Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-2132/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Sanja Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja GJ, državljanina Sjeverne Makedonije, s prijavljenim boravištem u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Vinkovića, odvjetnik u Varaždinu, Jalkovečka ulica 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Međimurske, Policijske postaje Čakovec, Čakovec, Ulica Jakova Gotovca 7, radi napuštanja EGP-a, dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Međimurske, Policijske postaje Čakovec, KLASA: UP/I-216-04/26-01/1924, URBROJ: 511-21-05-26-1 od 13. travnja 2026. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da osporava zakonitost rješenja tuženika radi nepravilne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da mu je prethodno rješenjem od 7. siječnja 2026. određeno dragovoljno napuštanje EPG-a i tužitelj je to ispoštovao i napustio RH 25. siječnja 2026. i smatra da mu je dopušten ponovni ulazak u RH 25. veljače 2026. i legitimno je očekivao zakonitost svog boravka. Međutim, tuženik je 13. travnja 2026. donio osporeno rješenje o protjerivanju tužitelja bez prethodnog upozorenja iako je uredno izvršio obvezu po prethodnom rješenju. Smatra da nije bilo mjesta određivanju mjere protjerivanja i zabrane ulaska već da je trebalo provesti prethodnu individualiziranu i razmjernu ocjenu svih relevantnih okolnosti slučaja a što nije učinjeno. Osobito iz razloga jer tužitelj ima obitelj –suprugu i djecu u RH o kojima se skrbi, ostvaruje prihode temeljem sklopljenog ugovora o radu te mu je odobrena radna dozvola i izdano pozitivno mišljenje HZZO-a za njezinim produljenjem. Također tužitelj je poduzeo sve radnje radi uređenja svog boravišnog i radnog statusa mjere, prijavio je boravak i zasnivanje radnog odnosa, pa navedeno upućuje da nije imao namjeru nezakonito boraviti. Smatra da se pravilo dopuštenog trajanja boravka koje proizlazi iz Schengenskog zakonika o granicama primjenjuje isključivo formalno i bez uzimanja okolnosti konkretnog slučaja a da tuženik nije dao dovoljno jasne i provjerljive datume na temelju kojih je izvršen izračun. Predlaže da sud odredi odgodni učinak ove tužbe jer bi izvršenjem osporenog rješenja za tužitelja nastala nenadoknadiva šteta obzirom da tužitelj živi u [adresa] sa svojom obitelji, u radnom je odnosu, ima odobrenu radnu dozvolu i poduzeo je sve radnje radi uređenja svog statusa a odgoda ne bi bila protivna javnom interesu. Također njegova majka državljanka je RH i ima prebivalište u [adresa] a otac državljanin Makedonije živi u [adresa] preko 30 godina. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak te naložiti tuženiku da tužitelju isplati troškove zastupanja, te da tužba ima odgodni učinak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 6. svibnja 2026. očitovao se detaljno o boravku tužitelja temeljem izdanih dozvola za boravak i rad, prva dozvola za tvrtku Slim fasade j.d.o.o. izdana je tužitelju za period od 29. studenog 2019. do 29. studenog 2020. uz produljenje za period od 29. studenog 2020. do 29. studenog 2021., zatim dozvola za tvrtku Ordino d.o.o. izdana je za period od 21. rujna 2022. do 20. rujna 2023. a ukinuta je 7. kolovoza 2023., zatim dozvola za tvrtku Slim fasade j.d.o.o. izdana je tužitelju za period od 8. kolovoza 2023. do 8. kolovoza 2024. i zadnja dozvola istog poslodavca izdana je za period od 9. kolovoza 2024. do 8. kolovoza 2025. Nadalje, tvrtka Dominator j.d.o.o. odustala je od zapošljavanja i došlo je do obustave postupka temeljem zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad od 23. veljače 2026. i trenutno je u postupku zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad od 28. ožujka 2026. za tvrtku Jozinović fasade d.o.o. Dakle, tužitelj trenutno nema izdanu valjanu dozvolu za boravak i rad. Što se tiče boravka tužitelja na teritoriju RH tuženik se detaljno očitovao na navode tužitelja vezano uz članak 6. Zakonika o schengenskim granicama kojim je propisano da kratkotrajni boravak može maksimalno trajati 90 dana u prethodnom razdoblju od 180 dana na način da je tužitelj boravio u razdoblju od 9. kolovoza 2025. do 7. siječnja 2026. bez reguliranog statusa i nakon proteka tog roka od 90 dana boravio je nezakonito bez reguliranog statusa pa mu je izdano rješenje od 7. siječnja 2026. o povratku i dragovoljnim rokom za napuštanje EPG-a od 20 dana i što je tužitelj učinio dana 25. siječnja 2026. ali je ponovno tužitelj ušao u RH 25. veljače 2026. iako je u prethodnom razdoblju od 180 dana već ostvario više od 90 dana dopuštenog boravka i čime je ignorirao članak 6. Zakonika. U trenutku kada je tužitelj zatečen 13. travnja 2026. referentno razdoblje od 180 dana je dana 16. listopada 2025. pa je u razdoblju od 16. listopada 2025. do 25. siječnja 2026. boravio ukupno 102 dana i u razdoblju od 25. veljače 2026. do 13. travnja 2026. boravio je 48 dana odnosno ukupno 150 dana od čega nezakonito 60 dana. Sve navedeno obrazloženo je osporenom rješenju a obzirom da je tužitelj već ranije kažnjavan za istovrsni prekršaj i izdano mu je rješenjem o povratku u siječnju 2026. to je već tada bio upoznat s pravilom kratkotrajnog boravka i prilikom saslušanja 7. siječnja 2026. izjavio je da je svjestan da je u nezakonitom boravku. Nadalje, tužitelj je sukladno osporenom rješenju o protjerivanju napustio RH 5. svibnja 2026. iako je taj rok bio 3. svibnja 2026. dok su supruga i sin napustili RH 4. svibnja 2026. Smatra da navodi tužitelja o obiteljskim okolnostima ne utječu na zakonitost osporenog rješenja s time da supruga tužitelja VJ u više navrata boravila je u RH i nije izvršavala prijave kratkotrajnog boravka i činjenica da tužitelj i članovi njegove obitelji neregularno borave u [adresa] ne predstavlja zapreku za izricanje mjere protjerivanja a niti činjenica da je rođeno zajedničko dijete za vrijeme boravka u RH ne predstavlja pravnu osnovu za zakoniti boravak tužitelja a niti su vezani za RH poslom boravkom, školom, imovinom pa se ne radi o integraciji u RH. Kako je tužitelj sa obitelji koristio pravo na obiteljski život u matičnoj zemlji, to ne postoje prepreke da ga i nastavi i sada, u protivnom pozivanjem na povredu prava na obiteljski život, legalizirao bi se nezakoniti boravak stranca dovođenjem obitelji u RH.

3. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Sud je riješio spor bez održavanja rasprave na temelju ovlaštenja iz članka 98. stavak 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 36/24), jer tužitelj ne osporava činjenice utvrđene u upravnom sporu, niti su tužitelj i tuženik u tužbi izričito tražili održavanje rasprave.

5. Uvidom u spis sud je utvrdio da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave međimurske, Postaje prometne policije Čakovec, KLASA: UP/I-216-04/26-02/38, URBROJ: 511-21-09-26-1 od 7. siječnja 2026. po službenoj dužnosti pokrenut postupak određivanja roka za dragovoljni odlazak tužitelja iz EPG-a i to u roku od 20 dana od dana dostave rješenja. Navedeno rješenje doneseno je obzirom da je utvrđeno da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] u smislu članka 183. Zakona o strancima i temeljem članka 184. i 186. istog Zakona doneseno je rješenje o njegovom povratku. Nije sporno da je tužitelj sukladno navedenom rješenju napustio EGP dana 25. siječnja 2026., kao niti da je ponovno ušao u RH dana 25. veljače 2026.

6. Tužitelj smatra da je nakon što je izvršio svoju obvezu sukladno rješenju od 7. siječnja 2026., ponovnim ulaskom u RH dana 25. veljače 2026. legitimno očekivao da ispunjava uvjete za zakoniti boravak jer je imao odobrenje nadležnog tijela granične policije. Navedeno nije točno jer sama činjenica da mu je dopušten ulazak ne znači da ispunjava uvjete za boravak ako to nije u skladu sa važećim propisima.

7. Predmetnim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-04/26-01/1924, URBROJ: 511-21-05-26-1 od 13. travnja 2026. tužitelj je protjeran iz RH zbog nezakonitog boravka od ukupno 150 dana, određen mu je rok za dragovoljni odlazak od 20 dana, uz zabranu ulaska i boravka u EPG-u u trajanju od 1 godine računajući od dana napuštanja EGP-a, temeljem članka 184. stavka 3., 189. stavka 1. , članka 190. stavka 1. i 2., 192. stavka 6. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25), kao i članka 23. stavka 1. podstavak 4. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine broj: 136/21 i 102/25).

8. Odredbom članka 55. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da je kratkotrajni boravak državljanina treće zemlje određen člankom 6. Zakonika o schengenskim granicama.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da državljanin treće zemlje nije na kratkotrajnom boravku ako:

1. je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku

2. nema vizu, ako mu je viza potrebna

3. je iskoristio vizu ili je rok važenja vize istekao

4. je u prethodnih 180 dana boravio dulje od 90 dana ili ako je nezakonito boravio

5. je vraćen u Republiku Hrvatsku na temelju readmisijskog ugovora

6. je izručen u Republiku Hrvatsku na temelju međunarodnog ugovora o izručenju

7. je s graničnog prijelaza doveden u prostorije suda radi provođenja kaznenog ili prekršajnog postupka, a nije mu odobren ulazak u Republiku Hrvatsku

8. ima zabranu ulaska u EGP i boravka u EGP-u odnosno u Republici Hrvatskoj.

9. Sukladno članku 6. UREDBE (EU) 2016/399 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) propisano da kratkotrajni boravak može maksimalno trajati 90 dana u prethodnom razdoblju od 180 dana.

10. Kako je tužitelj nezakonito boravio u [adresa] 150 dana, to je ignorirao članak 6. Zakonika. Naime, u trenutku kada je tužitelj zatečen 13. travnja 2026. referentno razdoblje od 180 dana je 16. listopada 2025. pa je u razdoblju od 16. listopada 2025. do 25. siječnja 2026. utvrđeno da je boravio ukupno 102 dana i u razdoblju od 25. veljače 2026. do 13. travnja 2026. boravio je 48 dana odnosno ukupno je boravio 150 dana.

11. Tužitelj iako tvrdi da ima radnu dozvolu nije to dokazao u tijeku ovog spora. Ugovor o radu na određeno vrijeme od 27. ožujka 2026. upravo to i potvrđuje jer u istom stoji da će započeti s radom nakon odobrenja radne dozvole a što tužitelj nije dokazao da ima. Tuženik u odgovoru na tužbu detaljno navodi u kojem je razdoblju tužitelj imao radnu dozvolu i kod kojeg poslodavca te da trenutno nema valjanu dozvolu za boravak i rad. Svi ostali navodi o prijavi kratkotrajnog boravka i pozitivnom mišljenu HZZO-a nisu od utjecaja na ocjenu zakonitost boravka a niti mogu nadomjestiti neispunjenje uvjeta za zakoniti boravak. Nisu od utjecaja niti navodi tužitelja da se pravilo dopuštenog trajanja boravka primjenjuje isključivo formalno i bez uzimanja okolnosti konkretnog slučaja i da tuženik nije dao dovoljno jasne i provjerljive datume na temelju kojih je izvršen izračun. Nepoznavanje propisa ne utječe na postojanje nezakonitog boravka a tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu i nije osporio razdoblja u kojima je tužitelj boravio u [adresa] a što je tuženik detaljno pojasnio i u odgovoru na tužbu.

12. Također tuženik se u odgovoru na tužbu osvrnuo i na navode tužitelja o obiteljskim okolnostima koje ne utječu na zakonitost osporenog rješenja. Naime, nije sporno da je supruga tužitelja VJ u više navrata boravila u [adresa] i nije izvršavala prijave kratkotrajnog boravka, da je rođeno zajedničko dijete za vrijeme boravka u RH što isto ne predstavlja pravnu osnovu za zakoniti boravak tužitelja a niti su vezani za RH poslom boravkom, školom, imovinom pa se ne radi o integraciji u RH. Dakle, tuženik nije kako to tvrdi tužitelj formalistički pristupio donošenju rješenja i ocijenio je sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenicu da je tužitelj sa obitelji već koristio pravo na obiteljski život u matičnoj zemlji pa ne postoje prepreke da ga i nastavi i dalje. Tuženik je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja i odredio je mjeru koja je razmjerna i nužna obzirom da zabrana ulaska i boravka sukladno Zakonu ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina a određena je u trajanju od jedne godine.

13. Slijedom navedenog osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

15. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

16. Prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe nije osnovan.

17. Odredbom članka 42. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24) propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano (stavak 1.), a da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.), sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki (stavak 3), o odgodnom učinku sud odlučuje rješenjem (stavak 4.), a protiv rješenja o odgodnom učinku može se izjaviti žalba (stavak 5.).

18. Sud je riješio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni niti uvjeti za odobrenje odgodnog učinka tužbe iz članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima. Tužitelj nije dokazao tvrdnje da je radnom odnosu i da ima odobrenu radnu dozvolu a u iz odgovora na tužbu razvidno je da je sa obitelji napustio Republiku Hrvatsku. Dakle, nema govora da bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, niti da bi odgoda bila protivna javnom interesu. Stoga je riješeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 10. lipnja 2026.,

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja putem e-komunikacije

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Međimurske, Policijske postaje Čakovec

3. U spis