REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Poslovni broj: P-186/2026.-31.

Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, u pravnoj stvari I. tužitelja PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljice NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica ŠU, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 19. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka te I. i II. tuženika osobno, 10. lipnja 2026. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 041-50 3936430 od dana 23. veljače 2007. godine, a koji glasi: “u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da 1. tužitelju CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.298,00 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to na iznos od:

0,24 EUR od 03.04.2007. pa do isplate

0,88 EUR od 04.03.2008. pa do isplate

2,28 EUR od 02.04.2008. pa do isplate

7,98 EUR od 04.11.2008. pa do isplate

1,54 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

8,69 EUR od 03.01.2009. pa do isplate

9,66 EUR od 03.02.2009. pa do isplate

10,15 EUR od 03.03.2009. pa do isplate

9,48 EUR od 03.04.2009. pa do isplate

8,93 EUR od 05.05.2009. pa do isplate

7,09 EUR od 02.06.2009. pa do isplate

5,46 EUR od 02.07.2009. pa do isplate

6,15 EUR od 08.08.2009. pa do isplate

7,26 EUR od 03.09.2009. pa do isplate

6,20 EUR od 06.10.2009. pa do isplate

5,93 EUR od 04.11.2009. pa do isplate

7,41 EUR od 02.12.2009. pa do isplate

8,87 EUR od 05.01.2010. pa do isplate

10,40 EUR od 02.02.2010. pa do isplate

10,00 EUR od 02.03.2010. pa do isplate

12,57 EUR od 02.04.2010. pa do isplate

11,91 EUR od 04.05.2010. pa do isplate

13,20 EUR od 02.06.2010. pa do isplate

19,81 EUR od 06.07.2010. pa do isplate

31,32 EUR od 24.12.2010. pa do isplate

31,32 EUR od 24.12.2010. pa do isplate

31,32 EUR od 24.12.2010. pa do isplate

26,51 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

26,51 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

26,51 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

26,51 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

26,51 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

879,40 EUR od 12.03.2011. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50 3936430 od dana 23. veljače 2007. godine, a koja glasi: "3./treće/NAKNADA. 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da 1. tužitelju CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 223,84 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27.02.2007.g. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve plativo u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da I. tužitelju CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.387,50 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

VI. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 30. travnja 2026.

VII. Odbacuje se tužba i tužbeni zahtjev u odnosu na II. tužiteljicu NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je prednik tužitelja je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao Kreditorom dana 23. veljače 2007. godine Ugovor o kreditu broj 041 - 50-3936430, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.275,46 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno odredbi članka 7.1. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Takva odredba je ništetna jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, zabrani zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidbe, zabrani prouzrokovanja štete, a činidba tužitelja nije u trenutku sklapanja ugovora niti imala navedene elemente na temelju kojih bi bila odrediva. Tuženik je svojim postupanjem povrijedio pojedinačna i kolektivna prava tužitelja kao potrošača jer je sklopio ugovor o kreditu koristeći nedopuštene i/ili nepoštene ugovorne odredbe; one koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica (pa i kamata) – švicarski franak (CHF) te one kojima je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Znači, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora propustio informirati tužitelja o tri bitna elementa: 1. O općem riziku koji je vezan uz svaku valutnu klauzulu 2. O riziku koji je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u 3. O tome da je rast tečaja švicarskoga franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan . U okviru svoje obveze informiranja potrošača, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dužnost tuženika je bila da tužitelju prije sklapanja ugovora da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, uključujući valutu u kojoj je nominirana glavnica i uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja i sve druge informacije potrebne da potrošač donese odluku, a što je u ovome slučaju tuženik propustio učiniti. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P 1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine povodom revizije na gore navedenu odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetna je i odredba o naknadi za korištenje kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu. Naime, tuženik je tužitelju obračunao i naplatio naknadu za korištenje kredita od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, a što iznosi 88,18 eur/664,38 kn. Predmetna ugovorna odredba ništetna je iz razloga jer je protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i Zakona o zaštiti potrošača. Ta odredba je ništetna iz razloga jer ista ne sadrži nikakva objašnjenja na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi kao i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđega novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvoga korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je sa Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobe vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet m jerodavnim, odnosno ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,53 CHF. Sukladno prednje označenoj presudi VTS RH, svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je tužitelj platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta. Ukoliko predmetna dokumentacija nije potpuna i dovoljna za izračun visine tužbenog zahtjeva, tužitelj pridržava pravo da predloži sudu službenim putem od tuženika zatražiti dostavu sve relevantne dokumentacije potrebne za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja nakon čega će tužitelj urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186.b.st.3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tužitelji predlažu da sud po provedenom postupku donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev. Tuženi ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, jer tuženik i tužitelji nisu bili u ni u kakvom ugovornom odnosu. Tuženik osporava navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, budući je prednik tužitelja upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF tako da je tuženi postupio u cijelosti u skladu s načelnom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare jer sukladno članku 226. ZOO -a takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te osporava pravo tužitelja da se poziva na utvrđenja iz odluka u slučaju Franak, budući tužitelji nisu bili stranke u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne mogu pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Osporavaju se navodi tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna. Tuženik nikada nije zaprimio prigovor prednika u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorna odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora predniku tužitelja a s obzirom da prednik tužitelja nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik također ističe prigovor zastare sukladno članku 225. ZOO-a, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 23. veljače 2007. (list 13 do 17 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 20 do 22 spisa), Otplatna tablica (list 23 do 27 spisa), Zahtjev za kredit od 23. veljače 2007. (list 37 spisa), rješenje o nasljeđivanju OS u Sesvetama poslovni broj O-974/2010 od 17. studenoga 2010., (list 47 do 48 spisa), smrtni list (list 88 spisa), rješenje o nasljeđivanju OS u Sesvetama poslovni broj O-980/2024 od 28. listopada 2024. (list 99 do 101 spisa), proveden je dokaz saslušanjem I. i II. tužitelja (list 122 spisa), financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. iz Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 65 do 81 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev I. tužitelja osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da je prednik tužitelja MU i tuženik dana 23. veljače 2007., zaključio

Ugovor o kreditu broj 041-50-3936430,

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.275,46 CHF, uz valutnu klauzulu

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da je I. tužitelj 11. ožujka 2011. u cijelosti isplatio predmetni kredit.

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zas tara potraživanja tužitelja, aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama, posl. broj O- 974/10 od 17. studenog 2010., utvrđeno je da se iza pok. MU kao nasljednici pojavljuju sin MU CU i supruga MU ŠU, svaki u ½ dijela.

8. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama, posl. broj O- 980/2024 od 28. listopada 2024., utvrđeno je da se iza pok. AU kao nasljednici pojavljuju CU, sin, koji je naslijedio nekretnine i pokretnine u cijelosti i NU, kćer koja je naslijedila nekretnine u cijelosti navedene pod B.

9. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan, budući je tuženik bio u ugovornom odnosu s prednikom tužitelja MU, a što je vidljivo iz Ugovora o kreditu (list 13-17 spisa).

10. Prigovor promašene aktivne legitimacije osnovan je u odnosu na II. -go tužiteljicu, budući je ista nasljednica iz pok. OU, ali samo u djelu nekretnina, dok je sve pokretnine naslijedio I-vo tužitelj, tako da je samo on aktivno legitimiran u ovom postupku, potraživati isplatu, radi čega je odlučeno kao pod VII. Izreke.

11. Saslušan I. tužitelj naveo je da je predmetni Ugovor o kreditu otac uzeo kako bi kupio rabljeni automobil za osobne potrebe i taj kredit realiziran je u Auto kući, koliko on zna. Otac uopće nije išao u banku. Ugovor o kreditu sve je u biti pripremila Auto kuća i koliko on zna njega je sve čekalo u Auto kući. Njegov otac jer mogao takav prijedlog Ugovora samo prihvatiti ili odbiti, nije bio u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Njegov otac im je odnio papire koje je trebao za kredit i poslije je neke papire nosio na solemnizaciju. To mu je sve poznato iz razloga što su svi živjeli u istom kućanstvu, tako da su bili upoznati s cijelim procesom. Njegov otac nije bio vlasnik obrta, on je bio umirovljenik i auto je koristio za osobne potrebe, u biti taj auto je bio za potrebe obitelji. Kada je njegov otac umro, on je preuzeo isplatu tog kredita i otplatio ga je do kraja. Tom prilikom je platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. On je taj kredit otplatio, jer se svaki mjesec rata povećala, a u tom trenutku je imao dovoljno novaca da ga zatvori. Misli da je početna rata bila oko 700,00 kn, a narasla je na nekih 1.000,00 kn, nije točno siguran. On je s ocem u Auto kući bio kada je preuzimao vozilo, a da li je njegov otac popunjavao kakav zahtjev za kredit, pretpostavlja da je, ali on tome nije bio prisutan. Ne zna iz kojeg razloga je njegov otac uzeo kredit u švicarskim francima, pretpostavlja da mu je rata bila u toj valuti bila najpovoljnija ili su mu to u Auto kući preporučili, taj dio on ne zna. Nakon smrti otac on je sam otplatio preostali kredit.

12. Saslušana II. tužiteljica navela je da je u vrijeme kada je njezin otac uzimao kredit, ona također živjela u obiteljskoj kući s ocem. Otac je taj kredit uzeo za osobne potrebe, odnosno kako bi kupio automobil za obitelj. Otac je išao u Auto kuću, koliko zna, sve je dogovoreno u Auto kući. U banku radi kredita nije išao. Pretpostavlja da je tata uzeo kredit u švicarcima, jer je to tada bilo najpovoljnije. Ona u Auto kući nije bila. Nakon smrti oca, taj kredit je otplatio njezin brat. Nije s ocem razgovarala o visini rate za taj kredit. On je bio sretan jer je kupio taj automobil

13. Iskaze tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ih ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

14. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je prednik tužitelja sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za potrebe svoje obitelji. Naime, u ugovoru je prednik tužitelja naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Naime, prema Rev-984/2023-2, status potrošača u smislu ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja, a iz sadržaja ugovora jasno je da je ugovor sklopljen radi kupnje automobila.

15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Kako je prednik tužitelja sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

18. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

19. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da predniku tužitelja nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze.

20. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Također, jednokratna naknada prilikom ugovaranja kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Međutim, sporna ugovorna odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu, kojom je predviđeno da je Banka ovlaštena naplatiti naknadu od 3,3 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, je također nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te prednik tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03, radi čega je odlučeno kao pod III izreke.

24. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I i III izreke.

25. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za tuženika od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

26. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

28. Po članku 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

29. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje iz Darfin d.o.o. u Zagrebu.

30. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koju je nalazom utvrđen više plaćen iznos iznosi 1.298,00 €. Tužitelju je naplaćena ulazna naknada prilikom isplate kredita 27. veljače 2007. u iznosu od 223,84 €.

31. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a s obzirom da je vještak izradio svoj nalaz u skladu sa zadatkom kako mu ga je postavio sud, taj nalaz i mišljenje sud ocjenjuje stručnim i u skladu s pravilima struke, te ga ovaj sud u cijelosti prihvaća.

32. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu uredio podneskom od 30. travnja 2026., u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute.

33. Tuženik se protivio povišenju tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

34. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II. bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

35. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.4 ZPP-a, iako je u odnosu na II- go tužiteljicu odbačen tužbeni zahtjev, s obzirom da je I-vo tužitelj uspio dokazati osnovu i visinu, a zbog odbačenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

37. Stoga je I-vo tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 15. travnja 2024. i 18. svibnja 2026., za sastav podnesaka od 30. travnja 2026. za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, za odgođeno ročište od 21.veljače 2024, za podneske od 15. srpnja 2024. i 12. ožujka 2026., za svaku radnju naknada u iznosu od 50 €, što iznosi 25% od 200,00 € ili 100 bodova, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 237,50 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 € ili sveukupno 1.387,50 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

38. Tužitelju ostali zatraženi trošak nije priznat, budući ga sud ne ocjenjuje nužnim i osnovanim.

39. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. stavak. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u vezi s člankom 151. stavak 3. ZPP- a, tekuće od presuđenja do isplate.

40. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VII.

U Krapini 10. lipnja 2026.

Sutkinja

Jasmina Božić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvjetnica ŠU, [adresa]

2. Odvjetnica Sanja Porobija, iz OD Porobija & Porobija, Zagreb