Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-411/2023-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja ŠKOLSKA KNJIGA d.d., OIB: 38967655335, Masarykova ulica 28, 10000 Zagreb zastupano po punomoćniku Mato Krmek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu PRIMORAC I PARTNERI, d.o.o., Zagreb, Kennedyev trg 6b, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska isplatiti tužitelju, ŠKOLSKA KNJIGA d.d., Masarykova ulica 28 Zagreb, OIB: 38967655335 iznos od 1.640.761,52 EUR /12.362.317,65 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, da tužitelju ŠKOLSKA KNJIGA d.d., Masarykova ulica 28 Zagreb, OIB: 38967655335 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 202.988,61 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od dana presuđenja 10. lipnja 2026. do isplate po stopi određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 1.640.761,52 € od 01.01.2022. do 12.04.2022. kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. veljače 2023. navodi da je nakladnik čiji udžbenici su prema odredbi čl. 6. do 15. Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu (dalje: Zakon o udžbenicima) uvršteni u Katalog odobrenih udžbenika, temeljem rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja (čl. 8. st. 6. Zakona o udžbenicima). Prema odredbi čl. 3. st. 3. Zakona udžbenicima „udžbenik može biti tiskani i/ili elektronički, a može se sastojati od tiskanog i elektroničkog dijela. Tiskani oblik udžbenika oblikovan je na način da ne zahtijeva upisivanje rješenja ili odgovora na pitanja i predviđen je za višegodišnje korištenje“. Nadalje tužitelj objašnjava da tzv. tiskani i elektronički dijelovi kombiniranih udžbenika u svojoj su biti samostalna autorska dijela, te se na njih primjenjuju opća pravila iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: ZAPSP) uključujući i definiciju pojma autorskog dijela iz čl. 5. tog zakona. Međutim, postoji razlika između pravnog režima elektroničkih knjiga i tiskanih knjiga koja se sastoji u tome da: 1) korisnici na elektroničkim knjigama ne stječu vlasništvo nego samo ovlast na privatno korištenje, 2) autorovo ovlaštenje da odobri ili zabrani daljnja raspolaganja svojim autorskim dijelom kod elektroničkih knjiga se ne iscrpljuje kao kod pisanih izdanja, pa autor djela ili druga osoba kojoj je prepušteno pravo iskorištavanja knjige u elektroničkom obliku (npr. nakladnik) mogu zabraniti korisnicima da svojim pravom korištenja djela raspolažu na način da ga prenose trećim osobama. Radi se o temeljnom i isključivom imovinskom pravu autora tj. nositelja autorskog prava (npr. nakladnika) - priopćavanje autorskog djela javnosti. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da kad na tržište stavlja knjigu u elektroničkom obliku, autor odnosno nakladnik ne koristi se pravom distribucije djela (čl. 20. ZAPSP) nego pravom stavljanja na raspolaganje javnosti, koje je podvrsta prava priopćavanja dijela javnosti (čl. 21. i 30. ZAPSP-a), što je izrijekom potvrđeno presudom Suda EU u predmetu Tom Kabinet C-263/18 od 19.12.2019. Nadalje, odredba čl. 4. st. 2. Zakona o udžbenicima propisuje da ministar pravilnikom određuje udio cijene elektroničkog dijela udžbenika za one udžbenike koji se sastoje od tiskanog i elektroničkog dijela. Člankom 11. st. 4. Pravilnika o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala, propisano je da cijena elektroničkog dijela udžbenika može iznositi najviše 30% ukupne cijene udžbenika. Konačno, u čl. 4. st. 3. Zakona o udžbenicima propisano je i da ministar pod određenim pretpostavkama može odobriti korekciju cijene za elektroničke udžbenike ili elektroničke dijelove udžbenika. Tužitelj zaključuje da iz ovoga jasno proizlazi da elektronički dijelovi kombiniranih udžbenika imaju samostalnu cijenu, koja može iznositi najviše do 30% njegove ukupne cijene. Tužitelj smatra da ako sam zakon nabraja pojavne oblike elektroničkog udžbenika, odnosno kada ga navodi kao zaseban udžbenik i kao poseban dio uz tiskani udžbenik, i kada Pravilnik u članku 11. definira najvišu cijenu tog elektroničkog dijela udžbenika u ukupnoj cijeni udžbenika, tada teleološkim tumačenjem dolazi se do zaključka da upravo taj (elektronički) dio udžbenika u pravnom prometu mora imati svoju cijenu. Isto tako tužitelj navodi da kada se sve navedeno uzme u obzir, zajedno sa zakonom, očigledno je da elektronički dio udžbenika nije namijenjen višegodišnjem korištenju, što znači da je za njegovu ponovnu uporabu potrebno platiti odgovarajuću naknadu osobi koja je omogućila korištenje takvog sadržaja, odnosno u konkretnom slučaju nakladniku, a što je tuženik putem nadležnog ministarstva odbio učiniti. Tužitelj ukazuje i na određene ekonomske učinke distribucije elektroničkih udžbenika. U slučaju tiskanog djela, troškovi njegove izrade i distribucije postaju konačni u trenutku kad ga nakladnik reproducira u određenom broju primjeraka i stavi na tržište. Daljnje korištenje djela ne uzrokuje za nakladnika nikakve troškove. Ovo nije slučaj s elektroničkim djelima, a osobito ne s elektroničkim udžbenicima kako su definirani u hrvatskom pravu. Prema odredbi čl. 3. st. 4. Zakona o udžbenicima "elektronički udžbenik ili elektronički dio udžbenika mora sadržavati barem jednu od sljedećih triju značajki: dinamičko predočavanje, simulaciju (virtualni pokus) i interakciju (na relacijama učenik - sadržaj, učenik - nastavnik i/ili učenik - učenik)". Ove značajke detaljnije su definirane u čl. 11. st. 1. Pravilnika, a njihova implementacija dovodi do toga da elektronički udžbenici nisu obična tekstualna djela u digitalnom i standardiziranom formatu koja korisnici pasivno konzumiraju čitanjem na nekom od digitalnih čitača, također bez značajnijih troškova za onoga tko ih je stavio na tržište. Po svojim tehničkim karakteristikama složene aplikacije koje se izrađuju komercijalnim alatima čije korištenje iziskuje troškove, koje se pohranjuju na mrežne lokacije za koje je potrebno osigurati pohranu, kontrolu pristupa, održavanje kao i ispuniti različite standarde informacijske sigurnosti. U ovom slučaju, upravo tužitelj koji stavlja na raspolaganje takve aplikacije ima značajne troškove tijekom razdoblja njihova korištenja, pa je opravdano da ima i mogućnost naplatiti cijenu za cijelo vrijeme korištenja te aplikacije. Legitimno je pravo onoga tko stavlja na raspolaganje takve digitalne sadržaje da ograniči vremensko korištenje tj. pristup istima. Navedeno proizlazi iz činjenice da stvaratelj takvog sadržaja želi planirati troškove koje će imati u budućnosti i do kada želi imati te troškove. Upravo iz naknade za korištenje digitalnog sadržaja namiruju se ti troškovi stvaratelju, navodi tužitelj u tužbi. Od dokaza tužitelj predlaže i dostavlja: uvid u priloženu tablicu, službenim putem od Ministarstva znanosti i obrazovanja pribaviti podatke o broju prenesenih, odnosno manje prodanih udžbenika čiji su nakladnici tužitelji, u razdoblju od 2019. godine do 2021. godine, kao i njihovoj cijeni, sve sukladno popisu u priloženim tablicama, uvid u e-mail od 21.07.2020. i dopis od 09.07.2021.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23. ožujka 2023. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako pravni osnov tako i visinu. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tužbi ne prileže dokazi iz kojih bi proizlazilo da je upravo tužitelj nakladnik čiji su udžbenici uvršteni u Katalog odobrenih udžbenika, i za koje je od strane nadležnog ministarstva doneseno rješenje o odobravanju korištenja udžbenika u školi i uvrštavanju udžbenika u katalog, a sve sukladno članku 8. stavku 6. i članku 9. Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu (Narodne novine, broj: 116/18 - u daljnjem tekstu: Zakon o udžbenicima). Nadalje, odredbom članka 3. stavka 3. Zakona o udžbenicima propisano je kako udžbenik može biti tiskani i/ili elektronički, a može se sastojati od tiskanog i elektroničkog dijela. Sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o udžbenicima u školi mogu biti u uporabi samo udžbenici koji se nalaze u Katalogu odobrenih udžbenika, a sukladno članku 9. stavku 2. Zakona, Katalog, između ostaloga, sadrži konačnu maloprodajnu cijenu udžbenika uz istaknuti postotak cijene elektroničkog dijela za one udžbenike koji sadrže tiskani i elektronički dio. U skladu s člankom 6. stavkom 2. Zakona, Katalog za pojedini razred i predmet može se izmijeniti nakon što su udžbenici u uporabi najmanje četiri godine, osim ako izmjene kurikuluma ne zahtijevaju raniju izmjenu udžbenika. Tuženik ističe kako tužitelj ničim nije dokazao da bi se sporan elektronički dio udžbenika mogao nalaziti u samostalnom pravnom prometu neovisno o tiskanom dijelu. Također, tužitelj nije dokazao isključivo pravo iskorištavanja djela autora, a sukladno čl. 73. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, prema kojoj odredbi su sva prava nakladnika uređena nakladničkim ugovorom. Odredbom članka 14. stavka 1. Zakona propisano je da se sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola u Republici Hrvatskoj osiguravaju u državnom proračunu, a stavkom 4. istoga članka Zakona propisano je da su udžbenici financirani sredstvima državnog proračuna vlasništvo škole. Također, stavkom 5. navedenoga članka Zakona propisano je da način uporabe, vraćanja i obnavljanja udžbenika i drugih obrazovnih materijala financiranih sredstvima državnog proračuna propisuje ministar naputkom. U skladu s navedenim donesen je Naputak o načinu uporabe, vraćanja i obnavljanja udžbenika i drugih obrazovnih materijala financiranih sredstvima iz državnoga proračuna (Narodne novine, broj: 46/19), u kojem je člankom 1. stavkom 6. propisano da su udžbenici vlasništvo škole i one ih daju na uporabu učenicima sve dok su u uporabi, odnosno primjerenom stanju tako da se svake godine nabavljaju samo oni udžbenici koji za sljedeću školsku godinu nedostaju, a stavkom 7. istoga članka Naputka propisano je da je vijek uporabe pojedinog udžbenika četiri godine. Tuženik stoga tvrdi da iz navedenih odredaba proizlazi kako udžbenik koji je sastavljen od tiskanog i elektroničkog dijela čini jednu cjelinu te je za nju u Katalogu odobrenih udžbenika iskazana jedinstvena maloprodajna cijena. Također, navedeno potvrđuje i činjenica da je predmetnim odredbama propisan i vijek uporabe pojedinog udžbenika u trajanju četiri godine, neovisno o tome je li riječ o isključivo tiskanom udžbeniku, elektroničkom udžbeniku ili udžbeniku koji se sastoji od tiskanog i elektroničkog dijela, s time da postoji mogućnost ranije nabave udžbenika, ali isključivo u slučaju neupotrebljivosti istog odnosno svih njegovih dijelova te ne postoji mogućnost dokupa dijela udžbenika pa tako niti samo elektroničkog dijela. Stoga, da je intencija zakonodavca bila odvojena nabava tiskanog i elektroničkog dijela udžbenika takav udžbenik, elektronički ili elektronički dio, bio bi izuzet iz navedene odredbe o vijeku uporabe udžbenika. U suprotnom, korištenje elektroničkog dijela udžbenika bilo bi neuređeno i tužitelji ničim ne bi mogli dokazati daljnje korištenje istog, i u kojem dijelu, kao niti visinu eventualno nastalih troškova, što je i slučaj u konkretnom predmetu. U odnosu na navode tužitelja kako "činjenica da Zakon o udžbenicima propisuje mehanizam za određivanje cijene elektroničkog dijela udžbenika jasno potvrđuje intenciju zakonodavca da se elektronički dio udžbenika može nalaziti u samostalnom pravnom prometu neovisno o tiskanom dijelu udžbenika" tuženik ističe kako je istina da je odredbom članka 4. stavka 2. Zakona o udžbenicima propisano da ministar pravilnikom određuje udio cijene elektroničkog dijela udžbenika za one udžbenike koji se sastoje od tiskanog i elektroničkog dijela. Međutim, odredbom članka 9. stavka 2. Zakona o udžbenicima propisano je da Katalog odobrenih udžbenika, između ostaloga, sadrži konačnu maloprodajnu cijenu udžbenika uz istaknuti postotak cijene elektroničkog dijela za one udžbenike koji sadrže tiskani i elektronički dio. Dakle, iz svega navedenoga nedvojbeno je, prema stavu tuženika, da je intencija zakonodavca bila da se odredi jedinstvena, konačna maloprodajna, cijena za sve udžbenike, pa tako i za one udžbenike koji se sastoje od tiskanog i elektroničkog dijela, za koje će uz jedinstvenu cijenu biti izražen udio elektroničkog dijela i to u postotku, a ne u novčanoj protuvrijednosti. U prilog tome posebno govori i činjenica da se u slučaju neupotrebljivosti (npr. radi oštećenja tiskanog dijela) udžbenika koji se sastoji od tiskanog i elektroničkog dijela, mora pristupiti nabavi cjelovitog udžbenika, a ne samo njegovog tiskanog dijela. U tom smislu, ne postoji mogućnost dokupa samo elektroničkog dijela udžbenika za vrijeme dok je cjeloviti udžbenik još uvijek upotrebljiv, a što, potpuno neosnovano, tužitelj ovom tužbom zahtijeva. Zbog navedenog, tuženik se protivi i visini tužbenog zahtjeva te tijeku zakonskih zateznih kamata, a budući tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz iz kojeg bi proizlazile iznijete činjenice, tuženik osporava navode tužitelja, te se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti i isti predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod navoda istaknutih u tužbi. Ističe kako su tiskani i elektronički dio udžbenika pod različitim pravnim režimima i to da se nad tiskanim djelom udžbenika može steći pravo vlasništva dok se nad elektroničkim djelom stječe pravo korištenja. U cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelj dostavlja Rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja kojima se tužitelju odobrava uvrštavanje utuženih udžbenika u Katalog odobrenih udžbenika. Od dokaza dalje predlaže saslušanje zakonske zastupnice tužitelja JŠ, svjedoka ČŠ na okolnost funkcioniranja elektroničkog udžbenika, način kreiranja sadržaja i obnove istog, ĆŠ, djelatnika Ministarstva na okolnost donošenja zakona vezano za naplatu elektroničkog djela udžbenika, ĐŠ na okolnost izrade digitalnog udžbenika i dodatnog digitalnog sadržaja tiskanom udžbeniku i određivanje cijene i vještačenje po vještaku financijske i informatičke struke na okolnost utuženog iznosa. Također predlaže pribaviti podatak o naručenim i plaćenim udžbenicima čiji je nakladnik tužitelj, a naručitelj škola. Predlaže uvid u elektroničke udžbenike. Tijekom postupka dostavlja račune, otpremnice i narudžbenice jedne osnovne škole u Zagrebu za dva udžbenika u 2019., 2020., 2021.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te osporava da bi elektronički dijelovi kombiniranih udžbenika u svojoj biti bili samostalna djela. Također se poziva na zakonske odredbe Zakona o udžbenicima, prije svega čl. 3. i 4. te odredbe kojima se određuju uvjeti za korigiranje cijene elektroničkog dijela udžbenika. Navodi da je cijena udžbenika jedinstvena iako se sastoji od tiskanog i elektroničkog dijela. Poziva se i na Katalog odobrenih udžbenika. Poziva se na odredbe čl. 14. Zakona o udžbenicima. Tuženik dokaznih prijedloga nema i ne iznosi smatrajući da se radi o pravnom pitanju, ali kasnije tijekom postupka predlaže dostaviti ugovore sklopljene sa školama radi kupnje udžbenika i informatičko vještačenje na okolnost izrade digitalnog udžbenika i okolnost dodatnog digitalnog sadržaja tiskanom udžbeniku i određivanje cijene digitalnog sadržaja tijekom spornog razdoblja. Osporio je pisane iskaze svjedoka i stranaka. Obrazlaže cijenu udžbenika, kao i što i daje svoje tumačenje zakonske odredbe. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dokaze koji prileže spisu, navedene u točkama 1. do 4. obrazloženja, pročitao pisane iskaze, saslušao je svjedoke i stranku odnosno zakonskog zastupnika tužitelja te je proveo vještačenje po vještaku za informatiku dr. sc. Denis Hrestak, dipl. ing. Sud nije proveo predloženo financijsko vještačenje budući isto nije od važnosti za predmet ovog spora.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je naknada troškova u visini udjela cijene elektroničkog djela udžbenika u ukupnoj cijeni za svaku godinu korištenja (nenasljediv dio). Tužbeni zahtjev temelji se na činjenici da je tužitelj nakladnik čiji su udžbenici uvršteni u Katalog odobrenih udžbenika na temelju rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u čijoj je nadležnosti određivanje cijene elektroničkog dijela udžbenika, odbija preuzeti obvezu plaćanja naknade za produljenje elektroničkih dijelova udžbenika. U ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika naknadu za korištenje digitalnih (elektroničkih) dijelova udžbenika tijekom 2020. i 2021. godine.

8. Tužitelj ističe kako su tiskani i elektronički dijelovi kombiniranih udžbenika samostalna autorska djela, na koja se primjenjuju opća pravila Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. U tužbi se poziva i na odredbe Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu, kao i na odredbe Pravilnika o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala te napominje da su elektronički udžbenici po svojim tehničkim karakteristikama složene aplikacije koje se izrađuju komercijalnim alatima čije korištenje iziskuje troškove. Stoga, budući tužitelj stavlja na raspolaganje takve aplikacije, zbog čega ima značajne troškove tijekom razdoblja njihova korištenja, isti smatra kako je njegovo legitimno pravo naplatiti naknadu za cijelo vrijeme korištenja te aplikacije.

9. Sporna je između stranaka aktivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata.

10. U pisanom iskazu zastupnica po zakonu tužitelja JŠ opisuje postupak izrade udžbenika, poziva se na zakonski okvir za tužbu, opisuje odnos s Ministarstvom, pravne režime tiskanog i elektroničkog udžbenika, kao i troškove koji nastaju ulaganjem u održavanje, nadogradnju i osiguranje dostupnosti elektroničkog udžbenika. U svom usmenom iskazu zastupnica po zakonu navodi kako je vlasništvo digitalnog djela udžbenika kod nakladnika, ali da ponovo korištenje digitalnog djela sadržaja nije određeno u dijelu cijene. Pojašnjava da Grad Zagreb dokupljuje digitalni dio udžbenika. Opisuje digitalnu reformu 2018., dogovore i razgovore oko cijene. Tako navodi da u vrijeme dogovora i razgovora s ministarstvom, na snazi je bio zakon o udžbenicima, a to je bilo vrijeme ministrice J, kada je i predviđena bila reforma u smislu digitalne transformacije obrazovanja. Ministarstvo je u tom smislu prema nakladnicima postavilo i zahtjeve da svaki udžbenik u osnovnoj i srednjoj školi mora uz tiskani sadržaj imati dodatni digitalni sadržaj. Zakonom je i reguliran taj dio udžbenika koji se odnosi na digitalni dio. U smislu takvog zakona i zahtjeva ministarstva nakladnici među kojima je i Školska knjiga izradila je za udžbenike obvezni sadržaj svakog udžbenika: tiskani i digitalni dio, a sve kako zakon predviđa. Samo tiskani dio udžbenika se može upotrebljavati više godina. U trenutku kada je došlo do promjene Vlade i promjene ministara, započeti procesi koje je ranije opisala u iskazu su stali u dijelu koji se odnosi na određivanje cijene za digitalni dio udžbenika, a kako je to propisao Pravilnik o cijeni digitalnog sadržaja udžbenika. Navodi kako škole nisu vlasnici digitalnog dijela sadržaja jer da jesu onda bi škole plaćale platforme i drugo, brinuli bi se o promjenama na tim platformama, međutim škole nemaju takva ovlaštenja. Tužitelj kao nakladnik plaća sve licence i ne postoji mogućnost, odnosno ne može dati da je nešto nasljedivo u digitalnom dijelu. Ministarstvo je dalo naputak školama da se dokupljuju udžbenici samo u tiskanom dijelu ukoliko su tiskani udžbenici oštećeni, odnosno neupotrebljivi ili ako imaju više učenika. Vlada kupuje udžbenike za osnovne škole u RH, dok Grad Zagreb to čini u srednjim školama, pritom Grad Zagreb dokupljuje i digitalni dio udžbenika te se onda i kodovi isporučuju u ponovljenom korištenju digitalnih dijelova na način da se kodovi dostavljaju školi uz tiskane udžbenike. Prema njenom mišljenju, pravo naknade za digitalni dio udžbenika je adekvatno reguliran i nejasno je zašto ministarstvo odbija plaćanje. Kod tiska knjige, osim samog tiskanja nema drugog troška osim autorskih prava koja se plaćaju, dok kod digitalnog dijela udžbenika postoji stalni trošak koji je među ostalima ovisan o vremenu i količini pristupa digitalnom sadržaju, odnosno broju korisnika. Pojašnjava da za svakog korisnika digitalnog sadržaja koji pristupa istom postoji trošak. Navodi kako prema podacima koje dobiva od vanjskih servera na kojima se nalaze digitalni sadržaji udžbenika, učenici u velikom broju koriste digitalni sadržaj koji im omogućavamo. Također dodaje da u vrijeme digitalne reforme obrazovnog sustava 2018. postojala su tri cilja: jeftiniji udžbenici (formula je sastavni dio zakona), lakši udžbenici (za svaki udžbenik je propisana gramaža), digitalni udžbenici. Pritom ističe kako je cijena za tiskani dio udžbenika bila vrlo niska te je tužitelj na istu pristao iz razloga jer je bilo dogovoreno da će se ta deficitna cijena u tiskanom dijelu izdanja naknaditi u digitalnom dijelu udžbenika pa se stoga i pristalo kao nakladnik na takve zahtjeve, da toga nije bilo vjerojatno bi zahtjevi nakladnika u dijelu cijene bili drugačiji. Pojašnjava kako se 90% udžbenika nasljeđuje, dok je za 10% udžbenika koji se dodatno nabavljaju plaća se određena cijena odnosno puna naknada za te udžbenike. U odnosu na ovih 90% naslijeđenih udžbenika trebalo bi se plaćati samo 10-30% cijene kao naknade za korištenje pristupa digitalnom udžbeniku i u tome se sastoji ušteda od strane Vlade. Pred promjenu u ministarstvu sa ministrice J na ministra Č imenovano je povjerenstvo koje je dalo prijedlog odluke koja je sadržala procjenu vrijednosti elektroničkog dijela u cijeni udžbenika, kako je krenula pandemija prijedlog ministarstva je bilo da se i ta vrijednost poveća s obzirom na veliki doprinos nakladnika u to izvanredno vrijeme, ali navedeno nije provedeno niti je pravilnik potpisan. Tijekom rada u Ministarstvu ministra Fuchsa odobreni su udžbenici za 4. i 8. razred OŠ i 4. razred SŠ, te je u katalogu Ministarstva određena odnosno priznata vrijednost digitalnog dijela udžbenika no unatoč tome se ta vrijednost nakladnicima ne plaća.

11. Iz pisanog iskaza svjedoka ČŠ proizlazi da je isti ravnatelj jedne osnovne škole te vanjski suradnik tužitelja, zadnjih pet godina sudjeluje u pripremi, izradi, recenziranju i objavljivanju digitalnih obrazovnih materijala. Tako objašnjava da je nakon 19. prosinca 2018., kada je donesena Odluka o proglašenju Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu, svi izdavači udžbenika dobili su obvezu pripreme i izrade elektroničkog dijela udžbenika. Tužitelj je u tu svrhu uložio značajna sredstva u stvaranje mrežne platforme e-sfera. Svjedok je sudjelovao u izradi digitalnih obrazovnih materijala. Opisuje prednosti, kao što i navodi da su digitalni obrazovni materijali dobro prihvaćeni. U iskazu opisuje proces poboljšanja i unapređenje digitalnih obrazovnih materijala. U usmenom saslušanju svjedok pojašnjava u odnosu na digitalne dijelove udžbenika da kao ravnatelj OŠ sudjeluje u prikupljanju ponuda i svake godine u određenom postotku naručuje se nove udžbenike budući udžbenici od ranije godine u tiskanom dijelu nisu adekvatni za daljnju upotrebu. U elektroničkom dijelu udžbenik također adekvatan za upotrebu u idućoj godini budući nakon godinu dana istječe trajanje koda tako određeni učenici dobiju naslijeđene knjige u tiskanom dijelu i ne dobiju kod budući je iskorišten te se tada učenici odnosno roditelji često žale, dakle digitalni odnosno elektronički dio udžbenika nije nasljedan. Kao netko tko sudjeluje u digitalnim sadržajima i kao odgojno obrazovni djelatnik navodi kako se digitalni sadržaji odnosno udžbenik u elektroničkom dijelu ažurira sukladno uočenim problemima koji se jave tijekom školske godine što od učitelja što od korisnika, pri tome se stvaraju dodatni troškovi izdavačima jer izdavač nije prodao novi udžbenik, a suradnici ostaju bez autorske naknade jer nije nabavljena nova licenca za sadržaj. Kao ravnatelj osnovne škole navodi da škola svake godine od ministarstva dobiva sredstva za digitalne alate te je sa doznačenim sredstvima moguće nabaviti jedan digitalni alat i o tome odlučuje ravnatelj. Kada se pita da li se iduće školske godine može od strane škole ažurirati digitalni dio udžbenika koji je kupljen i plaćen ranije godine, navodi da to škola ne može napraviti budući je digitalni dio udžbenika u vlasništvu nakladnika. Škola ne plaća nakladniku za digitalne dijelove udžbenika već plaćamo samo ukoliko i kada naručimo nove udžbenike. Kada se svjedoka pita što je sa digitalnim dijelom udžbenika koji nema kod za iduću školsku godinu, navodi da mu je poznato vezano za školu u kojoj je ravnatelj i to za udžbenike Školske knjige da Školska knjiga osigurava pristup svima i to omogućava odnosno osigurava svojom dobrom voljom bez naknade. Svjedok navodi da u odnosu na digitalni dio udžbenika u novoj odnosno sljedećoj školskoj godini nakon što je udžbenik već korišten, škola ne dobije kod već dobrom voljom nakladnika digitalni sadržaji su otključani i dostupni svim učenicima, to nije dogovoreno prilikom prve kupnje, međutim pretpostavlja da svake godine je potrebno obnavljati digitalni sadržaj, a riječ je o tehnologiji koja nije nasljedna, to ne piše nigdje, ali obično se odnosi na jednu godinu. Kada škola kupi novi udžbenik, tada kupuje i tiskani i digitalni dio s novim kodom. Elektronički dio je dio udžbenika i ne može se posebno kupiti kao ni obrnuto. Učenik koji je dobio naslijeđeni udžbenik u tiskanom dijelu, njemu se ne kupuje poseban novi elektronički dio već se obraća nakladniku koji sukladno dobroj volji otključava pristup digitalnom dijelu udžbenika. Iz vlastitog iskustva navodi kako se digitalni sadržaji stalno koriste u nastavi u našoj školi. Kupnjom udžbenika, pa tako i kupnjom digitalnog dijela udžbenika svakom učeniku se omogućava pristup tom digitalnom sadržaju. Pristup digitalnom sadržaju učeniku može se osigurati neovisno o kupovini cjelovitog udžbenika, kupovanjem licence za novu godinu. To nitko ne financira i to je ono što je iskazivao vezano za trošak nakladnika i ne plaćanje autorskih honorara. Svjedok navodi da ministarstvo nije osiguralo sredstva školi kako bi se kupila licenca u idućoj školskoj godini za digitalni dio udžbenika te se stoga škola obratila nakladniku koji je otvorio pristup školi odnosno učenicima. Svjedok navodi da je bila mogućnost kupovine licence međutim sredstva za navedeno nisu osigurana od strane ministarstva i tada bi djeca odnosno učenici koji su naslijedili tiskane udžbenike zajedno s iskorištenim digitalnim sadržajem bila u neravnopravnom položaju u odnosu na učenike koji su dobili te školske godine novi udžbenik sa digitalnim sadržajem. Svjedok se obratio tužitelju kao nakladniku za mogućnost pristupa digitalnom dijelu udžbenika te je na ranije opisani način učenicima škole gdje sam ja ravnatelj Školska knjiga omogućila pristup, nabava udžbenika ne ide direktno preko nakladnika nego preko ministarstva.

12. Iz iskaza svjedoka ĐŠ proizlazi da je isti bio član povjerenstva za vrednovanje digitalnih sadržaja pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Navodi da kao povjerenstvo radili se prema pravilniku i posao je bio kategorizirati dostavljene digitalne dijelove udžbenika u smislu vrednovanja da li spadaju u kategoriju 10% 20% ili 30% unutar cijene za cjelokupni udžbenik. Ne sjeća se da li je to bio dodatak na cijeni udžbenika ili sama vrijednost digitalnog sadržaja. Ističe kako je rad povjerenstva bio dinamičan i izazovan jer su se digitalni dijelovi mijenjali iz dana u dan te članovi nisu mogli to vrednovati s obzirom na izmjene, pa se zamolio da se dok traje vrednovanje prestane s ažuriranjem digitalnih sadržaja udžbenika. Navodi kako je povjerenstvu dostavljen sav materijal digitalnih dijelova udžbenika od svih nakladnika te je zadatak povjerenstva bio kategorizacija za digitalni dio. Kategorizacija nije ovisila samo o veličini sadržaja već prema pravilniku kategorizacija je ovisila o zastupljenosti pojedinih elemenata kao što su npr. multimedija i dr. Povjerenstvo je usuglašavalo kriterije. Nakladnici su neke elemente dosta dobro koristili, a neke su koristili marketinški pa je i u tome bio zadatak povjerenstva ispravno kategorizirati. Na pitanje da li je digitalni sadržaj naslijediv kao i tiskani udžbenik, navodi da to ovisi o obrazovnoj politici te kao svaka stvar ima dobre i loše strane.

13. Iz iskaza svjedoka ĆŠ sud je utvrdio da je isti od siječnja 2018. do srpnja 2020. bio glavni savjetnik u mandatu ministrice J. U spomenutom razdoblju u ministarstvu bavio se koordiniranjem procesa prilikom donošenja zakona o udžbenicima i implementacijom istog. U prosincu 2018. donesen je zakon te je cilj implementacije bio implementirati novi kurikulum i nove način podučavanja i vrednovanja. Želja je bila preći na novi način korištenja udžbenika kako bi klasične udžbenike zamijenili novi sadržaji. Početkom 2018. započela je priprema eksperimentalnog programa Škola za život te je taj program u tom trenutku zakon nije pokrivao. Zbog toga se i pristupilo među ostalima izmjeni zakona kako bi se implementirao program za sve i eksperimentalni program postao formalni program za sve škole u RH. Tada je predstavljen smjera razvoja udžbenika. Do tada su udžbenici imali digitalni sadržaj u obliku CD-a (za glazbeni, odnosno strani jezik), no s obzirom na razvoj tržišta i razvoj multimedija trendovi u tom smjeru su se mijenjali a i nakladnici su u tom smjeru prilagođavali svoje alate. Mi smo u ministarstvu razmatrali što je realno moguće implementirati unutar nekoliko mjeseci te smo objavili poziv za eksperimentalne nastavne materijale. Definirali su se neki uvjeti među ostalim da udžbenici u sadržaju budu manji za 30% u tiskanom dijelu, a ukupno može biti i više sadržaja, a postojala su tada i dopunska sredstva u nastavi poput radnih bilježnica, zbirka zadataka, kao i ostali materijali poput likovnih mapa, tehničkih kutija, nastavnih listića. Ideja je bila da se zbroj sadržaja udžbenika i radnih bilježnica sreže za 30% i da se zapravo taj dopunski dio koji je bio u radnim bilježnicama i zbirkama zadataka stavi u digitalni dio. U eksperimentalnom programu sudjelovalo je 60-ak škola što se financiralo iz sredstava EU te smo cijenu sukladno planovima vezali uz postojeću cijenu udžbenika uvećano za 10% sukladno dobivenim sredstvima. Tada su eksperimentalni materijali dostavljeni u škole koje su sudjelovale u tom programu. Plan je bio da se sve navedeno primjenu u svim školama u rujnu 2019. te u naredne 3 godine te su svi udžbenici do školske godine 2021/2022 zamijenjeni. Ad hoc procjena vezano za količinu sadržaja odnosno opsega tiskanog dijela udžbenika bila je vezana za satnicu određenog predmeta i za težinu (ne znam broj stranica), a do tada je u eksperimentalnom programu bilo vezano za zbroj stranica udžbenika i dopunskoga materijala koji je bio propisan pravilnikom (npr. radna bilježnica, zbirka zadataka i dr.). Prema novom zakonu udžbenik se trebao sastojati od sadržaja koji je obuhvaćao dosadašnji udžbenik i u istom kao 2 u 1 trebao je biti dopunski nastavni sadržaj. Tako navodi da je primjerice u 1. i 2. razredu škole udžbenici su imali više tiskanog dijela s obzirom na razvoj grafomotorike kod djece i drugih potreba dok primjerice u višim razredima zbirke zadataka su bile u digitalnom obliku, to je bila intencija ministarstva. Definiranje cijene se pokušalo kroz zakon odnosno određeno je kroz zakon te su se uzeli u obzir elementi poput opsega predmeta, većeg broja sati u odnosu na određeni predmet (cijena je veća ovisno o broju sati) kao i medijalna cijena plaće je uzeta u obzir. U to vrijeme donošenja zakona zbog mišljenja ministarstva financija u zakonu se nije definirala obveza države za kupnju udžbenika već su postojale određene kategorije koje su bile obuhvaćene sa mogućnošću dobivanja besplatnih udžbenika ali se to nije odnosilo na sve. U principu, u to vrijeme osnivači škola su financirali udžbenike, neki od njih. U drugom čitanju pred Saborom nakon amandmana, donesena je odluka odnosno odredba koja je izglasana je da se sredstva za nabavu udžbenika u osnovnim školama osiguravaju u državnom proračunu. U odnosu na digitalni dio udžbenika, bilo je potrebno regulirati maksimalnu cijenu istog kako se nakladnici ne bi u tom dijelu "razmahali" i opteretili državni proračun, odnosno da bi znali s kolikim sredstvima raspolažu, koliko sredstva mogu uložiti u razvoj te je u tom smislu određen cjenovni okvir u kojem se mogu kretati u odnosu na digitalni sadržaj svakog udžbenika. U početku je bio predložen fiksni iznos od 20% za sve bez procjene, ali konačno je donesen propis u drugom čitanju u kojem su određene tri kategorije 10, 20 i 30%. U tom smisli stavljene su smjernice u zakon ali je predviđeno i donošenje pravilnika koji bi detaljno to razradio. Tako navodi kako pdf dokumenti se nisu smatrali digitalnim dijelom. Multimedije poput videa i zvuka, galerije slika smatrali su se da je moguće uzeti ih u visini od 10%, udžbenike koji reagiraju na korisnika u smislu simulacija, kvizova, testova i sl. 20%, a oni koji su imali više značajni od navedenog pod dva, poput komunikacija sa korisnikom i sl. za njih je bilo predviđeno 30%. Nakon donošenja zakona, 2019. je uslijedio poziv za nabavu kako bi se udžbenici našli u primjenu u školskoj godini 2019/2020. U školskoj godini 2019/2020 su svi dobili nove udžbenike, pitanje dokupa se pojavilo u sljedećoj školskoj godini budući je dio udžbenika naslijeđen, a dio udžbenika je bilo potrebno kupiti. Navedeno je prepušteno nastavnicima i školama budući su glede udžbenika u tiskanom dijelu vlasnici bili škole. Ministarstvo je u tom smislu decentraliziralo sustav te je dokup i kupovinu svaka škola obavljala za sebe na način kako im je najviše odgovaralo budući je bila definirala najveća maloprodajna cijena. Škole bi dobile račun koji bi proslijedile ministarstvu koji bi iste plaćao prema dobavljačima. Dakle, u školskoj godini 2020/2021 osim kupovine i dokupa, do izražaja je došao i taj digitalni dio udžbenika te je započet proces formiranja i odlučivanja unutar povjerenstva za procjenu digitalnog dijela udžbenika. U tom procesu bilo je potrebno provjeriti razinu digitalizacije za sve pristigle udžbenike od nakladnika. Sve tehničke pripreme su završene međutim osim u tom trenutku postojanja tehničke Vlade, uvod nastale situacije u ožujku 2020. ministarstvo financija je dalo naputak da se stane sa svim financijskim aktivnostima osim nužnih poput plaća, one su jedino išle automatizmom, za druge stvari bila je potrebna suglasnost Ministarstva financija. U Ministarstvu obrazovanja sve je stalo te je za početak školske godine nije bilo potrebno donošenje navedeno odluke vezano za procjenu digitalnog sadržaja, te ista nije formalno donesena, u svibnju još nije postojao podatak o broju udžbenika i broju učenika za koji su potrebni udžbenici pa se tada naputak nije mogao ni donijeti te je sve ostavljeno za novog ministra. Ne zna što se dalje događalo jer je svjedok u srpnju 2020. otišao iz ministarstva. Iz medija nije došla nikakva informacija da nije bilo isporuke udžbenika odnosno za digitalni dio udžbenika nemam saznanja. Nadalje svjedok navodi da elektronički dio udžbenika zbog svojih specifičnosti se ne nasljeđuje na klasičan način zbog toga je bilo potrebno napraviti procjenu i postotak u cijeni, zbog toga i formirano ranije spomenuto povjerenstvo. U samom zakonu nema definicije jer prvotna intencija zakonodavca nije bila da država financira nabavu udžbenika. Dodaje da u digitalnom dijelu udžbenika ministarstvo nije propisalo neograničeno vrijeme korištenja odnosno to ne proizlazi iz zakona. Intencija u pripremi zakona bio je da se i tiskani i digitalni dio zajedno kupuju a u odnosu na digitalni dio da se isto licencira te veže uz generaciju odnosno školsku godinu kao i drugi funkcionalni operativni sustavi, s tim u vezi putem licenci pristup bi bio na određeno vrijeme. Intencija je bila da dokup rade osnivači odnosno eventualno roditelji, tako je bilo u prijedlogu zakona, ali zbog izmijenjene zakonske odredbe da je država ta koja će financirati kupovinu i dokup udžbenika došlo je i do promjene pa tako digitalni dio udžbenika kupuje odnosno dokupljuje država. Zakon sada definira da udžbenike kupuje država bez daljnjih detalja. Intencija je bila da se osnuje centralni repozitorij kroz projekt e-škole te da svi digitalni materijali neovisno o digitalnim dijelovima udžbenika budu otvoreni i školi i učenicima. RH ima najširu regulaciju u odnosu na druge zemlje EU gdje je nastavnicima dana veća sloboda.

14. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u digitalni sadržaj udžbenika (ročište 10. srpnja 2024.). Uz pomoć gđe. LŠ pristupilo se uvidu u digitalni dio udžbenika za razrednu nastavu u osnovnim školama putem laptopa tužitelja budući je način funkcioniranja isti. Stranke i sud izvršile su uvid u digitalni sadržaj udžbenika kroz aplikaciju te se utvrdilo da digitalni sadržaj udžbenika u osnovnim školama je istovjetan tiskanom izdanju udžbenika ali je isti i poboljšan s dodatnim funkcijama koje digitalni sadržaji pružaju u vidu video sadržaja, 3D modela, kvizova, audio sadržaja i sl. te omogućuje interakciju učitelja i učenika kroz dostupne pod sadržaje, domaće zadaće, kreiranja grupa i sl. Svaki korisnik dobije svoj dio servera te isto nije moguće nasljeđivati već svaki korisnik dobiva svoj pristupni kod. Pojašnjava se sudu kako tužitelj ima takav način pristupa aplikaciji i digitalnom dijelu udžbenika te na isti način funkcionira i još jedan nakladnik dok ukoliko bi škola odnosno naručitelj koristio udžbenike drugih nakladnika trebao bi pristupiti drugoj aplikaciji tog nakladnika.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka informatičke struke sud je utvrdio: broj digitalnih udžbenika čiji je nakladnik tužitelj kojima je omogućen pristup u periodu od 01.01.2019. do 31.12.2021. godine, broj tiskanih udžbenika čiji je nakladnik tužitelj, a koji u sebi obuhvaćaju i omogućeni pristup digitalnom udžbeniku u periodu od 01.01.2019. do 31.12.2021. godine, obračun cijene digitalnih udžbenika u ranije navedenom razdoblju polazeći od odredbe čl. 11. st. 3. Pravilnika o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstva za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala (30% cijene udžbenika) u ukupnom iznosu pri čemu je isključeno iz obračuna cijene plaćene tiskane udžbenika koji u sebi obuhvaćaju i omogućen pristup digitalnom udžbeniku u ranije navedenom razdoblju. Pregledom udžbenika kojih je tužitelj nakladnik, vještak je utvrdio da se svi udžbenici, koji su korišteni u razdoblju od 1.1.2019. do 31.12.2021., sastoje od tiskanog i digitalnog dijela. Nema udžbenika koji bi bili isključivo u digitalnom obliku, niti je takav udžbenik moguće kupiti odvojeno od tiskanog dijela udžbenika. Dakle, broj isključivo digitalnih udžbenika je 0. Broj tiskanih udžbenika čiji je nakladnik tužitelj, a koji u sebi obuhvaćaju i omogućeni pristup digitalnom udžbeniku u periodu od 01.01.2019. do 31.12.2021. godine iznosi 840.179. Činjenice na kojima se temelji izračun cijene: Udžbenici se sastoje od tiskanog i digitalnog dijela; Nije moguće samostalno kupiti digitalni dio udžbenika; Udžbenici su nasljedni tokom četvorogodišnjeg perioda; Dokup udžbenika u jednoj godini unutar ciklusa (4 godine) korištenja udžbenika, može biti uzrokovan povećanjem broja učenika određenog razreda, (npr. prethodne godine u 5. razredu bilo je više učenika nego u 6. razredu, pa, po njihovom prelasku u 6. razred potrebno je dokupiti udžbenike za razliku broja učenika), oštećenjem udžbenika, pa je potrebna njihova zamjena ili gubitkom odnosno izostankom povrata udžbenika od strane prethodne generacije učenika; Tužitelj polazi od pretpostavke da su svi novokupljeni udžbenici oštećeni i neupotrebljivi, a da dokup nije posljedica povećanja broja učenika. Povećanjem broja učenika ne bi se eliminirala razlika u broju udžbenika prema prošloj godini, odnosno dio udžbenika koje tužitelj ne uračunava, bi se i dalje koristio. Dakle, broj udžbenika za koje tužitelj potražuje naknadu je najmanji mogući u promatranom periodu. Ovaj pristup utvrđivanju broja korištenih udžbenika je jedino moguć, jer nije moguće doći do pouzdanih podataka o sudbini svakog pojedinog udžbenika u svakoj od škola koje ih naručuju. Iz obračuna cijene isključeni su plaćeni tiskani udžbenici koji u sebi obuhvaćaju i omogućen pristup digitalnom udžbeniku u 2019. godini. Vještak zaključuje da nema isključivo digitalnih udžbenika, čiji je nakladnik tužitelj, a koji su korišteni u razdoblju od 1.1.2019. do 31.12.2021. Broj broj tiskanih udžbenika čiji je nakladnik tužitelj, a koji u sebi obuhvaćaju i omogućeni pristup digitalnom udžbeniku, koji su korišteni u razdoblju od 1.1.2019. do 31.12.2021., iznosi 840.179. Cijena digitalnih komponenti udžbenika, čiji je nakladnik tužitelj, u ranije navedenom razdoblju, polazeći od odredbe čl. 11. st. 3. Pravilnika o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstva za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala (30% cijene udžbenika) iznosi 1.640.761,52 €. Iz obračuna su isključene cijene plaćenih tiskanih udžbenika koji u sebi obuhvaćaju i omogućen pristup digitalnoj komponenti udžbenika u 2019. godini.

16. Iz nalaza i mišljenja je razvidno kako tužitelji ne potražuju naknadu za korištenje digitalnih udžbenika za sve udžbenike pa tako ne potražuje za udžbenike kada je prodano više udžbenika u narednim godinama u odnosu na prethodnu godinu, iako postoji mogućnost da je i u tim godinama bilo nasljeđivanja udžbenike, dok potražuju samo naknadu za korištenje digitalnog sadržaja udžbenika za koje je utvrđeno da je kupljeno u narednoj godini manje udžbenika. Valja napomenuti da je od Ministarstva tražen podatka i evidencija o školama i korisnicima udžbenika tužitelja za sporno razdoblje, no isti je naveo kako on takve podatke nema.

17. Iz tablice koju je tužitelj dostavio uz tužbu (list 9 i dalje, te list 105 i dalje) sud je utvrdio vrstu odnosno popis udžbenika i drugog obrazovnog materijala čiji nakladnik je ovdje tužitelj, kao i njihova cijena, uključujući i cijenu digitalnog udžbenika (30%). Iz rubrike nasljeđeno 2020 i 2021. vidljiv je broj digitalnih udžbenika koji je korišten bez odobrenja tužitelja, a kad se broj pomnoži s cijenom digitalnih udžebnika dolazi se do iznosa naknade navedenih u rubrikama „iznos 2020“ i „iznos 2021“.

18. Iz rješenja Klasa UP/I-602-09/19-0300287 URBROJ: 533-06-19-0002 od 24. lipnja 2019. i Klasa UP/I-602-09/19-0300286 URBROJ: 533-06-19-0002 od 24. lipnja 2019. te Klasa UP/I-602-09/20-03/00016 URBROJ: 533-06-20-0002 od 30. travnja 2020. (list 85 i dalje) razvidno je da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo rješenja kojima se odobrava korištenje udžbenika u školi upravo tužitelja kao nakladnika i uvrštava ih se u Katalog odobrenih udžbenika

19. Iz Kataloga odobrenih udžbenika za osnovnu školu sud je utvrdio koji udžbenici i drugi materijal je odobren za tužitelja (list 46 i dalje).

20. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su upravo tužitelj nakladnik udžbenika, a koje udžbenike je Ministarstvo odobrilo za korištenje u školama i donijelo o tome rješenje sukladno čl. 8. st. 6. Zakona o udžbenicima te se nalaze u Katalogu odobrenih udžbenika sukladno čl. 9. Zakona o udžbenicima, stoga je sud utvrdio da su upravo tužitelji aktivno legitimirani u ovom predmetu.

21. Uvidom u dopis od 09.07.2021. (list 17. i dalje) razvidno je da se radi o dopisu Školske knjige koji je upućen Ministarstvu, a kojim se skreće pozornost na kršenje prava na korištenje elektroničkih i tiskano-elektroničkih dijelova školskih udžbenika te s pojašnjava kako se elektronički udžbenici ne stječu već se stječe pravo korištenja za određeno razdoblje te da Ministarstvo odbijanjem plaćanja produljenja elektroničkih dijelova udžbenika grubo krši nakladnička prava jer da inzistira na korištenje navedenih materijala bez plaćanja protuusluge te se poziva Ministarstvo na rješenje spora mirnim putem

22. Uvidom u Zahtjev za mirno rješenje spora je razvidno kako je tužitelj, zajedno s drugim nakladnicima, podnio tuženiku vezano za plaćanje naknade za korištenje digitalnog sadržaja udžbenika i to za 2020. i 2021. godinu.

23. Iz e-mail djelatnika Ministarstva ĆŠ upućenog 21.07.2020. između ostalog i tužitelju je razvidno kako da je napravljena analiza digitalnog dijela udžbenika od strane povjerenstva sastavljenog od stručnjaka za digitalnu tehnologiju udžbenika te da bi krajem prvog polugodišta se ista trebala ponoviti. Također je navedeno da s obzirom na nagli prelazak na nastavu na daljinu i na veliki angažman upravo vezan uz razvoj digitalnih materijala, da su razmišljali o tome da se postoci podignu ka poticaj za razvoj digitalnih dijelova te da je ovakvo linearno podizanje za 10% (da maksimalnih 30%) predložilo povjerenstvo koje je dalo svoje komentare i zapažanja nakon pregleda svih udžbenika nakon obavljene evaluacije i prije odlaska u nastavu na daljinu. Nadalje navodi se da s obzirom da su dobili naputak iz Ureda premijera da se u tehničkom mandatu ne donose odluke ovog tipa da vjeruju da će se složiti s prijedlogom i da će se odluka moći donijeti vrlo brzo, odmah nakon primopredaje ministarstva novom (starom) ministru.

24. Tužitelj u ovom predmetu navodi kako se predmetni udžbenici sastoje od tiskanog dijela i elektroničkog dijela. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da bi se sporni elektronički dio udžbenika mogao nalaziti u samostalnom pravnom prometu neovisno o tiskanom dijelu, međutim ovdje se ne radi o elektroničkim udžbenicima već o elektroničkom dijelu udžbenika pa takav elektronički dio udžbenika uvijek ide zajedno s tiskanim udžbenikom i upravo zbog toga im je cijena određena skladno čl. 4. Zakona o udžbenicima kao udio cijene elektroničkog dijela udžbenika.

25. Iz pregleda sadržaja digitalnog djela udžbenika na provedenog na ročištu, kao i iskazi svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja potvrđuju kako se ne radi o elektroničkim udžbenicima već o elektroničkom dijelu udžbenika (digitalni interaktivni sadržaj) koji nadopunjuju tiskane udžbenike i zajedno čine jedno cjelinu te im se može pristupiti od strane učenika nakon što dobiju aktivacijski kod koji traje godinu dana. Učenici su u elektroničkom dijelu udžbenika ispunjavali zadatke i kratke provjere. Svjedoci i stranka dodatno pojašnjavaju kako se elektronički dio udžbenika sastoji od digitalnog praćenja, interakcija, simulacija te je bio bitan dodatka učeniku te se taj elektronički (digitalni) dio udžbenika mijenjao i nadopunjavao svake godine.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja jer su logični, uvjerljivi te suglasni, kao i sukladni citiranim pisanim ispravama koji prileže spisu i drugim provedenim dokazima, osobito uvidom u digitalni sadržaj.

27. Kako bi se utvrdila cijena digitalnog dijela udžbenika koji je korišten u spornom razdoblju, sud je izvršio uvid u Tablicu specifikacije naknade koju su tužitelji sastavili te pokazuju količinu kupljenih tiskanih udžbenika po godinama (od 2019. do 2021.), no međutim obzirom da se radi o privatnoj ispravi koju je tuženik osporio sud je proveo informatičko vještačenje po vještaku dr. sc. Denis Hrestak, dipl. ing. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je izrađeno sukladno pravilima struke, stručno i obrazloženo, savjesno i argumentirano, temeljem dostupne dokumentacije u spisu.

28. Sud je odredio upravo iznos od 30% s obzirom na općepoznatu činjenicu pandemije u razdoblju 2020. i 2021. za koju tužitelj traži naknadu. Naime, općepoznata činjenica je da je došlo do naglog prelaska na nastavu na daljinu i bio je potreban dodatni angažman upravo vezano za razvoj digitalnih materijala za učenike. Zato je valjalo odrediti postotak od 30% kao poticaj (tada) za razvoj digitalnih dijelova. Ne donošenje odluke od strane Ministarstva, odnosno ne donošenjem eventualno drugih podzakonskih propisa ne umanjuje prava ovdje tužitelja iz svega navedenog u ovom obrazloženju.

29. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kako je tužitelj bio nakladnik udžbenika koji su osim tiskanog dijela imali i elektronički (digitalni) dio udžbenika, a kojem su učenici pristupali uz pomoć aktivacijskog koda koji je trajao godinu dana, da je digitalni dio udžbenika bio nadopuna tiskanom s dodatnim zadacima, provjerama, interaktivnim sadržajem, simulacijama i sl., a koji sadržaj se svake godine nadopunjavao. Nadalje, utvrđeno je kako su nakladnici s Ministarstvom bili u kontaktu što se tiče određivanja cijene digitalnog dijela udžbenika, da je osnovano Povjerenstvo koje je trebalo svaki digitalni (elektronički) dio udžbenika analizirati i odrediti postotak od cijene tiskanog udžbenika i to u rasponu do 30%, što je trebala biti određena cijena digitalnog dijela udžbenika. Nadalje, utvrđeno je da je djelatnik Ministarstva SŠ obavijestio se nakladnike kako će svi nakladnici dobiti 30% od cijene udžbenika kao cijenu digitalnog dijela udžbenika i da se očekivalo da će novi Ć dovršiti proceduru određivanja cijena elektroničkog dijela udžbenika. Također je utvrđeno da je komunikacija između svih nakladnika, a tako i ovdje tužitelja zajedno s Ministarstvom bila na način da će se prve godine kupiti tiskani udžbenici koji će obuhvaćati digitalni dio udžbenika, a da će se slijedeće godine tiskani udžbenici nasljeđivati, dok će se digitalni dio udžbenika nadokupljivati.

30. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio kako je tuženik dužan naknaditi tužitelju za korištenje digitalnih (elektroničkih) dijelova udžbenika tijekom 2020. i 2021. godine. Naime, iz dokaznog postupka je utvrđeno kako su stranke međusobno dogovorile da će nakon 2019. koja je bila prva godina, slijedećih godina nadokupljivati digitalni dio udžbenika te da isti iznosi 30% od cijene udžbenika. Sama činjenica što je došlo do promjene Ministra te da novi Ministar nije završio proceduru određivanja cijene digitalnog dijela sadržaja, iako su se ranije Ministarstvo i nakladnici pa tako i ovdje tužitelj, dogovorili i sporazumjeli oko svega, a novi Ministar nije navedeno prenio pisani oblik, ne daje za pravo tuženik da ne ispuni svoje obveze i podmiri naknade za korištenje digitalnog dijela udžbenika koji su korišteni tijekom 2020. i 2021. godine. Ovdje valja napomenuti da digitalni dio udžbenika se daje na korištenje kroz određeni period, odnosno u ovom konkretnom slučaju na godinu dana i to tako što je tužitelj davao aktivacijske kodove korisnicima koji su vrijedili godinu dana. Utvrđeno je da je tužitelj digitalni dio udžbenika održavao i nadopunjavali. Tužitelj je omogućio da se digitalnom sadržaju pristupi i da ga se koristi, slijedom čega je tuženik dužan platiti naknadu za korištene digitalnog (elektroničnog) dijela udžbenika.

31. Sukladno čl. 3. st. 3. i 4. Zakon o udžbenicima, a koji je važio u predmetnom vremenskom razdoblju, propisano je da udžbenik može biti tiskani i/ili elektronički, a može se sastojati od tiskanog i elektroničkog dijela. Tiskani oblik udžbenika oblikovan je na način da ne zahtijeva upisivanje rješenja ili odgovora na pitanja i predviđen je za višegodišnje korištenje. Elektronički udžbenik ili elektronički dio udžbenika mora sadržavati barem jednu od sljedećih triju značajki: dinamičko predočavanje, simulaciju (virtualni pokus) i interakciju (na relacijama učenik - sadržaj, učenik - nastavnik i/ili učenik - učenik). Radi tehničkog i metodičkog unaprjeđivanja, elektronički udžbenik ili elektronički dio udžbenika može se izmijeniti bez procedure propisane Zakonom po završetku nastavne godine u kojoj je udžbenik u upotrebi, a prije početka nove školske godine. Sukladno čl. 4. st. 2. Zakona o udžbenicima propisano je da za udžbenike koji se sastoje od tiskanog i elektroničkog dijela udio cijene elektroničkog dijela udžbenika uređuje ministar pravilnikom sukladno komponentama elektroničkog udžbenika. Prema čl. 14. Zakona o udžbenicima propisano je da se sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju u državnom proračunu i da Vlada Republike Hrvatske može, sukladno raspoloživim financijskim sredstvima, za svaku školsku godinu odlučiti o financiranju odnosno sufinanciranju nabave udžbenika za učenike srednjih škola.

32. Upravo činjenica da Zakon o udžbenicima propisuje mehanizam za određivanje cijene elektroničkog dijela udžbenika jasno potvrđuje intenciju zakonodavca da se elektronički dio udžbenika može nalaziti u samostalnom pravnom prometu, neovisno o tiskanom dijelu udžbenika. Zakon o udžbenicima radi distinkciju u pogledu oblika u kojem se elektronički udžbenik može pojaviti – kao samostalan udžbenik ili kao dio udžbenika koji se sastoji od tiskanog i elektroničkog dijela. Kada sam zakon nabraja pojavne oblike elektroničkog udžbenika, odnosno kada ga navodi kao zaseban udžbenik i kao poseban dio uz tiskani udžbenik, i kada Pravilnik u članku 11. definira najvišu cijenu tog elektroničkog dijela udžbenika u ukupnoj cijeni udžbenika, tada tumačenjem dolazimo do zaključka da upravo taj (elektronički) dio udžbenika u pravnom prometu mora imati svoju cijenu.

33. Odredbom članka 3. stavka 3. Zakona o udžbenicima određeno je da je tiskani oblik udžbenika oblikovan na način da ne zahtijeva upisivanje rješenja ili odgovora na pitanja i predviđen je za višegodišnje korištenje. Dakle, tiskani oblik udžbenika se može koristiti više godina, no takvo zakonsko rješenje nije doneseno u pogledu elektroničkog dijela pa se argumentum a contrario dolazi do zaključka da elektronički dio udžbenika nije namijenjen za višegodišnje korištenje, što znači da dio cijene koji se odnosi na taj dio udžbenika sukladno članku 3. stavku 3. Zakona o udžbenicima i članku 11. stavku 4. Pravilnika mora biti plaćen.

34. Kada se naprijed navedeno uzme u obzir očigledno je da elektronički dio udžbenika nije namijenjen višegodišnjem korištenju, što znači da je za njegovu ponovnu uporabu potrebno platiti odgovarajuću naknadu osobi koja je omogućila korištenje takvog sadržaja, odnosno u konkretnom slučaju nakladniku, a što je tuženik putem nadležnog ministarstva odbio učiniti. U tom smislu, činjenica da je zakonodavac odredio najvišu cijenu elektroničkog dijela udžbenika pokazuje da se polazilo od pretpostavke da se, za razliku od tiskanih dijelova udžbenika koji su podložni pravilima o iscrpljivanju prava, ne može osigurati prenosivost udžbenika s jedne osobe na drugu bez suglasnosti autora, te će autori posljedično imati ovlast naplatiti prijenos prava korištenja elektroničkog dijela udžbenika. Iz svega navedenoga jasno proizlazi da autor ili osoba za koju je osnovao odgovarajuće pravo iskorištavanja imaju pravo naplatiti naknadu za korištenje u određenom razdoblju, koja ne može biti viša od one utvrđene primjenom pravila iz Zakona o udžbenicima i Pravilnika o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala.

35. Elektronički dio tehnički predstavlja zaseban digitalni sadržaj, kojem se pristupa putem platforme i kojim se upravlja neovisno o tiskanom primjerku. U promatranom razdoblju nije postojao zaseban tržišni kanal za samostalnu prodaju elektroničkog dijela udžbenika, budući da je model distribucije bio prilagođen važećem sustavu nabave udžbenika za škole. U tom je kontekstu pristup elektroničkom dijelu omogućavan putem pristupnih kodova vezanih uz određenu školsku godinu. Takav model distribucije razvijen je u okolnostima u kojima se polazilo od pretpostavke da će se tiskani udžbenici višegodišnje nasljeđivati, uz posebno regulirano i plaćeno omogućavanje pristupa digitalnom dijelu za svaku školsku godinu. Zbog tog predviđenog modela nije razvijan zaseban prodajni kanal za samostalnu distribuciju elektroničkog dijela udžbenika. Neovisno o tome, tehnički je moguće omogućiti samostalni pristup elektroničkom dijelu udžbenika, budući da se radi o digitalnom sadržaju kojim se upravlja putem platforme i pristupnih mehanizama.

36. Zaključno valja ponoviti da članak 3. stavak 3. Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu propisuje da udžbenik može biti tiskani i/ili elektronički, a može se sastojati od tiskanog i elektroničkog dijela. Tiskani oblik udžbenika oblikovan je na način da ne zahtijeva upisivanje rješenja ili odgovora na pitanja i predviđen je za višegodišnje korištenje, odnosno da sam zakonodavac jasno propisuje da je isključiv tiskani oblik udžbenika namijenjen višegodišnjem korištenju, a ne i elektronički dio. Isto tako ovaj sud ocjenjuje da pravni režim tiskanog oblika udžbenika i elektroničkog djela nije isti. Nad tiskanim oblikom udžbenika može se steći pravo vlasništva (prijenos vlasništva vrši se predajom posjeda udžbenika), dok se nad elektroničkim dijelom stječe samo pravo korištenja (pravo korištenja stječe se plaćanjem licence za elektronički udžbenik kojom se ostvaruje pravo na pristupni kod za elektroničke udžbenike), pa da stoga nakladnik za korisnika za elektronički udžbenik, zasniva vremenski ograničeno imovinsko pravo, pravo priopćavanja autorskog djela javnosti. Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu u članku 3. i 4. propisuje način određivanja cijene elektroničkog dijela udžbenika i način mijenjanja cijene elektroničkog dijela udžbenika, a iz Naputka o načinu uporabe, vraćanja i obnavljanja udžbenika i drugih obrazovnih materijala financiranih sredstvima iz državnog proračuna, koji se temelji na Pravilniku o udžbeničkom standardu i Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu, proizlazi obveza tuženika da financira i nenasljedivi dio udžbenika, koji po svojoj naravi odgovara elektroničkom dijelu udžbenika. Sud zaključuje, temeljem provedenog dokaznog postupka, da su nakladnici, a ne škole, vlasnici elektroničkih dijelova udžbenika što je vidljivo i iz činjenice da upravo nakladnici, a ne škole, u cijelosti disponiraju takvim udžbenicima, odnosno informacijskim tehnologijama koje su nužne za uredno funkcioniranje takvih oblika udžbenika, te da nakladnici, a ne škole, snose i velike troškove održavanja takvih udžbenika i upravo nakladnici, a ne škole, osiguravaju njihovu permanentnu dostupnost učenicima koja je nužna za neometano odvijanje obrazovnog procesa. Slijedom svega navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan te je odlučio kao pod točkom I izreke ove presude.

37. Dakle, ovdje se radi o nakladničkim ugovorima sukladno čl. 56. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (2003) ("Narodne novine" br. 167/03., 79/07., 125/11., 80/11., 141/13., 127/14., 62/17., 96/18., 111/21.), koji je bio na snazi u promatranom razdoblju, koji propisuje da nakladničkim ugovorom (izdavačkim ugovorom) autor se obvezuje za nakladnika (izdavača) osnovati pravo reproduciranja svojega određenoga autorskog djela tiskanjem ili drugim sličnim postupkom i pravo distribucije primjeraka autorskog djela (pravo izdavanja), a nakladnik se obvezuje autorsko djelo na ugovoreni način izdati i autoru za to platiti ugovorenu naknadu ako ugovorom nije drukčije određeno, te se brinuti o uspješnoj distribuciji primjeraka autorskog djela i davati autoru podatke o distribuciji autorskog djela. Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja. Ugovorom iz članka 56. o Zakona autor može nakladniku prepustiti i pravo prevođenja svojeg djela na određeni jezik te pravo izdavanja prevedenog djela, kao i druga imovinska prava. Čl. 65. propisano je da nakladnik koji je stekao pravo na izdavanje autorskog djela ima, u pogledu izdavanja toga djela u elektroničkom ili bilo kojem drugom obliku, pravo prvenstva pred drugim nakladnicima koji ponude iste uvjete. Prema čl. 72. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" br. 111/21), nakladnički ugovor je ugovor prema kojem se autor obvezuje za nakladnika osnovati pravo umnožavanja svojeg određenog autorskog djela tiskanjem ili drugim sličnim postupkom i pravo distribuiranja primjeraka autorskog djela (u daljnjem tekstu: pravo izdavanja), a nakladnik se obvezuje autorsko djelo na ugovoreni način izdati i autoru za stečena prava platiti ugovorenu naknadu, ako ugovorom nije drukčije određeno te se brinuti o uspješnom distribuiranju primjeraka autorskog djela i davati autoru podatke o distribuiranju, dok čl. 73. ZAPSP-a propisuje kako nakladničkim ugovorom autor može za nakladnika osnovati pravo činjenja dostupnim javnosti djela u obliku elektroničke knjige ili druge elektroničke publikacije te druga imovinska prava. Vezano za (implementiranje) Direktivu 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, Sud EU je u predmetu Tom Kabinet utvrdio da je prilikom donošenja te direktive Europska komisija smatrala: da ta direktiva "predstavlja priliku za dosljedno usklađivanje elektroničkog materijalnog distribuiranja zaštićenih sadržaja i priliku da se jedno od drugoga jasno razlikuje" (toč. 42. presude), da je "interaktivni prijenos na zahtjev novi oblik iskorištavanja intelektualnog vlasništva, u pogledu kojeg su države članice smatrale da mora biti obuhvaćen pravom nadzora priopćavanja javnosti, pri čemu je pojašnjeno da je bilo opće prihvaćeno da pravo distribucije, koje se primjenjuje isključivo na fizičke primjerke, ne obuhvaća takav prijenos" (toč. 43. presude), da izraz "priopćavanje javnosti" djela obuhvaća radnje interaktivnog prijenosa na zahtjev, čime je potvrdila da je pravo priopćavanja javnosti također relevantno kada više nepovezanih osoba, pripadnika javnosti, može individualno, na različitim mjestima i u različito vrijeme imati pristup djelu koje je javnosti dostupno na internetskoj stranici, pri čemu se pojašnjava da to pravo obuhvaća svako priopćavanje "koje nije distribuiranje fizičkih primjeraka", a materijalni primjerci koji se mogu staviti u promet kao materijalni predmeti obuhvaćeni su pravom distribucije (toč. 44. presude). Na ovim osnovama, Sud EU u konačnici je zaključio da se pravni promet e-knjiga odvija u okviru prava stavljanja na raspolaganje javnosti, koje je podvrsta prava priopćavanja javnosti. Budući da je hrvatsko autorsko pravo potrebno interpretirati sukladno pravu EU, to je navedeno stajalište izravno relevantno za tumačenje ZAPSP-a. Upravo iz ove činjenice proizlazi da za razliku od tiskanih knjiga kod kojih vlasnik ima pravo dalje prenositi vlasništvo nad stvari kao tjelesnim objektom, takvo ovlaštenje ne postoji u slučaju elektroničkih knjiga. Na elektroničkim knjigama ne stječe se pravo vlasništva nego samo ovlast privatnog korištenja, koja se ne može dalje prenositi bez autorova odobrenja ili osobe za koje je autor osnovao pravo iskorištavanja djela (npr. nakladnika).

38. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, odnosno ako rok za ispunjenje nije određen, u trenutku kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora razvidno je da su tužitelji pozvali tuženika da ispuni utuženu tražbinu te da je isti zahtjev tuženik zaprimio 13.04.2022., stoga je zatezna kamata dodijeljen od 13.04.2022. kada je tuženik zaprimio zahtjev kojim su ga tužitelj pozvali na ispunjenje svoje obveze. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi za trgovačke ugovore obzirom da se ovdje radi o odnosu temeljem trgovačkog ugovora te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

39. S obzirom da tužitelj potražuje zateznu kamatu od 01.01.2022., a da nije dokazao da je tuženika pozvao prije od zahtjeva za mirno rješenje spora na ispunjenje obveze, sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan te je odlučio kao u točki III. izreke ove presude

40. Odluku o parničnom trošku sud je donio sukladno čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. ZPP-a, prema vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne Novine», broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa).

41. Tužitelju je priznat zatraženi trošak: zahtjev za mirno rješenje spora (Tbr. 32) od 22.03.2022. u iznosu od 15.936,00 eEUR, sastava tužbe u iznosu od 15.936,00 EUR (Tbr. 7.), sastav podneska od 2.04.2026. i 21.4.2026. (Tbr. 8/1) svako u iznosu od 15.936,00 EUR, zastupanja na ročištima (Tbr. 9/1) dana 26.09.2023., 8.02.2024., 10.07.2024., 11.07.2024., 14.04.2026., 29.4.2026. svako u iznosu 15.936,00 EUR, pristup ročištu 11.04.2024. (Tbr. 9/5) u iznosu od 100,00 EUR, sveukupno iznosi 159.460,00 EUR, uvećano za PDV 25% (Tbr. 46), ukupno iznosi 199.325,00 EUR. Nadalje, tužitelju je dodijeljen trošak sudske pristojbe na tužbu 663,61 EUR i presudu u iznosu od 1500,00 € sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 50/26.) te trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 € pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak u iznosu od 202.988,61 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 10. lipnja 2026.

Sudac

Tina Jakupak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po pun– sp na presudu

2. tuženiku po ŽDO

3. kal pravomoćnosti – 30 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte