Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-153/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Opća županijska bolnica Požega, Osječka 107, OIB: 40589450667, koji je zastupan po punomoćniku Petru Kaniću, odvjetniku u Požegi, uz sudjelovanje umješača Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac, koji je zastupan po punomoćnici VL, dipl.iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-8/2025-18 od 31. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-8/2025-18 od 31. ožujka 2026., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke tako da se prihvaća tužbeni zahtjev za iznos od1.470,90 eura, i sudi se:

»Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 1.470,90 eura sa zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- za svibanj 2015. godine na iznos od 189,76 eura od 08.06.2015.

- za lipanj 2015. godine na iznos od 166,64 eura od 09.07.2015.

- za kolovoz 2015. godine na iznos od 121,44 eura od 07.09.2015.

- za rujan 2015. godine na iznos od 28,98 eura od 09.10.2015.

- za listopad 2015. godine na iznos od 86,94 eura od 06.11.2015.

- za studeni 2015. godine na iznos od 91,23 eura od 09.12.2015.

- za prosinac 2015. godine na iznos od 62,64 eura od 12.01.2016.

- za travanj 2016. godine na iznos od 91,47 eura od 10.05.2016.

- za svibanj 2016. godine na iznos od 29,10 eura od 08.06.2016.

- za srpanj 2016. godine na iznos od 182,94 eura od 08.08.2016.

- za studeni 2016. godine na iznos od 21,86 eura od 07.12.2016.

- za ožujak 2017. godine na iznos od 28,51 eura od 06.04.2017.

- za travanj 2017. godine na iznos od 196,76 eura od 08.05.2017.

- za lipanj 2017. godine na iznos od 111,79 eura od 06.07.2017.

- za listopad 2017. godine na iznos od 60,82 eura od 07.11.2017., i to po stopi koja je od 8. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. iznosila 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. «.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 2.415,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. ožujka 2026. pa do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 32,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je za više zatraženi iznos od 1.470,9 eura zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Nadalje je tom odlukom naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.350,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim joj je odbijen tužbeni zahtjev i nisu dosuđeni svi troškovi postupka žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno da se ukine i u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovorima na žalbu tuženik i umješač su osporili sve žalbene navode kao neosnovane.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužiteljica jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude

3.2. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno ali je na to činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz razloga koji se pobliže navode u daljnjem obrazloženju ove odluke.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za cjelokupni prekovremeni rad u iznosu od 1.503,53 eura.

5. Naime, tužiteljica je tužbom potraživala razliku plaće od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017. na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 16. prosinca 2022. tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom potraživala iznos od 2.127,55 eura kojim obuhvaća cjelokupni prekovremeni rad kod tuženika i to od svibnja 2015. do prosinca 2017.

6. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika te da joj je rad bio organiziran tako da je učestalo radila prekovremeno,

- da je nakon provedenog financijskog vještačenja vještakinja Dajana Hart utvrdila da je tužiteljici manje isplaćena bruto plaća od travnja 2015. do prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 16.029,99 kuna, a navedena razlika bruto plaće da se sastoji od obračunate plaće za sate prekovremenog rada u iznosu od 11.328,34 kuna, razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 188,62 kuna, razlike dodataka za posebne uvjete rada u iznosu od 1.453,52 kuna i razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 2.636,94 kuna, kao i razlike naknade za vrijeme bolovanja u iznosu od 422,57 kuna.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće s osnove prekovremenih sati za mjesec prosinca 2017.

7.1. Međutim, prvostupanjski je sud nije prihvatio tužbeni zahtjev, u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje i isplatu prekovremenih sati od svibnja 2015. do listopada 2017. jer je smatrao da je nastupila zastara potraživanja kod činjenice da je protekao petogodišnji rok zastare prema odredbi članka 139. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23 i 64/23., dalje: ZR).

8. Odredbom članka 51. stavka 11. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (»Narodne novine«, broj 143/13., 96/15. i 29/18., dalje: KU/13.) (49. KU/18.) je propisano da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. Nesporno je da nije bilo pisanog zahtjeva tužiteljice za odobrenje korištenja slobodnih dana ali može se smatrati da je prešutno pristala.

8.1. U svakom konkretnom postupku je neophodno dokazati i utvrditi za koje je prekovremene sate radnik koristio slobodne dane i kada, te jesu li obračunati sukladno odredbi članka 51. stavka 11. KU/13. (49. KU/18.), pri čemu je na poslodavcu obveza vođenja evidencije koja na jasan, razumljiv i transparentan način mora omogućiti takvu usporedbu i izračun, dok će u protivnom sud takvu činjenicu utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Pravilno prvostupanjski sud smatra da u situaciji kada je tužiteljica koristila za prekovremeni rad slobodne dane, nema pravo na slobodne dane i plaćanje prekovremenog rada, s tim da u konkretnom slučaju na temelju dostavljene dokumentacije i načina vođenja te dokumentacije od strane tuženika nije bilo moguće egzaktno utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada. Naime, način evidentiranja prekovremenih sati i slobodnih dana mora biti proveden od strane poslodavca, s tim da na jasan, razumljiv i transparentan način treba utvrditi je li takvo postupanje u skladu s odredbom članka 51. stavka 11. KU/13. (49. KU/18.), a što u konkretnom postupku nije slučaj.

10. Prema utvrđenju ovog suda, sudska vještakinja pravilno je utvrdila da tuženik nije tužiteljici platio sve odrađene prekovremene sate rada, kao što je pravilno primijenila i Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU broj 148. i 153., a što je u skladu sa člankom 9. stavkom 3. ZR-a i primjenom najpovoljnijeg prava za radnika, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na prekovremene sate trebalo prihvatiti kao osnovana, što osnovano tužiteljica u žalbi ističe.

11. Za ukazati je da tužiteljica podneskom od 16. prosinca 2022. više ne traži samo isplatu dodataka na prekovremeni rad, već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati rada.

12. U konkretnoj situaciji kada je tužiteljica podnijela tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, pa je tijekom postupka na temelju činjenične osnove koju je istaknula već u tužbenom zahtjevu kada je potraživala naknadu i za prekovremeni rad preinačila tužbu, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike iskazane u novčanom iznosu u kojoj je zahtjev preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) došlo podnošenjem tužbe, a što je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kada je smatrao da je od dospijeća isplate naknade neisplaćenih prekovremenih sati travnja 2015. do siječnja 2018., pa do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 139. ZR-a, osim za potraživanje za mjesec prosinca 2017. koji dospijeva 8. siječnja 2018.

13. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno cijenio istaknuti prigovor zastare, što tužiteljica osnovano ističe u svojoj žalbi jer je u činjeničnim navodima svoje tužbe istaknula i zahtjev za naknadom prekovremeni sati, a što je prvostupanjski sud propustio cijeniti, što se ponovno ističe.

13.1. Kako je dakle, iz stanja spisa neprijeporno da je tužiteljica podneskom od 16. prosinca 2022. uredila tužbeni zahtjev nakon što je provedeno vještačenje po vještakinji Diani Hart, a da je podnoseći tužbu sudu i u tužbi istakla da potražuje isplatu razlike plaće koje se sastoje od obračuna plaće za prekovremeni sat kao i dodatke za odgovornost i život i zdravlje ljudi za posebne uvjete rada, naknadu za godišnji odmor te naknadu za vrijeme bolovanja, tada je prvostupanjski sud pravilno dao nalog vještakinji za izradu vještva po svim navedenim osnovama, pa je nakon provedenog vještačenja tužiteljica uredila i precizirala svoj tužbeni zahtjev podneskom od 16. prosinca 2022. jer je tek nakon provedenog vještačenja saznala puni obim svog potraživanja prema tuženiku.

13.2. U takvim okolnostima, neosnovan je prigovor zastare jer je tužiteljica, tužbu podnijela 3. svibnja 2020., a sukladno odredbi članka 139. ZR-a zastarni rok je pet godina, pa nije u zastari ni najstarije potraživanje tužiteljice koje dospijeva 8. lipnja 2015. jer nije protekao petogodišnji zastarni rok od podnošenja tužbe, zbog čega je trebalo tužiteljici dosuditi sve zatražene iznose.

14. Prvostupanjski je sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa), međutim po okončanju ovoga žalbenog postupka tužiteljica je uspjela sa zahtjevom u cijelosti zbog čega joj pripada pravo na troškove postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a umjesto prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a, koju je odredbu primijenio prvostupanjski sud.

14.1. Na ime odvjetničkih radnji sud je pravilno utvrdio kako bi tužiteljici na ime cjelovitog uspjeha u sporu pripadalo 3.500,00 eura, no kako je u prvostupanjskom postupku uspjela s 31% dosudio joj je 1.085,00 eura, koji trošak je uvećao za trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Stoga, uvažavanjem žalbe tužiteljice trebalo joj je dosuditi razliku do potpunog uspjeha u sporu, dakle i daljnji iznos od 2.415,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke, s sve sukladno odredbi članka 380. stavka 3. ZPP-a, sve to uz primjenu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a koja isključuje obvezu drugostupanjskog suda da po službenoj dužnosti pazi na pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

14.2. Odluka o troškovima žalbenog postupka je izostala jer tužiteljica nije specificirala taj trošak postupka.

15. Stoga je trebalo prihvatiti kao osnovane žalbene navode tužiteljice, preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom odredbe članka 373. stavka 3. ZPP-a, i odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 10. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić