Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-822/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FR pok. CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]–[adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Bukić, odvjetnici iz Šibenika, protiv tuženih 1. OR pok. CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. FRZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupani po punomoćniku Marku Fuštinu, odvjetniku iz Šibenika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, posl.br. P-2180/2021 od 15. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2026.,

presudio je

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, posl.br. P-2180/2021 od 15. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi sadržaja kao u izreci, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 1.983,78 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.1.Predmet spora su slijedeći tužbeni zahtjevi; da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o darovanju sklopljen između tuženih 15. veljače 2018.; da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora o darovanju na nekretnini .... suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (...), stan na ... katu površine 85,51 m2 na čest. broj [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (dalje: stan); da se utvrdi da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu CR i SR na jednake dijelove, što su tuženici dužni priznati, slijedom čega ½ dijela navedene nekretnine ulazi u ostavinu iza smrti pok. CR u ostavinskom postupku koji se vodi pod brojem O-409/2020; da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o darovanju od 30. lipnja 1994. sklopljen između SR i prvotuženika u dijelu kojim je SR darovala prvotuženiku ½ dijela predmetnog stana i da se ovlasti tužitelj na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u 1/6 suvlasničkog dijela, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženih i brisanje prava stanovanja uknjiženog u korist prvotuženika i brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i raspolaganja nekretninom bez suglasnosti OR, sve to u odnosu na 1/6 suvlasničkog dijela.

5.2.Tužitelj smatra da je Ugovor o darovanju od 15. veljače 2018. ništetan jer je sklopljen zbog nedopuštene pobude (da tužitelj ne dobije svoj zakonski nasljedni nužni dio iza smrti oca) i zbog nedostataka u formi jer da je morao biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta jer nije bilo prave predaje u posjed. Tužitelj smatra da je Ugovor o darovanju od 30. lipnja 1994. ništetan jer da SR nije mogla raspolagati cijelim stanom, već samo svojim suvlasničkim dijelom od ½ jer da je suvlasnik preostale polovine predmetnog stana bio njezin suprug CR budući da je riječ o bračnoj stečevini.

6.1.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj zahtjev za priznavanje nužnog dijela iz ostavine oca CR postavio u podnescima od 9. listopada 2014. i 13. studenog 2015., a da je Ugovor o darovanju između tuženih zaključen tri i pol godina kasnije, pa da su stoga nelogični navodi tužitelja da su tuženici predmetni Ugovor zaključili uz nedopuštenu pobudu da ga se liši njegovih nasljednih prava iz ostavine oca CR.

6.1.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja o nedostatku forme predmetnog Ugovora prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 482. stavka 2. ZOO-a da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, te utvrđuje da je člankom 2. Ugovora ugovoreno da drugotužena stupa odmah u posjed darovane nekretnine, a da tužitelj nije pružio dokaz da to nije bilo tako.

6.1.3. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da Ugovor o darovanju od 15. veljače 2018. godine nije ništetan iz razloga na koje upućuje tužitelj, niti iz drugih razloga za ništetnost ugovora propisanih odredbom članka 322. ZOO-a. Stoga je odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenog Ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

6.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju zaključenog između prvotuženika i majke (tužitelja i tuženika ad.1) SR dana 30. lipnja 1994. godine, prvostupanjski sud utvrđuje da je SR, nastupajući kao samovlasnik u parnici pod poslovnim brojem P-2533/94, ishodila presudu na temelju priznanja dana 25. studenog 1994. godine kojom je utvrđena vlasnicom predmetnog stana, a to pravo da je temeljila na Ugovoru o prodaji stana na kojem je postojalo stanarsko pravo pod brojem ... zaključenim dana 12. svibnja 1994. godine sa prodavateljem poduzećem TLM Šibenik. Valjanost istog Ugovora da je ispitana u odgovarajućem postupku i pred Javnim pravobraniteljstvom u Šibeniku, te prvostupanjski sud utvrđuje da nema uporišta preispitivati navedenu pravomoćnu sudsku presudu, posebice ne i dano ovlaštenje CR svojoj supruzi SR da prema spomenutom prodavatelju nastupi kao kupac, te da ne nalazi razloga preispitivati daljnje raspoložbe tako stečenim pravom koje je SR učinila Ugovorom o darovanju zaključenim dana 30. lipnja 1994. godine s prvotuženikom. CR da u ostavinskom postupku koji se vodio iza smrti njegove supruge SR pod poslovnim brojem O- 911/90 ni na koji način nije dovodio u pitanje sastav njezine ostavine, a mogao je tražeći povrat dijela dara da je polagao bilo kakva (su)vlasnička ovlaštenja na predmetnom stanu. Štoviše, CR da je u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-302/2007 između prvotuženika i njegove bivše supruge radi utvrđenja bračne stečevine, izjavio (Izjava ovjerena kod javnog bilježnika u Vodicama Aljoše Gojanovića pod brojem OV-3959/09 dana 06. srpnja 2009. godine) da je SR Ugovorom iz 1994. godine darovala predmetni stan isključivo prvotuženiku sukladno njihovom usmenom dogovoru (CR i SR). Dakle, CR da je znao za činjenicu otkupa predmetnog stana i da je bio suglasan da njegova supruga SR daruje predmetni stan prvotuženiku pri tom nedvojbeno ne smatrajući da mu po osnovi bračne stečevine pripada bilo kakvo pravo na tom stanu, a da to proizlazi i iz iskaza prvotuženika i svjedoka IR. Stoga je prvostupanjski sud odbio i preostale tužbene zahtjeve.

7.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća i može se ispitati. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuž itelja.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je Ugovor o darovanju od 15. veljače 2018. ništetan zbog nedopuštene pobude neovisno o tome što je sklopljen tri i pol godine nakon što je on postavio zahtjev za nužni dio u ostavinskom postupku. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, da je pobuda prvotuženika za zaključenje Ugovora o darovanju s drugotuženom bila da spriječi tužitelja da dobije zakonski nasljedni nužni dio iza smrti oca, tada bi bilo logično i životno da prvotuženik zaključi Ugovor o darovanju odmah nakon što je tužitelj postavio zahtjev za nužni dio, a ne bi čekao da prođu tri i pol godine pa da tek onda zaključi Ugovor. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor nije zaključen zbog nedopuštene pobude.

8.2. Žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na pitanje zastare postavljanja zahtjeva za nužni dio su irelevantni jer se to u ovom postupku nije ni utvrđivalo s obzirom da je ovo obveznopravni spor radi utvrđenja ništetnosti.

8.3. To što je Ugovorom o darovanju od 15. veljače 2018. prvotuženik za sebe ugovorio pravo stanovanja i što je ujedno ugovorena zabrana otuđenja predmetnog stana je irelevantno prilikom odlučivanja o tome je li taj Ugovor sklopljen u propisanoj formi. Naime, neovisno o tome što je prvotuženik za sebe zadržao posjed predmetnog stana kroz pravo stanovanja, predmetnim Ugovorom je utvrđeno da je drugotužena stupila u posjed predmetnog stana, pa nije riječ o ugovoru o darovanju bez prave predaje, kako to neosnovano smatra tužitelj. Samim time, Ugovor je sklopljen u propisanoj formi.

8.4. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju od 30. lipnja 1994. jer je prvostupanjski sud dao pravilne razloge o svim relevantnim činjenicama. Naime, ukoliko bi se smatralo da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu SR i CR, tada je pravilno prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza (izjava CR sa lista 24 spisa i iskaz svjedoka IR) utvrdio da je postojao obiteljski dogovor da predmetni stan pripadne prvotuženiku, a ostala dva sina SR i CR (tužitelj i IR) su zbog toga dobili zemljišta na otoku Prviću. Dakle, iz navedenog proizlazi da SR nije neovlašteno raspolagala sa ½ dijela predmetnog stana. Da je CR smatrao da mu pripada ½ dijela predmetnog stana i da sa tom polovinom njegova supruga SR nije mogla raspolagati (kada ga je darovala prvotuženiku), tada bi zasigurno poduzeo određene pravne korake, no nije ih poduzeo jer je raspolaganje SR s predmetnim stanom bio rezultat dogovora bračnih drugova. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi suprotno.

8.5. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odlučio o parničnom trošku tuženih na temelju njihovog zajedničkog troškovnika (jer ih zastupa isti punomoćnik).

9. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin