REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3722/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Šeparović, odvjetnik u Zagrebu, protiv I-tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, kojeg zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu i II- tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 99390036462, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Branka Malbašić iz Zagreba, Savski gaj IX. 2A, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 8. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ante Šeparovića, odvjetnika u Zagrebu i zakonske zastupnice I-tuženika ŽV, zamjenice u Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, dana 10. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

"Utvrđuje se da je osiguranje određeno Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1762/2010 od 24.05.2010.g. u predmetu predlagatelj osiguranja-ovrhovoditelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Zagreb, OIB 52634238587, a protiv protivnika osiguranja- ovršenika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju, [adresa], OIB: 99390036462, radi osiguranja namirenja novčane tražbine predlagatelja osiguranja- ovrhovoditelja, na nekretninama:

upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]:

ETAŽNO VLASNIŠTVO S ODREĐENIM OMJERIMA

[broj poduloška], k. č. br. [katastarska čestica] stambeno-poslovna zgrada [adresa] i dvorište od 379 m2

17. Suvlasnički dio: 835/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17)

1. trosobni stan na drugom katu-istok i spremište u podrumu, oznaka stana i spremišta B3, redni broj iz tabele 17, korisne površine 74,64 čm

te

ETAŽNO VLASNIŠTVO S ODREĐENIM OMJERIMA

[broj poduloška], k. č. br. [katastarska čestica] stambeno-poslovna zgrada [adresa] i dvorište od 379 m2

9. Suvlasnički dio: 70/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9)

1. parkirališni prostor u dvorištu objekta, oznake PM9, redni broj iz tabele 9, korisne površine 6,25 čm,

n e d o p u š t e n o ,

što su tuženici dužni priznati i trpjeti te se nalaže zk odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu provesti uknjižbu brisanja založnog prava na navedenim nekretninama provedenim pod posl.br. Z-27751/10, upisanog radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja, REPUBLIKE HRVATSKE, sve u roku od

15 dana od pravomoćnosti presude."

II. Nalaže se tužitelju LV isplatiti I-tuženiku Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev I-tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. svibnja 2021. godine navodi da je kod ovog suda je vođen postupak osiguranja u kojem je I-tuženik Republika Hrvatska temeljem ovosudnog Rješenja o osiguranju pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010, zasnovala založno pravo radi osiguranja svoje tražbine koju ima prema II-tuženiku DUBRAVA GRADNJA d.o.o., u iznosu od 470.610,89 kn, među ostalim na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] u naravi stambeno-poslovna zgrada [adresa] i dvorište od 379 m2, i to etažno vlasništvo s određenim omjerima 17. etaža u naravi trosobni stan na drugom katu-istok i spremište u podrumu, oznaka stana i spremišta B3, redni broj iz tabele 17, korisne površine 74,64 čm i 9. etaža u naravi parkirališni prostor u dvorištu objekta, oznake PM9, redni broj iz tabele 9, korisne površine 6,25 čm. Ističe da su navedene nekretnine formalno upisane kao vlasništvo društva II-tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju, ali da je tužitelj faktični vlasnik i višegodišnji posjednik, a koji je vlasništvo stekao kupoprodajom nekretnina od prodavatelja, i to II-tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. Tužitelj nadalje navodi da je kao treća osoba podnio 2. ožujka 2021. prigovor treće osobe, sa zahtjevom da se osiguranje tražbine I-tuženika osnivanjem prisilnog založnog prava na njegovim nekretninama proglasi nedopuštenim, pa da je rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010 od 6. travnja 2021. upućen na parnicu radi utvrđenja osiguranja nedopuštenim. Tužitelj navodi da je 7. veljače 2005. kao kupac s II-tuženikom DUBRAVA GRADNJOM d.o.o. kao prodavateljem, sklopio Ugovor o kupnji nekretnina koje su predmet ovog postupka, ali da je kasnije saznao da nije upisan kao vlasnik jer da je navedeni Ugovor o kupoprodaji bio nepodoban za uknjižbu u zemljišnim knjigama, iz razloga što je II-tuženik DUBRAVA GRADNJA d.o.o. kao prodavatelj u isti unio katastarske oznake nekretnine koje ne odgovaraju oznakama u zemljišnim knjigama. Ističe da je II-tuženik ispravio propust, pa da je s II-tuženikom 24. srpnja 2014. sklopio Aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnina, unijevši točne zemljišnoknjižne oznake nekretnine. Dakle, tužitelji ističe da je temeljem navedenog ugovora i aneksa stekao vlasništvo navedenih nekretnina. Tužitelj nadalje ističe i da je kao kupac II- tuženiku DUBRAVA GRADNJI d.o.o. kao prodavatelju 4. ožujka 2005. u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, i to kreditom Zagrebačke banke d.d. koja je u svrhu osiguranja svoje tražbine zasnovala i uknjižila založno pravo na navedenim nekretninama, a koja po redoslijedu dolazi u zemljišnu knjigu upisana prva, odnosno prije tražbine I-tuženika Republike Hrvatske. Tužitelj nadalje navodi da su II-tuženik DUBRAVA GRADNJA d.o.o. i tužitelj 25. veljače 2005. izvršili primopredaju stana te o tome sačinili zapisnik, pa da je tužitelj od tada neprestano u posjedu predmetnih nekretnina. Stoga tužitelj ističe da s obzirom da je on u vanknjižnom vlasništvu te mirnom, poštenom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina već 16 godina, smatra osiguranje na istima nekretninama u korist I-tuženika Republike Hrvatske nedopuštenim, jer da predmetne nekretnine nisu niti vlasništvo, a niti u posjedu II- tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju. Slijedom navedenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da je osiguranje određeno Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010 od 24. svibnja 2010. na predmetnim nekretninama nedopušteno te da se briše uknjižba založnog prava na istima radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja I-tuženika Republike Hrvatske, kao i da mu tuženici naknade parnični trošak.

2. I-tuženik Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje, ističe da je predmetna tužba neuredna i nepodobna za postupanje, obzirom je u predmetnoj tužbi kao tuženik navedena samo Republika Hrvatska (kao predlagatelj osiguranja), dok istom tužbom nije obuhvaćen i protivnik osiguranja Dubrava gradnja d.o.o. u stečaju, te stoga predlaže tužbu odbaciti kao nepodobnu za postupanje. I-tuženik ističe i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja, odnosno ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a obzirom se kod Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu pod poslovnim brojem P-15/2020 vodi parnični postupak u pravnoj stvari istih stranaka, radi priznanja prava vlasništva na nekretninama koje su predmet i ovog postupka. I-tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije te osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Navodi da je u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranja i donošenja gore navedenog rješenja o osiguranju, II-tuženik Dubrava gradnja d.o.o. bila zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, te da je takav prijedlog podnesen sukladno odredbama Ovršnog zakona o zasnivanju založnog prava na nekretnini. Ističe i da je porez na promet nekretnina za navedenu kupoprodaju utvrđen tek privremenim poreznim rješenjem na temelju prijave javnog bilježnika od 12. kolovoza 2014. Nadalje, navodi da je nemoguće da se protivnik osiguranja Dubrava gradnja d.o.o., već tada ne bi pozvao na Ugovor o kupnji od veljače 2005., a što da daje osnove sumnjati da se radi o fiktivnim pravnim poslovima kako bi protivnik osiguranja pokušao otuđiti nekretnine i izbjegao da se I- tuženik Republika Hrvatska iz iste namiri. Nadalje, navodi da nije imao potrebe sumnjati u stvarno stanje i istinitost zemljišnoknjižnog stanja, budući tužitelj nije ranije niti prijavljivao, niti podmirivao porez na promet nekretnina. Stoga I-tuženik ističe da je koristeći načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njima upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja. I-tuženik ističe da u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje tužitelj nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi, pa da je I-tuženik Republika Hrvatska imala pravo upisa založnog prava na predmetnim nekretninama, obzirom da tužitelj zaključenjem kupoprodajnog ugovora nije stekao pravo vlasništva, jer da se pravo vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige. Slijedom navedenog, predlaže prvenstveno odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev, te dosuditi tuženiku troškove postupka.

3. II-tuženik DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju u odgovoru na tužbu je naveo da je kupoprodaja navedenih nekretnina bila davno prije otvaranja stečajnog postupka nad II-tuženikom te da nema nikakvih drugih saznanja osim navedenih u tužbi i odgovoru na tužbu.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da I-tuženik pogrešno tumači da na strani tužitelja ne postoji pravni interes za vođenje parnice radi proglašenja osiguranja prisilnim založnim pravom na nekretnini koje je tužitelj vanknjižni vlasnik te mirni, zakoniti i pošteni posjednik preko petnaest godina. Tužitelj navodi da ne osporava načelo povjerenja u zemljišne knjige, već da samo nastoji svoje izvanknjižno pravo formalizirati i upisati u zemljišne knjige bez tereta, kao i da ga u tom ne sprečava načelo povjerenja u zemljišne knjige, niti da on u ostvarenju svog prava krši navedeno načelo, već da ostvaruje svoje pravo u zakonskim okvirima.

5. Tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2024. uredio tužbu na način da je pored I- tuženika Republike Hrvatske istu proširio i na II-tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju. Navedenom su se protivili I. i II. tuženik navodeći da se protive preinaci tužbe.

6. U odnosu na navedeno sud ističe da navedena procesna dispozicija tužitelja ne predstavlja preinaku tužbe, već uređenje tužbe. Naime, u postupku proglašenja osiguranja nedopuštenim predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja predstavljaju nužne jedinstvene suparničare, koji se u procesnom smislu smatraju jednom strankom. Stoga se I. i II-tuženik ne mogu protiviti „proširenju“ tužbe budući da se u tom slučaju zapravo ne radi o pravom subjektivnom proširenju (preinaci) tužbe, već o institutu uređenja (neuredne) tužbe. Navedeni pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem Revx-148/2016-2 od 14. listopada 2025.

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti I-tuženika Republike Hrvatske, sud ističe da je u skladu s čl. 63. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ovršnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni postupak. S obzirom da se postupak osiguranja iz kojeg proizlazi ova parnica vodi pred Općinskim građanskim sudom, ovaj sud je mjesno nadležan i za postupak u ovom parnici radi proglašenja predmetnog osiguranja nedopuštenim.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010-26 od 6. travnja 2021. (list 6-8 spisa), izvatke iz zemljišne knjige (list 9-12 i 84-85 spisa), Ugovor o kupnji nekretnina (list 13-15 spisa), Aneks ugovora o kupoprodaji nekretnina (list 16-19 spisa), račun (list 20 spisa), potvrdu (list 21 spisa), zapisnik o primopredaji stana (list 22 spisa), prilog ugovoru (list 23-25 spisa) i ugovor o namjenskom kreditu (list 88-96 spisa). Isto tako, sud je izvršio uvid u ovosudni spis pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010 te u spis Općinskog suda u Sesvetama pod poslovnim brojem P-15/2020, kao i u priležeću sudsku praksu.

9. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP). Naime, na zadnjem ročištu stranke nisu imale nikakvih dokaznih prijedloga i predložile su zaključenje glavne rasprave.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio kao u izreci.

11. Među strankama nije sporno da je I-tuženik Republika Hrvatska kao predlagatelj osiguranja pokrenuo protiv II-tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju kao protivnika osiguranja postupak osiguranja kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu te da je rješenjem naslovnog suda pod poslovnom brojem Ovr-1762/2010 od 24. svibnja 2010. određeno zasnivanje prisilnog založnog prava na, između ostalog, nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] u naravi stambeno poslovna zgrada [adresa] i dvorište površine 379 m2, i to na posebnom dijelu (E-17) koji u naravi predstavlja trosobni stan na drugom katu – istok i spremište u podrumu, oznaka stana i spremišta B3, redni broj iz tabele 17, korisne površine 74,64 čm i posebnom dijelu (E-9) koji u naravi predstavlja parkirališni prostor u dvorištu objekta, oznake PM9, redni broj iz tabele 9, korisne površine 6,25 čm. Isto tako, među strankama je nesporno da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina u trenutku donošenja rješenja o osiguranju bio upisan II-tuženik DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju.

12. Nije sporno niti da je tužitelj od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-1762/2010 od 24. svibnja 2010. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja osiguranja nedopuštenim.

13. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

14. Iz presude Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž-1246/2021-3 od 21. travnja 2022. proizlazi da je istom utvrđeno da je tužitelj kupnjom od II- tuženika DUBRAVA GRADNJA d.o.o. u stečaju nekretnina koje su predmet ovog postupka stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

15. Tužitelj je u svom iskazu u bitnome naveo da je 2005. godine kupio od II- tuženika Dubrava gradnja d.o.o. stan površine 74 m2 i parkirno mjesto u Zagrebu na adresi [adresa]. Istaknuo je da je sve to kupio kreditom Zagrebačke banke koji je podigao u iznosu od 89.700,00 eura na rok otplate od 30 godine te da i dan danas otplaćuje taj kredit. Nadalje, naveo je da pretpostavlja da je banka stavila zalog na navedene nekretnine. Istaknuo je i da je on s IV iz Dubrava gradnje bio kod javnog bilježnika, a gdje da su potpisali dokumentaciju i kupoprodajni ugovor te da je uveden odmah 2005. godine u posjed tog stana, a koji je i dan danas u njegovom posjedu. Tužitelj je naveo i da mu je 2014. godine trebala energetska suglasnost za taj stan, pa da je tek tada vidio da nije upisan kao vlasnik stana te da je upisano založno pravo Republike Hrvatske na toj nekretnini. Naveo je i da je pravomoćno utvrđeno da je on vlasnik te nekretnine i da je isto provedeno u zemljišnim knjigama, ali da je ostao zalog I-tuženika Republike Hrvatske za nekakav dug Dubrava gradnje prema Republici Hrvatskoj od oko 470.000,00 kn. Naveo je i da je prilikom kupoprodaje platio iz tog kredita i PDV, a da je kasnije kada je upisan kao vlasnik 2014. godine platio i porez na promet nekretnina.

16. Prema odredbi čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 - u daljnjem tekstu ZV) vlasništvo na nekretninama se stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu. Dakle, upis u zemljišne knjige je materijalno pravna pretpostavka stjecanja, promjene i prestanka prava na nekretnini kada se ona stječu, mijenjaju ili prestaju na temelju pravnog posla. Kako se na temelju pravnog posla stvarno pravo stječe tek upisom u zemljišne knjige, sve dok se pravo ne upiše u zemljišnu knjigu ono neće biti niti stečeno. Stoga se niti tužitelj ne može osnovano pozivati na pravnu zaštitu koju inače ima osoba koja je svoje pravo vlasništva upisala u zemljišne knjige.

17. Nadalje, sukladno odredbi čl. 126. st. 2. ZV-a pravo vlasništva stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti.

18. Slijedom navedenog, ističe se da je tužitelj pravo vlasništva stekao danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno da je isti vlasnik nekretnine, odnosno 21. travnja 2022., a sve s obzirom da prethodno nije uknjižio svoje pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet postupka.

19. Nadalje, sukladno čl. 122. st. 1. ZV-a, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Odredbom st. 2. istog članka određeno je da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, dok je st. 3. propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

20. Sud je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrdio da je u trenutku podnošenje prijedloga za osiguranje kao vlasnik nekretnina bio upisan II-tuženik. Pritom se ističe da je iz izvatka vidljivo da tužitelj nije niti pokušao provesti u zemljišnim knjigama niti na bilo koji drugi način učiniti svoje pravo vlasništva kroz zemljišne knjige (zabilježba, predbilježba i sl.) vidljivim trećim osobama.

21. U odnosu na navode tužitelja da je u vrijeme pokretanja postupka osiguranja u zemljišnim knjigama bilo upisano založno pravo u korist Zagrebačke banke d.d., pa da je I-tuženik na temelju navedenog imao razloga posumnjati da je ista prodana, sud ističe da se takvi navodi tužitelja ne mogu prihvatiti. Naime, iz navedenog upisa založnog prava nije vidljivo da se Ugovor o namjenskom kreditu odnosi upravo na kupoprodaju predmetne nekretnine. Pritom sud ističe da založni dužnik može založiti nekretninu i za osiguranje naplate bilo kakvog potraživanja, a ne isključivo prodaje nekretnine na kojoj se upisuje založno pravo. Stoga I-tuženik Republika Hrvatska nije zbog predmetnog upisa založnog prava imala razloga posumnjati da je nekretnina prodana. Isto tako, I-tuženik nije imao dužnost provjeravanja zbirke isprava na temelju koje je proveden predmetni zemljišnoknjižni upis založnog prava, s obzirom da zaštitu istinitosti i potpunosti ima zemljišnoknjižni izvadak, a ne zbirka isprava.

22. U odnosu na porez na nekretnine koji je tužitelj platio 2014. godine, ističe se da je tužitelj isto platio nakon podnošenja prijedloga za osiguranje 2010. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da I-tuženik Republika Hrvatska nije imala saznanja da se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od stvarnog pravnog stanja nekretnine, a sve u smislu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 1384/2016-3 od 22. siječnja 2019. na koju se pozivao tužitelj.

23. Cijeneći sadržaj izvatka iz zemljišne knjige, a povezujući isti sa iskazom tužitelja koji uopće nije mogao obrazložiti zašto kupoprodajni ugovor nije dostavio na provedbu zemljišno knjižnom odjelu ovoga suda, te s obzirom na okolnost da uopće nije imao razloga posumnjati da bi nekretnina koja je predmet osiguranja temeljem pravnog posla promijenila vlasnika, ovaj sud nalazi da je postupanje I-tuženika bilo u potpunosti u skladu sa čl. 122 ZV-a i čl. 8 Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno da ga u potpunosti štite odredbe o povjerenju u zemljišne knjige.

24. Pri tome, ovaj sud smatra da je na tužitelju teret dokazivanje (čl. 219 ZPP-a) izostanka dobre vjere I-tuženika, a u tom pravcu tužitelj nije imao dokaznih prijedloga niti iz njegovog iskaza proizlazi da je I-tuženik na bilo koji način znao ili bio upoznat sa sadržajem kupoprodajnog ugovora zaključenog između tužitelja i II-tuženika.

25. Slijedom iznijetog, ne postoji osnova za proglašenje da predmetni postupak osiguranja nije dopušten, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa) te troškovniku I. tuženika Republike Hrvatske (list 146 spisa). Slijedom navedenog I-tuženiku Republici Hrvatskoj priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu (Tbr 7/1. Tarife – 100 bodova), za zastupanje na ročištima održanima 27. rujna 2022., 7. ožujka 2023., 27. rujna 2023. i 17. siječnja 2024. (Tbr. 9/5. Tarife - 25 bodova svako), za sastav podneska od 8. ožujka 2023. i podneska od 3. srpnja 2024. (Tbr. 8./1. OT- Tarife 100 bodova za svako), za zastupanja na ročištima održanima 21. studenoga 2023. i 8. svibnja 2026. (Tbr. 9/1 Tarife - 100 bodova za svako), odnosno ukupno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi ukupno 1.200,00 EUR.

27. I-tuženiku nije priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 21. svibnja 2024., a s obzirom da navedeni trošak nije niti nastao.

28. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, u cijelosti je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. lipnja 2026.

SUDAC:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, a žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana.

DNA:

1. tužitelj po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu od 53,09 eur

2. I-tuženik po zakonskom zastupniku

3. II. tuženik po stečajnom upravitelju