Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-522/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio viši sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužiteljice CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Mislavu Poliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Muzeja grada Splita, Split, Papalićeva 1, OIB: 35217491823, zastupano po punomoćniku Mladenu Parčini, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-691/2020-41 od 10. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-691/2020-41 od 10. rujna 2024.:

a) preinačuje u dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 629,95 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 15. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja stopa se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, dok se zahtjev tužiteljice za isplatom daljnjeg iznosa od 10.186,32 eura, preko iznosa od 629,95 eura do iznosa od 10.816,27 eura, odbija kao neosnovan“

b) potvrđuje u dijelu pod točkom II. izreke

c) preinačuje u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka i sudi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće za razdoblje od 8. svibnja 2017. do 8. travnja 2018. iznos od 10.816,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose u roku od 15 dana (točka I. izreke), odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće (točka II. izreke), te je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.765,00 eura (točka III. izreke)

2. Protiv navedene odluke žali se tuženik, pobijajući istu u dijelu pod točkama I. i III. izreke, zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da naknadi parnični trošak tuženiku.

2.1. Protiv navedene odluke u dijelu pod točkama I. i II. izreke koji se odnosi na zateznu kamatu, žali se tužiteljica, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući u tom dijelu preinačiti presudu.

2.2. Na žalbe nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 8. svibnja 2017. do 8. travnja 2018.

5. Nije sporno da je pravomoćnom i ovršnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: Pr-316/17 od 22. ožujka 2019. utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka 11. srpnja 2014., prema Odluci o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika donesenoj 27. ožujka 2017. Nije ni sporno da je tužiteljica i prije pravomoćnosti navedene presude vraćena na posao kod tužitelja. Među strankama također nije sporno da je tužiteljica u dijelu utuženog razdoblja, od lipnja 2017. do veljače 2018., za Galeriju umjetnina u Splitu obavljala poslove temeljem niza uzastopno sklopljenih ugovora nazvanih ugovorima o djelu te da je za taj rad mjesečno primala naknadu u bruto iznosu od 7.624,00 kn.

6. U ovoj fazi postupka sporno je jesu li tako ostvareni primitci od utjecaja na visinu naknade plaće koju tužiteljica potražuje od tuženika.

7. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je prema sadržaju navedenih ugovora o djelu ista obavljala poslove prodaje ulaznica za izložbe, prodaje tiskovina u muzejskom dućanu, obračuna prodaje, čuvanja izložbi i umjetnina, kontrole reda u izložbenom prostoru te druge poslove po nalogu ravnatelja Galerije;

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je u Galeriji umjetnina obavljala poslove čuvanja izložbi te druge poslove po nalogu poslodavca, te da joj je naknada za rad bila određena u mjesečnom iznosu

- da iz iskaza svjedokinje HR proizlazi kako je tužiteljica, nakon što joj je otkazan ugovor o radu kod tuženika, kako istoj ne bi nastala veća šteta, od strane Službe za kulturu Grada Splita bila upućena na rad u Galeriju umjetnina do okončanja sudskog postupka radi osporavanja odluke o otkazu, te da se i Galerija umjetnina i tuženik financiraju iz proračuna Grada Splita, te da se za obavljanje navedenog posla nisu tražile neke posebne stručne kompetencije i znanja. Na navedeni iskaz tužiteljica nije imala primjedbi

- da je financijski vještak Ivan Buljan izradio dvije varijante obračuna naknade plaće, pri čemu je u prvoj varijanti uzeo u obzir primitke koje je tužiteljica ostvarivala radom u Galeriji umjetnina te utvrdio razliku u iznosu od 629,95 eura, dok je u drugoj varijanti navedene primitke zanemario te utvrdio razliku u iznosu od 10.816,27 eura

8. Prvostupanjski sud zauzeo je stajalište da navedeni primitci nisu od utjecaja na visinu naknade plaće koju tužiteljica potražuje, obzirom da poslovi koje je obavljala navedena za Galeriju umjetnina nemaju obilježja ugovora o radu već ugovora o djelu, slijedom čega je prihvatio drugu varijantu vještačenja (za izračun koje nisu uzeti u obzir primitci ostvareni temeljem spomenutih ugovora o djelu) prema kojoj tužiteljici pripada iznos od 10.816,27 eura.

9. Takav zaključak prvostupanjskog suda, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nije ispravan, sve iz razloga kako slijedi.

10. Prema odredbi čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO) ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

11. Prema odredbi čl. 95. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., dalje: ZOR) radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Svrha navedene zakonske odredbe nije dovesti radnika u povoljniji položaj od onoga u kojem bi bio da do nezakonitog prestanka rada nije došlo, već uspostaviti stanje najbliže onome koje bi postojalo da je radni odnos nesmetano trajao.

12. Iz sadržaja ugovora koje je tužiteljica sklapala s Galerijom umjetnina proizlazi da je kroz razdoblje od devet mjeseci uzastopno obavljala poslove prodaje ulaznica za izložbe, prodaje tiskovina u muzejskom dućanu, obračuna prodaje, čuvanja izložbi i umjetnina, kontrole reda u izložbenom prostoru te druge poslove po nalogu ravnatelja galerije. Navedeni poslovi nisu usmjereni na ostvarenje određenog individualiziranog rezultata, odnosno određenog djela, već predstavljaju trajne i redovite poslove iz djelatnosti ustanove. Njihova je bit kontinuirano obavljanje rada za potrebe organiziranog procesa rada, a ne izvršenje pojedinačno određenog zadatka.

13. Na takav zaključak upućuje i činjenica da su ugovori sklapani iz mjeseca u mjesec, istovjetnog sadržaja, uz unaprijed određenu mjesečnu naknadu, da se rad obavljao po radnom vremenu galerije, dok je sama tužiteljica iskazala da je obavljala poslove po nalogu poslodavca i radila sve što bi joj bilo naloženo.

14. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra kako je u konkretnom slučaju riječ o prividnim ugovorima o djelu, odnosno da je ista obavljala poslove koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, pa bi dosuđivanje pune naknade plaće istu dovelo u povoljniji položaj od onoga u kojem bi bila da do nezakonitog otkaza nije došlo.

15. Stoga je trebalo prihvatiti prvu varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prema kojoj razlika između primanja koja bi tužiteljica ostvarila kod tuženika i primanja koja je ostvarila tijekom utuženog razdoblja iznosi 629,95 eura, te peinačiti pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke, pa je primjenom odredbe čl. 373. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki a) izreke ove drugostupanjske presude.

16. Nadalje, obzirom da bruto plaća i naknada koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom istih, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Stoga je odlučeno kao u točki b) izreke.

17. Obzirom da je odluka o glavnoj stvari preinačena, sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

18. Kako nakon preinačenja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica uspjela u osnovi zahtjeva, ali samo u manjem dijelu glede njegove visine, dok je tuženik uspio u pretežitom dijelu u žalbenom postupku, pa uzimajući u obzir ukupni uspjeh stranaka u postupku, kao i okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud smatra da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

19. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u dijelu pod točkom c) izreke ove drugostupanjske presude.

Split, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica