REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-1779/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja EN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ENĐ, dipl. iur. u Hrvatskom sindikatu pošte, protiv tuženika HP – Hrvatska pošta d.d., Velika Gorica, Poštanska ulica 9, OIB: 87311810356, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ENĐ, i punomoćnice tuženika TN, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14
- Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 10. lipnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o je
Nalaže se tuženiku HP – HRVATSKA POŠTA d.d., Poštanska ulica 9, Velika Gorica, OIB: 87311810356 isplatiti tužitelju EN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.200,00 EUR neto zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.02.2025.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj EN (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 2. listopada 2025. navodi da je zaposlen kod tuženika HP – Hrvatska pošta d.d. (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu vozača. Prema Odluci tuženika utvrđeno je pravo radnika zaposlenog na radnom mjestu vozača na nagradu prema uvjetima propisanim navedenom Odlukom. Tužitelj je ispunio sve uvjete propisane Odlukom jer je u promatranom razdoblju bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno više od 6 mjeseci, te je na dan isplate bio u radnom odnosu kod tuženika. Tužitelj je u promatranom razdoblju bio na bolovanju, ali je stekao pravo na isplatu nagrade jer se radi o bolovanju zbog ozljede na radu. Slijedom navedenog, tužitelj ustaje sa tužbom i tužbenim zahtjevom kao u izrijeci.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ne spori činjenicu da se tužitelj nalazio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu vozača, te da se nalazio na bolovanju zbog ozljede na radu. Tuženik ističe kako je svrha donošenja predmetne Odluke ta da se nagrade radnici koji su faktički na radu i ostvaruju rad, a ne koji su samo u radnom odnosu kod tuženika. Tužitelj je bio na bolovanju zbog ozljede na radu od veljače 2024., znači prije donošenja Odluke, te se stoga ista ne može retroaktivno primijeniti na tužitelja, s obzirom da se ozljeda na radu dogodila prije donošenja Odluke. Tuženik ističe da se odluka ne primjenjuje na radnike koji su bili na bolovanju u trenutku donošenja Odluke. Isto tako navodi da se nagrada isplaćuje sukladno ostvarenim rezultatima i radnom doprinosu, pa isplata nagrade osobi koja uopće nije radila, niti je ozljeda na radu nastupila za vrijeme promatranog razdoblja, dovela bi u neravnopravan položaj radnike koji su obavljali rad, u odnosu na tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U postupku su izvedeni slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu (str. 4-6 spisa), u prijavu ozljede na radu (str. 7-10 spisa), u Odluku tuženika od 27. ožujka 2024. (str. 11-12 spisa).
4. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz slijedećih razloga.
5. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu tužitelj u svom podnesku od 22. listopada 2025. ističe da je tužitelj ispunio sve uvjete iz Odluke tuženika za isplatu nagrade, da nije osnovano tumačenje tuženika prema kojem se Oduka ne bi primjenjivala na tužitelja s obzirom da je bio na bolovanju u trenutku donošenja Odluke, jer se isto tumačenje protivi sadržaju odluke na štetu tuženika. Prema Odluci tuženika pravo na isplatu nagrade ostvaruju i radnici koji koriste odmor, plaćeni dopust, očinski dopust ili su odsutni zbog ozljede na radu, što znači da se nagrađuju i radnici koji faktički ne obavljaju rad, te stoga nisu osnovani navodi tuženika kako se nagrađuju samo oni radnici koji faktički obavljaju rad.
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača, a što ujedno proizlazi iz Ugovora o radu od 24. svibnja 2021. koji prileži spisu.
7. Nadalje, među strankama nije sporno da je tužitelj 6. veljače 2024. pretrpio ozljedu na radu, što ujedno proizlazi iz prijave o ozljedi na radu koja prileži spisu, te da se radi iste nalazio na bolovanju od veljače 2024. do prosinca 2024.
8. Sukladno Odluci tuženika od 27. ožujka 2024. pravo na nagradu ostvaruju radnici koji obavljaju poslove radnog mjesta vozač. Prema odredbi čl. IV. Odluke pravo na nagradu ne ostvaruje radnik koji više od 5 (pet) dana nije bio prisutan na radu zbog razloga koji nisu u vezi s korištenjem radnikovih odmora i/ili plaćenih dopusta, očinskog dopusta ili ozljede na radu. Nadalje, prema odredbi čl. II. Odluke nagrada se obračunava za razdoblje od dana stupanja na snagu Odluke pa do 31. prosinca 2024., te iznosi 1.200,00 eura, a isplatit će se najkasnije do kraja siječnja 2025. Isto tako, prema odredbi čl. III. Odluke pravo na nagradu ostvaruje radnik koji je bio u radnom odnosu kod tuženika neprekinuto najmanje 6 mjeseci, te koji je na dan isplate u radnom odnosu kod tuženika.
9. S obzirom da je tužitelj ispunio sve uvjete iz čl. I., III. I IV. Odluke za isplatu nagrade, ima pravo na isplatu iste kako je to tužbom zatraženo. Naime, utvrđeno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno više od 6 mjeseci, i to na radnom mjestu vozača, da se nalazio u radnom odnosu kod tuženika na dan isplate nagrade, te da nema okolnosti iz čl. IV. Odluke radi kojih ne bi imao pravo na isplatu nagrade.
10. Nisu osnovani navodi tuženika da se Odluka ne primjenjuje na tužitelja jer u promatranom razdoblju nije obavljao faktičan rad, odnosno nalazio se na bolovanju u trenutku donošenja Odluke, budući da Odlukom nije propisano da se ista ne bi odnosila i na radnike koji se u promatranom razdoblju već nalaze na bolovanju zbog ozljede na radu, niti je propisano da se odnosi samo na one radnike koji su faktično obavili rad, a sve s obzirom da činjenicu da se prema odredbi čl. IV. Odluke ista odnosi i na radnike na očinskom dopustu, plaćenom dopustu i bolovanju zbog ozljede na radu, a koji radnici također faktički ne obavljaju rad.
11. Slijedom navedenog, utvrđeno je da tužitelj ima pravo na nagradu prema Odluci tuženika od 27. ožujka 2024. koju potražuje ovom tužbom, te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i donijeti presudu kao u izrijeci.
12. Prema Odredbi čl. II. Odluke pravo na nagradu dospijeva do kraja siječnja 2025., te stoga tužitelj osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 1. veljače 2025. pa do isplate. Odluka o kamati donesena je sukladno odredbi čl. 29 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.
U Zagrebu 10. lipnja 2026.
Sutkinja:
Ida Vrančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi pisano u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju
2. tuženiku
