Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž-390/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniju Vedriću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Gulan Šimurina, odvjetnici iz Zadra, radi raskida ugovora i brisanja zabilježbe, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, posl. br. P- 1507/2023 od 20. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-1507/2023 od 20. siječnja 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom prihvaćeni su tužbeni zahtjevi sadržaja kao u izreci i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.181,46 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 13. studenog 2019. i da se naloži brisanje zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama. Raskid Ugovora se traži zbog neispunjenja ugovornih obveza.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je dana 13. studenog 2019. zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između tužitelja, kao primatelja uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, te da je u čl. 1. navedeno, između ostalog, da primatelj uzdržavanja navodi kako davatelj uzdržavanja skrbi o njemu i pomaže mu svakodnevno već od listopada 2018. na način da pomaže u kupovanju namirnica, odvođenja doktoru na bilo kakve pretrage, financijski i šalje mu novac, često ga posjećuje, druži se s njime i ispunjava svu potrebnu pomoć koju od njega traži. U čl. 5. Ugovora da je ugovoreno da davatelj uzdržavanja preuzima slijedeće obveze: uzdržavati dalje, njegovati primatelja uzdržavanja do smrti, prema njegovim potrebama i u dobroj vjeri, a naročito kada bude potrebno: osigurati prema traženju primatelja uzdržavanja sve potrebne stvari i sredstva za život; pomagati oko održavanja osobne higijene; osigurati propisane lijekove i liječniku pomoć, snositi sve troškove liječnika i lijekova uključivo i bolničke troškove; ako to bude potrebno osigurati o svom trošku drugu osobu koja će uskočiti u ispunjavanju obveze uzdržavanja u slučaju kraće odsutnosti ili bolesti; osigurati odjeću, obuću, hranu primjerenu njihovim životnim potrebama i dobi; pomagati pri fizičkom kretanju primatelja uzdržavanja, odvesti i dovesti gdje je potrebno; nakon smrti sahraniti ga o svom trošku u skladu sa mjesnim, vjerskim ili nacionalnim običajima. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u predmetu R2 -1685/17 dana 12. srpnja 2017. deponirao oporuku pod brojem Pi-152/17 kojom je tuženiku ostavio svoje nekretnine, a da je tužitelj kao darovatelj sa tuženikom kao daroprimcem zaključio „Ugovor o poklonu nepokretnosti“ - Ugovor o darovanju nekretnina u Bosni i Hercegovini dana 16. prosinca 2020.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj od 30. listopada do 3. prosinca 2019. godine 20 puta odlazio na fizikalnu terapiju, da je od 2. veljače 2020. do 8. veljače 2020. bio hospitaliziran u Općoj bolnici Zadar zbog operativnog zahvata na kralježnici te da je otpušten na kućnu njegu uz preporuku strogog mirovanja i izbjegavanja fizičkog napora uz previjanja svaka 3 dana od strane liječnika, te da je 12. veljače i 25. veljače 2020. odlazio na kontrole kod liječnika, a da je od 19. svibnja 2020. do 7. lipnja 2020. bio na stacionarnom rehabilitacijskom liječenju poradi stanja po operativno zbrinutoj stenozi spiralnog kanala u Specijalnoj bolnici Biokovka za medicinsku rehabilitaciju.

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj sadašnju suprugu OSS upoznao za Božić 2021., u ožujku 2022. da su započeli zajednički život, a da je prije nje živio sa HS u izvanbračnoj zajednici od 2018. do 13. lipnja 2020., te da je u razdoblju od 13. lipnja 2020. do ožujka 2022. živio sam. U vrijeme dok su živjele s tužiteljem HS i OSS (koja i dalje živi s tužiteljem) da su brinule o njemu, kuhale mu i vodile računa o njegovom zdravlju, pa da u navedenom razdoblju tužitelj nije imao posebnu potrebu da tuženik brine o njemu. Tuženik da nije nikada živio u [adresa] jer da živi u [adresa]. Parnične stranke da od lipnja 2023. ne komuniciraju. Prvostupanjski sud utvrđuje da je dogovor između stranaka bio da će tuženik sa suprugom s vremenom doći živjeti u [adresa] jer da je to bio razlog zaključenja Ugovora. Tuženik da se nije brinuo o tužitelju dok je on živio sam, niti je dolazio kod njega dok je bio u bolnici ili na rehabilitaciji. Prvostupanjski sud navodi da je općepoznata činjenica da je operacija kralježnice teška operacija te da osobe nakon takve operacije imaju potrebu za tuđom njegom i pomoći kao i činjenica da tuženik od kraja listopada 2019., od kada je tužitelj započeo sa fizikalnim terapijama, pa sve do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 16. lipnja 2023., niti jednom nije došao u Republiku Hrvatsku da bi brinuo o zdravstvenom stanju tužitelja, već da je došao nekoliko puta u posjetu, a niti da je angažirao treću osobu u vrijeme dok je tužitelj živio sam i to nedugo nakon što se vratio s rehabilitacije u lipnju 2020. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj imao potrebu za pomoći tuženika s obzirom na zdravstveno stanje, a da tuženik niti u vrijeme dok je tužitelj živio sam nije našao potrebnim da dođe i pomogne mu. Ispunjenje obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju da je vezano uz potrebe i zahtjeve uzdržavane osobe, te prvostupanjski sud utvrđuje da je bilo potrebno da tuženik zbog zdravstvenog stanja tužitelja vezano za operaciju kralježnice, oporavak i rehabilitaciju u zdravstvenim ustanovama bude prisutan u [adresa] da bi mu mogao pomoći pri kretanju, dovesti ga i odvesti ga, a što tuženik nije činio, niti je bio osobno prisutan da pomogne tuž itelju, a niti je angažirao treću osobu da skrbi o njemu, čime da je svjesno izbjegavao izvršavanje svih preuzetih obveza.

6.4. Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik tužitelju obećao prilikom zaključenja Ugovora da će se preseliti u Republiku Hrvatsku (vjerojatno s vremenom), a što ovaj nije učinio pa upravo iz toga razloga nije mogao skrbiti osobno o tužitelju kojemu je bila potrebna pomoć i skrb. Stoga da neispunjenje gotovo svih obveza od strane davatelja uzdržavanja predstavlja razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, pa je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Osnovano navodi tuženik u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je stoga presudu valjalo ukinuti.

8.1. Prije svega valja reći da je relevatno razdoblje do podnošenja tužbe, dakle do 16. lipnja 2023., pa je irelevantno što je bilo nakon toga (prvenstveno se to odnosi na zdravstveno stanje tužitelja), odnosno irelevantno je što je tužitelj na raspravu na sud 2025. godine došao sa štakom, kao što je irelevantna i sva njegova medicinska dokumentacija iz razdoblja nakon podnošenja tužbe.

8.2. Nadalje, a vezano uz preseljenje tuženika u Hrvatsku , valja reći da bi proizlazilo da su parnične stranke o tome razgovarale (da će tuženik s vremenom doći živjeti u [adresa]), ali da ta činjenica, prema mišljenju ovog suda, nije relevantna, niti se može smatrati da je to bio motiv zbog koje je tužitelj zaključio predmetni Ugovor jer o činjenici preseljenja tuženika u Hrvatsku nema niti riječi u Ugovoru. Naime, tuženik oduvijek živi u [adresa] i iz sadržaja Ugovora proizlazi da se brinuo o tužitelju i prije sklapanja Ugovora, što znači da je briga i uzdržavanje organizirano bez obzira na činjenicu što tuženik ne živi u [adresa] . Uostalom, za sada ne proizlazi da je u utuženom razdoblju (od sklapanja Ugovora do podnošenja tužbe) zdravstveno stanje tužitelja bilo takvo da bi tuženik morao bit i stalno uz njega, a iz sadržaja Ugovora proizlazi da su ugovorne strane predvidjele i rješenje za situaciju da tužitelju zatreba pomoć koju mu zbog udaljenosti tuženik ne može pružiti jer su ugovorile da će tuženik o svojem trošku osigurati da se druga osoba brine o tužitelju u slučaju kraće odsutnosti. Dakle, još jednom se ističe da je činjenica što tuženik ne živi u [adresa], za sada, irelevantna jer je relevantna potreba za uzdržavanjem, a prema mišljenju ovog suda, za sada ne bi proizlazilo da je do trenutka podnošenja tužbe nastupilo takvo stanje da je tužitelj imao potrebu za brigom i uzdržavanjem koju mu tuženik nije pružio.

8.3. Nadalje, nije sporno da tuženik nije dolazio kod tužitelja dok je tužitelj išao na fizikalne terapije 2019., dok je bio na operaciji i dok je bio na rehabilitaciji nakon operacije. Međutim, o njemu se tada brinula njegova tadašnja partnerica HS koja je to prihvatila kao nešto normalno i nije smatrala da bi to trebao izvršavati tuženik, iako je znala za sadržaj Ugovora, dapače iskazala je da u to vrijeme nije bilo potrebe da tužitelj poziva tuženika da ga vozi, kad ga je ona vozila i obavljala svu potrebne poslove. Proizlazilo bi da se tužitelj dobro i brzo oporavio od operacije i nastavio s normalnim životom (vozio auto isl.).

8.4. Ono što je, prema mišljenju ovog suda, relevantno je da je ugovoreno da će tuženik uzdržavati tužitelja „prema njegovim potrebama, a naročito kada to bude potrebno“. Za sada nije utvrđeno da je tužitelj imao potrebu za uzdržavanjem, a da mu tuženik nije to ispunio jer je tužitelj relativno mlada osoba (zaključio je Ugovor kada je imao 62 godine, a sada još nema 70 godina) i, ako se zanemare problemi s kralježnicom koji su očito riješeni operacijom, nije imao nekih zdravstvenih problema, pa stoga niti potrebe da se tuženik brine o njemu. Stoga je na tužitelju teret dokazivanja koje to obveze tuženik nije ispunio prema njemu, unatoč traženju jer mu (tužitelju) je bilo potrebno uzdržavanje. Pri tome valja reći da se tužitelj ne može pozvati generalno na neispunjenje ugovornih obveza, nego treba konkretno navesti kada je i što tražio od tuženika, a da mu tuženik to nije ispunio. Iz sadržaja tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka ne proizlazi da je postojala neka konkretna situacija kada je tužitelj zatražio od tuženika ispunjenje neke ugovorne obveze, a da to tuženik nije ispunio.

8.5. Valja dodati da prvostupanjski sud naglašava teško zdravstveno stanje tužitelja vezano uz operaciju kralježnice, pri čemu treba reći slijedeće. Operacija kralježnice bila je u veljači 2020., dok je rehabilitacija trajala od 19. svibnja do 7. lipnja 2022. U cijelom tom razdoblju kada je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelju bila potrebna pomoć, tužitelj je bio u vezi s HS koja se brinula o njemu što znači da je imao svu potrebnu njegu i brigu. Da je tome tako, odnosno da tužitelja nije smetalo što se o njemu brinula njegova tadašnja partinerica , a ne tuženik, svjedoči činjenica da je tužitelj krajem te 2020. godine, kada je već živo sam, darovao tuženiku sve svoje nekretnine u Bosni i Hercegovini. Nije logično da bi tužitelj tada darovao sve nekretnine tuženiku da je bio ljut na njega jer se nije brinuo o njemu. Prvostupanjski sud je potpuno zanemario navedeni Ugovor o darovanju i činjenicu da je isti sastavljen u trenutku kada je tužitelj živio sam (jer je prekinuo s HS, a sadašnju suprugu još nije niti upoznao), nakon operacije i rehabilitacije.

8.6. Još jednom se napominje da iz sadržaja članka 5. Ugovora proizlazi da je ugovoreno uzdržavanje „kada bude potrebno“. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tuženik nije brinuo o tužitelju, što nije niti sporno (nije ispunjavao ugovorne obveze), međutim, ne utvrđuje je li uopće bilo potrebno da se tuženik brine o tužitelju. Također valja cijeniti činjenicu da je iskaz tužitelja djelomično kontradiktoran, što implicira da nije istinit u cijelosti (na upit svojeg punomoćnika iskazao je da nije nikada nikakvom oporukom ostavio nešto tuženiku, da bi u slijedećoj rečenici iskazao da je 2017. sastavio oporuku u korist tuženika). Iskaz tužitelja je generaliziran, a ne konkretiziran, tako da se iz njega ne može zaključiti koje je to obveze tuženik trebao izvršavati, a nije.

8.7. U nastavku postupka treba voditi računa o tome da je na tužitelju teret dokazivanja da je bilo potrebno da tuženik izvršava ugovorne obveze (članak 5.) i da je tužitelj to od njega zatražio (s time da treba konkretizirati o kojim se obvezama radi i kada je tužitelj zatražio njihovo ispunjenje), a da je tuženik odbio ispuniti ugovorne obveze. Tek ukoliko tužitelj dokaže navedene činjenice, ispunjene su pretpostavke za raskid Ugovora. Pri tome treba voditi računa i o činjenici da je tužitelj samonicijativno prekinuo svaku komunikaciju s tuženikom (nije utvrđeno kada je to bilo). Sama činjenica što je tužitelj živio sam cca. godinu i pol dana, ne znači nužno da je bilo potrebno da tuženik izvršava ugovorne obveze u tom razdoblju.

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin