REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-2316/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja PA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (OIB: 02958272670), Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa službena osoba DA, radi upućivanja na liječenje u inozemstvo, 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-504-03/24-01/65, URBROJ: 338-01- 06-06-25-13 od 8. listopada 2025., radi naknade troškova ovog upravnog spora, te radi naknade štete.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/I-504-03/25-01/6283, URBROJ: 338-01-06-06-25-12 od 14. srpnja 2025., odbijen je zahtjev tužitelja, podnesen 9. lipnja 2025., za priznavanje prava na upućivanje na liječenje (pobliže opisano u izreci rješenja) u Švicarsku.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-504-03/24-01/65, URBROJ: 338-01-06- 06-25-13 od 8. listopada 2025., djelomično usvojio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Izreka drugostupanjskog rješenja glasi:

„I. Djelomično se usvaja se žalba osiguranika PA (rođ. **.**.1988.g.)

II. Djelomično se poništava se rješenje Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, KLASA: UP/l-504-03/25-01/6283, URBROJ: 338-01-06-06- 25-12 od 14. srpnja 2025. godine u dijelu koji se odnosi na pregled i dijagnostičku obradu.

III. PA se odobrava upućivanje na pregled i predloženu dodatnu dijagnostičku obradu - selektivna blokada pudendalnog živca u Possover International Medical Center u [adresa], Švicarska u trajanju od 2 (dva) dana.

IV. U svezi prava priznatog u točki III. izreke ovog rješenja PA se odobrava:

- prijevoz sredstvima javnog prijevoza od mjesta prebivališta do [adresa] i natrag;

- naknada troškova prijevoza od mjesta prebivališta do [adresa] i natrag po najnižoj cijeni i prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika.

V. Troškovi koji nastanu u svezi izvršenja točke III. izreke ovog rješenja terete sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja i bit će plaćeni u korist inozemne zdravstvene ustanove.

VI. PA je obvezan sudjelovati u pokriću dijela troškova zdravstvene zaštite, odnosno u iznosu od 20% pune cijene zdravstvene zaštite, a najviše 120,26% proračunske osnovice, sukladno odredbi članka 19. stavka 3. točke 5., članka 19. stavka 5. i članka 35. stavka 1. i 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a isti će teretiti sredstva Dopunskog zdravstvenog osiguranja temeljem police broj: [broj police], pod uvjetom da je ista aktivna na dan početka odobrene dijagnostičke pretrage.

VII. Troškovi prijevoza terete sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja.

VIII. Naknadu troškova prijevoza iz točke IV. izreke ovog rješenja izvršit će Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Područni ured Karlovac u korist PA sukladno odredbama članka 64. stavku 1., 2. i 3. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 49/14., 51/14., 11/15., 17/15., 123/16., 129/17., 9/21., 90/22, 147/22., 156/22, 73/23. i 76/23).

IX. PA obvezan je u roku 15 dana po povratku iz Possover International Medical Center u [adresa] dostaviti Direkciji Zavoda izvješće o liječenju (otpusno pismo u preslici s prijevodom na hrvatski jezik).

X. Ovo rješenje se mora izvršiti u roku 90 dana od dana primitka rješenja.

XI. Odbija se žalba PA u dijelu koji se odnosi na upućivanje na kiruršku dekompresiju pudendalnog živca u Bethanien Privatklinik Zürich, Švicarska, kao i u dijelu koji se odnosi na priznavanje prva na pratitelja i prijevoz zrakoplovom.“

3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke, detaljno opisuje historijat svojih zdravstvenih tegoba i njihova liječenja, kao i kontakata s tuženikovim tijelima, te tvrdi, u bitnome, sljedeće. S obzirom na to da je složenost zdravstvenog stanja tužitelja takva da se liječenje ne može obaviti u bolničkim ustanovama u Republici Hrvatskoj, tužitelj je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge. Malo je kliničara koji su posebno zainteresirani za pudendalnu neuralgiju, pa su incidencija i prevalencija nesigurne. Razlozi za pokretanje upravnog spora jesu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, vođenje postupka na nezakonit, neadekvatan i nepravilan način, dovođenje u zabludu telefonskim pozivima prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, nesuvislo mišljenje liječnika konzultanta dr. ŠA, nerazumijevanje i nepoznavanje predmetnog medicinskog područja od strane konzultanata tuženika i liječnika tuženikovih liječničkih povjerenstava, neinformiranje tužitelja o tome koje je dijagnostičke postupke uz pregled potrebno obaviti u inozemnoj ustanovi, neprecizno obrazloženje osporavanog rješenja, necjelovito prihvaćanje obavljenog objektivnog i subjektivnog kliničkog pregleda od strane urologa i drugih liječnika specijaliste, te odbijanje odobrenog liječenja. U porukama elektroničke pošte inozemne ustanove od 27. listopada 2025. i 28. listopada 2025. jasno je izneseno stajalište te klinike kako je potrebno odobriti puno pokriće dostavljenog predračuna u iznosu od1.800,00 švicarskih franaka, što uključuje cjelovit pregled kojim bi specijalist postavio točnu dijagnozu. Bile su iscrpljene sve mogućnosti konzervativnog liječenja u tuzemnim zdravstvenim ustanovama, koje liječenje nije dalo rezultata. Klinički status i dostupne pretrage idu u prilog zaključku da je sljedeći korak odgovarajući kirurški pristup koji se ne izvodi u Hrvatskoj, dok je spomenuta inozemna ustanova visoko specijalizirana za tu vrstu liječenja. Tužitelj ne vidi razloga da se ne odobri plaćanje dostavljenog predračuna u jednom odlasku, jer je sasvim razvidno i jasno da je to indicirano i medicinski opravdano prema odobrenom upućivanju u inozemnu ustanovu. Povezano s time, smatra da bi opravdano bilo odmah odobriti i kiruršku dekompresiju pudendalnog živca. Neopravdanom smatra i odluku tuženika vezanu uz naknadu troškova prijevoza, te opisuje s time povezane okolnosti. Predlaže sudu da nesporedno primjeni ustavne i konvencijske odredbe, kao i druge instrumente razvijene ustavnosudskom praksu poput načela dobrog upravljanja argumenta zdravog razuma, jednakosti u pravima, ravnotežom u postupku, osiguranja tzv. jednakosti oružja i protudiskriminacijske zaštite. Poziva se i na stvarnu ne provedivost odobrenog liječenja, nepostojanje odgovarajućeg liječenja u Republici Hrvatskoj, izostanak stvarne realizacije odobrenog prava, neosnovano prebacivanje odgovornosti, nezakonito uvođenje dodatnih formalnih uvjeta, povredu načela učinkovitosti prava, povredu postupka pribavljanja medicinske dokumentacije, medicinski opravdani rok i povredu prava Europske unije. Odobravanjem samo pregleda i blokade živca uz odbijanje potpune dijagnostičke obrade te potrebnog operativnog liječenja uz opravdanu indikaciju, predstavlja parcijalno i nefunkcionalno odobrenje koji je tužitelju ne omogućuje stvarni pristup liječenju. Ističe i potrebu cjelovitog liječenja umjesto fragmentiranja liječenja, manje formalističkog pristupa, te pogrešnu ocjenu stručnih mišljenja specijalista. Upire na povredu ustavnog prava na zdravstvenu zaštitu i primjenu načela socijalne pravde, te na povredu konvencijskih prava i načela razmjernosti, te obveze tumačenja u korist pacijenta. Prema očitovanju inozemne ustanove, predmetna obrada predstavlja integrirani dijagnostički proces, pri čemu nije moguće unaprijed određivati ili izdvajati pojedine dijagnostičke i terapijske postupke bez prethodne specijalizirane neuropelveološke procjene, parcijalno odobrenje izoliranog postupka ne omogućuje postavljanje pouzdane dijagnoze, te takav parcijalni pristup ne predstavlja medicinski smislen dijagnostički postupak. Tužitelj dostavlja i očitovanja hrvatski zdravstvenih ustanova iz kojih proizlazi da te ustanove ne provode tražene dijagnostičke i operativne postupke. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko rješenje tuženika, te da sam riješi stvar priznavanjem tužitelju prava na liječenje u inozemstvu na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, i to kompletne dijagnostičke obrade u specijaliziranoj ustanovi, daljnjeg liječenja prema nalazu ustanove, te eventualnog operativnog zahvata prema medicinskoj indikaciji. Traži i naknadu troškova spora te naknadu štete, oboje u nespecificiranom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da je tužitelju dana uputa da nakon obavljenog pregleda i obrade u inozemstvu, ako to bude indicirano, može podnijeti novi zahtjev i prijedlog za upućivanje u inozemstvo na daljnje kirurško liječenje, što tužitelj nije učinio. Na raspravi tuženik dodaje da je u upravnome sporu teret dokazivanja na tužitelju. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Sud je na raspravi omogućio tužitelju izjašnjenje predlaže li izvođenje sudsko-medicinskog vještačenja u ovome sporu (str. 319-320 spisa spora). Tužitelj se izjasnio da ustraje pri stajalištu da postojeće stanje spisa spora ide u prilog njegovoj argumentaciji, pri čemu naročito ukazuje na prvotni nalaz neurokirurga priložen zahtjevu za liječenje u inozemstvu u kojem je navedeno da za predmetno stanje ne postoji referentni centar u Republici Hrvatskoj, uz jasno indiciranje daljnjeg liječenja. Dodaje da tuženik ni u upravnom postupku ni u upravnome sporu nije izveo dokaze da je predmetno liječenje moguće i u Hrvatskoj. Ujedno smatra da u Hrvatskoj ne postoji vještak odgovarajuće subspecijalizacije.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 13. svibnja 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U osporavanim rješenjima citirane su mjerodavne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23), te Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite („Narodne novine“, broj 160/13, 11/15, 16/15, 113/16 i 34/18). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

8. Među strankama je sporna zakonitost negativnog dijela drugostupanjskog rješenja, kojim rješenjem je tuženik sam riješio stvar. Osporavana odluka tuženika bazira se, u bitnome, na nalazu, mišljenju i ocjeni Višeg liječničkog povjerenstva Direkcije tuženika od 17. rujna 2025. godine.

9. Negativni dio tuženikove odluke temelji se na:

9.1. Ocjeni Višeg liječničkog povjerenstva da prijevoz tužitelja u inozemnu ustanovu može biti obavljen sredstvima javnog prijevoza, bez pratnje, budući da je u medicinskoj dokumentaciji opisan kompenzirani status lokomotornog sustava, te se ne nalazi ni jedan medicinski opravdan razlog za potrebu prijevoza tužitelja zrakoplovom uz pratnju, što nije obrazložio ni tužitelj;

9.2. Napomeni Višeg liječničkog povjerenstva koja glasi:

„Po obavljenom pregledu i dijagnostičkoj obradi (selektivna blokada pudendalnog živca), osiguranik može podnijeti novi zahtjev za upućivanje na daljnje liječenje u inozemstvo, ukoliko isto bude indicirano nakon analize rezultata dijagnostičke obrade.“

10. U pogledu navedenog u točki 9.1. ovog obrazloženja, Sud naglašava da je tužitelj propustio mogućnost predložiti u ovome sporu da činjenica potrebe prijevoza zrakoplovom uz pratnju bude utvrđena neovisnim sudsko-medicinskim vještačenjem. Pritom nije riječ o izrazito kompleksnoj stručno-medicinskoj činjenici. Za njezino utvrđivanje nisu nužna sva ona stručna znanja koja su potrebna za liječenje tužiteljevih zdravstvenih tegoba, već je dovoljno stručno znanje potrebno za utvrđivanje činjenice je li za odlazak u inozemnu ustanovu bio nužan način prijevoza koji je zatražio tužitelj. Sud ne nalazi da je taj dio ocjene drugostupanjskog vještačenja nedovoljno obrazložen, niti da je prima facie neosnovan.

11. Što se tiče navedenog u točki 9.2. ovog obrazloženja, iz citirane napomene Višeg liječničkog povjerenstva ne proizlazi stajalište Povjerenstva da je odgovarajuće subspecijalističko liječenje tužitelja moguće provesti u hrvatskim zdravstvenim ustanovama, već da je najprije u inozemnoj ustanovi potrebno obaviti adekvatnu dijagnostičku obradu, čiji rezultati mogu činiti osnovu za priznavanje prava na daljnje liječenje tužitelja u inozemnoj ustanovi na teret hrvatskog nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja. Sud ne nalazi da je takvo stupnjevito (višefazno) odlučivanje nerazumno, proizvoljno, arbitrarno, ni nerazmjerno. U tom pogledu Sud ne nalazi povredu zakona, niti povredu ustavnih odnosno konvencijskih odredaba na štetu tužitelja. Usto, unaprijed odobriti pravo na daljnje liječenje u inozemstvu bez odgovarajuće dodatne medicinske dokumentacije koja opisuje vrstu i opseg dalje potrebnog liječenja, ne bi bilo sukladno ustaljenoj upravnoj praksi, niti bi upućivalo na racionalno upravljanje javnim sredstvima tuženika.

12. Sud razumije da tužitelj boluje od vrlo rijetkih i ozbiljnih zdravstvenih tegoba, što rezultira i kompliciranijim liječenjem te dugotrajnijim procedurama odlučivanja o s time povezanim pravima. Sud razumije i da tužitelj svoj zdravstveni i pravni položaj sagledava u cjelini. Međutim, tužitelj u ovome sporu nije osnovano osporio odluke tuženika koje se tiču vrste i opsega odobrenih troškova prijevoza, te preuranjenosti odlučivanja o daljnjem inozemnom liječenu tužitelja u okviru njegova zahtjeva od 9. lipnja 2025. godine.

13. Sud je, nakon zaključenja rasprave, 8. lipnja 2026. zaprimio dodatni podnesak tužitelja s prilozima. Da bi sadržaj tog podneska mogao biti razmatran, bilo bi potrebno ponovno otvoriti raspravu i zakazati iduće ročište za raspravu. Međutim, sadržaj tog podneska ne može utjecati na zaključke Suda iznesene u točkama 10., 11. i 12. ovog obrazloženja. Stoga, u svjetlu članka 96. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS), navedeno ne čini valjanu osnovu za ponovno otvaranje rasprave.

14. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 118. stavak 1., te uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

15. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 10. lipnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- PA, [adresa]

- Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska