Poslovni broj: P-2759/2017-45

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu mr. sc. Ani Zaborac, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vlahi Duplančiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Este&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava ugovorna odredba sadržana u toč. 8. KAMATA Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/151401653-2320017316 od 25.02.2002. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, zaključenog između tužitelja EJ, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STIEIERMARKISCHE BANK d.d., kao banke, te ugovorna odredba sadržana u toč. 8. KAMATA Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/151404627-5102397049 od 09.05.2005.g. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, zaključenog između tužitelja EJ, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STIEIERMARKISCHE BANK d.d., kao banke.

II Utvrđuje se da je ništava ugovorna odredba sadržana u toč. 10. NAKNADA Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/151401653-2320017316 od 25.02. 2002., zaključenog između tužitelja EJ, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STIEIERMARKISCHE BANK d.d., kao banke, te ugovorna odredba sadržana u toč. 10. NAKNADA Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/151404627-5102397049 od 09.05.2005., zaključenog između tužitelja EJ, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STIEIERMARKISCHE BANK d.d., kao banke.

III Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.000,00 EUR (tisućueura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.03.2002. i to do 30.06. 2002. po stopi od 18 % godišnje, od 01.07. 2002. do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015. do 29.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana

IV Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 707,49 EUR (sedamstosedameuraičetrdesetdevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18.05.2005. i to do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 29.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.350,00 EUR (tisućutristopedeseteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18.05. 2005. i to do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015. od 01.08.2015. do 29.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.759,20 EUR (tisućusedamstopedesetdeveteuraidvadesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28.03. 2006. i to do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 29.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.313,22 eur (šesttisućatristotrinaesteuraidvadesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. lipnja 2026.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio dva ugovora o kreditu i to dana 25. veljače 2002. i 9. svibnja 2005. U ugovoru od dana 25. veljače 2002 u točci 8, a u ugovoru o dana 9. svibnja 2005 pod točkom 7. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjati u skladu s odlukom banke. Navodi tuženik kako smatra da je tako određen način utvrđivanja visine kamatne stope protuzakonit čime da je takva odredba ugovora ništetna. Tuženik da je temeljem ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u navedenim ugovorima obračunavao i naplaćivao tužitelju veću kamatu od dopuštene te da stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud obveže tuženika i na povrat preplaćenih iznosa kamata kao i na pripadajuće zatezne kamate na takvo utvrđene preplaćene iznose.

Tužitelj smatra s obzirom da su odredbe o kamatnim stopa ništetne da je tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo kamatu utvrđenu po kamatnoj stopi u visini četvrtine stope zakonske kamate a sve naplaćeno preko tog iznosa da je naplaćeno bez pravne osnove te da tužitelj temeljem odredbe članka 1111. Zakonom o obveznim odnosima po stjecanju bez osnove ima pravo od tuženika tražiti povrat tako preplaćenog iznosa sa pripadajućim kamatama što da tužitelj ovom tužbom i čini.

Nadalje navodi tužitelj da je u točci 10. Ugovora od 25. veljače 2002. ugovoreno pod naslovom naknada da je tužitelj dužan prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanja kredita platiti tuženiku naknadu u iznosu od 2% vrijednosti kredita, a ista odredba da je ugovorena i u točci 8. Ugovora od 9. svibnja 2005. ali u iznosu od 1,5% ugovorenog kredita.

Tako ugovorena tzv. ulazna naknada da je također ništetna te tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti te povrat isplaćenog iznosa zajedno sa zateznom kamatom.

Također da je ništetna odredba u točci 10. Ugovora od 25. veljače 2002. te u točci 8. Ugovora od 9. svibnja 2005. kojom je ugovoreno da tuženik u slučaju prijevremenog povrata kredita ima pravo od tužitelja naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odluci banke. Takva odredba da je također ništetna budući da je u suprotnosti s odredbama zakona o obveznim odnosima. Ukazuje na odredbu članka 1024. Zakonom obveznim odnosima prema kojoj odredbi u slučaju vračanja kredita prije roka korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita ako je do štete došlo. Budući da tuženik u slučaju prijevremene doplate kredita ne trpi nikakvu štetu da je jasno da je takva odredba ništetna.

Tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u oba ugovora kao i odredba o naknadi, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznose plaćene temeljem ništetnih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu (list 89-93 spisa) tuženik navodi da osporava tužbene zahtjeve u cijelosti. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, a takvo tumačenje da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske budući da se ta presuda bavi isključivo pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute odnosno u predmetnom slučaju na valutu euro.

Smatra tuženik da bi tužitelj trebao određeno navesti iznose koje od tuženika potražuje ovom tužbom. Ističe da se ugovorena kamatna stopa od 9% odnosno 8,5% nije mijenjala pa da je stoga neosnovano bilo kakvo potraživanje tužitelja po toj osnovi. Smatra stoga da nije potrebno provoditi financijsko vještačenje. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. predmetnih ugovora o kreditu, a kojom odredbom su ugovorene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i za prijevremeni povrat kredita, tuženik ističe kako je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naknada da je izražena u točno naznačenom postotku od 2% za Ugovor o kreditu broj 2320017316 odnosno 1,5% za Ugovor o kreditu broj 5102397049. Tuženik navodi kako smatra da tužitelj nije bio u obvezi pristati na predmetne ugovore o kreditu ukoliko to nije bila njegova volja. Tužitelj izostavlja činjenicu kako je kao korisnik kredita podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita te kako je s tim zahtjevom izrijekom pristao platiti naknadu u iznosu od 2% na prijevremeno vraćeni iznos. Stranke da su naknadnim izjavama volje dopunile odredbu o naknadi za prijevremenim povratom predmetnog kredita odnosno tužitelj da je citiranim zahtjevom za prijevremenu otplatu kredita dao suglasnost za plaćanje naknade u točno određenom iznosu.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u pogledu tužiteljevog zahtjeva za isplatu. Podnošenjem kolektivne tužbe da nije došlo do prekida zastare budući da se tužitelj uopće ne može pozivati na presudu visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini broj H-84/02 od 25. veljače 2002., Ugovor o kreditu broj 51401653-2320017316 od 25. veljače 2002., Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 12. svibnja 2005., Ugovor o kreditu broj 51404627-5102397049 od 9. svibnja 2005., Zahtjev za prijevremenu doplatu kredita, priopćenje za medije broj 103/17 od 20. rujna 2017. Suda Europske Unije, pregled prometa po partiji kredita 2320017316 i 5105397049, Odluku o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva, izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, opomenu za plaćanje, dopis tužitelja tuženiku od 27. rujna 2003, pregled crne liste, kreditni zahtjev, dopis od 14. veljače 2002, fotografije, Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Dubrovnik od 10. rujna 2025., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović- Butković.

4. Svjedok ZJ je u iskazu navela (list 322 spisa) da je bila zaposlena kod tuženika od 1997. do 30.6.2013. kada je otišla u mirovinu. Čitavo vrijeme radila je u poslovnici u Senju s time da je u jednom navratu bila na zamjeni u poslovnici u Dubrovniku ali se sada više ne može sjetiti kada je to bilo, a tamo je bila na zamjeni tri tjedna. U to vrijeme sklopila je samo jedan ugovor u turističke svrhe, koliko se sada sjeća, pa pretpostavlja da je to taj ugovor zbog kojeg je pozvana. Kada joj se predočavaju oba ugovora o kreditu koja su predmet ovog postupka sa lista 12-13 i 18-19 spisa odgovara da ni na jednom od ova dva ugovora nije njezin potpis a ona da se kao kreditni savjetnik potpisivala u rubrici "banka“ pored potpisa direktora poslovnice. Da je ona pregovarala sa klijentom ona bi taj ugovor uz direktora i potpisala, ali kako ona predmetni ugovor nije potpisala najvjerojatnije nije sa tužiteljem niti pregovarala prije potpisivanja ugovora. Niti po izgledu kada na ročištu vidi tužitelja ne može reći da li je ona u ime banke ikada s njim pregovarala. Sjeća se dok je ta tri tjedna bila u Dubrovniku da je radila na jednom turističkom kreditu, a tko je sklopio taj kredit odnosno koji je to klijent bio, ne zna. Svi ugovori koje su sklapali bili su tipski, stranka nije mogla ispregovarati primjerice da nema ulazne ili izlazne naknade. Klijentima su rekli da postoji naknada za obradu kredita i ona se isplaćivala iz odobrenog kredita odnosno taj iznos kredita umanjen je za tu naknadu prilikom isplate istoga klijentu. Ne može se sada sjetiti ali misli da su klijentima prilikom sklapanja ugovora predavali i obračun ulazne naknade koji je također bio potpisan od strane kreditnog savjetnika, što je ona bila, i od strane direktora poslovnice. Klijenti su sami birali valutu kredita, oni su im predočili visinu rate u svakom pojedinom kreditu i za svaku pojedinu valutu ali nikoga nisu nagovarali u kojoj će valuti uzeti kredit. Banka nije mijenjala otplatni plan ukoliko se uvjeti ugovora nisu mijenjali. Taj plan predavan je klijentu. Opomene se nisu slale sve dok pojedina rata nije dospjela na naplatu. Banka je naplaćivala slanje opomene jer su nastali troškovi.

5. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 323-324 spisa) da je on imao nedovršenu obiteljsku kuću u [adresa], bilo je to poslijeratno razdoblje, želio je tu kuću završiti odnosno već je u početku planirao izgraditi veću kuću jer ima dva sina a kako bi i njih stambeno zbrinuo. Tada se na tržištu pojavila Erste banka, prvo su imali poslovnicu u Splitu, tek kasnije su otvorili poslovnicu u Dubrovniku. Nazvao je tu poslovnicu u Splitu i pitao da li bi mogao dobiti kredit do 50.000,00 eura za dovršetak obiteljske kuće na što su mu rekli ako ispunjava uvjete da može dobiti kredit. U njihovu poslovnici u Splitu odnio je dokumentaciju koju su tražili. Uvjet je bila hipoteka na nekretnini te dva jamca što je ispunio. Ugovor je bio tipski, nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora, bio je uzmi ili ostavi. U to vrijeme on da je s obitelji živio u prizemlju kuće koja je bila uređena tako da se u njoj može živjet a iznad tog prizemlja bila je ravna ploča. Nekretninu je nadogradio tako da osim tog prizemlja sad postoje tri apartmana koja iznajmljuje otprilike posljednjih 20-ak godina. Kada je tuženik otvorio poslovnicu u Dubrovniku on da je 2005. sklopio novi ugovor o kreditu i to iz razloga što je bio povoljniji odnosno kamata je bila niža i tim kreditom zatvorio je ovaj kredit iz 2002., nešto novaca je ostalo i to je također uložio u kuću. Kad je sklapao ove ugovore da nije tražio turistički kredit već da su oni njemu u banci sugerirali da je turistički kredit jednostavnije ostvariti, da je procedura jednostavnija, to su mu sugerirali prilikom sklapanja prvog ugovora, dok su mu prilikom sklapanja drugog ugovora također u banci sugerirali turistički kredit jer da je on povoljniji odnosno da je kamata manja. Ulaznu naknadu su mu oni sami skinuli prilikom isplate kredita. Kredit je prijevremeno otplatio pa su mu naplatili i izlaznu naknadu. Kada je nadogradio kuću nakon nekog vremena počeo je to iznajmljivati jer se počeo razvijati turizam, falilo je smještajnih kapaciteta, agencije u Dubrovniku tražile su smještajne kapacitete. Naveo je da je on u to vrijeme imao svoju građevinsku firmu i upravo je ta njegova firma izvodila te radove na njegovoj kući. Dakle, on u trenutku sklapanja prvog ugovora 2002. još nije znao da će se baviti turizmom, ali kada je sklapao drugi ugovor 2005. on se turizmom već bavio kao dopunskom djelatnošću u ljetnim mjesecima od 1.06. do 1.10. Njegova namjera da nije bila sklapanje turističkog kredita već građevinskog, cilj mu je bio dobiti sredstva a nije mu bilo važno kako se kredit zove. Nikada ga nitko nije pitao kako je utrošio novac od kredita. Njemu da je tuženik samovoljno izmijenio otplatni plan na način da je pomaknuo datum dospijeća rate iako ga o tome nije obavijestio pa su mu počeli slati opomene i stavili ga na crnu listu da ne bi drugdje mogao uzeti kredit, ali su mu se na kraju ispričali i rekli da je to njihova greška, a to su učinili kada je našao drugu banku gdje je mogao dobiti kredit. Kod prvog kredita poček je bio dvije godine, a rata je dospijevala svaka tri mjeseca. Upravo ta odgoda početka plaćanja kredita od dvije godine je prednost turističkog kredita, a također je prednost što je upravo on dobio novac na ruke na blagajni iako u nekoliko rata. On da je ratu platio u visini koju bi tuženik obračunao u banci na blagajni. Ne zna da li se kamata povećavala tijekom otplate.

6. Uvidom u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković od 23. kolovoza 2025. (list 355-367 spisa) proizlazi da za oba kredita, partija 2320017316, iznos 50.000,00 EUR, kamatna stopa 9% i partija 5102397049, iznos 90.000,00 EUR, kamatna stopa 8,5%, nije bilo promjene kamatne stope (tab. 1 i 3), te nema preplate kamate.

U pogledu visine i vremena plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i visine i vremena plaćanja naknade za prijevremeni povrat kredita (čl.10 ugovora) po Partiji kredita 2320017316, iznos 50.000,00 EUR, kamatna stopa 9% dana 25.02.2002. zadužena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2%, što iznosi 1.000,00 EUR, odnosno 7.434,86 HRK, ili 986,78 EUR po fiksnom tečaju konverzije, koja je plaćena 01.03.2002. (tab 2, drugi redak). Na dan prijevremenog zatvaranja kredita dana 18.05.2005. naplaćena je naknada od 707,49 EUR, što iznosi 1,55% od nedospjele glavnice (45.516,68 EUR). Kunska protuvrijednost naknade po tečaju od 7,30 HRK iznosi 5.164,68 HRK, odnosno 685,47 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

Iako u kartici kredita stoji opis „kor. koriš. za napl. kte“, sigurno je da se radi o naknadi a ne o kamati. Iz tabele 1 Otplatni plan i tabele 2 Raspored uplata vidi se da na dan 18.05.2005. nema takvog zaduženja kamate, te se može raditi samo o nekoj vrsti naknade.

Po Partiji kredita 5102397049, iznos 90.000,00 EUR, kamatna stopa 8,5% dana 18.05.2005. zadužena je i naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,5%, što iznosi 1.350,00 EUR, odnosno 9.855,00 HRK, ili 1.307,98 EUR po fiksnom tečaju konverzije. (tab 4, prvi redak).

Na dan prijevremenog zatvaranja kredita dana 28.03.2006. naplaćena je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita od 2% na nedospjelu glavnicu (87.959,86 EUR), u iznosu od 1.759,20 EUR. Kunska protuvrijednost naknade po tečaju od 7,315 HRK iznosi 12.868,55 HRK, odnosno 1.707,95 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

7. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od dana 11. prosinca 2025. (list 377-383 spisa). Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nema primjedbi osim što ukazuje na omašku u pisanju imena tužitelja u nalazu što je vještakinja ispravila u pisanom očitovanju od dana 14. siječnja 2026. (list 386-387 spisa).

8. U podnesku od dana 24. veljače 2026. (list 388-391 spisa) tuženik je naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te da ne predlaže saslušanje vještaka, međutim ističe kako smatra da je nalaz vještaka u cijelosti nepotreban za donošenje odluke jer je tuženik u postupku dostavio sudu podatke o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita kao i dokaz o tome da se kamatna stopa po obje partije kredita nije mijenjala tijekom razdoblja otplate. S obzirom da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 2.350,00 eur dok podneskom od dana 12. studenog 2025. potražuje iznos od ukupno 4.816,69 eur čim je preinačio tužbeni zahtjev tuženik navodi da se protivi preinaci.

9. Sud je dopustio preinaku temeljem čl. 190. st.2. i 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer je ista ocjenjena kao svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a osim toga na strani tužitelja ne postoji krivnja što prije zaključenja glavne rasprave nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9.1. Tužitelj u tužbi na ime ništenih ugovornih odredbi o naknadi potražuje ukupno iznos od 2.350,00 eur (radi se o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1.000,00 +1.350,00 eur), dok je nakon provedenog financijskog vještačenja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi zatražio ukupan iznos od 4.816,69 eur (pored navedene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sada potražuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita). Tuženik se protivi preinaci (list 388-389 spisa) jer da je tužitelj imao dovoljno podataka da i prije zaključenja prethodnog postupka uredi tužbeni zahtjev za isplatom.

9.2. Međutim, iako je tuženik u spis dostavio pregled prometa po partiji kredita za oba ugovora (list 141-143 spisa) i sam je vještak u nalazu naveo u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita po ugovoru sklopljenom dana 25.2.2022., da u kartici kredita stoji pored iznosa od 5.165,68 hrk odnosno 685,47 eur opis „kor.koriš.za napl.kat“ da se sigurno radi o naknadi, a ne o kamati, te nadalje navodi vještak da se iz tabele 1 otplatni plan i tabele 2 raspored uplata vidi da na dan 18.5.2005. nema takvog zaduženja kamate, te se može raditi samo o nekoj vrsti naknade. Dakle, tek je vještačenjem utvrđena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita. Niti se tuženik u ranijem tijeku postupka nije očitovao o iznosu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa kako isto nije bilo jasno niti iz materijalne dokumentacije u spisu, konkretno pregleda prometa po kreditu, dok je tužitelj već u tužbi zatražio utvrđenje ništetnosti i odredbe čl. 10. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, stav je suda da je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, kao i da je provođenje financijskog vještačenja bilo potrebno, zbog nedovoljno jasne dokumentacije tuženika.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25. veljače 2002. sklopili Ugovor o kreditu broj 51401653-2320017316 (list 12-13 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 eur, uz rok otplate 120 mjeseci, uključujući poček od 24 mjeseca. u toč. 3. se navodi da je kredit turistički za kupnju, izgradnju, dogradnju ili rekonstrukciju. U toč. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 9,00% godišnje. U toč. 10. je ugovoreno da je za obradu zahtijeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,00% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora, dok da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

11. Nadalje je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 09. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 51404627-510239704 (list 18-19 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 90.000,00 eur, uz rok otplate 180 mjeseci. U toč. 3 se navodi da se radi o turističkom kreditu. U toč. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,500 % godišnje. U toč. 10. je ugovoreno da je za obradu zahtijeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,500% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora, dok za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Prvenstveno valja navesti da sud smatra osnovanom tvrdnju tuženika da se ne radi o potrošačkim ugovorima, odnosno da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije imao status potrošača.

14. Čl.3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. U oba ugovora o kreditu koji su predmet ovog postupka navodi se da se radi o turističkim kreditima. Osim toga spisu prileži Kreditni zahtjev (list 307-310 spisa) iz kojeg proizlazi da je tužitelj od tuženika zatražio turistički kredit građana u iznosu od 376.655,40 kn, odnosno 50.000,00 eur s dvije godine počeka za kupnju, izgradnju, dogradnju ili rekonstrukciju. Osim toga prileži i votum za kredit građana (list 311 spisa) u kojem djelatnik tuženika povodom tužiteljevog zahtjeva za odobravanje dugoročnog turističkog kredita, a na temelju priložene projekcije poslovanja, daje mišljenje o prihvatljivosti rizika odobravanja kredita budući da klijent već ima apartmane u funkciji te će biti još jedan, a dijelovi tih apartmana iznajmljuju se cijele godine. Stoga nije sudu prihvatljiv dio iskaza tužitelja u kojem on navodi da u trenutku sklapanja prvog ugovora nije znao da će se baviti turizmom odnosno iznajmljivanjem, te da njegova namjera nije bila sklapanje turističkog kredita budući da je takav iskaz suprotan materijalnoj dokumentaciji u spisu. Tužitelj je zahtjevu za odobravanje kredita priložio i projekciju poslovanja. Osim toga sam je tužitelj u iskazu naveo da je upravo odgoda plaćanja kredita, odnosno poček od 24 mjeseca prednost turističkog kredita, a prednost tog kredita da je bila i ta što je iznos dobio osobno na ruke na blagajni. Dakle tužitelj je očito bio svjestan prednosti (i razlika) turističkog kredita koji je i zatražio i koji mu je i odobren u dva navrata. Stoga se tužitelj neosnovano poziva na svojstvo potrošača jer iz svega navedenog jasno proizlazi da su krediti uzeti radi izgradnje (dovršenja) apartmana a radi iznajmljivanja i ostvarivanja dobiti. Stoga se o ništavosti spornih ugovornih odredbi ne može odlučivati primjenom odredbi ZZP-a budući da se odredbe tog zakona mogu primijeniti samo na pravne poslove koje su sklapali potrošači, a i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj poziva u tužbi donijeta je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te stoga ne može u smislu čl. 502 c ZPP-a vezati sud u ovoj parnici. Kako se dakle u situaciji kada je utvrđeno da tužitelj nije potrošač ne mogu primijeniti zakonske odredbe o zaštiti potrošača osnovanost tužbenog zahtijeva je potrebno cijeniti na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima važećim u trenutku sklapanja ugovora (Narodne novine broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje ZOO/91).

16. U prijedlogu Zakona o obveznim odnosima Hrvatskog sabora Klasa: 3 3 0-01/04- 01705, Urbroj: 61-04-02 od 2. prosinca 2004. navedeno je da su odredbe važećeg ZOO-a o općim uvjetima ugovora (članci 142. do 144.) u izmijenjenom i dopunjenom obliku sadržane u odredbama članaka 295. do 296. Izmjene su rezultat stava da je dosadašnje uređenje općih uvjeta ugovora nepotpuno i u neskladu s modernim trendovima, a sačinjene su po uzoru na Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i njemački Građanski zakonik (BGB). Budući da je obveza Republike Hrvatske u pogledu implementacije Direktive 93/13/EEZ ispunjena donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, nije bilo potrebno tekst te Direktive u potpunosti preuzeti u ZOO. Međutim, promjene izvršene u člancima 295. do 296. temelje se na stavu da je zaštitu koja se u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora pruža potrošačima potrebno pružiti i ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa (poglavito malim i srednjim poduzetnicima), pa je ocijenjeno da se uređenje općih uvjeta ugovora uskladi s onim predviđenim Direktivom 93/13/EEZ. Prije svega, članak 142. važećeg ZOO-a ne predviđa pojam općih uvjeta ugovora. Stoga je stavkom 1. članka 295. određeno što su opći uvjeti ugovora. Odredbe stavaka 2. do 5. članka 295., uz određene jezične intervencije, sadržajno odgovaraju odredbama stavaka 2. do 4. članka 142. važećeg ZOO-a. Značajnije su promjene izvršene u sustavu kontrole općih uvjeta ugovora, koji je predviđen predloženim člankom 296. Po dosadašnjem uređenju (članak 143. ZOO-a), bile su, suprotno Direktivi 93/13/EEZ i rješenjima u stranim pravnim porecima, predviđene dvije pravne posljedice nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora; ništetnost takve odredbe (odredba stavka 1. članka 143.) te pobojnost takve odredbe (stavak 2. članak 143.). Odredbom članka 296. predlaže se, sukladno Direktivi 93/13/EEZ te njemačkom Građanskom zakoniku, ništetnost odredbe općih uvjeta ugovora kao jedina posljedica nepoštenosti takve odredbe. S druge strane, tom se odredbom, sukladno navedenim stranim uzorima, određuju kriteriji za ocjenu je li određena odredba općih uvjeta ugovora ništetna.

17. U situaciji poput predmetne, kada je utvrđeno da tužitelj nije potrošač jer je sklopio Ugovor o kreditu u namjeri investiranja radi ostvarivanja dobiti, ne mogu se primijeniti zakonske odredbe o zaštiti potrošača u smislu odredbi ZZP-a već je o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno odlučiti na temelju članaka 142. -144. ZOO/91.

18. Odredbom čl. 142. st.1. ZOO/91 propisano je da se opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom čl. 143. st.1. ZOO/91 propisano je da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. St.2. je propisano da sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

19. Slijedom citiranih odredbi, u oba ugovora valja utvrditi je li riječ o odredbama koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema drugoj strani odnosno onoj koja nije sastavila ugovor, u ovom slučaju tužitelju.

20. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te naknadi za obradu zahtijeva i odobravanje kredita, kao i naknadi za prijevremeni povrat kredita su u smislu odredbi ZOO/91 ništave jer su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora i dobrim poslovnim običajima te su i nepravične i pretjerano stroge prema tužitelju kao korisniku kredita, a te odredbe je sastavio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja. Nadalje, o tim odredbama tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran i tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama pa su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, kao općem načelu obveznih odnosa.

21. Iz iskaza tužitelja i svjedoka ZJ, zaposlenice tuženika u vrijeme sklapanja ugovora, suglasno proizlazi da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugora. Tako je svjedokinja navela da su „svi ugovori koje su sklapali bili tipski, stranka nije mogla ispregovarati primjerice da nema ulazne ili izlazne naknade“, dok je tužitelj naveo „ugovor je bio tipski, nisam mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora, bilo je uzmi ili ostavi“. Dakle, iz u ovom djelu suglasnih iskaza koje kao takve sud prihvaća proizlazi da ugovori nisu rezultat pregovora između stranaka, već prihvaćenih uvjeta tužitelja od strane tuženika.

21.1. Osim toga ugovorima nije određeno na koji način će se kamatna stopa mijenjati, niti je određeno na što se odnosi naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita kao niti na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorima je banci dopušteno jednostranom odlikom mijenjati kamatnu stopu, na što tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

22. Slijedom navedenog, tužitelju je kao korisniku predmetnih kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu - tuženika, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Pritom prema stavu suda činjenica da tuženik nije tijekom otplate kredita mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopa nije od utjecaja na odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništavom odredbe kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se tijekom otplate kredita mogu vršiti promjene ugovorena kamatne stope, kao i način obračuna i naplata u skladu s važećim odlukama banke. Naime, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi stoga niti činjenica da su oba kredita vraćena te da tijekom otplate nije mijenjana visina kamatne stope ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda. Nadalje, činjenica da je tužitelj prilikom zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita potpisao unaprijed pripremljeni obrazac tuženika - Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita - list 224 spisa, u kojem je navedeno da je suglasan s plaćanjem naknade u iznosu do 2% na prijevremeno vraćen iznos, ne može utjecati na donošenje drugačije odluke budući da je odredba istog sadržaja koja je utvrđena ništavom sadržana već u ugovoru, a kao je utvrđeno ne predstavlja rezultat pregovora već jednostrane odluke banke.

24. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovore pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskim ugovorima očito je da se o odredbama tih ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 10. Ugovora o kreditima platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i naknadu za prijevremeni povrat kredita, iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su nepravične i pretjerano stroge i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita što znači da su ništave. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Tužena koja je sastavila tekst oba ugovora, pa tako i sporne odredbe o kojima se nije pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenih visina naknada zbog čega su te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi obrade kredita određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim ugovaranje u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

26. Što se pak tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita ukoliko tuženik tvrdi da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala određena šteta bio bi dužan dokazati da mu je šteta nastala u točno određenom iznosu, međutim ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u postotku od odobrenog kredita zasigurno ne odgovara stvarno eventualno nastaloj šteti te je stoga jasno da navedena ugovorna odredba nije unesena u ugovor s namjerom namirenja stvarne štete tuženiku.

27. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornim odredbama.

28. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I i II te utvrdio ništavim (tužitelj koristi termin ništetan koji je uveden Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koji je stupio na snagu 1.1.2006., dakle nakon sklapanja predmetnih ugovora) odredbu iz točke 8. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbu iz toč. 10. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 104. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništavih ugovornih odredbi odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćenih jednokratnih troškova obrade i naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, a na koje niti tuženik nije imao primjedbi te je stoga sud nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao stručan i objektivan te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu.

29. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao iznose naplaćene od tužitelja na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naknade za prijevremeni povrat kredita. Kako je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kako je provedenim vještačenjem utvrđena visina naplaćenih naknada, te kako je tužbeni zahtjev za isplatom u cijelosti u skladu sa tako utvrđenom visinom, kojoj niti tuženik ne prigovara, valjalo je obvezati tuženika da tužitelju isplati navedene iznose naplaćena na ime naknade za obradu zahtijeva i odobravanje kredita i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita i to po oba ugovora zajedno sa zateznim kamatama od dana kada su isti plaćeni odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 214. ZOO/91.

30. Neosnovan je prigovor zastare istaknut po tuženiku. To iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog odnosno ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, a ne od dana kada je tuženik neosnovano primio iznose anuiteta po ništavim ugovornim odredbama. Stoga zastara u ovom predmetu počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je ustanovljena ništavost spornih ugovornih odredbi.

30.1. Osim toga, na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

31.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (250,00 bodova odnosno 500,00 eur; Tbr. 7.1.), sastava četiri obrazložena podnesaka i to od 13.2.2018., 30.11.2018., 17.12.2018., 3.10.2019. (250 bodova odnosno 500,00 eurx4, tbr.8.t.1.), sastava podnesaka od 30.09.2024., 8.10.2024., 7.2.2025., 11.12.2025. (100,00 bodova odnosno 200,00 eurx4; tbr.8.3), zastupanja dana 13.3.2018., 11.12.2018. ( 125 bodova odnosno 250,00 eurx2; tbr.9.1), zastupanja dana 18.12.2024., 27.1.2025., 3.3.2026. (250,00 bodova odnosno 500,00 eurx3; tbr. 9.1.), zastupanja dana 15.4.2025. i 24.7.2025. (50 bodova odnosno 100,00 eurx2, tbr.9.5) što ukupno iznosi 5.500,00 eur.

31.2. Tužitelju je kao potreban dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eur, te trošak sudske pristojbe u zatraženim iznosima od 156,61 eur na tužbu i iznos od 156,61 eur na presudu. Ukupno je dakle tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 6.313,22 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. U preostalom dijelu zahtjev je odbijen buduću da nije zatražen sukladno odredbama Tarife.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka istih.

Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.