REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-681/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu toga suda Lariju Glavašu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ivana Knezović, odvjetnica u Makarskoj, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, kojeg zastupa pun. Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 24. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude, 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka, nepoštene ugovorne odredbe, članka 1. Ugovora o kreditu, Broj Ugovora: 418-50-2917478, od dana 29. lipnja 2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, članka 7. tog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem stoji kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 11.796,86 CHF i redovnu kamatu, koji se otplaćuju u 84 (osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka, nepoštena ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu, Broj Ugovora: 418-50-2917578, u dijelu u kojem stoji kako je redovna kamata promjenjiva, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj promjene redovne kamatne stope, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69. 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ZD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 849,57 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,16 EUR, od 24. kolovoza 2005.

- na iznos od 1,41 EUR, od 29. rujna 2005.

- na iznos od 1,42 EUR, od 28. listopada 2005.

- na iznos od 1,64 EUR, od 6. prosinca 2005.

- na iznos od 0,75 EUR, od 29. prosinca 2005.

- na iznos od 0,51 EUR, od 6. veljače 2006.

- na iznos od 3,00 EUR, od 29. kolovoza 2008.

- na iznos od 4,50 EUR, od 29. listopada 2008.

- na iznos od 5,58 EUR, od 28. studenoga 2008.

- na iznos od 6,07 EUR, od 29. prosinca 2008.

- na iznos od 4,66 EUR, od 29. siječnja 2009.

- na iznos od 4,92 EUR, od 27. veljače 2009.

- na iznos od 2,90 EUR, od 27. ožujka 2009.

- na iznos od 1,41 EUR, od 29. travnja 2009.

- na iznos od 1,81 EUR, od 29. svibnja 2009.

- na iznos od 2,60 EUR, od 29. lipnja 2009.

- na iznos od 2,54 EUR, od 29. srpnja 2009.

- na iznos od 1,74 EUR, od 28. kolovoza 2009.

- na iznos od 3,25 EUR, od 29. rujna 2009.

- na iznos od 4,46 EUR, od 29. listopada 2009.

- na iznos od 6,18 EUR, od 27. studenoga 2009.

- na iznos od 5,79 EUR, od 29. prosinca 2009.

- na iznos od 8,14 EUR, od 29. siječnja 2010.

- na iznos od 7,71 EUR, od 26. veljače 2010.

- na iznos od 8,59 EUR, od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 16,12 EUR, od 28. svibnja 2010.

- na iznos od 14,59 EUR, od 29. lipnja 2010.

- na iznos od 19,35 EUR, od 29. srpnja 2010.

- na iznos od 17,74 EUR, od 27. kolovoza 2010.

- na iznos od 15,12 EUR, od 29. rujna 2010.

- na iznos od 20,72 EUR, od 29. listopada 2010.

- na iznos od 27,87 EUR, od 29. prosinca 2010.

- na iznos od 22,86 EUR, od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 24,67 EUR, od 28. veljače 2011.

- na iznos od 22,45 EUR, od 29. ožujka 2011.

- na iznos od 22,89 EUR, od 29. travnja 2011.

- na iznos od 32,53 EUR, od 30. svibnja 2011.

- na iznos od 33,52 EUR, od 25. srpnja 2011.

- na iznos od 41,67 EUR, od 29. srpnja 2011.

- na iznos od 37,58 EUR, od 29. kolovoza 2011.

- na iznos od 33,09 EUR, od 29. rujna 2011.

- na iznos od 32,73 EUR, od 31. listopada 2011.

- na iznos od 32,41 EUR, od 29. studenoga 2011.

- na iznos od 34,61 EUR, od 29. prosinca 2011.

- na iznos od 36,55 EUR, od 30. siječnja 2012.

- na iznos od 36,83 EUR, od 29. veljače 2012.

- na iznos od 35,55 EUR, od 29. ožujka 2012.

- na iznos od 36,47 EUR, od 30. travnja 2012.

- na iznos od 37,11 EUR, od 29. svibnja 2012.

- na iznos od 36,12 EUR, od 21. lipnja 2012.

- na iznos od 35,68 EUR, od 12. srpnja 2012.

po stopi od 15 % do 31. 12 .2007., od 1. siječnja 2008.godine, do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 29,30 EUR.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1972 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dana 10. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija zahtjev tužiteljice radi naknade parničnog troška u iznosu od 500 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dana 10. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi da je dana 29. lipnja 2005. među strankama sklopljen Ugovor o kreditu broj: 418-50-2917478, ovjeren od javnog bilježnika Joška Donike-Stanojevića iz Kaštel Starog 30. lipnja 2005. godine, temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 11.796,86 CHF, u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorene kamate, naknade i troškove iz Ugovora. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 7. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba o jednostranoj promjeni kamatnih stopa a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio parametre i metodu izračuna parametara koje utječu na promjenu stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana . Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 14. 06. 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (u tom postupku kao četvrtotuženik) u razdoblju od 01. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u prav ima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužiteljica u ovom postupku ističe kako je temeljem dokumentacije iz kredita dala izraditi preliminarni nalaz i mišljenje kako bi se utvrdila razlika u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Tako je tužiteljica preplatila ukupno iznos od 5.787,97 kuna na ime razlike kamatne stope te iznos od 17.287,20 kuna na ime valutne klauzule pa stoga ima i interes ustati ovakvom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanima u cijelosti, predlaže stoga iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

2. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Ne spori tuženik da je ugovor zaključen među strankama ali ističe da je tužiteljica svojom slobodnom voljom zaključila ovakav ugovor te su joj prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora a ona je svojim potpisom to i potvrdila. Ističe dalje i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, valutna klauzula je predviđena Zakonom o obveznim odnosima, kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženi postupao isključivo u skladu s Zakonom. Nadalje, da je o svim rizicima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora ali da je tužiteljica svejedno odabrala kreditiranje baš u CHF. Time je tužiteljica i preuzela rizik odnosno valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer je kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja ovisno o kretanjima tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik spori i visinu tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom isprava priloženih spisu od stranaka, izveo je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskog vještaku za Financije i računovodstvo Ines Lozić – Centar za vještačenja d.o.o. i pregledom njezina nalaza i mišljenja od 10. rujna 2025. godine, kao i očitovanja vještaka od 12. ožujka 2026. godine u vezi s podneskom tuženika od 18. rujna 2025., te saslušanjem tužiteljice na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. svibnja 2026.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde kao ništetna i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, Broj Ugovora: 418-50-2917478, od dana 29. lipnja 2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, članka 7. tog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem stoji kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 11.796,86 CHF i redovnu kamatu, koji se otplaćuju u 84 (osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka, nepoštena ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu , Broj Ugovora: 418-50-2917578, u dijelu u kojem stoji kako je redovna kamata promjenjiva, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj promjene redovne kamatne stope, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U skladu s navedenim, tužiteljica je postavila i zahtjev za isplatu iznosa od 849,57 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos a kako je precizirano u podnesku od 2. listopada 2025. nakon što je pribavljen pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka a tužiteljica u tom pravcu i uredila svoj zahtjev.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su 29. lipnja 2005. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj br. 418-50-2917478, koji je ovjeren od javnog bilježnika u Kaštel Starom 30. lipnja 2005. godine, na iznos od 11.796,86 CHF, za kupnju motornog vozila marke Daewoo Chevrolet, kojim je tužena banka odobrila tužiteljici kao korisnici kredita navedeni iznos u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, uz odgovarajuće instrumente osiguranja, u članku 2. kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5,85 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. Uvažavajući razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07).

9. Kako je prethodno navedeno, u tijeku postupka izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskog vještaku Ines Lozić – Centar za vještačenje d.o.o., te je sudski vještak dostavio nalaz i mišljenje navodeći kako je na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu te Plan otplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja je ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne u anuitetu posljedično na rast kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 203,41 EUR, dok je ukupno plaćeno više između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća anuiteta i početnog tečaja za CHF koji iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate iznosi ukupno 849,57 EUR.

10. Nalazu i mišljenju vještaka ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti izrađen stručno te u skladu s pravilima znanosti i struke, a na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbi te je u skladu s time i precizirala svoj zahtjev u podnesku od 2. listopada 2025. godine. Tuženik nije imao prigovora u smislu matematičkog izračuna preplate po kreditu ali je istako da je vještak trebao uzimajući u obzir odredbe ugovora o kreditu iz kojih je vidljivo da nije ugovoren fiksni tečaj izraditi izračun primjenom isključivo srednjeg tečaja na dan dospijeća odnosno plaćanja pojedinog anuiteta u usporedbi s podatcima iz priložene knjigovodstvene kartice, međutim, izračun je u konkretnom slučaju sačinjen onako kako je to i naloženo sudskom vještaku a jasno to proizlazi i iz očitovanja sudskog vještaka od 12. ožujka 2026. godine pri čemu je sudski vještak ostao u cijelosti kod nalaza i mišljenja kojeg je ovaj sud i prihvatio u cijelosti kao objektivno sačinjen, prema pravilima struke i u skladu s nalogom ovog suda.

11. Sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. svibnja 2026. godine, koja je istaknula da se radilo o proizvoljnoj odluci samog tuženika te kako smatra da je to nepošteno a odredbe smatra ništetnim kada se govori o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka posebno odredbe koje se odnose na jednostranu promjenu kamatnih stopa jer se neposredno prije a i u vrijeme sklapanja ugovora nije pregovaralo niti su bili utvrđeni parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate a to i jest dovelo do neravnoteže na štetu tužiteljice. Njoj je kod kupnje vozila ovo bila jedina opcija i doslovno je upućena od autokuće na banku i od banke je unaprijed sve bilo pripremljeno za potpisivanje ugovora. Sam automobil je jeftinije vozilo a tada je bila i akcija za kupnju tog vozila a nije mogla realizirati kod druge banke. Njoj je kazano da je opcija samo u „švicarcima“, sama i nije tražila dodatna objašnjenja a po struci nije ekonomist, stoga i nije tražila izmjenu odredaba.

12. Iz ovakvog iskaza tužiteljice za sud jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Nesporno je bila situacija prema kojoj se radilo o unaprijed ugovorenim odredbama i uvjetima kreditiranja koji su zapravo dogovoreni između autokuće te tuženika. Sama tužiteljica očito nije imala drugu opciju osim potpisivanja ugovora i to po sistemu „uzmi ili ostavi“, te je u tom smislu ovaj sud prihvatio ovakvo iskazivanje tužiteljice jer prema stajalištu ovog suda odražava način postupanja u to vrijeme u cijelosti kako je to tužiteljica iskazala.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP-a, temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93 /13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014 . godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. djelomično je pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačk im ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

16. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovo rima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema tome, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: 11 poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojo j se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

19. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP-a, riječ je o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava

– samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika. Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe

– onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; mis li se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

20. Za ukazati je da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku bio teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna, jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao (članak 219. ZPP.- a), da je postojao valjan, ugovorom predviđen razlog za promjenu kamatne stope, jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući u vidu navedeno shvaćanje, te osobito da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to je razvidno da nije nastupila zastara potraživanja glede valute, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

23. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Obzirom da je prethodno utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o valuti, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je po takvim ništetnim odredbama isplaćeno.

25. U pogledu visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pregledao i pročitao nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o., na koji tužiteljica nije imala prigovora dok niti tuženik nije imao nikakvih primjedbi u vezi s matematičkim izračunom kojeg je ovaj sud u cijelosti i prihvatio, radi čega je i odlučeno kao u točki I., II. i III. izreke presude.

26. U odnosu na točku IV. izreke presude, kojom je odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate iznos od 29,30 EUR, za napomenuti je kako je prvotno po podnesenoj tužbi tužiteljice potraživala iznos od 878,87 EUR, dok je podneskom od 2. listopada 2025. godine, taj iznos smanjila na 849,57 EUR. Tuženik je istaknuo svoje protivljenje polazeći od toga da i nije moguće bez pristanka tuženika nakon zaključenja prethodnog postupka povlačenje tužbenog zahtjeva. Pri tome, poziva se i na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Gž 865/2021-2, prema kojoj smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe iz članka 193. ZPP-a, za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika. Nadalje, kada se tuženik usprotivi djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, sud mora meritorno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj želio djelomično povući tužbu kako to proizlazi iz odluke Županijskog suda u Splitu Gž R-363/2024.3, što je sud i prihvatio pa obzirom na protivljenje tuženika u ovog fazi postupka je i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu radi čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i 5., članku 155. i članku 164. ZPP-a. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.565,05 EUR, Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR, kao i uspjeh tužiteljice u ovom sporu . Uvažavajući prethodno izneseno, tužiteljica očito nije (obzirom na točku IV. izreke presude) uspjela tek u razmjerno neznatnom dijelu svog prvotno postavljenog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je prema stajalištu ovog suda tuženi dužan nadoknaditi sve troškove koje je tužiteljica utemeljeno imala. Tužiteljici su tako priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 22. prosinca 2023., te 3. listopada 2025., zastupanje na ročištima 10. srpnja 2025., 3. ožujka 2026. te 6. svibnja 2026. godine (Tbr. 9/1 Tarife), svaka radnja 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, ukupno 1.200,00 EUR. Na taj prihvaćeni iznos tužiteljicu pripada i PDV od 25 %, ukupno 300 EUR, troškovi za vještačenje u iznosu od 400 EUR, kao i troškovi za pristojbu presude i pristojbe za podnesenu tužbu po 36,05 EUR, sveukupan iznos od 1.972,10 EUR.

28. Tužiteljici nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 9. siječnja 2026. godine kao niti troškovi za zastupanje na ročištu održanom 13. siječnja 2026. godine, od po 200,00 EUR za svaku radnju, uvećano za 25 % PDV-a, sveukupno 500 EUR. Naime, vidljivo je prije svega da je podneskom od 9. siječnja 2026. godine punomoćnica tužiteljice tražila od suda odgodu ročišta jer je nesposobna za rad uzrokovano jednim manjim zahvatom dok na ročište od 13. siječnja 2026. godine nije niti pristupila (sud je odgodio ročište), pa stoga istu i ne pripadaju parnični troškovi u tom dijelu jer to baš ničim i nije uvjetovano od strane tuženika niti je do odgode došlo zbog ponašanja samog tuženika. Osim toga, na ročištu od 13. siječnja 2026. godine, nisu se niti izvodili dokazi već se radilo o odgodi ročišta uvjetovanog baš zbog nepristupanja i zahtjeva tužiteljice čemu je udovoljeno. Niti jedna od ovih radnji na bilo koji način nije pridonijela za meritorno rješavanje ovog spora. Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u točki V. izreke presude.

U Makarskoj, 10. lipnja 2026.

S U D A C

Lari Glavaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi pozivom na poslovni broj predmeta, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a, o dostavi pismena (članak 335. ZPP- a).

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice,

2. tuženiku po punomoćniku,

3. u spis.