Posl. br. Gž-1397/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja: 1- AR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2-TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po Suzani Zubović, odvjetnici iz Dubrovnika, protiv tuženika Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 99488126785, zastupan po Mladenu Ćoriću, odvjetniku iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H-Abduco d.o.o. Zagreb, Horvatova 80A, OIB: 13667298928, zastupan po Mladenu Ćoriću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama stranaka i umješača protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. P-176/2017 od 19. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. P-176/2017 od 19. svibnja 2022. u toč. I) izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. P-176/2017 od 19. svibnja 2022. u toč. II.1.), II.2.), III) i IV) izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zahtijevali utvrđenje da je ništav i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine ... od 13.02.2008. sklopljenog između tužitelja kao zajmoprimca i tuženika kao zajmodavca, uz brisanje založnog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zaprešiću, zasnovanog radi osiguranja novčane tražbine na nekretninama označenim kao [katastarska čestica] oranica površine 971 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i [katastarska čestica] u naravi kuća i dvorište ukupne površine 1233 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te naknadu parničnog troška.

2. Nadalje toč. II.1.) izreke pobijane presude prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja, te je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine broj ... od 13.02.2008. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu preko visine četvrtine stope zakonskih zateznih kamata u vrijeme ugovaranja, dok je toč. II.2.) izreke utvrđeno da je djelomično ništetan čl. II. st. 2. , te u cijelosti čl. VI. I čl. XII. predmetnog Ugovora o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine od 13.02.2008.

3. Također su toč. III) izreke odbijeni tužitelji sa preostalim dijelom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl. II. st. 5., 6. i 7. i čl. III., X. i XIV. predmetnog Ugovora o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine od 13.02.2008., dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknade tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 68.820,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 19. svibnja 2022. do isplate.

4. Protiv toč. I) i III) izreke citirane presude žalbu podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlažu preinačenje pobijane odluke.

5. U žalbi se tužitelji sadržajno pozivaju na počinjenju bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te navode u bitnom da je predmetni ugovor ništetan iz razloga što da tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, iako da se u predmetnom poslovnom odnosu ponašao kao banka, da nije pravno relevantan naziv ugovora, već njegov sadržaj, a sklopljeni pravni posao da sadržajno odgovara ugovoru o kreditu. Navode da su ništetne i odredbe čl. II. st. 5., 6., te čl. III., X. i XIV. predmetnog Ugovora kojima je uređeno da se iznos zajma vraća sa kamatama uvećanim za PDV, da je zamoprimac dužan platiti interka larnu kamatu i da se zajmoprimac odriče prigovora promijenjenih okolnosti i to stoga što da interkalarne kamate isključivo obračunava banka, dok da je odredba kojom su se odrekli prigovora promijenjenih okolnosti nedopuštena. Navode i da ih se kao slabiju ugovornu stranu tj. potrošače treba štititi od samovolje velikih sustav, odnosno institucija pružatelja usluga.

6. Protiv toč. II.1), II.2.) i IV) izreke citirane presude žalbu podnose tuženik i umješač navodeći u bitnom da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, da je izreka nerazumljiva i neprovediva jer nije brojčano određena četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, da je izostalo obrazloženje suda zašto je ništetna odredba ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu preko visine četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, iako da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je visina ugovorene kamatne stope bila odrediva i da je iznosila 6,17425%, da su nejasni, nerazumljivi i nedostatni razlozi za ništetnost čl. VI. ugovora jer da povreda prava interesa tužitelja ne može biti razlogom ništetnosti, kao i odredbe čl. XII. koja se odnosi na bankovnu garanciju. Osporava i odluku o trošku jer da u konkretnom slučaju tužitelji nisu uspjeli s najvećim dijelom tužbenog zahtjeva, pa da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

7. Tuženik i umješač u odgovoru na žalbu tužitelja osporili su sve žalbene navode, te su predložili odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

8. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

9. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine ... od 13.02.2008. koji je zaključen između 1-tužitelja kao zajmoprimca, 2-tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao zajmodavca, uz brisanje uknjiženog založnog prava na nekretninama radi osiguranja tražbine iz tog ugovora, dok je predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi tog ugovora i to čl. II. st. 2. u dijelu preko visine četvrtine stope zakonske zatezne kamata, potom st. 5., 6. i 7, te čl. III., VI., X., XII. i XIV.

10. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je nesporno tuženik kao zajmodavac sa 1-tužiteljem kao zajmoprimcem i 2- tužiteljicom kao sudužnikom, dana 13.02.2008. sklopio predmetni ugovor, kojim je 1- tužitelju odobren jednokratni zajam u visini od 545.925,02 kn, što predstavlja protuvrijednost od 119.955,10 CHF, te da je svrha zajma bila izgradnja nekretnine na [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da su čl. II. stranke ugovorile da se na navedeni iznos zajma obračunavaju kamate, da ukupna svota pripadajućih kamata iznosi 405.978,46 kn, što da predstavlja protuvrijednost 89.204,90 CHF, da zajmoprimac plaća troškove ovjere, solemnizacije, troškove zasnivanja založnog prava i sve ostale nusgredne troškove koji mogu proizaći iz tog ugovornog odnosa, da se iznos zajma vraća s kamatama uvećanim za PDV u 240 mjesečnih obroka, počevši od 01.03.2009. i da mjesečni obroci dospijevaju prvog radnog dana u mjesecu, kao i da mjesečni obrok iznosi kunsku protuvrijednost koja odgovara iznosu od 871,50 CHF, s time da prvi obrok dospijeva 01. ožujka 2009., a da je dospijeće posljednjeg obroka 01. veljače 2029.,

- da je čl. III. ugovoren jednokratni trošak obrade na iznos financiranja od 1.199,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, uvećan za PDV, kao i da će za razdoblje od doznake iznosa financiranja do dospijeća prve rate zajmodavac obračunavati interkalarnu kamatu uvećanu za PDV,

- da je čl. VI. ugovoreno da je u slučaju promjene situacije na tržištu do trenutka isplate zajma, zajmodavac ovlašten promijeniti kamatnu stopu, a od dana isplate zajma zajmodavac da je ovlašten promijeniti kamatnu stopu u skladu s prilikama na tržištu novca i kapitala odnosno kod promjena troškova refinanciranja,

- da je čl. X. ugovoreno da je u slučaju prijevremenog vraćanja zajma, zajmodavac ovlašten teretiti zajmoprimca u visini od 3% od otvorenog salda zajma uvećano za PDV,

- da je čl. XII. ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se na bankarske garancije primjenjuju jedinstveni propisi o garancijama "na poziv" iz 1991. Međunarodne komore u Parizu,

- da je čl. XIV. ugovoreno da se stranke odriču prigovora promijenjenih okolnosti koje su nastupile poslije potpisivanja ugovora (clausula rebus sic stantibus),

- da je nesporno da je tuženik obračunao i naplatio interkalarnu kamatu, kao i jednokratni trošak obrade na iznos financiranja u kunskoj protuvrijednosti od 1199,55 CHF, odnosno u ukupnom iznosu 6.828,87 kn,

- da je nesporno da tuženik nije banka i da nije od Ministarstva financija zatražio, niti dobio odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja odnosno posredovanja u potrošačkom kreditiranju, kao i da nije zatražio i dobio odobrenje za pružanje bankovnih i /ili financijskih usluga na području RH, odnosno da tuženik nije kreditna institucija,

- da je nesporno i da je tuženik, kao cedent sklopio sa umješačem H -Abduco d.o.o., kao cesionarom, dana 31.05.2019. Ugovor o cesiji, kojim na umješača prelaze sva sporedna prava vezana uz potraživanja kao što su hipoteke, založna prava i mjenice, kao i prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate i bilo koji drugi instrument osiguranja i bilo koje drugo pravo vezano uz potraživanja,

- da je među strankama sporno da li je predmetni ugovor od 13.02.2008. ništetan, odnosno podredno da li je isti djelomično ništetan,

- da čl. II. st. 2. ugovora nije navedena kamatna stopa u nominalnom iznosu, već da je ugovorn samo iznos kamate od 405.978,46 kn,

- da iz Nalaza i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, a kojeg sud prihvaća u cijelosti kao stručnog, okolnosnog i bez protuslovlja, proizlazi da su ugovoreni elementi predmetnog ugovora: visina zajma ( 545.925,02 kn što predstavlja protuvrijednost od 119.955,10 CHF po srednjem tečaju na dan sastavljanja ugovora ), razdoblje otplate (240 mjeseci) i visina mjesečnog anuiteta ( u kunskoj protuvrijednosti koja odgovara iznosu od 871,50 CHF i plaća se u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, uvećano za PDV na iznos kamata, prema poreznim propisima), te da na temelju tih elemenata iteracijama uz primjenu formula financijske matematike, proizlazi da je implicitno određena visina kamatne stope od 6,17425 % godišnje,

- da nedvojbeno stopa zatezne kamate nije određena u nominalnom iznosu u predmetnom ugovoru, ali da je ista odrediva, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza i ista da iznosi 6,17425 % godišnje, pa da se radi o odredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 272. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ),

- stoga da neosnovano tužitelji drže da bi se radilo o ništetnosti predmetnog ugovora zbog činjenice što stopa zatezne kamate u ugovoru nije određena u nominalnom iznosu, odnosno da bi ista bila neodređena,

- međutim kako da prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a, u situaciji kada su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih, što da u u konkretnom slučaju iznosi 3,5 %, to da je ništetna odredba predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu preko te visine,

- da tužitelji neosnovano drže da bi odredbe čl. II. st. 5. i 6. kojom je određeno da se na kamate obračunava PDV bile nedopuštene, tj. da su iste ništetne jer da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o porezu na dodanu vrijednost ( NN 47/1995, 106/1996, 164/1998, 105/1999, 54/2000, 73/2000., 127/2000, 48/2004., 82/2004., 90/2005 i 76/2007) kojim je bilo regulirano da su kamate, kao cijena kapitala, oporezive porezom na dodanu vrijednost, osim ako ih naplaćuju banke, štedionice ili štedno-kreditne zadruge, te društva osiguranja i reosiguranja, a u koju kategoriju da ne ulazi tuženik, pa da su sve ostale usluge davanja zajmova podlijegale oporezivanju poreza na dodanu vrijednost, pod uvjetom da je poduzetnik koji pruža uslugu obveznik poreza na dodanu vrijednost, što tuženik, kao trgovačko društvo i je,

- da neosnovano tužitelji drže da bi bila ništetna odredba čl. II. st. 7. ugovora jer da ista nije u suprotnosti niti sa zakonskom odredbom, niti s ostalim ugovornim odredbama, odnosno ciljem ispunjenja predmetnog Ugovora,

- da je neosnovana tvrdnja tužitelja da bi bila ništetna odredba čl. III. st. 2. kojom se za razdoblje od doznake iznosa financiranja do dospijeća prve rate obračunava interkalarna kamata uvećana za PDV jer da nije zabranjeno da tu kamatu obračunavaju i naplaćuju i trgovačka društva koja nisu banke, a daju zajam,

- da neosnovano tužitelji drže da je ništetna odredba čl. III. st. 1. predmetnog ugovora, kojom je između stranaka ugovoreno da se obračunava jednokratni trošak obrade na iznos financiranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1199,25 CHF po srednjem tečaju HNB uvećan za PDV jer da isto također nije protivno niti jednoj zakonskoj odredbi,

- da osnovano tužitelji drže da je tuženik neovlašteno mijenjao kamatnu stopu, unatoč tome što je odredbom čl. VI. predmetnog Ugovora ovlašten promijeniti kamatnu stopu u skladu s prilikama na tržištu novca i kapitala jer da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, obzirom da 1-tužitelj nije dobio pravilnu informaciju što konkretna odredba za njega predstavlja i kakve obveze mogu proizaći prihvaćanjem takve ugovorne odredbe, niti se o toj odredbi pregovaralo, niti su 1- tužitelju objašnjeni parametri, a čime da su povrijeđeni njegovi interesi, pa da je takvo postupanje razlogom ništetnosti te ugovorne odredbe čl. VI. u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a,

- da tužitelji neosnovano drže da bi bila ništetna odredba čl. X. predmetnog ugovora, u pogledu vraćanja zajma prije ugovorenog roka uz trošak od 3% od otvorenog salda jer da ta ugovorna odredba nije su suprotnosti sa odredbom čl. 507. ZOO-a,

- da nije ništetna niti odredba čl. XIV. predmetnog ugovora kojom se stranke odriču prigovora promijenjenih okolnosti koje su nastupile poslije potpisivanja ugovora jer da je ista u skladu sa odredbom čl. 372. ZOO-a,

- da je ništetna odredba čl. XII. predmetnog ugovora, koji se odnosi na bankovnu garanciju iz razloga što da je između stranaka zaključen ugovor o zajmu, a ne ugovor o kreditu, pa da se u konkretnom slučaju niti se radi o bankovnim garancijama,

- da tužitelji predmetnim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje ništetnosti, odnosno djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. ZOO) predmetnog ugovora, a ne poništaj zbog bitne zablude ( čl. 280. ZOO), pa da stoga nisu od odlučnog značaja njihove tvrdnje da su u zabludi od dana sklapanja predmetnog ugovora jer da su bili uvjerenja da imaju sklopljen ugovor o kreditu sa Hypo Alpe Adria bankom,

- da pored toga iz samog naziva ugovora nedvojbeno proizlazi da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o ugovoru o kreditu, a isto tako nedvojbeno iz samog zaglavlja ugovora proizlazi da se zaključuje s Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o., a ne sa Hypo Alpe Adria bankom,

- također da iz iskaza 1-tužitelja proizlazi da je imao saznanja da se radi o ugovoru o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine, jer ga je upravo tako imenovao prilikom davanja iskaza, a ne da se radilo o ugovoru o kreditu, kao i da je pitao HR zašto piše zajam, a ne kredit na ugovoru, iz čega da proizlazi da je tužitelj uočio da se radi o ugovoru o zajmu, a ne o ugovoru o kreditu, ali je unatoč tome pristao potpisati ga, iako se radi o osobi prosječnog znanja, zaposlenog u ugostiteljstvu, pa je za očekivati da ne potpisuje nešto što ne razumije,

- da stoga predmetni ugovor nije zelenaški u smislu odredbe čl. 329. st. 2. ZOO- a jer da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja ne proizlazi da bi tuženik, koristeći se nedovoljnim iskustvom tužitelja, ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dao ili učinio odnosno obvezao se dati ili učiniti, a sve kraj činjenice da su tužitelji imali dovoljno iskustva kako bi samo pročitali da sklapaju ugovor o zajmu, a ne ugovor o kreditu (što proizlazi iz samog naziva ugovora) i da isti sklapaju s tuženikom, a ne s bankom, budući je iz ugovora nedvojbeno vidljivo da se radi o trgovačkom društvu, a ne o banci.

11. Slijedom navedenog prvostupanjski sud odbija tužitelje sa glavnim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, dok djelomično prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 324., st. 1. ZOO-a. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

12. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. ZPP-a. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

13. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo kada je odbio tužitelje sa glavnim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora.

14. Međutim osnovani su žalbeni navodi stranaka da je prilikom donošenja odluke o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje posljedično čemu je pogrešno primjenio materijalno pravo.

15. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev ističe se slijedeće.

16. Tužitelji tijekom postupka i u žalbi tvrde da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti iz razloga što da tuženik nije imao odobrenje nadležnih tijela, odnosno institucija za sklapanje predmetnog ugovora, te iz razloga što da su sklapanjem dovedeni u zabludu smatrajući da su zaključili ugovor o kreditu sa bankom, a ne ugovor o zajmu sa tuženikom kao trgovačkim društvom.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 13.02.2008. bio je na snazi Zakon o bankama ( NN 84/02 i 141/06, 117/08 ) koji je uređivao uvjete za osnivanje, poslovanje, prestanak rada i nadzor nad poslovanjem banke i štedne banke ( čl. 1. ), te je bilo propisano da je banka financijska institucija koja je od HNB-a dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u [adresa] ( čl. 2. ), dok da je štedna banka financijska institucija koja je od HNB-a dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u [adresa]. Također je čl. 33. bilo propisano da HNB izdaje banci, štednoj banci i podružnici strane banke odobrenje za rad, a koje odobrenje da sadrži odobrenje za pružanje bankovnih usluga, a isto da može sadržavati i odobrenje za pružanje ostalih financijskih usluga.

18. Iz naprijed citiranih odredbi Zakona o bankama proizlazi da su banke, štedne banke i podružnice stranih banaka za pružanje bankovnih i drugih financijskih usluga morale imati odobrenje HNB-a za rad.

19. Međutim tuženik ne spada u navedenu kategoriju jer isti nije registriran niti kao banka, niti kao štedna banka, niti kao podružnica strane banke, već kao društvo sa ograničenom odgovornošću, pa se na istog niti ne primjenjuju naprijed citirane odredbe.

20. Pored toga, čak i u situaciji da je tuženik trebao imati odobrenje za rad od strane nadležnih institucija, taj nedostatak ne bi imao za posljedicu ništetnost predmetnog ugovora. Naime, odredbom čl. 322. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor je valjan, a ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku odredbu snosit će odgovarajuće posljedice. Dakle, čak i da je predmetni ugovor zaključen bez potrebnog odobrenja za rad tuženika, takvo sklapanje ugovora bilo bi zabranjeno samo tuženiku, a zbog čega ugovor ne može biti ništetan, već je za stranu koja je povrijedila zakonsku zabranu, propisano snošenje odgovarajućih posljedica.

21. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da se na konkretni slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) temeljem odredbe čl. 29. tog zakona iz razloga što je isti stupio na snagu 01.01.2010., odnosno nakon zaključenja predmetnog ugovora ( 13.02.2008. ).

22. Stoga su žalbeni navodi tužitelja o ništetnosti cijelog ugovora iz razloga što tuženik nije imao odobrenje za rad neosnovani.

23. Nadalje nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi zablude oko suugovaratelja ( banka umjesto trgovačko društvo) i predmeta ugovora ( kredit umjesto zajma ) jer navedene okolnosti upućuju na mane volje tj. nesklad između volje i očitovanja, a u što spadaju prijetnja, bitna zabluda i prijevara i koje upućuju na pobojnost ugovora u smislu odredbe čl. 330. ZOO-a. Međutim kako u konkretnom slučaju tužitelji nisu postavili zahtjev za poništenje spornog ugovora u smislu čl. 331. st. 1. ZOO-a ( već na utvrđenje apsolutne ništetnosti ), te kako sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stranke postavile u postupku, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da navedene tvrdnje tužitelja nisu od odlučnog značaja.

24. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud odbio glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u izreci ove presude.

25. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ističe se slijedeće.

26. Iz stanja u spisu proizlazi da je 1-tužitelj predmetni ugovor o namjenskom zajmu za izgradnju nekretnine od 13.02.2008. zaključio kao fizička osoba sa tuženikom kao trgovačkim društvom, a čija je jedna od registriranih djelatnosti i kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova ( list 6 spisa). Nadalje iz iskaza 1-tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor zaključio u svrhu izgradnje kuće, dok iz njegovih navoda iznijetih tijekom postupka proizlazi da se radilo o izgradnji stambene nekretnine. Također tužitelj se u činjeničnom supstratu tužbe izričito pozivaju na odredbu čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14) koja regulira nepoštene ugovorne odredbe.

27. Iz navedenog proizlazi da je za odlučenje u ovoj pravnoj stvari odlučna činjenica da li se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno potrošačkom zajmu jer o tome ovisi da li ništetnost spornih ugovornih odredbi treba cijeniti kroz primjenu Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ( NN 79/07, 125/07, 79,09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

28. Slijedom navedenog u nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru ( potrošačkom zajmu ), odnosno ugovoru koji je zaključen između trgovca koji djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti i fizičke osobe ( potrošač ) koja djeluje privatno za sebe ( osobne ili obiteljske svrhe ), izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti , te će ukoliko utvrdi da se radi o potrošačkom sporu cijeniti ništetnost spornih ugovornih odredbi prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. uz supsidijarnu primjenu odredbi ZOO-a.

29. Obzirom na navedeno, a kako sud prvog stupnja nije raspravio sve relevantne činjenice, to je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec