REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5170/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković u Zagrebu, Maksimirska cesta 103, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 066- 153/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, solemniziranog 11. lipnja 2007. po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-12061/2007, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:

„Članak 2.

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 263.400,00 CHF (dvjestošestdesettritisućečetiristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima.

Članak 4.

Kredit se otplaćuje u 360 (tristošestdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.334,61 CHF (tisućutristotridesetčetiri švicarskih franaka i 61/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ČG, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 82.765,71 eur te zakonske zatezne kamate na iznos od

3,01 eur od 01.08.2007. do isplate,

4,96 eur od 01.09.2007. do isplate,

1,85 eur od 01.12.2007. do isplate,

4,88 eur od 01.01.2008. do isplate,

20,40 eur od 01.02.2008. do isplate,

26,27 eur od 01.03.2008. do isplate,

43,55 eur od 01.04.2008. do isplate,

20,73 eur od 01.05.2008. do isplate,

11,72 eur od 01.06.2008. do isplate,

22,83 eur od 01.07.2008. do isplate,

6,53 eur od 01.08.2008. do isplate,

7,32 eur od 01.09.2008. do isplate,

19,54 eur od 01.10.2008. do isplate,

90,23 eur od 01.11.2008. do isplate,

53,31 eur od 01.12.2008. do isplate,

107,96 eur od 01.01.2009. do isplate

117,95 eur od 01.02.2009. do isplate,

122,47 eur od 01.03.2009. do isplate,

110,02 eur od 01.04.2009. do isplate,

112,40 eur od 01.05.2009. do isplate,

93,37 eur od 01.06.2009. do isplate,

79,36 eur od 01.07.2009. do isplate,

83,08 eur od 01.08.2009. do isplate,

90,47 eur od 01.09.2009. do isplate,

89,83 eur od 01.10.2009. do isplate,

82,35 eur od 01.11.2009. do isplate,

96,38 eur od 01.12.2009. do isplate,

107,61 eur od 01.01.2010. do isplate,

123,59 eur od 01.02.2010. do isplate,

119,92 eur od 01.03.2010. do isplate,

141,62 eur od 01.04.2010. do isplate,

137,76 eur od 01.05.2010. do isplate,

195,64 eur od 01.06.2010. do isplate,

282,77 eur od 01.01.2011. do isplate,

282,77 eur od 01.02.2011. do isplate,

293,27 eur od 01.03.2011. do isplate,

273,50 eur od 01.04.2011. do isplate,

277,28 eur od 01.05.2011. do isplate,

353,33 eur od 01.06.2011. do isplate,

373,33 eur od 01.07.2011. do isplate,

446,47 eur od 01.08.2011. do isplate,

408,90 eur od 01.09.2011. do isplate,

349,68 eur od 01.10.2011. do isplate,

345,52 eur od 01.11.2011. do isplate,

358,15 eur od 01.12.2011. do isplate,

358,15 eur od 01.01.2012. do isplate,

365,87 eur od 01.08.2012. do isplate,

404,02 eur od 01.09.2012. do isplate,

404,02 eur od 01.10.2012. do isplate,

404,02 eur od 01.11.2012. do isplate,

404,02 eur od 01.12.2012. do isplate,

404,02 eur od 01.01.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.02.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.03.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.04.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.05.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.06.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.07.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.08.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.09.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.10.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.11.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.12.2013. do isplate,

404,02 eur od 01.01.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.02.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.03.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.04.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.05.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.06.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.07.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.08.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.09.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.10.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.11.2014. do isplate,

328,94 eur od 01.12.2014. do isplate,

65.166,07 eur od 13.12.2014. do isplate,

po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.5 st. 2. Ugovora o kreditu broj 066- 153/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika koji je 11. lipnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-12061/2007 u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85 % (nulacijelihosamdesetpet posto) iznosa kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ČG, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.308,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 20. lipnja 2017. pa do isplate po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ČG, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 9.707,95 eur sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 8. lipnja 2007. sa prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 066-153/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 263.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju švicarskog franka kreditora važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje. Dana 24. lipnja 2010. sklopili su i Aneks kojim mu je odobren moratorij na otplatu glavnice, a Aneksom od 24. siječnja 2012. izmijenili su odredbe ugovora o visini kamatne stope i roka vraćanja kredita. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita te koji sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora tj. tuženika, a iste predstavljaju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Slijedom navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 28. kolovoza 2024.), traži da sud utvrdi ništetnost ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 82.765,71 eur, sve sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate. Nadalje navodi da je čl. 5.2. ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% od iznosa kredita. Smatra da je navedne odredba ništetna jer mu prednik tuženika nikada nije prezentirao koje je troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnioi strukturu tih troškova. Također se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine te naknade. Stoga traži da sud utvrdi i ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.308,37 eur sa zateznim kamatama od 20. lipnja 2017. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu, Aneks broj 2 uz Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled prometa i specifikaciju isplate kredita. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika u dijelu kojim su ugovorene valutna klauzula i plaćanje troškova obrade kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

5.1. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnoj preinaci tužbe povišenjem zahtjeva za isplatu ističe se kako tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen pa se svakako radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP i stoga je dopuštena preinaka jer sud nalazi da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 8. lipnja 2007. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kunskoj protuvrijednosti 263.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan korištenja kredita (čl. 2.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50% (čl. 3.), uz rok otplate kredita 30 godina (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja (čl. 4.).

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Tužitelj je u iskazu, kojeg sud kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, u bitnom naveo da kako nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o sadržaju ugovora već ga je dočekao gotov tekst ugovora koji je trebalo potpisati. Nije bio upozoren da bi rate mogle toliko rasti.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio (prijedlog je tijekom postupka povučen) saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba.

8.2. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javi bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

9. Nadalje valja reći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18/18).

9.1. Uz to je iz Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 2. Ugovora, a to je kupovina kuće dok je tužitelj u iskazu naveo da je sredstvima iz kredita kupio obiteljsku kuću koja je korištena isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji.

9.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja pa stoga iz navedenog proizlazi njegovo svojstvo potrošača.

10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF a provedenim dokazima, kao što je već rečeno, tuženik nije uspio dokazati da je konkretno postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) te čl. 502. a i c ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

11. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018.

11.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023. to se u rečenom smislu prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO.

12. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda.

12.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz promjenjivu kamatnu stopu i rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

12.2. Međutim, neovisno o navedenom, tužitelj je zahtjev postavio na način da traži isplatu iznosa koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do dana konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na niže i na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

12.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi pa se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12.4. Tako je utvrđeno da sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do dana konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na niže i na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 82.765,71 eur.

13. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 82.765,71 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u Tabelama to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

14. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana dospijeća više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od tog trenutka u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da muj taj više plaćeni iznos ne pripada.

15. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja ponoviti kako je u postupku utvrđeno

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP,

- da se tužitelj obvezao platiti troškove obrade kredita koji se kao jednokratni troškovi odbijaju od iznosa kredita u iznosu od 0,85% iznosa kredita.

16. Temeljem uvida u specifikaciju isplate kredita (list 37 spisa) utvrđeno je da je tužitelju takva naknada u iznosu od 1.308,37 eur i naplaćena.

17. Polazeći od rečenog iskaza tužitelja proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 5. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

17.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 5. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

20. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,85% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

21.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

21.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

21.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

21.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

21.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21.8. Imajući na umu navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

22. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,85%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,85% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

23. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 5. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 1.308,37 eur.

24. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

25. Prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ulazne naknade nije osnovan.

25.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je u ovom postupku kao prethodno pitanje, sukladno odredbi čl. 12. ZPP, utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćenje naknade za prijevremenu otplatu kredita neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario, a to jer odluka još niti nije pravomoćna pa zastarni rok niti nije počeo teći.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 1.248,00 eur, za sastav podneska od 14. prosinca 2023. Prema Tbr. 8. Toč. 1. – 1.248,00 eur, za zastupanje na ročištu 22. svibnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 1.248,00 eur, za sastav podneska od 29. svibnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 28. kolovoza 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 1.248,00 eur, za sastav podneska od 11. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 1.248,00 eur te za zastupanje na ročištu 21. svibnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 1.248,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 1.884,50 eur a što ukupno iznosi 9.442,50 eur. Priznat mu je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 9.707,95 eur.

27. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 10. lipnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika