rad na siguran način, a koje utvrđeno činjenično stanje je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

13. Utvrđeno činjenično stanje tuženik nije doveo u sumnju tvrdeći da je BZ bio osposobljen za rad na siguran način zidara – skelara te da je hodajući po cijevima postrojenja i daski koja je pukla sam doprinio nastanku štetnog događaja jer je to u protivnosti provedenom dokazu vještačenjem po vještaku iz područja zaštite na radu i njegovom nalazu i mišljenju na koji tuženik nije imao primjedbi, zatim utvrđenoj činjenici da osiguranik tužitelja iako je bio osiguran pojasom taj pojas u obavljanju konkretnih poslova svog radnog mjesta (utvrđenje daljnjeg smjera postavljanja skele na visini od 6 – 7 metara radi kojeg je hodao po cijevima postrojenja) nije imao gdje zakačiti, te da su radnici da bi uopće mogli postavljati skelu morali hodati po cijevima jer nisu imali drugog izbora (iskaz svjedoka BZ i IZ) i da tuženik nije osigurao druge potrebne mjere zaštite korištenjem naprava kao što su zaštitne košare, platforme, prihvatne mreže i slično.

14. Iz navedenih razloga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga posljedično ni žalbeni razlog pogrešne primjene članka 161. stavka 1. i 3. ZOMO zbog čega je ovaj sud na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti.

U Varaždinu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer