Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-796/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavku Nediću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić i Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1578/2025 od 20. travnja 2026.., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1578/2025 od 20. travnja 2026. u točkama I, II i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o [broj kredita] od 4. travnja 2007. sklopljenog između stranaka a kojim je ugovorena isplata jednokratne naknade troškove obrade kredite u visini od 1.50% od iznosa kredita dok je u točki II izreke naloženo tuženoj da tužiteljici isplati na ime plaćene jednokratne naknade po osnovu stjecanja bez osnove iznos od 161,74 eura sa zateznom kamatom od 12. travnja 2007. pa do isplate dok je u točki III izreke naloženo tuženoj da tužitelji ci naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 187,50 eura u roku od 15 dana.

2. U točki IV izreke odlučeno je da se odbija preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova na ime pristojbe za tužbu i presudu kao neosnovan.

3. Protiv citirane presude u odnosu na točku I, II i III izreke žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ili da se presuda ukine te traži i naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi tužena u bitnome navodi da je temeljem članka 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 dalje ZOO) imala pravo naplatiti tužiteljici naknadu za troškove obrade kredita i taj trošak da joj je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu a koja da obuhvaća sve troškove kredita uključujući i naknade, osiguranja, depozit i ostale povezane troškove.

Navodi da je odredba čl. 7. ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da je ostvaren zahtjev transparentnosti i da predmetna odredba prema praksi Suda EU je izuzeta iz kontrole poštenosti te da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o prigovoru zastare kao i o odluci o troškovima parničnog postupka kojom da su tužiteljici priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 4. travnja 2007. koja se odnosi na ugovorene jednokratne troškove obrade kredita (tzv. ulazna naknada), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa koji je isplaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu od 4. 4. 2007, a kojim ugovoren kredit u iznosu od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 5 godina i kamatom po stopi od 4,40 % godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene ili drugog akta banke, te da je čl. 7. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade od 1,50%,

- da među strankama nije sporno, da je tužiteljica tuženoj platila naknadu za obradu kredita dana 12. 4. 2007. u iznosu od 161,74 eur (1.218,60 kn),

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća vjerodostojnim, jasnim, logičnim i u skladu sa priloženom dokumentacijom, proizlazi da tužiteljici nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, niti je tužiteljici bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno koja usluga banke se njome plaća, već joj je od strane djelatnika banke rečeno da je to standardna odredba banke, da je to uvriježeno pravilo, da tu odredbu može prihvatiti po principu "uzmi ili ostavi" i da ju ne može izbjeći ako želi prihvatiti sklapanje ugovora,

- da se u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom (tipskom) ugovoru sastavljenom i otisnutom od strane banke, tj. djelatnika tužene,

- da u pobijanoj odredbi čl. 7. nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva navedeni postotak ( tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), da nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( tj. da li tečaju tužene ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), pa da se radi o odredbi koja je neodređena i neodrediva,

- da tužena nije dokazala da bi imala neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, niti je predložila i dostavila dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito da tužena nije dokazala da bi imala trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu,

- da se tužena neosnovano poziva na odredbu čl. 1002. st. 2. ZOO-a a jer tom odredbom da nije izrijekom dano pravo tuženoj da naplaćuje posebnu naknadu za troškove obrade kredita, a povrh ubiranja ugovorenih kamata od korisnika kredita,

- da imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu standardizirani (tipski), da je istog pripremila i sastavila tužena, da je pobijana odredba iz čl. 7. ugovora neodređena i neodrediva, da djelatnici tužene nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja sporne odredbe, da tužena nije precizno označila na što se naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine naknade, odnosno nije da la informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložila zašto je naknada za korištenje kredita ugovorena upravo u visini od 1,25 % od iznosa kredita, sud ocjenjuje da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je stoga navedena predmetna ugovorna odredba sukladno čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZO/03) ništetna,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, kao i čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužena, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 4. 4. 2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 1,50% iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisnici kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelj ici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o razumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tužena je spornom odredbom čl. 7. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenijela obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tužena nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tužena niti tijekom ovog postupka dokazala opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužene kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženoj, koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o toj naknadi i njezinoj visini, a navedenu činjenicu tužena nije dokazala, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tužena u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

31. Žalbeni navod tužene da su troškovi predmetne naknade naplaćeni kroz efektivnu kamatnu stopu ničim nisu dokazani, niti obrazloženi. Naime, efektivna kamatna stopa (EKS) predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova kako bi se omogućila bolja procjena i usporedba stvarnih troškova sličnih financijskih proizvoda. Međutim u konkretnom slučaju iz stanja u spisu nije jasno koje je to stvarne troškove tužena kao banka imala, a koje je podmirila iz sporne naknade, odnosno nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. „ulazne naknade“.

32. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tražbine tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

33. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

35. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženu na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tužena se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodila načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je nesavjesni stjecatelj.

36. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspijela sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

37. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer da tužiteljica nije u zahtjevu određeno istakla visinu iznosa pristojbe za tužbu i presudu.

38. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I izreke ove presude. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer nije uspjela u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu, u točki IV izreke, ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić