Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-192/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne Banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 10. P-671/2021-25 od 26. listopada 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 10. P-671/2021-25 od 26. listopada 2023. godine u točki I izreke.

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 10. P-671/2021-25 od 26. listopada 2023. godine u točkama II i IV izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 19. svibnja 2005. godine, koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić dana 20. svibnja 2005. godine pod brojem OU-572/2005, a koja u članku 1. glasi: „...koji odgovara protuvrijednosti od...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“; u članku 4. glasi: „...po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita...“; u članku 6. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“; u članku 7. stavak 2. glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“; u članku 12. stavak 8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d. d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d. d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune...“; a u članku 12. stavak 9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od ukupno 2.980,13 eura/22.453,79 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 31,75 eura/239,00 kuna od 01. siječnja 2006. godine do isplate, kao i zahtjev radi isplate iznosa od 59,95 eura/451,61 kuna od 01. siječnja 2007. godine do isplate, zajedno s pripadajućim kamatama.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.552,83 eura/11.699,80 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se za svako polugodište obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

5. U točki V izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

6. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I, II i IV izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke Dajane Vuković, u bitnome utvrđuje da je predmet ove parnice zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak radi utvrđenja ništetnima odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog s tuženikom kao kreditorom dana 19. svibnja 2005. godine, pobliže naznačenih u točki I izreke pobijane presude, te zahtjev radi isplate temeljem ništetne odredbe tog Ugovora o valutnoj klauzuli.

10. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 19. svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor) na iznos od 23.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, uz rok vraćanja od 120 mjeseci, te da je navedeni kredit u cijelosti otplaćen u srpnju 2015. godine.

11. Nastavno utvrđuje da je na dan sklapanja Ugovora redovna kamata iznosila 5,35% godišnje, te se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, pri čemu utvrđuje kako isti nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje tog pravnog posla ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu kojeg je sastavio tuženik, a o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on imao utjecaj na njegov sadržaj, a niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, pa da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora na temelju kojih je tuženik stekao određenu nepripadnu korist, te je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, budući se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim Ugovornim odredbama na način da je povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, pri čemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa utvrđuje da je tuženik na taj način postupio protivno odredbama članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03).

13. U vezi toga utvrđuje da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a da je navedena presuda potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine.

14. Osim toga, utvrđuje da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je navedeni tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , kao i Zakona o obveznim odnosima.

15. Pri tome utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, osim u odnosu na zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 31,75 eura/239,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 01. siječnja 2006. godine do isplate, te u odnosu na zahtjev te stranke radi isplate iznosa od 59,95 eura/451,61 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama od 01. siječnja 2007. godine do isplate, jer utvrđuje da u preostalom dijelu nije protekao zastarni rok od pet godina.

16. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 322. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

17. Nadalje utvrđuje da je tužitelj na ime razlike između tečaja za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za tu valutu unutar svakog anuiteta na dan plaćanja sve do konačne otplate kredita u srpnju 2015. godine isplatio tuženiku iznos od 2.980,13 eura/22.453,79 kuna, pa utvrđuje da je tuženik u skladu s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju taj novčani iznos, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO-a) od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate, slijedom čega odlučuje kako je naznačeno u točki II izreke pobijane presude.

18. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama članaka 151., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

19. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda , pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 4. ZPP-a, jer pobijana odluka nije utemeljena na nedopuštenim raspolaganjima tužitelja.

20. Isto tako, u dijelu koji se odnosi na odluku suda iz točke I izreke pobijane presude, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

21. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su sporne Ugovorne odredbe, naznačene u točki I izreke pobijane presude, ništetne, te da nije nastupila zastara tužbenog zahtjeva tužitelja opisanog u točki II izreke pobijane presude, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u tom dijelu, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

22. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, a koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, između ostalog je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u povodu koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, u nastavku teksta: ZZP/14), koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (dana 07. lipnja 2021. godine), bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24.1. Iz navedenog slijedi da navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača , te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

25. Stoga prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu , koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u vezi čega su neosnovane tvrdnje tuženika kako nema objektivnog identiteta između ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i spornih Ugovornih odredaba. Pri tome valja navesti kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora na način da bi mu prilikom sklapanja tog Ugovora bile predočene odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih Ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze, te da bi isti unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora.

26. Na navode tuženika da je predmetni Ugovor u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da tužitelj s obzirom na to ne može tražiti utvrđenje ništetnima spornih Ugovornih odredbi, valja odgovoriti da ta okolnost ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne.

27. Neosnovane su i tvrdnje tuženika kako iz ponašanja tužitelja proizlazi da su istome bile jasne sporne Ugovorne odredbe, te njegova prava i obveze, pri čemu okolnost da se on nije obratio nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom Ugovoru ne znači da bi navedeno ukazivalo na savjesnost i poštenje tuženika.

28. Na navode tuženika da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 143/13), koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2014. godine, izmijenjena odredba članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 75/09 i 112/12, u nastavku teksta: ZPK), te je između ostalog dodan stavak 5. koji je u pogledu obveze utvrđivanja parametara obuhvatio i sve postojeće ugovore o kreditu, a da je isti tijekom postupka dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu, valja navesti da upravo članak 11.a stavak 4. ZPK, kojim je propisano da je vjerovnik, ako nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, ukazuje na to da je tuženik kao trgovac bio dužan da i u konkretnom slučaju prije sklapanja Ugovora postupi na takav način, što nedvojbeno nije učinio.

29. Pri tome okolnost da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao ugovornu kamatu zbog promjene tržišnih uvjeta, a u kontekstu svega navedenog, ne znači da je isti zbog toga postupao savjesno i pošteno, niti bi to što tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti zatražio raskid Ugovora, značilo da su samim time naznačene sporne Ugovorne odredbe postale poštene.

30. U vezi toga na tvrdnje tuženika kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, pa da bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus te promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve, treba navesti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,35% godišnje.

31. Točni su navodi tuženika da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a, ali dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, kao niti mogućnost da takve Ugovorne odredbe budu nepoštene i posljedično tome ništetne, pa je u tom kontekstu neodlučno pozivanje tuženika na odredbu članka 22. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se o spornim Ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je na temelju takvih činjeničnih utvrđenja pravilno ocijenio da su sporne Ugovorne odredbe nepoštene, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03.

32. Što se tiče navoda žalitelja da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke, valja istaći kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine zaključio da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

33. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, u vezi čega treba navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2021. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO-a.

34. Međutim, osnovano tuženik ističe da je donošenjem pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na točku I njezine izreke, ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

35. Naime, tužitelj je u predmetnoj tužbi između ostalog zatražio isplatu novčanog iznosa od 30.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, da bi u podnesku od 27. veljače 2023. godine umjesto navedenog iznosa zatražio isplatu iznosa od ukupno 3.071,83 eura/23.144,70 kuna, čime je djelomično povukao naznačeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 6.855,30 kuna/909,85 eura).

35.1. Budući se tuženik u podnesku od 23. kolovoza 2023. godine usprotivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a trebao meritorno odlučiti i o naznačenom povučenom dijelu tužbenog zahtjeva, a što je propustio učiniti, pa u tom dijelu pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

36. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki I izreke, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP -a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP - a navedena presuda ukinuta u točki II izreke, a posljedično tome i u odluci o parničnim troškovima sadržanoj u točki IV izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

37. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 4. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

38. U nastavku postupka sud prvog stupnja će donijeti odgovarajuću meritornu odluku o cjelokupnom zahtjevu tužitelja za isplatu, dakle i o onom dijelu tog zahtjeva koji je u skladu s gore navedenim djelomično povučen bez pristanka tuženika, a ponovno će odlučiti i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

39. Presuda suda prvog stupnja u točkama III i V izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 10. lipnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar