Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-167/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužiteljice LP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, koji zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik u Solinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 4922/2021-24 od 24. ožujka 2026., 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 4922/2021-24 od 24. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tuženog zahtjeva tužiteljice, kao što se potvrđuje i točka II. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici razliku manje isplaćene plaće i naknade plaće za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. ožujka 2023. ukupan iznos od 724,17 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama, ali bez zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu, a koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže naznačeno u izreci presude, dok je za više zatraženi iznos od 419,83 eura tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi obvezan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak 1.118,25 eura na račun punomoćnika odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u cijelosti, ali kako nema pravni interes pobijati je u dijelu u kojim je odbijen zahtjev tužiteljice, to je pobija u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i u dijelu točke II. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu iznosa od 724,17 eura bruto s pripadajućim kamatama.

5. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 724,17 eura, radi se o sporu male vrijednosti iz odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, zbog čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5.1. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a.

5.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

5.3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, što se posebno ističe, iako taj žalbeni razlog u sporovima male vrijednosti nije dopušten.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od travnja 2016. do ožujka 2023. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavka 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13. – u daljnjem tekstu: KU/13.), kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, dok je neprijeporno da je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

6.1. Tužbeni zahtjev usmjeren je posljedično navedenom i na isplatu s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene spriječenosti za rad.

7. Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18. – u daljnjem tekstu: KU/18.), a primjenjuje se od 1. ožujka 2018., te sadrži identične odredbe kao KU/13., odnosno odredba članka 55. KU/18. sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/13.

8. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužiteljice imaju primijeniti citirane odredba, kao i odredba članka 58. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 128/17.), kojom je propisano: „Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“, te odredba članka 60. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12 i 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR/09.), odnosno sadržajno ista odredba članka 81. ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/23., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR/14.), kojima je propisano da za vrijeme korištenja godišnjega odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica kroz razdoblje za koje potražuje razliku plaće bila radnica tuženika, koja je radila na radnom mjestu pomoćne radnice,

- da tuženik nije tužiteljici platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad s osnove dodatka zbog otežanih uvjeta rada u iznosu od 397,17 eura, a koji joj je dodatak platio za redovni rad,

- da je zbog neplaćanja navedenog dodataka tuženik tužiteljici manje isplatio i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanja) iznos od 327,00 eura,

- da je navedenu visinu utvrdio vještak za financije Marijan Jović,

- da tužiteljice potražuje navedene iznose, odnosno ukupno 724,17 eura s pripadajućim kamatama.

10. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud utvrdio je, da je tuženik po navedenim osnovama tužiteljici manje isplatio bruto plaće za sporno razdoblje u iznosu od 724,17 eura, a koji je iznos tužiteljica zatražila konačno postavljenim zahtjevom i koji je sud prihvatio te obvezao tuženika da joj ga isplati.

11. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na uvećanje plaće. odnosno dodatak na plaću temeljem citiranih odredbi KU, za prekovremeni rad s osnove posebnih uvjeta rad, neovisnu o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

11.1. Naime, prema podacima koji se nalaze u spisu i iz rezultata vještačenja proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju, neprekidno radila na svom radnom mjestu pomoćne radnice kod tuženika (tijekom 2023. ostvarila je pravo na mirovinu), i da je radila u otežanim uvjetima rada, zbog čega joj je prema pravilnom stavu prvostupanjskog suda tuženik bio u obvezi isplaćivati navedeni dodatak na sve sate koje je odradila za prekovremeni rad, za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni te blagdanom.

12. Pri tome, valja istaknuti da tužiteljica (kolektivni ugovor joj daje istovremeno pravo na isplatu više različitih dodataka), ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad, pa tumačenje da joj navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada, postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu, što se ponovno navodi.

13. U odnosnu na žalbene navode tuženika ukazuje se, a što je pravilno naveo i prvostupanjski sud, da je i na 8. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeto shvaćanje:

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“ To shvaćanje je jasno, suprotno žalbenim navodima, a te odredbe su sadržajno iste kao i odredbe članka 55. i 57. KU/18.

14. U pogledu prigovora zastare, koji tuženik ponavlja u žalbi, ističe se, da je odredbom članka 139. ZR-a, propisano, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, pa je neosnovan taj prigovor jer u ovom slučaju tužiteljičino pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao već dospjelo povremeno potraživanje nije zastarjelo, imajući u vidu da je tužba tužiteljice podnijeta sudu 11. ožujka 2021., a dosuđeno potraživanje se odnosi za razdoblje od ožujka 2016. do studenog 2022.

14.1. Prema odredbi članka 227. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je, da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, dok prema stavkom 2. istoga članka, kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

14.2. Kako u ovom slučaju nije zastarjelo tužiteljičino potraživanje niti je nastupila zastara njezinog prava po navedenim osnovama na temelju citiranih odredbi članka 139. ZR-a i 227. ZOO-a, to je neosnovano pozivanje tuženika na ove prigovore.

15. Također, neosnovano tuženik tvrdi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 325. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 186.b ZPP-a, kada je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu novčanog iznosa navodeći da ne raspolaže s potrebnim ispravama i potrebnim podacima za izračun tražbine.

15.1. Za navesti je da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi. Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi u smislu odredbe članka članak 186.b ZPP-a, na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva iz odredbe članka 325.a ZPP-a, i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl. Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 109. ZPP-a.

15.2. Kako iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u smislu citirane odredbe članka 109. ZPP-a pozvao tužiteljicu da određeno postavi tužbeni zahtjev, a što je ista i učinila podneskom od 29. listopada 2024. potražujući od tuženika isplatu iznosa od 1.144,00 eura skupa s kamatama, pa kako je sud prihvatio prijedlog tužiteljice da se provede financijskog – knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine razlike plaće po utuženim osnovama, a nakon kojeg je konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 15. rujna 2025. i to prema nalazu i mišljenju vještaka, potražujući iznos od 724,17 eura skupa s kamatama, time je smanjila svoje potraživanje, kojem se smanjenju zahtjeva tuženik usprotivio jer se o ranije postavljenom upustio u raspravljanje, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odlučio o tužbenom zahtjevu koji je postavljen podneskom od 29. listopada 2024. prije smanjenja, odnosno kada je prihvatio zahtjev za iznos od 724,17 eura i kada je odbio zahtjev za iznos od 419,83 eura.

15.3. Stoga se, u pogledu žalbenih navoda tuženika ističe, da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz odredbe članka 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek), potreban pristanak tuženika. Kako u ovom slučaju tuženik nije dao svoj pristanak za djelomično povlačenje tužbe, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu koji je postavljen prije smanjenja istog, a sukladno tome pravilno je odlučio i o troškovima postupka.

16. Inače, na pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe ni ostali vrlo opširni žalbeni navodi koji su u biti sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih navedenim pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

17. Pravilna je i odluka o trošku u pobijanom dijelu jer se temelji na odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

17.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima tvrdi da se troškovi postupka s kamatama ne mogu isplatiti na žiro račun punomoćnice tužiteljice, a kako je to odlučeno pobijanom odlukom, ukazuje se, da prema spisu priložene punomoći izdane od strane tužiteljice kao stranke punomoćnici u osobi odvjetnice proizlazi da je tužiteljica pobliže odredila ovlaštenje u punomoći i to da je to ovlaštenje dano i radi primanja novca i novčane vrijednosti.

17.2. Odredbom članka 95. stavkom 1. ZPP-a, propisano je ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći obavljati radnje koje su propisane točkama 1.- 4. toga članka.

17.3. Budući da je u ovom slučaju tužiteljica kao stranka izdala odvjetnici punomoć za vođenje ove parnice, a u kojoj je pobliže odredila ovlaštenja punomoći kako je to navedeno u točki 12. ove odluke, a što je u skladu s citiranom odredom članka 95. stavka 1. ZPP-a, to neosnovano tuženik prigovora pobijanoj odluci i u ovom dijelu.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 10. lipnja 2026.

Sutkinja:

Marija Šimičić