Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-41/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sidonija Grbavac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika EO, vlasnik obrta [obrt] iz [adresa], N [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Babić, odvjetnik u Šibeniku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-1385/2025-65 od 9. prosinca 2025., u sjednici 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-1385/2025-65 od 9. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da platiti tužitelj na ime naknade neimovinske štete i imovinske štete ukupan iznos od 20.993,00 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos neimovinske štete od 19.600,00 eura od 4. ožujka 2020. do isplate, a na iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 1.393,00 eura od 9. prosinca 2025. do isplate, a prema stopi koja je pobliže navedena u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 4.564,44 eura skupa s zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2025. do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog (točka II. izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 12.187,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete od 19.600,00 eura za period od 15. studenog 2019. do 4. ožujka 2020. (točka III. izreke), a odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata za dosuđeni iznos imovinske štete od 1.393,00 eura za period od 15. studenog 2019. do 8. prosinca 2025. (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja, i u dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se utvrdi koji je doprinos samog tužitelja i njegova suodgovornost nastanku štetnog događaja.

2.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tužitelj traži troškove žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4.3. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpi zbog ozljeđivanja u nezgodi na radu koja se desila 10. lipnja 2017., kada je kao radnik tuženika radeći poslove svog radnog mjesta zidara-tesara, pao sa skele visoke cca tri metra, prilikom čega da je pretrpio brojne teške ozljede.

6. U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornosti tuženika, a slijedom toga i visina štete, jer tuženik tvrdi da nije odgovoran za nezgodu koju je doživio tužitelj, odnosno da je isključivo za nezgodu kriv tužitelj, dok on tvrdi suprotno.

7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj bio radnik tuženika koji je obavljao poslove radnog mjesta zidar-tesar, a što proizlazi i iz sklopljenog ugovora o radu,

- da je tužitelj 10. lipnja 2017. obavljajući poslove svog radog mjesta doživio nezgodu na radu,

- da iz zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 14. srpnja 2017. proizlazi kako su radnici na privremenom gradilištu na otoku Žirje obavljali posao nalijevanja deke podruma u razini terena; da su građevinskim kolicima preko dvije fosne prevozili beton na dio deke podruma gdje su ga istovarivali i nakon toga ravnali (nalijevanje deke); da su fosne služile kao prijelaz preko praznog prostora između okolnog terena i izgrađenog dijela objekta; da za vrijeme dok je tužitelj gurao kolica preko fosne, jedna fosna se pomaknula i pala do razine temelja objekta, a s njom i kolica i tužitelj, na dubinu 2,5 metra; da se tužitelj teže ozlijedio, a kao propust poslodavca navodi se da nije osigurao da su sredstva rada – fosne u uporabi u svakom trenutku sigurni te da se koriste u skladu sa zaštitom na radu,

- da iz presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. K-157/2019 od 27. svibnja 2022. proizlazi kako je navedenom presudom kazneni nalog stavljen izvan snage te da se tuženik EO oslobađa optužbe za kazneno djelo protiv opće sigurnosti za koje ga se teretilo, odnosno da bi postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti na radu i Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima, olako smatrajući da time neće ugroziti radnike na gradilištu,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka radnika tuženika ĆO, JO i CO u bitnom proizlazi kako su radili na otoku Žirje na izgradnji obiteljske kuće skupa s tužiteljem i da je tužitelj pao u rupu dubine 2,5 metra prelazeći preko neučvršćenih fosni (daski), a što proizlazi i iz tužiteljevog iskaza,

- da je bio tužitelj osposobljen za rad na siguran način za poslove i radne zadatke zidara i tesara, a ne i za poslove poslovođe niti za poslove voditelja (šefa) gradilišta.

8. U ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete kao radnik protiv poslodavca, a kod kojega je doživio predmetnu radnu nezgodu, i to na temelju odredbe članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18., 126/21, 114/22. i 156/22. – u daljnjem tekstu: ZOO), kao i na temelju odredbe članka 111. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. – u daljnjem tekstu: ZR), u vezi s odredbom članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18. – u daljnjem tekstu: ZZR), koji su vrijedili u momentu ozljeđivanja tužitelja 10. lipnja 2017.

9. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac odgovoran tužitelju za nastalu štetu na temelju odredbi članka 25. ZZR-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje kao lex specialis. Prema stavku 1. toga članka, ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok prema stavku 2. istoga članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

9.1. Poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), prema općim propisima obveznog prava, kako je to propisano i odredbom članka 111. stavkom 1. ZR-a.

9.2. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio kao istinite iskaze svih saslušanih svjedoka i tužitelja jer su iskazivali međusobno suglasno u bitnim činjenicama te su podudarni s utvrđenjima iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru, kao što je pravilno postupio i kada nije prihvatio iskaz tuženika u dijelu gdje navodi da je tužitelj bio odgovorna osoba na gradilištu jer iz iskaza tužitelja i svjedoka koji su radili na gradilištu proizlazi da je tužitelj radio kao tesar i zidar i da je bio radnik s najviše iskustva u građevini, i da je zato govorio ostalim radnicima što da rade, ali samim time nije bio ovlašten za vođenje radova niti je bio odgovorna osoba na gradilištu, kako to pogrešno smatra tuženik. Pritom je sud utvrdio kako odgovorne osobe praktički na gradilištu nije ni bilo, a što je propust tuženika kao poslodavca.

9.3. Naime, tuženik kao poslodavac obvezan je osigurati da sredstva rada budu sigurna da bi radnici mogli svoje poslove obavljati na siguran način. To u ovom slučaju znači da je tuženik kao poslodavac bio taj koji je trebao osigurati sigurne uvjete rada, i to tako što je fosne (daske) koje se koriste u građevinarstvu, a preko kojih se prelazilo i preko kojih se vozio u kolicima beton za ugradnju na objektu, trebao postaviti tako da se na siguran način mogu koristiti, jer kada one nisu sigurno pričvršćene, to u takvim uvjetima rada u svakom momentu može doći do njihovog pomicanja i tako do nestabilnosti radnika i ozljeđivanja istih, a što se u ovom slučaju i desilo tužitelju.

9.4. Činjenica što je tuženik oslobođen u kaznenom postupku za predmetni štetni događaj, ne znači da tužitelj u ovom građanskopravnom postupku ne može potraživati naknadu štete od istog, pa je imajući u vidu sve navedeno, pravilno prvostupanjski sud kod ocjenjivanja odgovornosti stranaka cijenio tužiteljevu suodgovornost s 30%, a tuženikovu sa 70%, jer se krivnja tuženika očitovala u tome što je dopustio radnicima da prelaze i prevoze beton preko neučvršćene fosne, znači, što nije osigurao siguran rad na visini, a tužitelja što prilikom prijelaza s kolicima preko takve fosne nije postupio s dovoljnom pažnjom i što nije tražio od tuženika kao poslodavca da ih učvrsti.

10. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je tužitelj isključivo kriv za nezgodu koju je doživio jer da je morao znati da je opasno prelaziti preko nepričvršćeni fosni, kada je upravo tuženik kao poslodavac trebao osigurati sigurne uvjete rada tužitelju, a u ovom slučaju tako što je trebao učvrstiti sigurno fosne, pa kako to nije učinio to je tuženik odgovoran tužitelju na štetu koju trpi iz ovog štetnog događaja u omjeru koji je pravilno utvrdio prvostupanjski sud (30:70%).

10.1. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je on bio šef gradilišta, kada to ne proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda. Prema utvrđenju suda tuženik ga nije imenovao za poslovođu ni za voditelja (šefa) gradilišta, a tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio je ugovor o radu za poslove radnog mjesta zidara-tesara, koje je poslove i obavljao, pa se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da činjenica što bi tužitelj kao zidar-tesar govorio ostalim radnicima što trebaju raditi da je on bio poslovođa, odnosno voditelj (šef) gradilišta.

10.2. Isto tako, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni navodi tuženika da tužitelja nikada ne bi zaposlio da nije imao odgovarajuće kvalifikacije i radno iskustvo, kao što ne utječu ni ostali žalbeni navodi, a koji su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10.3. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su tužitelj i tuženik pridonijeli nastanku štetnog događaja, zbog čega je na temelju odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravno samo na razmjerno sniženu naknadu, tužitelju dosuđena razmjeno snižena naknada, a koju visinu ni tuženik posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

11. Naime, prvostupanjski je sud odlučujući o neimovinskoj šteti koju je tužitelj pretrpio u svezi sa štetnim događajem na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede, i to prijelom goljenične kosti u desnom gležnju uz prijelom desne lisne kosti, prijelom gornjeg dijela lijeve lisne kosti i kompresivne prijelome trupa prvog i drugog slabinskog kralješka.

11.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je zbog zadobivenih povreda trpio bolove jakog intenziteta sedam dana, bolove srednjeg intenziteta 20 dana i bolove slabijeg intenziteta četiri mjeseca.

11.2. Isto tako, prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja je došlo do smanjene životne aktivnosti zbog opisanih ozljeda od 31%, što se odnosi na zaostalu umjerenu slabost desne noge, artrozu gležnja koja je uzrok kroničnih bolova u gležnju, kretnje u gležnju su ograničene, a zbog prijeloma dva slabinska kralješka kod tužitelja su zaostali kronični bolovi u križima, otežano se saginje i uspravlja te ne može podizati i nositi teže terete.

11.3. Na temelju procjene vještaka utvrđeno je kako je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od tri dana, potom srednjeg intenziteta osam dana i strah slabijeg šest tjedana kumulativno.

11.4. Tužitelju je prema nalazu i mišljenju vještaka bila potrebna tuđa pomoć i njega četiri sata dnevno kroz šest tjedana, tri sata dnevno četiri tjedna, dva sata dnevno četiri tjedna i jedan sat dnevno ti mjeseca.

12. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, a uzimajući u obzir težinu i narav povrede koju je tužitelj zadobio navedene prigode, primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, pa je pravilno zaključio da tužitelju za povredu prava osobnosti pripadala pravična novčana naknada u ukupnom iznosu od 28.000,00 eura, jer je pritom vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha i utvrđenom stupnju smanjenja životne aktivnosti, kao i cilju kojem služi ta naknada, te je cijeneći njegov doprinos nezgodi od 30% dosudio mu iznos od 19.600,00 eura skupa s pripadajućim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, dok je više zatraženi iznos odbio.

13. U odnosu na imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, tužitelju na temelju odredbe članka 1095. stavku 1. ZOO-a, pripada pravo po ovoj osnovi u iznosu od 1.990,00 eura, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa mu cijeneći njegov doprinos nezgodi od 30%, pripada iznos od 1.393,00 eura, skupa sa zatraženim zateznim kamatama u smislu odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, dok mu više zatraženo po ovoj osnovi ne pripada.

14. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a, s time što je ni tuženik posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

15. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka za sastavljanje odgovora na žalbu odbijen je, iz razloga što ta radnja prema mišljenju ovoga suda nije bila potreban za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

16. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović