REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P–968/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice LU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću odvjetnik u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, zastupana po punomoćniku Šimi Petriću odvjetnik u Zadru, Velebitska 8/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tužene, te nakon objave dana 10. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 9.741,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na: − iznos od 10,95 EUR sa kamatom od 05.04.2008. godine
− iznos od 3,57 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine
− iznos od 5,69 EUR sa kamatom od 05.06.2008. godine
− iznos od 4,53 EUR sa kamatom od 05.07.2008. godine
− iznos od 2,04 EUR sa kamatom od 05.09.2008. godine
− iznos od 6,99 EUR sa kamatom od 06.10.2008. godine
− iznos od 24,03 EUR sa kamatom od 05.11.2008. godine
− iznos od 16,48 EUR sa kamatom od 05.12.2008. godine
− iznos od 43,59 EUR sa kamatom od 05.01.2009. godine
− iznos od 43,57 EUR sa kamatom od 05.02.2009. godine
− iznos od 46,34 EUR sa kamatom od 05.03.2009. godine
− iznos od 39,74 EUR sa kamatom od 06.04.2009. godine
− iznos od 41,15 EUR sa kamatom od 05.05.2009. godine
− iznos od 36,05 EUR sa kamatom od 05.06.2009. godine
− iznos od 32,99 EUR sa kamatom od 06.07.2009. godine
− iznos od 33,33 EUR sa kamatom od 06.08.2009. godine
− iznos od 36,46 EUR sa kamatom od 05.09.2009. godine
− iznos od 33,70 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine
− iznos od 32,98 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine
− iznos od 37,08 EUR sa kamatom od 05.12.2009. godine
− iznos od 40,81 EUR sa kamatom od 05.01.2010. godine
− iznos od 45,51 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 44,40 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine
− iznos od 51,51 EUR sa kamatom od 06.04.2010. godine
− iznos od 51,28 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine
− iznos od 57,80 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine
− iznos od 158,06 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine
− iznos od 213,39 EUR sa kamatom od 06.08.2011. godine
− iznos od 212,19 EUR sa kamatom od 05.09.2011. godine
− iznos od 170,71 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine
− iznos od 170,71 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine
− iznos od 162,22 EUR sa kamatom od 05.11.2011. godine
− iznos od 156,92 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine
− iznos od 165,31 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine
− iznos od 173,24 EUR sa kamatom od 06.02.2012. godine
− iznos od 172,16 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine
− iznos od 168,38 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine
− iznos od 169,88 EUR sa kamatom od 05.05.2012. godine
− iznos od 173,14 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine
− iznos od 169,79 EUR sa kamatom od 05.07.2012. godine
− iznos od 171,07 EUR sa kamatom od 06.08.2012. godine
− iznos od 167,75 EUR sa kamatom od 05.09.2012. godine
− iznos od 163,07 EUR sa kamatom od 05.10.2012. godine
− iznos od 169,77 EUR sa kamatom od 05.11.2012. godine
− iznos od 168,06 EUR sa kamatom od 05.12.2012. godine
− iznos od 170,37 EUR sa kamatom od 05.01.2013. godine
− iznos od 162,72 EUR sa kamatom od 05.02.2013. godine
− iznos od 165,84 EUR sa kamatom od 05.03.2013. godine
− iznos od 170,54 EUR sa kamatom od 05.04.2013. godine
− iznos od 166,33 EUR sa kamatom od 06.05.2013. godine
− iznos od 158,38 EUR sa kamatom od 05.06.2013. godine
− iznos od 259,95 EUR sa kamatom od 25.07.2013. godine
− iznos od 159,32 EUR sa kamatom od 26.08.2013. godine
− iznos od 165,90 EUR sa kamatom od 25.09.2013. godine
− iznos od 165,85 EUR sa kamatom od 25.10.2013. godine
− iznos od 167,85 EUR sa kamatom od 25.11.2013. godine
− iznos od 169,51 EUR sa kamatom od 27.12.2013. godine
− iznos od 135,60 EUR sa kamatom od 25.01.2014. godine
− iznos od 139,05 EUR sa kamatom od 25.02.2014. godine
− iznos od 138,69 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine
− iznos od 136,37 EUR sa kamatom od 25.04.2014. godine
− iznos od 135,56 EUR sa kamatom od 26.05.2014. godine
− iznos od 135,07 EUR sa kamatom od 26.06.2014. godine
− iznos od 137,88 EUR sa kamatom od 25.07.2014. godine
− iznos od 140,21 EUR sa kamatom od 25.08.2014. godine
− iznos od 141,15 EUR sa kamatom od 25.09.2014. godine
− iznos od 144,24 EUR sa kamatom od 25.10.2014. godine
− iznos od 145,43 EUR sa kamatom od 25.11.2014. godine
− iznos od 145,18 EUR sa kamatom od 27.12.2014. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 26.01.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.02.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.03.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.04.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.05.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 26.06.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.07.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.08.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.09.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 26.10.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.11.2015. godine
− iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 28.12.2015. godine
−iznos od 145,06 EUR sa kamatom od 25.01.2016. godine po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 05. travnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 30.980.17 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 01.02.2016. do isplate, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.039,36 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru istaknut po tuženiku.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 21.12.2006. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 61.590,00 CHF.Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,59% (čl.4).Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 474,00 CHF. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što da je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj ica nije ni imala mogućnost za prigovor. Tužiteljica da je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj ica se nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njoj prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj ica kao potrošač da nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelj ice iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primila te da joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj ica i na taj način izvršila povrat iznosa koji da kao takav nije morala. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužiteljica kao slabija ugovorna strana da nije mogla pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici dok, s druge strane, tužiteljica da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u tom slučaju, isplatila i preplatila pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužiteljica da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatila s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužiteljica da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule isplatila veći iznos od onog što bi morala da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj ica predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu kao prvo istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik da je zaprimio tužbu tužitelja, te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; c. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; d. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; e. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); f. Prigovor manifestacijskom zahtjevu i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva . U ovom sporu da nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovan presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene . Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO -a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke, u kojima je navedeno da se bazne kamatne stope za 3-mjesečni LIBOR, odnosno kamatne stope ugovorene kao zbroj bazne kamatne stope i marže, mijenjaju se kvartalno na zadnji dan kvartala, odnosno, na neki drugi dan ako je tako ugovoreno pojedinim ugovorom. LIBOR je međunarodno i domaće općepoznati i prihvaćeni tržišni standard. Radi se referentnoj kamatnoj stopi koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu za, između ostalog, valutu CHF, u kojoj valuti je i ugovoren predmetni kredit sa tuženikom. Prosječni potrošač koji pokaže i najmanju količinu interesa za visinu LIBOR-a, a to je ujedno svaki prosječni potrošač koji pokaže najmanju količinu interesa za odredbe svojeg ugovora o kreditu u kojem se kamatna stopa usklađuje prema LIBORU-u, jednostavnim unosom riječi LIBOR u internetsku tražilicu, trenutačno i bez naknada doći će do navedenog podatka. Prema tome, visina LIBOR-a mogla je u svako doba biti nedvojbeno utvrđena od strane tužitelja. Što se tiče povezanosti kamatne stope sa LIBOR-om, Ugovorom je jasno navedeno da će se kamata usklađivati sa LIBOR-om tako da će pratiti njegovu vrijednost pod uvjetima precizno naznačenima u samom Ugovoru, a kako je već naznačeno u ovoj točki. Slijedom navedenog, već je jednostavnim uvidom u Ugovor moguće utvrditi kako je njihov sadržaj kako određen, tako i odrediv, te je vidljivo da visina kamatne stope uopće ne ovisi o volji tuženika već o izvanjskom objektivnom parametru. Potrebno je napomenuti da se većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu. Tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (u daljnjem tekstu: Odluka). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako da je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP.) Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke- jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP -a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. . Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice
1 0
Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Neovisno o konverziji provedenoj u skladu sa odredbama ZPK, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP -a koja propisuje: „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže,....“ Tuženik pritom ukazuje i na recentnu praksu naslovnog suda u predmetu P 1479/2019, gdje je sud rješenjem odbacio tužbu tužitelja upravo iz razloga što nije ostvarena temeljna pretpostavka propisana člankom 186.b st. 3. U obrazloženju tako sud zauzima stav da: „U konkretnom slučaju tužitelj niti ne navodi da ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže.“ Iz sadržaja tužbe niti iz priloženih dokaza ne proizlazi da se tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom bilo kakvih podataka. Stoga nije ispunjena osnovna pretpostavka za postavljanje manifestacijskog zahtjeva u smislu
1 1
čl. 186.b st. 3 ZPP-a jer tužitelj nije dokazao da mu tuženik podatke ne želi dati. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed samostalnog izračuna tužitelja, budući da način utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i to služeći se dokaznim sredstvima predviđenim ZPP -om. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, odnosno kredit u drugoj valuti, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva, pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u : Ugovor o kreditu br.311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između kreditora Volksbank d.d. i korisnika kredita Bianka Pošta od 21.12.2006. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčini broj:OU-1083/06-1 28.12.2006.(l.s.7-21), aneks br. 3 Ugovora o kreditu br.311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 01.02.2016.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčini pod brojem OV-994/16 03.02.2016.g.(l.s.63-76), otplatnu tablicu po kreditu za LU Pošta broj kredita 311817 (l.s.112-114), obavijest o promjeni anuiteta po Ugovoru o kreditu br.311817 Volksbank d.d. za Bianku Pošta od 06.10.2011.,16.12.2013,15.03.2016.,15.09.2016.,20.05.2016.(l.s.116-121), prometnu karticu po kreditu 311817 na ime Pošta Bianka (l.s.122-138), proveo financijsku vještačenje po vještakinji Majdi Korljan (l.s.140,141,144,145,148-170), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice (l.s.197-198).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
5.U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru je donio presudu pod poslovnim brojem 104 P-912/2019 od 29. prosinca 2023.g. koja je povodom žalbe tuženika odlukom drugostupanjskog suda Županijskog suda u Šibeniku, kao drugostupanjskog suda, Gž-220/2025-2 28. travnja 2026. djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta te je odbijena žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-912/2019 od 29. prosinca 2023. pod točkom II.I. izreke, prihvaćena žalba tužene, ukinuta je presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-912/2019 od 29. prosinca 2023. pod točkom II. II. i III. izreke, kao i dopunska presuda istog suda poslovni broj: P-912/2019-47 od 21. siječnja 2025., te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
1 2
6.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 9.741,16 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,59% po Ugovoru o kreditu br.311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između kreditora Volksbank d.d. i korisnika kredita Bianka Pošta od 21.12.2006. potvrđenom po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčini broj:OU-1083/06-1 28.12.2006.
7.Naime, tužiteljica tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.
8.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
9.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu br.311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između kreditora Volksbank d.d. i korisnika kredita Bianka Pošta od 21.12.2006. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčini broj:OU-1083/06-1 28.12.2006., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.590,00 CHF, obračunat prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 15 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,59%, te da je čl. 4. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
10.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,59%, i to 5,10%,5,60%,5,30%.
11.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
1 3
12.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 4. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
13.Prvostupanjski sud odredbu članka 4. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
14.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužiteljicu pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. Majde Korljan, prema kojem iz izračuna prikazanog u Tablici br. 3 proizlazi da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,59 % te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 73.34,71 kn / 9.741,15 EUR (izračun od početka
1 4
otplate kredita do konverzije kredita), koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti.
15.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
16.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana tužiteljice, za stambeno zbrinjavanje nje i obitelji, u kojem i danas živi, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.
17.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
18.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio
1 5
standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužiteljice da nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
19.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
20.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku –("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
22.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na
1 6
temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
23.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
24.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF, i to prodajni tečaj HNB-a na dan isplate kredita 05.01.2007./1 CHF=4,575915 kn, pa bi slijedom navedenog tužiteljicu pripadalo potraživanje i po tom osnovu.
25.Zaključno treba kazati i da sklapanjem aneksa br. 3 Ugovora o kreditu br.311817 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 01.02.2016.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčini pod brojem OV - 994/16 03.02.2016.g. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.
26.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni
1 7
tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.
27.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem predmetne tužbe.
28.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
29.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge
- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.
30.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom
1 8
konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .
31.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.
32.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006. godine.
33.Prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika neosnovan jer tuženik nema potraživanje prema tužiteljici, obzirom da je navedeni iznos preplate iz postupka konverzije iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka zaključenja ugovora o konverziji, i u trenutku zaključenja glavne rasprave potrošen.
34.U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nenadležnost suda u Zagrebu, valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.
35.Odredbom članka 49. ZZP-a propisno je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.
36.Odredbom članka 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 55. ZPP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
1 9
37.U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu sastavljenom po jednoj ugovornoj strani - tuženiku, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Zagrebu, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužiteljice udaljen više od 250 km.
38.Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji, odredba o ugovornoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čije je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za istu izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.
39.Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. -4. ZPP-a.
40.Prvostupanjski sud je, nadalje, mišljenja da se u konkretnoj pravnoj stvari, nakon utvrđenja ništetnosti prorogacijske klauzule u predmetnom ugovoru, imaju primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09, 112/13, 143/13, 147/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK) i to konkretno odredba članka 19.l.stavak 1, prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, neovisno o sjedištu te druge ugovorne strane, odnosno pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a to je u [adresa], slijedom čega nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru.
41.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr.7.), za sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2020. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.), za zastupanje na ročištu 02. srpnja 2020. godine u visini od 100 bodova (Tbr.9.), za sastav obrazloženog podneska od 11. listopada 2022. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.),za zastupanje na ročištu 24. listopada 2022. godine u visini od 100 bodova (Tbr.9.), za sastav obrazloženog podneska od 4. rujna 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.),za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 24. listopada 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 14. studenog 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 27. svibnja 2026. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 1.000 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) - 2.000,00 Eur-a, uvećano za pdv 2.500,00 Eur-a, i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a, sudske pristojba na tužbu u iznosu od 1.050,00 kuna- 139,36 Eur-a, ukupno 3.039,36 Eur-a.
42.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
2 0
U Zadru, 10. lipnja 2026. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužiteljici po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
