REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-3935/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Bray Controls Iberica SL. Madrid, Calle Dotor Esquerdo 217 (Španjolska), OIB: 88662866937, zastupan po opunomoćeniku Krešimiru Lipovšćaku, odvjetniku iz Zagreba, Ulica Petra Hektorovića 2, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487 , radi poništavanja rješenja, 10. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/22- 01/24, URBROJ: 513-04-23-2 od 13. lipnja 2023. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-410-19/2022-002/000031, URBROJ: 513-07- 01-12-2022-0002 od 18. ožujka 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, kojima mu je odbijen zahtjev za povrat PDV-a za studeni 2021. godine i naloženo knjiženje u poslovnim knjigama.

Tužitelj u tužbi iznosi niz prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj (trgovačko društvo sa sjedištem u [adresa]) je 13. prosinca 2021. godine podnio zahtjev za povrat PDV-a za studeni 2021. godine.

Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 18. ožujka 2022. godine (u odnosu na koje je tužiteljeva žalba odbijena osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 13. lipnja 2023. godine) je tužiteljev zahtjev odbijen i tužitelju naloženo knjiženje u poslovnim knjigama.

U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je tužitelj tek od 17. studenog 2021. godine upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj (RH), iako je još od 09. lipnja 2020. godine u RH kupovao robu od domaćeg društva Energosistem d.o.o. i do 14. prosinca 2020. godine je preprodavao drugom španjolskom društvu (Acciona Agua S.A.U.), koje također nije bilo registrirano u domaćem sustavu PDV-a i koje je - kao i prethodno tužitelj - robu preuzimalo po paritetu tvornice u Varaždinu, što znači da se mjestom obje isporuke smatra RH. Društvo Acciona Agua S.A.U. je potom kao izvoznik robu po špediteru otpremalo na izvozno carinjenje radi daljnje prodaje svom kupcu u Egipat.

Nadalje je utvrđeno da je tužitelj u prijavi PDV-a za studeni 2021. godine (dakle, u prvoj prijavi po upisu u registar obveznika PDV-a) iskazao pretporez za primljene isporuke u tuzemstvu od domaćeg društva Energosistem d.o.o. u razdoblju od 09. lipnja 2020. godine do 09. rujna 2020. godine. U vezi toga je iskazao pretporez, a istovremeno nije u toj prijavi PDV-a iskazao isporuke i PDV na te isporuke, dok izvozne isporuke nije mogao iskazati jer nije bio izvoznik robe.

Tužitelj u tužbi i dalje u toku ovog upravnog spora navodi da isporuka između njega i drugog španjolskog društva predstavlja izvoznu isporuku jer se radilo o izvoznoj isporuci u nizu.

Tužitelj ovdje očito misli na odredbu čl. 108. st. 9. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19, 1/20, 1/21 i 73/21 - Pravilnik), na temelju koje porezni obveznici mogu primijeniti oslobođenje za izvozne isporuke dobara za poslove u nizu u okviru izvoznih transakcija, u slučaju kada porezni obveznik isporučuje već izvozno ocarinjena dobra drugom poreznom obvezniku, a ta će se dobra izravno otpremiti kupcu izvan Europske unije (EU).

Međutim, u ovom slučaju tužitelj robu nije isporučio svom španjolskom kupcu već izvozno ocarinjenu, nego je to učinio baš taj kupac (Acciona Agua S.A.U.). Stoga se ovdje u odnosu na tužitelja ne može primijeniti spomenuto porezno oslobođenje za poslove u nizu u okviru izvoznih transakcija. U konkretnom slučaju se stoga radi o potpuno zasebnim transakcijama (između domaćeg društva Energosistem d.o.o. i tužitelja, odnosno između tužitelja i drugog španjolskog društva Acciona Agua S.A.U.), pri čemu su obje transakcije tuzemne, a ne izvozne.

Stoga se neosnovano tužitelj poziva na dostavljeno mišljenje poreznog tijela od 27. veljače 2019. godine, jer je za razliku od slučaja opisanog u tom mišljenju ovdje tužitelj svoje transakcije (i kupnju i prodaju) obavio u RH, a izvoz robe je dalje obavljao tek njegov kupac.

Tužitelj ističe da se formalno propustio registrirati u sustavu PDV-a, a zahtjev za povrat je najprije bio uputio španjolskoj poreznoj upravi. Stoga smatra da se zbog formalnog propusta isporuke ne smiju tretirati kao tuzemne.

Sud napominje da u ovom slučaju nije relevantan formalni propust tužitelja, već činjenica da je on robu prodao kupcu s mjestom isporuke u RH, a PDV na tu transakciju nije iskazao. Ovdje nije ključna tužiteljeva nepravovremena prijava u sustav PDV-a, već činjenica da on zapravo uopće nije imao izvoznu isporuku, jer je izvoznik iz RH bio tek tužiteljev drugi španjolski kupac (Acciona Agua S.A.U.), što potvrđuje i sâm tužitelj i što proizlazi i iz dostupnih izvoznih carinskih deklaracija. Prema tome, tužiteljeva isporuka je bila tuzemna, a nije sadržavala iskazan PDV.

Stoga se ujedno tužitelj neosnovano poziva na pojedine presude Suda EU, jer s obzirom na to da se ovdje uopće ne radi o tužiteljevoj izvoznoj transakciji, u tim presudama nema ništa relevantno za ovaj konkretni slučaj.

Tužitelj navodi da mu se ne može utvrđivati obveza PDV-a za razdoblje u kojem nije bio registriran u sustavu PDV-a.

Međutim, tužitelju se osporavanim rješenjima ne utvrđuju nikakve nove obveze, već mu se samo nalaže odgovarajuće knjiženje PDV-a koji mu je bio iskazan na ulaznim (plaćenim) računima.

Dakle, tužitelj je u vrijeme dok još nije bio registriran u sustavu PDV-a od domaćeg društva u RH kupovao robu uz iskazani PDV, nakon čega je taj (plaćeni) PDV nakon registracije iskazao kao pretporez, pri čemu je tu istu robu također u RH preprodavao drugom španjolskom društvu po računima bez iskazanog (i naplaćenog) PDV-a.

Sud je odbio tužiteljev zahtjev za prethodnu odluku Suda EU, jer ovdje nije sporno da formalni propusti tužitelja sâmi po sebi njemu ne onemogućavaju pravo na povrat PDV-a. Tužitelj se neosnovano poziva na čl. 171. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. godine, jer ta odredba samo načelno uređuje jednako pravo na povrat PDV-a i poreznim obveznicima iz drugih država članica; u ovom pak slučaju tužitelju pravo na povrat PDV-a nije odbijeno ni zbog formalnih propusta ni zbog činjenice da je iz Španjolske, već zato što izvozna transakcija nije bila njegova, dok njegova tuzemna transakcija prema drugom španjolskom društvu nije sadržavala iskazan PDV.

Upravna tijela su dakle pravilno i zakonito utvrdila da tužitelj ne ispunjava uvjete za oslobođenje od PDV-a za izvozne transakcije po čl. 45. st. 1. t. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20 - ZPDV).

Na temelju čl. 9. st. 1. Pravilnika isporukom dobara omogućuje se prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom osobi koja tim dobrima može raspolagati kao vlasnik; to omogućavanje raspolaganja dobrima je pretežito činjenične naravi, pri čemu je mjerodavno postojanje gospodarskog vlasništva, a ne posjeda kao stvarnog vlasništva nad dobrom i to nije nužno povezano s prijenosom vlasničkih prava u imovinskopravnom smislu. Nadalje, na temelju čl. 12. ZPDV-a se mjestom isporuke dobara koja se ne otpremaju niti prevoze smatra mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke.

Tužitelj je ugovorio prijenos prava raspolaganja na prodanim dobrima u korist svog španjolskog kupca (Acciona Agua S.A.U.) u RH (paritet tvornice u Varaždinu), što znači da je taj španjolski kupac od tužitelja preuzeo robu, odgovornost za nju i pravo raspolaganja nad njom još u RH. Nadalje, tek je taj tužiteljev kupac (Acciona Agua S.A.U.) kupljenu robu po špediteru otpremio na izvozno carinjenje, radi daljnje prodaje robe u Egipat.

To znači da je tužitelj isporuku dobara u smislu prijenosa prava raspolaganja izvršio u RH, čime je njegova transakcija materijalnim dobrima prema njegovom kupcu i pravno i fizički okončana u RH, a time je i nastao oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a u smislu čl. 30. st. 1. ZPDV-a, koji propisuje da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena.

Pritom tužitelj nije mogao primijeniti niti oslobođenje od obračuna i plaćanja PDV-a navedeno u čl. 45. st. 1. t. 2. ZPDV-a, jer se navedeno oslobođenje odnosi na isporuke dobara koja iz RH otpremi ili preveze izvan EU sâm kupac koji nema sjedište u [adresa] ili neka druga osoba za njegov račun.

To znači da bi se u konkretnom slučaju navedeno porezno oslobođenje moglo eventualno odnositi samo na tužiteljevog španjolskog kupca (Acciona Agua S.A.U.), koji je kupljenu robu putem svog špeditera izvozno ocarinio i otpremio izvan EU. Prema tome, oslobođenje od plaćanja PDV-a iz čl. 45. st. 1. t. 2. ZPDV-a se može eventualno odnositi samo na transakciju tužiteljevog kupca, koji je kao španjolsko društvo robu stečenu u RH otpremio izvan EU, a ne i na samog tužitelja, čija je transakcija spornom robom završena isporukom te robe njegovom španjolskom kupcu po paritetu tvornice u RH.

Zbog svega navedenog sud smatra da su upravna tijela pravilno i zakonito tužitelju odbila izvršiti povrat plaćenog PDV-a (pretporeza po ulaznim računima), jer istovremeno tužitelj nije iskazao ni uplatio PDV za svoje tuzemne isporuke. Na temelju čl. 68. st. 1. ZPDV-a porezni obveznik koji nema sjedište u [adresa], već u drugoj državi članici, ima pravo na povrat zaračunatog PDV-a za dobra i usluge koja su mu isporučili ili obavili drugi porezni obveznici u tuzemstvu, ali pod uvjetima iz st. 3. tog članka, a na temelju čl. 68. st. 3. t. 2. ZPDV-a taj se postupak povrata PDV-a primjenjuje na poreznog obveznika koji nema sjedište u tuzemstvu i ispunjava uvjet da tokom razdoblja povrata nije isporučio dobra ili obavljao usluge koje se smatraju isporučenima ili obavljenima u tuzemstvu (osim nekoliko izuzetaka, koji ovdje nisu primjenjivi). Međutim - kao što je već detaljno objašnjeno - tužiteljeva isporuka je bila tuzemna, što znači da on u ovom slučaju ne ostvaruje pravo na povrat PDV-a. Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 10. lipnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Krešimir Lipovšćak

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak