Poslovni broj: P-6969/2021-57

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tina Čemerika, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici SZ, ZZ, Marija Radelja i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Tine Čemerika, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ČZ, odvjetničke vježbenice, dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 256-81/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.12.2007., zaključenog između korisnika kredita HZ, [adresa] i kreditora Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb (sada: Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877), u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 15.372,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

iznos od 2,14 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

iznos od 11,33 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

iznos od 9,30 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

iznos od 0,16 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

iznos od 9,13 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

iznos od 20,06 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

iznos od 10,27 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

iznos od 33,18 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

iznos od 37,99 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

iznos od 47,37 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

iznos od 33,75 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

iznos od 33,32 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

iznos od 29,90 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

iznos od 30,49 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

iznos od 23,32 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

iznos od 29,84 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

iznos od 24,05 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

iznos od 27,88 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

iznos od 26,50 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

iznos od 36,77 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

iznos od 41,25 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

iznos od 39,79 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

iznos od 45,25 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

iznos od 49,81 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

iznos od 62,37 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

iznos od 72,97 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

iznos od 63,84 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

iznos od 90,74 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

iznos od 80,14 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

iznos od 80,31 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

iznos od 14.269,55 EUR od 30.12.2010. godine do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8.stavak 2. Ugovora o kreditu broj 256-81/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.12.2007., zaključenog između korisnika kredita HZ, [adresa] i kreditora Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb (sada Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877), kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.636,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.205,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi od 06. rujna 2021. navodi da je radi dogradnje/nadogradnje kuće (stambeni kredit) s tuženikom (u to vrijeme naziva / tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), zaključio Ugovor o kreditu broj 256-81/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. prosinca 2007., solemniziran kod javnog bilježnika DZ iz [adresa] pod brojem OV-9746, za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.500,00 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita. Prema čl. 4. predmetnog Ugovora je ugovoreno da tužitelj kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta od 555,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja. Navodi da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (sadržane u čl.4.) nepoštene odnosno ništetne budući prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika nije bio u cijelosti informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF više puta došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao. U smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva se na utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje, navodi da je nepoštena i ništetna i odredba čl. 8.st.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, a temeljem koje mu je dana 30. prosinca 2010. od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 12.332,62 kuna. Naime, bitnom ističe da se radi o odredbi unaprijed od strane tuženika formuliranog standardnog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, a pri tome u samom Ugovoru nisu navedene jasne informacije o razlozima i načinu određivanja predmetne naknade, kao niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka o naknadi za usluge Banke koja je važila u vrijeme nastanaka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, a niti je o tome tužitelj bio informiran od strane tuženika na drugi način. Pri tome navodi i da mu ista Odluka nije predočena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora. Stoga ističe da se radi o netransparentnoj odredbi, koja je uz ostale nepoštene odredbe predmetnog Ugovora, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan vratiti stečeno temeljem istih odredbi odnosno isplatiti preplaćene iznose u anuitetima, kao razlike između iznosa koje je plaćao tuženiku po osnovi povećanog tečaja valute CHF u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti tuženiku prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita te da je kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita dužan vratiti mu naplaćeni iznos navedene naknade sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinih novčanih iznosa do isplate. Slijedom navedenog, u tužbi i tijekom postupka predlaže utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te utvrditi ništetnom odredbu sadržanu u čl.8.st.2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti naknadu prema važećoj Odluci o naknadama za usluge Banke. Nadalje, u tužbi postavljenim novčanim tužbenim zahtjevom s naslova povrata stečenog po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF potražuje isplatu ukupnog iznosa od 112.915,25 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine preplaćene iznose glavnica kako je to navedeno u zahtjevu iz tužbe te s naslova povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatu iznosa od 12.332,62 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2010. pa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, novčanim tužbenim zahtjevima preciziranim u podnesku od 30. siječnja 2023., s naslova povrata preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu ukupnog iznosa od 15.372,77 EUR /115.826,16 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine preplaćene iznose glavnica (koji su u istom podnesku iskazani dvojno u valutama EUR/kn) u valuti EUR kako je to pobliže navedeno pod točkom II/ izreke te s naslova povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita po osnovi ništetnosti odredbe čl. 8.st.2. predmetnog Ugovora potražuje isplatu iznosa od 1.636,82 EUR/ 12.332,62 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31. prosinca 2010. pa do isplate, a kod kojih istovjetnih novčanih tužbenih zahtjeva ustraje i u podnesku od 11. srpnja 2024., pri čemu iste precizira samo u valuti EUR. Potražuje naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu svih tužbenih zahtjeva te visinu novčanih tužbenih zahtjeva, u odnosu na koje ističe prigovor zastare. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu zaštite potrošača u ovom postupku, u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP- a, jer u bitnom smatra da se u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Ističe da su stranke prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno), poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci) te instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.) te da je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj predmetnog Ugovora sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, a da je tuženik isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja, slijedom čega osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu. Nadalje, u bitnom ističe da su ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF jasne, uočljive i lako razumljive, kao i da se o istima prethodno pregovaralo te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao s pažnjom koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF, kao i da je i prilikom solemnizacije predmetnog Ugovora javni bilježnik potvrdio da, između ostalog, sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja. Navodi i da je (u razdoblju u kojem je zaključen predmetni Ugovor) na primjeren način, javno objavljivao informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju kojih je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku (primjerice u svom glasilu "HYPO Times" iz prosinca 2005. te plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 6. rujna 2005.). Ističe da je u svemu postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu odnosno porast tečaja CHF koji se dogodio kasnije tijekom trajanja ugovornog odnosa, kao i da navedena okolnost ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, budući nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. U slučaju ako bi sud našao da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, što u cijelosti osporava, smatra da na predmetni Ugovor o kreditu valja primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora te uzeti u obzir "i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene." Nadalje, osporava da bi odredba sadržana u čl.8. Ugovora o kreditu, kojom je regulirana prijevremena otplata kredita i naplata naknade bila ništetna, pri čemu navodi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćena dana 29. prosinca 2010. u iznosu od 12.332,62 kuna. U bitnom ističe da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe te da je kao prosječni potrošač imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu te tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Nadalje, ističe da je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, budući su istom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Budući uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe i da je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. Slijedom prethodno navedenog, smatra i da ugovaranje odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Pri tome ističe i da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju te da je navedena ugovorna odredba u skladu s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO), kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije niti učinio, jer da bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Ističe i da je prema čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK) izrijekom propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita. Naknadno tijekom postupka osporava potrošačku svrhu predmetnog Ugovora o kreditu i tužitelju status potrošača. Naime, navodi da je iz obrazloženja kreditnog zahtjeva vidljivo da je tužitelj predmetni kredit koristio za nadogradnju obiteljske kuće u [adresa] te u odnosu na namjenu korištenja kreditnih sredstava ukazuje da iz povijesnog prikaza zemljišnoknjižnog stanja za predmetnu nekretninu, upisanu u zemljišne knjige Općinskog suda u Metkoviću, zemljišno-knjižni odjel [adresa], u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi da se nadogradnja navedene obiteljske kuće izvršila na način da je izgrađeno 6 poslovnih prostora-apartmana, koji su u vlasništvu ŠZ, supruge tužitelja (sudužnika i založnog dužnika iz predmetnog Ugovora o kreditu) te ističe da se navedeni poslovni prostori-apartmani koriste u svrhe obavljanja turističke djelatnosti pružanja smještaja. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru već o ugovoru koji je sklopljen u vezi obavljanja turističke djelatnosti, slijedom čega ističe da se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora. Tijekom postupka, po primitku podneska tužitelja od 30. siječnja 2023., tuženik se usprotivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF koja je učinjena u istom podnesku, a koje protivljenje ponavlja i po primitku podneska tužitelja od 11. srpnja 2024., pri čemu podredno u odnosu na "preinačene iznose" ističe prigovor zastare. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka za financije (sukladno kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev za isplatu s naslova povrata stečenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF) navodi da "nema financijskih prigovora" (list 470 spisa) odnosno prigovora u pogledu pravilnosti matematičkih izračuna koji su dani u nalazu i mišljenju, dok osporava primijenjenu metodu vještačenja. Smatra da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora te da je potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose u anuitetima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog. Osporava tijek zatraženih zateznih kamata od dana stjecanja pojedinih utuženih iznosa. Pri tome ističe da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora u svemu postupao sukladno zakonu te sukladno načelu savjesnosti i poštenja te da se stoga ima smatrati poštenim stjecateljem utuženih novčanih iznosa, pa stoga smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe. Predlaže tužbene zahtjeve u cijelosti odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe prema podnescima tužitelja od 30. siječnja 2023. i 11. srpnja 2024., valja navesti da je u podnesku od 30. siječnja 2023. tužitelj povećao tužbeni zahtjev s osnove povrata preplaćene razlike valutnog tečaja (u pogledu ukupno zahtijevanog iznosa glavnice i pojedinih iznosa glavnica na koje potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata) u odnosu na zahtjev s iste osnove postavljen u tužbi te isti novčani zahtjev (kao i zahtjev s osnove povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita precizirao dvojno u valutama EUR/kn, dok je u podnesku od 11. srpnja 2024. istovjetni tužbeni zahtjev ponovio (u pogledu ukupnog iznosa glavnice i pojedinih iznosa glavnica na koje potražuje zakonske zatezne kamate) samo u valuti EUR (izostavljajući dvojno iskazivanje EUR/kn, a s obzirom na okolnost u međuvremenu uvođenja EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj). Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev u podnesku tužitelja od 30. siječnja 2023. postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja te da prije nalaza i mišljenja vještaka tužitelj nije mogao imati potpuna saznanja o pojedinim preplaćenim mjesečnim iznosima s osnove tečajne razlike i datumima plaćanja istih, to jasno proizlazi da se radi o situaciji iz čl.190. st. 2. i čl.191. st.2 ZPP-a, pa je stoga sud navedenu djelomičnu preinaku tužbe dopustio na ročištu od 11. srpnja 2025. Pri tome valja ukazati i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. zauzet stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Oglas Trgovačkog suda u Zagrebu (list 8 spisa), presliku osobne iskaznice tužitelja (list 9 spisa), ispis podataka o osobnom identifikacijskom broju (list 10 spisa), Prijedlog za uknjižbu založnog prava od 27. prosinca 2007. (list 11 spisa), Ugovor o kreditu broj 256-81/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. prosinca 2007. (listovi 12-18 spisa), Specifikaciju uplata (listovi 19-22 spisa), Otplatni plan (listovi 23-24 spisa), Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.2.2008. do 29.12.2010. (list 25 spisa), članke iz glasila Hypo times i promotivne materijale (listovi 52- 64 spisa), Zahtjev za kredit od 16. studenog 2007. (list 82 spisa), ovjerenu izjavu HZU od 24. kolovoza 2020. (listovi 83-87 spisa), Zapisnik 48. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Metković od 17. prosinca 2007. (listovi 88-89 spisa), Kreditni prijedlog od 8. prosinca 2007. (listovi 90-95 spisa), Policu osiguranja s prilogom (listovi 96-97 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi 98-116 spisa), Ovjereni prijevod dijela Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU (listovi 117-182 spisa), ispis s internetske stranice Booking.com. (listovi 273-280 spisa), ispis povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (listovi 281-285 spisa), Procjenu vrijednosti nekretnine Hypo Alpe-Adria-Nekretnine d.o.o. od 21. studenog 2007. s prilozima (listovi 302-317 spisa), Ugovor od 28. rujna 2014. zaključen s Booking.com B.V. (listovi 318-337 spisa), Simulirani otplatni plan (listovi 374-377 spisa), Izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom za kredite koji su ugovarani u periodu od 1.1.2011. do 9.1.2013. godine (listovi 378-382 spisa), Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. u primjeni od 1.1.2010. (listovi 384-387 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. (listovi 398-403 i 489-490 spisa), saslušana je svjedokinja ŠZ (listovi 480-481 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 479-480 i 551-552 spisa).

5. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da je između tuženika kao kreditora (u to vrijeme naziva/ tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i tužitelja kao korisnika kredita te ŠZ, kao sudužnika i založnog dužnika, zaključen 256-81/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. prosinca 2007.(listovi 12-18 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za dogradnju/nadogradnju kuće (čl.2. st.1 i 2. ), pri čemu su ugovorne strane suglasne da se iznos kredita, nakon odbitka jednokratnih troškova obrade, isplaćuje na račun Korisnika kredita otvoren kod Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od čega se blokira 10% iznosa do donošenja računa za pravdanje troškova namjenskog trošenja sredstava kredita (čl.2.st.5.); da se na iznos kredita iz čl.2. ovog Ugovora obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete…da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja… (čl.3. ); da rok otplate kredita iznosi 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl.4.st.1.) te se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 555,93 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, pri čemu prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl.4.st.3); da je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl.6.); da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (čl.5.st.2.) te da se Korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog (čl.5.st.3.); da je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (čl.8.st.2.); da su ugovorne strane suglasne da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasnuje založno pravo na nekretnini i to ½ suvlasničkog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica]-kuća površine 93m2 i dvorište površine 411 m2…, koja je upisana kod Općinskog suda Metković u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Etaža 2 te na tom suvlasničkom dijelu uspostavljeno i s njim povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine, što u naravi predstavlja stan oznake A na prvom katu stambene građevine u [adresa], sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica], a koji se sastoji od hodnika, tri sobe, kuhinje, kupatila i balkona, ukupne netto korisne površine 89,56m2, u elaboratu etažiranja označen zelenom bojom, u vlasništvu založnog dužnika ŠZ u cijelosti…(čl.10. st.1.); da se Korisnik kredita obvezuje dozvoliti Banci kontrolu namjenskog korištenja kredita te se obvezuje na zahtjev Banke dostaviti dokumentaciju kojom dokazuje da je odobrena sredstva kredita iskoristio u skladu s namjenom kredita opisanom u čl.2. ovog Ugovora…(čl.17.st.2.); da su ugovorne strane suglasne da Banka može raskinuti ovaj Ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja…, između ostalih razloga, ako Korisnik kredita odobreni kredit ne koristi za ugovorenu namjenu..(čl.18.st.1.); da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita te Sudužnik i Založni dužnik u u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora (čl.21.st.3 ); da je javni bilježnik DZ iz [adresa] pod posl. br. OV-9746/2007 dana 27. prosinca 2007. potvrdio da je svim sudionicima pravnog posla, između ostalog i tužitelju, navedena isprava pročitana i upozoreni su da ista ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji.

7. Nije sporno da je tuženik do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

8. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen prijevremenom otplatom te da je tuženik temeljem odredbe čl.8.st.2. predmetnog Ugovora tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 12.332,62 kuna i to dana 29. prosinca 2010. (kako to proizlazi iz izričitog očitovanja tuženika u odgovoru na tužbu).

9. Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, nije sporno da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

-Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. U odnosu na stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pri tome valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

12. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da korisnik kredita nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

13. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

14. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

15. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

16. Prvenstveno valja istaknuti da neosnovano tuženik osporava da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka i tužitelju status potrošača u smislu odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, dalje: ZZP/07), u bitnom ističući da se radi o ugovoru koji je sklopljen u svezi obavljanja turističke djelatnosti te u tom pravcu navodeći da je nadogradnja obiteljske kuće na adresi u [adresa] izvršena na način da je u konačnici izgrađeno 6 poslovnih prostora-apartmana, koji su u vlasništvu supruge tužitelja ŠZ, te da se (svi) koriste u svrhe obavljanja turističke djelatnosti. Navedeno stoga jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi sredstva predmetnog kredita bila korištena u svrhu koja nije potrošačka, niti takav zaključak proizlazi iz izvedenih dokaza.

17.1. Naime, među strankama nije sporno da je predmetni kredit tužitelju odobren u svrhu dogradnje/nadogradnje obiteljske kuće na adresi [adresa], koja je sagrađena na zkčbr. [katastarska čestica]" Kuća i dvorište ukupne površine 504 m2" upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pri tome iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je u istom Ugovoru kao adresa prebivališta tužitelja i njegove supruge ŠZ (sudužnika i založnog dužnika) naznačena upravo prethodno navedena adresa, dok iz podataka JRO MUP-a u sustavu eSpis proizlazi da je tužitelj prijavljen s prebivalištem na istoj adresi neprekidno od 2003. godine.

17.2. Iz preslike izvatka iz zemljišne knjige od 16. studenog 2007. (list 313 spisa) i ispisa povijesnog izvatka iz zemljišne knjige od 21. prosinca 2021. (listovi 281-285 spisa) proizlazi da se navedena nekretnina u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, sastojala od dva posebna (etažna) suvlasnička dijela u jednakim omjerima i to: stana oznake B u prizemlju, koji se sastoji od hodnika, kuhinje, tri sobe i zahoda s tušem i kupatila ukupne neto površine 78,49m2 u elaboratu etažiranja označenog ljubičastom bojom, kao 1. suvlasnički dio: ½ etažno vlasništvo (E-1) uknjiženog kao vlasništvo ĐZ (sestre tužitelja) i stana oznake A na prvom katu, koji se sastoji od hodnika, tri sobe, kuhinje, kupatila i balkona, ukupne netto korisne površine 89,56m2, u elaboratu etažiranja označen zelenom bojom, kao 2. suvlasnički dio:1/2 etažno vlasništvo (E-2) uknjiženog kao vlasništvo supruge tužitelja ŠZ.

17.3. Iz sadržaja Procjene vrijednosti nekretnine od 21. studenog 2007., sačinjene od strane Hypo Alpe-Adria-Nekretnine d.o.o. (listovi 302-312 spisa), u svrhu procjene vrijednosti prethodno opisanog stana oznake A na prvom katu (kao predmeta zaloga) u bitnom proizlazi da je predmetna obiteljska kuća sagrađena 1971. te da se nalazi u području gusto izgrađenih turističkih apartmana; da se u vrijeme izrade navedene Procjene sastojala od prizemlja i kata i da je njezina namjena bila isključivo stambena; da je krovište bilo drveno i pokriveno crijepom; pročelje-produžna žbuka bez završne obrade te zidovi ožbukani bez završne obrade. Nadalje, proizlazi da u vrijeme procjene uređenje stana A na prvom katu nije bilo dovršeno te da je tržišna vrijednost navedenog stana procijenjena u iznosu od 633.715,51 kuna odnosno 86.279,67 EUR.

17.4. Nadalje, proizlazi da je temeljem prijedloga broj Z-562/14 zaprimljenog 4. lipnja 2014., a na temelju elaborata o etažiranju od svibnja 2014…te potvrde Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša, ispostava [adresa] klasa 360- 02/14-01/40, urbroj 2117/1-23/4-3-14-5 od 29. svibnja 2014., proveden upis izmjena i dopuna etažiranja na nekretnini zkčbr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] , na način da su (umjesto prethodno opisanih etažnih suvlasničkih dijelova) sada upisani: 3. suvlasnički dio:194/1000 etažno vlasništvo (E-3) koji predstavlja stan oznake S-1 u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe wc-a, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka i hodnika korisne površine 79,34m2, u elaboratu etažiranja označen žutom bojom, koji je uknjižen kao vlasništvo ĐZ; 4. suvlasnički dio: 137/1000 etažno vlasništvo (E-4) poslovni prostor- Apartman oznake A-1 na prvom katu, koji se sastoji od dnevnog boravka s kuhinjom i ulaza, kupaonice, sobe i lođe, korisne površine 55,05 m2 u elaboratu etažiranja označen narančastom bojom; 5. suvlasnički dio 140/1000 etažno vlasništvo (E-5) poslovni prostor- Apartman oznake A-2 na prvom katu, koji se sastoji od dnevnog boravka s kuhinjom i ulaza, kupaonice, sobe i lođe, korisne površine 56,95 m2 u elaboratu etažiranja označen žutom bojom; 6. suvlasnički dio 132/1000 etažno vlasništvo (E-6) poslovni prostor- Apartman oznake A-3 na drugom katu, koji se sastoji od dnevnog boravka s kuhinjom i ulazom, kupaonice, sobe i lođe, korisne površine 54,10 m2 u elaboratu etažiranja označen zelenom bojom; 7. suvlasnički dio 137/1000 etažno vlasništvo (E-7) poslovni prostor-Apartman oznake A-4 na drugom katu, koji se sastoji od dnevnog boravka s kuhinjom, ulaza, kupaonice, sobe i lođe, korisne površine 55,75 m2 u elaboratu etažiranja označen narančastom bojom; 8. suvlasnički dio 160/1000 etažno vlasništvo (E-8) poslovni prostor-Apartman oznake A-5 u potkrovlju, koji se sastoji od hodnika, kupaonice, dječje sobe, sobe, dnevnog boravka i dvije natkrivene terase, korisne površine 65,17 m2 u elaboratu etažiranja označen plavom bojom te 9. suvlasnički dio 100/1000 etažno vlasništvo (E-9) poslovni prostor-Apartman oznake A-6 u potkrovlju, koji se sastoji od predsoblja, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka i natkrivene terase, korisne površine 40,83 m2 u elaboratu etažiranja označen ružičastom bojom, a koji su svi prethodno opisani poslovni prostori-apartmani uknjiženi kao vlasništvo ŠZ (supruge tužitelja).

17.5. Iz priloženog ispisa s internetske stranice platforme za online rezervaciju smještaja Booking.com od 21. prosinca 2021. (listovi 273-280 spisa) proizlazi da se putem navedene platforme oglašava ponuda turističkog smještaja u apartmanima u Villi Dorida, koja se nalazi na predmetnoj adresi u [adresa]), [adresa] te se kao domaćini navode tužitelj i njegova supruga. Pri tome iz sadržaja isprave na engleskom jeziku naziva Accomodation Agreement with Booking.com B.V. (priložene na listovima 318-337 spisa) proizlazi da se radi o standardnom ugovoru o suradnji sa smještajnim objektom koji navedena pravna osoba zaključuje s registriranim iznajmljivačima te da se u konkretnom slučaju radi o ispravi o ugovoru zaključenom dana 28.rujna 2014., između Booking.com. B.V. i supruge tužitelja ŠZ (kao vlasnice obrta) za smještajni objekt Villa Dorida, na adresi [adresa].

18.1. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljive i životne iskaze tužitelja i svjedokinje ŠZ (supruge tužitelja), saslušanih na ročištu za glavnu raspravu od 7. prosinca 2023. (listovi 478-481 spisa) iz čijih suglasnih iskaza kao bitno proizlazi da su tužitelj i njegova sestra ĐZ obiteljsku kuću na adresi u [adresa] naslijedili iza smrti njihovog pokojnog oca (koji je preminuo 1997.) te da je naknadno tužitelj svoj suvlasnički dio navedene nekretnine darovao svojoj supruzi, svjedokinji ŠZ; da se radi o kući sagrađenoj 1971., koja se u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu sastojala od dvije etaže (prizemlja i prvog kata) te je u to vrijeme bila u vrlo trošnom stanju; da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora u stanu koji se nalazi u prizemlju stanovala obitelj sestre tužitelja, dok je u stanu na prvom katu (koji je bio predmet zaloga) stanovala obitelj tužitelja; da je u to vrijeme tužitelj bio zaposlen u društvu INA d.d. kao referent, a njegova supruga kao profesorica u srednjoj školi te da nisu bili vlasnici obrta niti se u to vrijeme bavili turističkom djelatnošću iznajmljivanja smještaja; da su novčana sredstva predmetnog kredita utrošena za uređenje stana na prvom katu (prema iskazu svjedokinje ŠZ promijenjene su sve instalacije, podovi te ugrađeni novi priključci) te za sanaciju krovišta (uklanjanje ranije postojećeg trošnog krovišta s crijepovima koje je prokišnjavalo, umjesto kojeg je iznad prvog kata izvršeno postavljanje deke i potrebne izolacije); da su svi prethodno navedeni građevinski radovi koji su financirani iz sredstava predmetnog kredita izvršeni do kraja 2008.; da su naknadno, nakon izvršene prijevremene otplate kredita 29. prosinca 2010., započeli gradnju dodatnih etaža na predmetnoj kući i apartmana u istima (prema iskazu tužitelja proizlazi da je drugi kat podignut tijekom 2013.), a koji su radovi dogradnje drugog kata i potkrovlja završeni tijekom 2014.; da za vrijeme otplate predmetnog kredita nije jedan dio predmetne kuće nije korišten u bilo kakve poslovne svrhe već samo za stanovanje; da su u financiranju gradnje i uređenja apartmana na nadograđenim etažama pored tužitelja i njegove supruge sudjelovale i njihove tri punoljetne kćeri (koje su sve u to vrijeme bile zaposlene); da je prvotna namjera tužitelja i njegove supruge bila da se na dodatnim etažama sagrade stanovi-apartmani za svaku od njihovih kćeri, a da su se kasnije prema dogovoru cijele obitelji odlučili apartmane na dodatnim etažama iznajmljivati turistima, za vrijeme dok njihove kćeri tamo ne borave (budući e kćeri žive u [adresa] i [adresa]) te da su se djelatnošću iznajmljivanja apartmana u domaćinstvu (koja je registrirana u predmetnoj kući na ime supruge tužitelja ŠZ) počeli baviti tek od kolovoza 2014.

18.2. Također, sud je ocijenio neposredno uvjerljivim i životnim i iskazivanje tužitelja prilikom dopunskog saslušanja na ročištu od 24. ožujka 2026., a kojom prilikom je u bitnom dodatno pojasnio da su radovi podizanja novih etaža i gradnje apartmana započeli tijekom 2012., a dovršeni u ljeto 2014.; da su u navedenom razdoblju ranije postojeći stan na prvom katu površine 89,56 m2 i preostali prostor na prvom katu prenamijenjeni u dva manja stana-apartmana, oba površine cca 55 m2, kao i sagrađeni stanovi-apartmani na drugom katu i u visokom potkrovlju; da je vrijednost navedenih radova, koji su provedeni u razdoblju između 2012. do ljeta 2014. iznosila ukupno oko 165.000,00 EUR. Dodatno pojašnjava da su navedena sredstva on i supruga pribavili iz njihovih ušteđevina, ušteđevina njihovih kćeri, zaduživanjem kod raznih prijatelja i od sredstava ostvarenih tijekom 2012. prodajom stare kuće u [adresa], koju je on bio naslijedio, a što je zaboravio spomenuti prilikom prethodnog iskazivanja. Pri tome iz iskaza tužitelja proizlazi da su u razdoblju od kraja 2008. (kada su završeni radovi vezano za uklanjanje starog krovišta kuće te umjesto istog postavljanja deke iznad prostora prvog kata kuće i radovi uređenja u to vrijeme postojećeg stana na prvom katu površine 89,56 m2) do razdoblja tijekom 2012. (tijekom koje godine su započeli radovi gradnje novih etaža iznad prvog kata kuće) tužitelj i njegova supruga stanovali u tada postojećem stambenom prostoru na prvom katu-stanu površine 89,56m2, a da su nakon završetka dogradnje novih etaža i radova preinake ranijeg stambenog prostora na prvom katu (razdoblje 2014.), tužitelj i njegova supruga nastavili stanovati u stanu-apartmanu na prvom katu, koji je upisan kao apartman oznake A-1 površine 55,05 m2, a da su u međuvremenu preselili u stan-apartman u potkrovlju površine 40,83 m2, dok se preostali stanovi (na prvom i drugom katu i u potkrovlju) koriste kao turistički apartmani. Sud je prihvatio kao uvjerljive i životne navode tužitelja da je vrijednost obavljenih građevinskih radova u svezi uklanjanja i zbrinjavanja starog krovišta predmetne kuće, postavljanja i poravnavanja deke iznad prvog kata te uređenja prethodno postojećeg stambenog prostora na prvom katu (koji su radovi završeni do kraja 2008.) iznosila cca 65.000,00 EUR, odnosno više od iznosa kredita koji mu je isplaćen po predmetnom Ugovoru o kreditu, pri čemu tužitelj navodi da mu je isplaćeno nešto manje od 50.000,00 EUR (što potvrđuje i sadržaj podneska tuženika od 3. veljače 2022. u kojem se između ostalog navodi "Ugovorom o kreditu je tužitelj pribavio 361.185,00 kuna…", odnosno 47.937,49 EUR).

19.1.Slijedom prethodno navedenog, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu od 24. prosinca 2007. zaključio kao fizička osoba, za namjenu dogradnje/nadogradnje predmetne obiteljske kuće (jednokatnice, sagrađene 1971.), za koju nedvojbeno proizlazi da je općenito bila u trošnom stanju, kao i tada postojeći stan površine 89,56m2 na prvom katu kuće u kojem je stanovala tužiteljeva obitelj; da je tužitelju sukladno predmetnom Ugovoru isplaćen kredit u iznosu od 361.185,00 kuna (47.937,49 EUR) te da su nakon isplate kredita (30. siječnja 2008.) u razdoblju do kraja 2008. na predmetnoj obiteljskoj kući provedeni radovi uklanjanja crijepova na krovištu i kompletnog drvenog krovišta (uključujući odvoz i zbrinjavanje istog), postavljanja/poravnavanja "deke" iznad prostora prvog kata te uređenje stambenog prostora-stana na prvom katu, a ukupna vrijednost kojih radova (s obzirom na opseg i složenost istih) je prema slobodnoj ocjeni ovog suda odgovarala najmanje iznosu kredita koji je tužitelju isplaćen po predmetnom Ugovoru. Također, sud nalazi utvrđenim da su tužitelj i njegova supruga u razdoblju nakon završetka prethodno navedenih radova (krajem 2008.) nastavili stanovati u uređenom stambenom prostoru na prvom katu predmetne kuće te da su tek nakon prestanka predmetnog pravnog posla (29. prosinca 2010.), u razdoblju od 2012. do lipnja 2014. provođeni i završeni radovi dogradnje novih etaža na predmetnoj kući i gradnje prethodno opisanih apartmana na prvom katu, drugom katu i potkrovlju kuće, a koji se apartmani (osim jednog koji koriste tužitelj i njegova supruga za stanovanje) najranije od ljeta 2014. koriste u svrhu obavljanja djelatnosti pružanja turističkog smještaja. Imajući u vidu da su prethodno navedenom razdoblju (od 2012. do lipnja 2024.) na nadograđenim etažama predmetne kuće, odnosno drugom katu i visokom potkrovlju, sagrađena ukupno 4 apartmana, a ranije postojeći stan na prvom katu površine 89,56 m2 i preostali prostor na prvom katu preuređeni na način da su sagrađena 2 manja apartmana (oznake A-1 površine 55,05 m2 i oznake A-2 površine 56,95 m2),čime je ukupno sagrađeno 6 apartmana te predmetna kuća u cijelosti uređena i stavljena pod novi krov (za što su nedvojbeno bila potrebna višestruko veća novčana sredstva od iznosa kredita koji je tužitelj ostvario po predmetnom Ugovoru), to prema stajalištu ovog suda proizlazi opravdan zaključak da se navedena naknadna (do)gradnja predmetne kuće, koja je uslijedila i završena 3 i pol godine nakon prestanka Ugovora o kreditu, ne može povezati sa sredstvima predmetnog kredita koji je tužitelju isplaćen u siječnju 2008. (u iznosu od 361.185,00 kuna odnosno 47.937,49 EUR), a koja su sredstva kredita tijekom iste 2008. godine iskorištena u svrhu financiranja uklanjanja dotrajalog krovišta predmetne kuće i uređenja dijela predmetne kuće (stana na prvom katu) u kojem je stanovala tužiteljeva obitelj.

19.2. Stoga neosnovano tuženik ističe da su sredstva predmetnog kredita iskorištena u svrhu obavljanja poduzetničke djelatnosti te da je osnovni cilj i svrha predmetnog Ugovora o kreditu bila buduća poduzetnička djelatnost pružanja usluga turističkog smještaja.

19.3. Navedeno prema ocjeni ovog suda ne proizlazi niti iz sadržaja točke 6. obrazloženja Kreditnog prijedloga od 17. prosinca 2007. (listovi 90-95 spisa), na koji se tuženik u tom pravcu poziva tijekom postupka, a u kojem se u bitnom navodi da se tužitelj obratio "banci zahtjevom za stambenim kreditom u visini od 82.500 CHF (49.444 EUR)…u svrhu nadogradnje obiteljske kuće po troškovniku (troškovnik izradio Projektni ured Glavinić na iznos od 1.579.464,62 HRK)…" te se navodi "u svrhu osiguranja kredita banka će se upisati na predmetnu nekretninu čija procijenjena vrijednost iznosi 74% veća od traženog iznosa kredita. Po završetku nadogradnje vrijednost nekretnine će biti znatno veća, budući da gosp. ŠZ u svoju nekretninu misli uložiti najmanje 1.500.000,00 HRK, a spomenuta nekretnina nalazi se odmah do mora". Radi se o ispravi koja je sačinjena u tuženikovom internom postupku obrade kreditnog zahtjeva tužitelja, od strane tadašnje zaposlenice tuženika ŽZ, za koju iz sadržaja Zapisnika 48. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Metković od 17. prosinca 2007. (listovi 88-89 spisa) proizlazi da je bila zadužena za obradu tužiteljevog kreditnog zahtjeva (navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je ŽZ bila osobni bankar u poslovnici tuženika u [adresa] s kojom je vodio pregovore u svezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu). Pri tome okolnost da je u vrijeme podnošenja kreditnog zahtjeva tuženika postojao projekt buduće nadogradnje predmetne kuće te bio sačinjen troškovnik vrijednosti potrebnih radova na iznos od 1.579.464,62 kuna, sama po sebi ne upućuje na zaključak da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora svrha nadogradnje predmetne kuće bila gradnja turističkih apartmana odnosno buduća poduzetnička djelatnost pružanja usluga turističkog smještaja. Kao što je prethodno navedeno, s obzirom na utvrđenje da su sredstva predmetnog kredita u iznosu od 47.937,49 EUR iskorištena tijekom 2008. godine u svrhu financiranja uklanjanja dotrajalog krovišta predmetne kuće, postavljanja deke iznad prvog kata kuće i uređenja dijela stambenog prostora u kojem je stanovala tužiteljeva obitelj (dakle, u svrhu zadovoljavanja privatnih potreba tužitelja i njegove obitelji), kao i utvrđenje da su nove etaže kuće i sporni turistički apartmani sagrađeni skoro 6 godina kasnije (te 3 i pol godine nakon prestanaka predmetnog Ugovora o kreditu), a vrijednost koje naknadne nadogradnje je bila višestruko veća od iznosa predmetnog kredita, to prema stajalištu suda valja zaključiti da je veza između predmetnog Ugovora i poduzetničke djelatnosti pružanja usluga turističkog smještaja koja se obavlja u istim apartmanima od ljeta 2014. nepostojeća, a podredno marginalna, budući su iznosom predmetnog kredita u svakom slučaju pokriveni pretežito privatni interesi tužitelja i njegove obitelji (poboljšanje uvjeta stanovanja u predmetnoj kući). Slijedom navedenih razloga, sud nalazi da se tužitelj ima smatrati potrošačem u smislu odredbi čl. 3. ZZP/07.

20.1. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja (list 479 spisa) koji je naveo da pregovore u svezi sklapanja predmetnog Ugovora vodio sa ŽZ, osobnim bankarom u poslovnici banke tuženika u [adresa], a da zaposlenicu tuženika MZ (čije je saslušanje tuženik predlagao tijekom postupka) poznaje iz [adresa], ali da s njom nije imao nikakve kontakte vezano za predmetni Ugovor. Bio mu je prvenstveno ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, a što je on na preporuku zaposlenice tuženika ŽZ prihvatio, budući se zbog niže kamatne stope radilo o povoljnijem kreditu u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Od strane zaposlenice tuženika nije bio informiran o postojanju većeg rizika fluktuacije tečaja kod kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. O pojedinim odredbama Ugovora nije imao mogućnosti pregovarati, pa tako niti o spornim odredbama. Također, nije bio informiran na koje bi se troškove banke odnosilo plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je od strane zaposlenice tuženika bila predočena Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria

– Bank d.d. odnosno odredbe koje se odnose na plaćanje iste naknade. Prije potpisivanja predmetni Ugovor o kreditu je pročitao te je pojedine odredbe razumio koliko je mogao te mu je bilo poznato da se u slučaju prijevremene otplate plaća banci naknada iz čl. 8. Ugovora, ali nije bio informiran o iznosu navedene. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije uopće razmišljao da bi prijevremeno otplatio predmetni kredit, a za što se odlučio budući je zbog rasta tečaja CHF došlo do znatnog povećanja visine mjesečnih anuiteta. Mjesečne anuitete predmetnog kredita otplaćivao je vlastitim novčanim sredstvima od svoje mjesečne plaće, na način da su se od mjesečne plaće u tu svrhu obustavljali potrebni novčani iznosi, koje je njegov poslodavac uplaćivao na račun banke, a u to vrijeme bio je zaposlen u društvu INA d.d., s time da je kroz određena razdoblja bio zaposlen u društvu kćeri navedenog društva Maziva – Zagreb d.o.o.

20.2. Iskaz tužitelja, u pogledu mogućnosti pojedinačnog pregovaranja i informiranosti o spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, u bitnom suglasno potvrđuje u svom iskazu i svjedokinja ŠZ (list 481 spisa), koja kao sudužnik i založni dužnik o navedenim okolnostima nedvojbeno ima neposredna saznanja, a čiji je iskaz sud ocijenio kao uvjerljiv i životan

21.2. S obzirom na prethodno citirana stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH (točke 12.-15.), sud nije posebno cijenio sadržaj izjavu zaposlenice tuženika HZU od 24. kolovoza 2020. (koju je tuženik dostavio na okolnost uobičajene poslovne prakse tuženika prilikom sklapanja sličnih ugovora o kreditu), a koja nesporno nije sudjelovala pri sklapanju predmetnog Ugovora. Također, sud nije našao potrebnim po prijedlogu tuženika iz odgovora na tužbu izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka DZ (javnog bilježnika), na predloženu okolnost solemnizacije predmetnog Ugovora.

21.2. Valja dodati da tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje MZ (za koju u konačnici proizlazi da nije osobno sudjelovala u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), a u pravcu dokazivanja svojih tvrdnji o pojedinačnom pregovaranju i informiranosti tužitelja o spornim ugovornim odredbama tijekom postupka nije predložio saslušanje svoje zaposlenice ŽZ, za koju proizlazi da je bila zadužena za obradu predmetnog kredita.

22. U odnosu na pozivanje tuženika na reklamne materijale- promotivne uvjete i izračun kreditnog zaduženja te članke objavljene u tuženikovom internom glasilu HYPO Times, valja navesti da, osim što tuženik ničim nije dokazao da bi isti bili predočeni tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora, iz navedenih isprava ne proizlazi da bi u istima bile sadržane prosječnom potrošaču jasne i razumljive informacije o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao niti informacije o riziku zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Pri tome je neodlučno pozivanje tuženika na Priopćenje HNB-a, budući je pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom dao HNB, a ne tuženik koji je obveznik ispunjenja zahtjeva transparentnosti.

23. Imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnim (jasnim, razumljivim i lako uočljivim) odredbama koja su izuzete iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenih iskaza tužitelja i svjedokinje ŠZ te dovodeći iste u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora. Također, u odnosu na tvrdnje tuženika u pravcu da su tužitelju, između ostalog, sporne ugovorne odredbe pojašnjene prilikom solemnizacije Ugovora, valja navesti da je odgovornost za ispunjenje zahtjeva transparentnosti na trgovcu (ovdje tuženiku), a ne na javnom bilježniku.

24. Imajući u vidu utvrđenje da je svrha predmetnog Ugovora o kreditu bila potrošačka te imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, na koju se tužitelj pozvao, a tuženik s druge strane, nije uspio dokazao postojanje bilo kojih posebnih okolnosti, iz kojih bi se moglo zaključiti da na predmetni Ugovor o kreditu nije primjenjiva navedena pravomoćna odluka, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su nepoštene odnosno ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu, odnosno dio odredbi članka 4. predmetnog Ugovora, kojima je otplata i povrat obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF, a koje odredbe sadržajno odgovaraju onima koje je sud u kolektivnom sporu općenito utvrdio ništetnima.

25. U odnosu na sporno pitanje valjanosti odredbe članka 8. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita , valja navesti da je odredbama čl. 96. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102.

ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

26. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

27. Iz stipulacije sporne odredbe čl. 8. st.2. Ugovora, temeljem koje je tužitelju naplaćena predmetna naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da je " u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ Iako naizgled razumljiva, navedena odredbe prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista neodređena, kako u pogledu visine navedene obveze, tako i u pogledu vrste usluga ili troškova na koje se ista obveza odnosi. Pri tome valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bio upoznat s odredbama općeg akta Kreditora (tuženika) kojima je regulirano plaćanje navedene naknade, odnosno Odlukom o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja.

28. Također, valja ukazati da je tuženik tijekom postupka dostavio samo Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi 384-387 spisa), u kojoj je ispravi jasno navedeno da se ista primjenjuje od 1. siječnja 2010. (dakle, primjenjivala se tek u vrijeme prijevremene otplate predmetnog kredita), a u kojoj se Odluci pod točkom 8.4.3. u pogledu visine naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita (ako se postojeći kredit kod banke tuženika zatvara iz vlastitih sredstava ili kreditom druge banke) kao visina naknade navodi "3% od iznosa nedospjele glavnice, minimalno 500 HRK", pri čemu se ne navodi na što se točno odnosi plaćanje navedene naknade. Budući tuženik tijekom postupka nije dostavio opći akt odnosno Odluku o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (čl.8.st.2. Ugovora), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, to se u konkretnom slučaju nije moglo utvrditi da li je tuženik u istom općem aktu uopće odredio parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene konačne otplate kredita. Ovdje posebno valja napomenuti da prema stajalištu ovog suda nije postojala zapreka da se u čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu konkretno navede iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se u odnosu na spornu odredbu radi o odredbi koja nije bila određena, odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odlučuje o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje valja dodati da je prema odredbi čl. 1024. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade štete, no za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pri tome u odnosu na tvrdnje tuženika (iz odgovora na tužbu) da mu je prijevremenom otplatom predmetnog kredita nastala šteta jer da "za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, između ostalog zaduživanjem na financijskim tržištima, za koji plaća kamatu svojim zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita, nema istu mogućnost prijevremeno vratiti novac koji je prethodno osigurao te da mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima te da je s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca u obvezi prijevremeno vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta sredstva plaćati negativnu kamatu", valja navesti da se radi o općenitim tvrdnjama, koje od strane tuženika nisu određene i obrazložene u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu i u pogledu konkretnih troškova navodno nastalih tuženiku u svezi prijevremene otplate predmetnog kredita, pa stoga takve uopćene tvrdnje tuženika nisu dostatne da bi se na temelju istih moglo provesti po tuženiku predloženo financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine štete vezane za prijevremenu otplatu kredita u konkretnom slučaju (navedeno stajalište zauzeto i presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1676/2022), pa je stoga navedeni dokazni prijedlog tuženika sud odbio na ročištu za glavnu raspravu od 11. srpnja 2025.

29.Nadalje, valja istaknuti da je prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

30. Također, valja ukazati da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017.), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani za potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

31. Vezano za zahtjev transparentnosti valja reći da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o načinu utvrđivanja predmetne naknade niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

32. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96.st.1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu ugovornu odredbe da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrže jasno određeno visinu navedene obveze plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi (koji troškovi i usluge prema stajalištu ovog suda nisu samorazumljivi), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na istu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, niti je u vrijeme prijevremene otplate predmetnog kredita mogao pregovarati o visini iste naknade, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, a pri tome je sukladno odredbi čl.98. ZZP/07, sud uzeo u obzir i utvrđenje da su nepoštene i ništetne i druge odredbe predmetnog Ugovora (o valutnoj klauzuli u CHF).

33. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, kao i uzimajući u obzir sud nalazi da je sporna odredba sadržana u članku 8.st.2. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), pri čemu je primjenom odredbe čl. 83. ZZP/ 03 uzeo u obzir i utvrđenje da su kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita).

34. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa su stoga slijedom svih prethodno navedenih razloga, prihvaćeni tužbeni zahtjevi za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF te odredba čl.8. st.2. predmetnog Ugovora, kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke, s time da ništetnost navedenih odredbi ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući isti može opstati bez tih odredbi (čl.102.st.2. ZZP/07), slijedom čega je odlučeno kao pod točkama I/ i III/ izreke ove presude.

35. Budući su prethodno navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to se iste ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1 ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose i to: po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF kao pozitivnu razliku koja u utuženom razdoblju proizlazi zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a po osnovi ništetne odredbe plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl.8. st.2. Ugovora novčani iznos koji je stekao po osnovi iste odredbe, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja iznosa koje je stekao temeljem navedenih ništetnih odredbi do isplate.

36.1. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, dakle u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018.

36.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. rujna 2021., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

36.3. . Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na novčano potraživanje po osnovi ništetne odredbe koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl.8. st.2. predmetnog Ugovora. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke III/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe iz čl.8. st.2. Ugovora zastario.

37.1.Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja od 18. siječnja 2023.(listovi 398-403 spisa) kao bitno proizlazi da ukupna preplata (tzv. pozitivna razlika) tijekom otplate predmetnog kredita (u razdoblju od 29. veljače 2008. do prijevremene otplate 29. prosinca 2010.) odnosno ukupna razlika u iznosu anuiteta obračunatih primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja CHFna dan isplate kredita (30. siječnja 2008.) za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 115.826,16 kuna odnosno 15.372,77 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a pojedini više plaćeni iznosi u EUR kao i datumi njihova plaćanja, u nalazu i mišljenju prikazani su u Tabeli na stranici 5 zaključka nalaza i mišljenja (list 402 spisa). Također, proizlazi da je vještak za financije u Tabeli na stranici 3 nalaza i mišljenja (list 400 spisa) evidentirao tzv. negativne razlike tečaja odnosno manje plaćene iznose (u kunama i EUR) u pojedinim anuitetima (ukupno 4 anuiteta) zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, a što je učinio i u Dopuni nalaza i mišljenja od 12. travnja 2024. (listovi 489-490 spisa), iz koje proizlazi da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativna razlika) ukupno iznosi 74,76 kuna odnosno 65,34 EUR.

37.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za financije (osnovni i dopunu) budući je vještvo sačinjeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije te sukladno postavljenom mu zadatku. Pri tome valja istaknuti da tuženik nije imao primjedbi glede pravilnosti matematičkih izračuna koji su dani u nalazu i mišljenju vještaka. Nisu odlučni prigovori tuženika glede primijenjene metode vještačenja, a kojima u bitnom ističe da se ne radi o kreditu s fiksnim tečajem te se u tom pravcu tuženik upućuje na prethodne točke obrazloženja ove presude. Nadalje, u odnosu na stajalište tuženika u pravcu da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kunske kredite u predmetnom vremenskom periodu valja dodati da je navedeno stajalište tuženika bespredmetno, zbog prethodno navedenih razloga te zbog razloga jer predmet vještačenja nije niti bio utvrditi preplatu po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je vještak u danom izračunu isključio promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja u tom pravcu.

37.3. Konačno, valja dodati da prema stajalištu ovog suda tzv. negativne razlike tečaja nije moguće uzeti u obzir kod konačnog obračuna. Naime, tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Također, valja dodati i da tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev, niti je na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Stoga u konkretnom slučaju sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenog tečaja s negativnim razlikama tečaja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. U tom pravcu tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i broj Rev-677/2023 od 13. veljače 2024.

38. Slijedom prethodno navedenih razloga, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da potraživanje s naslova preplaćene razlike u tečaju ukupno iznosi 15.372,77 EUR, pri čemu su datumi plaćanja i pojedini više plaćeni iznosi u EUR vidljivi iz nalaza i mišljenja (Tabela zaključka nalaza i mišljenja na listu 402 spisa), sukladno kojem je tužitelj uskladio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 15.372,77 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice od sljedećeg dana nakon dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl. 1115. i čl. 29.st. 1 ZOO-a.

39. Budući među strankama nije sporno da je tuženik na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tužitelju dana 29. prosinca 2010. naplatio iznos od 12.332,62 kuna, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 1.636,82 EUR, to je tužitelju sukladno postavljenom zahtjevu u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 1.636,82 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2010. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV/ izreke ove presude.

40. Odluka o kamatnoj stopi na dosuđene iznose glavnica za razdoblje do do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

41.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP-a.

41.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenoj punomoćnici odvjetnici, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-250 bodova, za sastav 4 obrazložena podneska ( od 23. studenog 2021., 20. siječnja 2022., 9. veljače 2022. i 6. rujna 2022.), prema Tbr 8/1- po 250 bodova, za 2 podneska (od 30. siječnja 2023. i 11. srpnja 2024.), prema Tbr.8/3-po 100 bodova te za zastupanje na 4 ročišta (od 16. rujna 2022., 7.prosinca 2023., 11. srpnja 2025. i 24. ožujka 2026.), prema Tbr 9/1-po 250 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 2450 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR iznosi 4.900,00 EUR (bod od 2,00 EUR je obračunat primjenom Tbr. 52/3 Tarife kojim je određeno da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka). Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,00 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 106,34 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 5.205,34 EUR (toč. V/ izreke).

41.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 10.lipnja 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika