Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-201/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio viši sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Perić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, Split, Vukovarska 46, OIB: 54948902275, zastupano po punomoćnici Eciji Kuljiš Bajić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1018/2020-22 od 23. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-1018/2020-22 od 23. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 4.561,10 eura na ime razlike plaće za razdoblje od siječnja 2013. do studenoga 2017. s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.089,19 eura u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. . Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025.; dalje: ZPP-a), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće za razdoblje od siječnja 2013. do studenoga 2017., za koju tvrdi da joj pripada zbog nezakonitog smanjenja koeficijenta složenosti poslova i dodatka za posebne uvjete rada, te posljedično pogrešno obračunate i isplaćene plaće. Tužiteljica smatra da su odluke tuženika o utvrđivanju plaće donesene protivno odredbama ("Narodne novine" br. 27/01. i 39/09.), Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama te mjerodavnim kolektivnim ugovorima, zbog čega potražuje isplatu razlike između isplaćene plaće i plaće za koju smatra da joj je pripadala u utuženom razdoblju.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku postupio po uputama sadržanim u rješenju ovog suda poslovni broj: Gž R-914/2019 od 15. srpnja 2020. Naime, navedenim rješenjem prvostupanjska presuda ukinuta je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjskom sudu naloženo pribaviti pravilnike o radu, pravilnike o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta te ostalu dokumentaciju relevantnu za utvrđenje radnog mjesta tužiteljice i načina obračuna njezine plaće. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud pribavio je i izveo dokaze na koje mu je ukazano ukidnim rješenjem te otklonio nedostatke zbog kojih je ranija presuda bila ukinuta.

6.1. Nakon tako dopunjenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno je zaključio da za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno značenje ima činjenica da tužiteljica nije osporila pojedinačne odluke tuženika kojima su joj tijekom utuženog razdoblja utvrđeni koeficijenti složenosti poslova i pripadajući dodaci na plaću, pa su iste postale konačne i obvezujuće za stranke.

7. Iz stanja spisa proizlazi da su tijekom utuženog razdoblja donesene odluke o utvrđivanju plaće od 28. ožujka 2013., 24. travnja 2014. i 22. veljače 2017., na temelju kojih je tužiteljici obračunavana i isplaćivana plaća. Također proizlazi, a među strankama nije ni bilo sporno, da tužiteljica protiv navedenih odluka nije pokrenula sudski postupak radi zaštite prava, slijedom čega su iste postale konačne i obvezujuće za stranke.

8. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenog dijela plaće koji bi proizlazio iz nepoštivanja ugovora o radu ili drugih izvora radnog prava, već o zahtjevu kojim tužiteljica nastoji ostvariti veća prava od onih koja su joj priznata konačnim pojedinačnim odlukama poslodavca.

9. Pravilno prvostupanjski sud polazi od sadržaja članka 9. Ugovora o radu prema kojem tužiteljica ostvaruje pravo na plaću prema mjerilima utvrđenim zakonom, propisima donesenim na temelju zakona, kolektivnim ugovorima i pravilnikom o radu. Kako su odredbe Zakona o plaćama u javnim službama i Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama prisilne naravi te predstavljaju posebne propise u odnosu na opće odredbe radnog prava, pojedinačne odluke o utvrđivanju plaće donesene su u okviru normativnog sustava na koji upućuje sam ugovor o radu.

10. Neosnovano tužiteljica u žalbi ustraje na tvrdnji da je prvostupanjski sud bio dužan odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvenstveno ocjenom pravilnosti pojedinih koeficijenata složenosti poslova i dodataka na plaću te njihove usklađenosti sa Zakonom o plaćama u javnim službama, Uredbom i kolektivnim ugovorima.

11. Naime, zakonitost i pravilnost pojedinačnih odluka kojima su tužiteljici utvrđeni koeficijenti složenosti poslova i dodaci na plaću nije moguće naknadno preispitivati u postupku radi isplate razlike plaće nakon što su te odluke postale konačne zbog propuštanja korištenja zakonom propisanih sredstava zaštite prava.

12. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj odluka poslodavca o rasporedu radnika, određivanju koeficijenta složenosti poslova odnosno utvrđivanju plaće, koja nije osporena u zakonom propisanom postupku zaštite prava, postaje konačna i obvezujuća za stranke te radnik ne može naknadno zahtijevati isplatu razlike plaće pozivajući se na drukčije koeficijente ili dodatke na plaću (Revr-379/05-2 od 20. prosinca 2005. i Revr- 2035/2015-3 od 16. siječnja 2019.). Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i u rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4984/2021-2 od 25. siječnja 2022. i Revd-4996/2021-2 od 22. studenoga 2023., donesenima povodom prijedloga za dopuštenje revizije u usporedivim sporovima protiv istog tuženika, u kojima je ocijenjeno da odluke kojima je odbijen zahtjev radnika za isplatu razlike plaće zbog neosporavanja odluka o utvrđivanju plaće ne odstupaju od ustaljene prakse revizijskog suda.

13. Slijedom navedenoga, žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava pravilnost primijenjenih koeficijenata složenosti poslova i dodataka na plaću nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude jer predstavljaju pokušaj naknadnog preispitivanja odluka o utvrđivanju plaće koje nisu bile pobijane u zakonom propisanom postupku.

14. Također, tužiteljica posebno obrazloženo ne osporava odluku o troškovima postupka. S obzirom da drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, kada ispituje odluku o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, to se ovaj sud nije upuštao u ocjenu jesu li sve radnje za koje je tuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku uistinu bile potrebne za vođenje ovog postupka, niti u to je li visina priznatih troškova pravilno odmjerena, a sve uslijed izostanka takvih žalbenih navoda

15. S obzirom da nisu ostvareni žalbeni razlozi tužiteljice, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica