REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-191/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 3.572,72 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tuženika CH, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredba glave 1. i 7. Ugovora o kreditu, koji je tužiteljica, ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, pod brojem 444/2006, dana 12. srpnja 2006., koje glase: „Članak 1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.593,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovom Ugovorom.

Članak 7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 278,26 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja."

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, da tužiteljici, ZH, [adresa], isplati iznos od 3.572,72 EUR (tritisućepetstosedamdesetdvaeurasedamdesetdvacenta) na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća do 31. prosinca 2007., po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri % poena, od 1. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., po stopi koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), na iznose kako slijedi:

- za iznos od 1,51 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. rujna 2006. do isplate;

- za iznos 1,51 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. listopada 2006. do isplate;

- za iznos 0,30 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. ožujka 2008. do isplate;

- za iznos 3,94 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. studenog 2008. do isplate;

- za iznos 3,42 EUR sa z.z. kamatom počevši od 19. prosinca 2008. do isplate;

- za iznos 3,42 EUR sa z.z. kamatom počevši od 19. prosinca 2008. do isplate;

- za iznos 13,18 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. siječnja 2009. do isplate;

- za iznos 13,33 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. veljače 2009. do isplate;

- za iznos 8,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. ožujka 2009. do isplate;

- za iznos 9,53 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. travnja 2009. do isplate;

- za iznos od 9,76 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. svibnja 2009. do isplate;

- za iznos od 7,81 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. lipnja 2009. do isplate;

- za iznos od 8,15 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. srpnja 2009. do isplate;

- za iznos od 7,19 EUR sa z.z. kamatom počevši od 20. kolovoza 2009. do isplate;

- za iznos od 7,34 EUR sa z.z. kamatom počevši od 21. rujna 2009. do isplate;

- za iznos od 6,13,EUR sa z.z. kamatom počevši od 26. listopada 2009. do isplate;

- za iznos od 8,19 EUR sa z.z. kamatom počevši od 17. studenog 2009. do isplate;

- za iznos od 7,20 EUR sa z.z. kamatom počevši od 11. prosinca 2009. do isplate;

- za iznos 11,72 EUR sa z.z. kamatom počevši od 12. siječnja 2010. do isplate;

- za iznos 13,92 EUR sa z.z. kamatom počevši od 10. veljače 2010. do isplate;

- za iznos 13,56 EUR sa z.z. kamatom počevši od 13. ožujka 2010. do isplate;

- za iznos od 17,05 EUR sa z.z kamatom počevši od 9. travnja 2010. do isplate;

- za iznos od 18,61 EUR sa z.z. kamatom počevši od 10. svibnja 2010. do isplate;

- za iznos od 21,80 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. lipnja 2010. do isplate;

- za iznos od 27,29 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. srpnja 2010. do isplate;

- za iznos od 27,11 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. kolovoza 2010. do isplate;

- za iznos od 38,51 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. rujna 2010. do isplate;

- za iznos 30,85 EUR sa z.z. kamatom počevši od 18. listopada 2010. do isplate;

- za iznos 33,42 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. studenog 2010. do isplate;

- za iznos od 40,61 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. prosinca 2010. do isplate;

- za iznos od 38,74 EUR sa z.z. kamatom počevši od 24. siječnja 2011. do isplate;

- za iznos od 38,69 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. veljače 2011. do isplate;

- za iznos od 40,25 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. ožujka 2011. do isplate;

- za iznos od 40,33 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. travnja 2011. do isplate;

- za iznos 45,07 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. svibnja 2011. do isplate;

- za iznos od 55,14 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. lipnja 2011. do isplate;

- za iznos od 66,60 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. srpnja 2011. do isplate;

- za iznos od 79,11 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. kolovoza 2011. do isplate;

- za iznos od 59,36 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. rujna 2011. do isplate;

- za iznos od 52,71 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. listopada 2011. do isplate;

- za iznos od 53,16 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. studenog 2011. do isplate;

- za iznos od 54,07 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. prosinca 2011. do isplate;

- za iznos od 59,81 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. siječnja 2012. do isplate;

- za iznos od 61,53 EUR sa z.z. kamatom počevši od 15. veljače 2012. do isplate;

- za iznos od 60,29 EUR sa z.z. kamatom počevši od 26. ožujka 2012. do isplate;

- za iznos od 125,03 EUR sa z.z. kamatom počevši od 8. lipnja 2012. do isplate;

- za iznos od 62,52 EUR sa z.z. kamatom počevši od 8. lipnja 2012. do isplate;

- za iznos od 121,70 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. kolovoza 2012. do isplate;

- za iznos od 179,26 EUR sa z.z. kamatom počevši od 6. studenog 2012. do isplate;

- za iznos od 60,89 EUR sa z.z. kamatom počevši od 3. prosinca 2012. do isplate;

- za iznos od 60,49 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. siječnja 2013. do isplate;

- za iznos 56,42 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. veljače 2013. do isplate;

- za iznos 59,24 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. ožujka 2013. do isplate;

- za iznos od 59,88 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. travnja 2013. do isplate;

- za iznos od 58,62 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. svibnja 2013. do isplate;

- za iznos od 54,86 EUR sa z.z. kamatom počevši od 3. lipnja 2013. do isplate;

- za iznos od 52,53 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. srpnja 2013. do isplate;

- za iznos od 54,60 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. kolovoza 2013. do isplate;

- za iznos od 56,02 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. rujna 2013. do isplate;

- za iznos od 59,66 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. listopada 2013. do isplate;

- za iznos od 57,65 EUR sa z.z. kamatom počevši od 4. studenog 2013. do isplate;

- za iznos od 58,55 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. prosinca 2013. do isplate;

- za iznos od 59,28 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. siječnja 2014. do isplate;

- za iznos od 60,68 EUR sa z.z. kamatom počevši od 3. veljače 2014. do isplate;

- za iznos od 62,14 EUR sa z.z. kamatom počevši od 3. ožujka 2014. do isplate;

- za iznos od 61,39 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. travnja 2014. do isplate;

- za iznos od 59,93 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. svibnja 2014. do isplate;

- za iznos od 59,27 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. lipnja 2014. do isplate;

- za iznos od 59,56 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. srpnja 2014. do isplate;

- za iznos od 61,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. kolovoza 2014. do isplate;

- za iznos od 63,28 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. rujna 2014. do isplate;

- za iznos od 63,11 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. listopada 2014. do isplate;

- za iznos od 64,06 EUR sa z.z. kamatom počevši od 3. studenog 2014. do isplate;

- za iznos od 65,41 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. prosinca 2014. do isplate;

- za iznos od 64,86 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. siječnja 2015. do isplate;

- za iznos od 65,63 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. veljače 2015. do isplate;

- za iznos od 65,63 EUR sa z.z. kamatom počevši od 2. ožujka 2015. do isplate;

- za iznos od 65,63 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. travnja 2015. do isplate;

- za iznos od 65,63 EUR sa z.z. kamatom počevši od 4. svibnja 2015. do isplate;

- za iznos od 48,29 EUR sa z.z. kamatom počevši od 1. lipnja 2015. do isplate, a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,17 EUR

(tisućusedamstosedamdesettrieurasedamnaestcenti) sa zateznom kamatom počev od 10. lipnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (u vrijeme sklapanja Ugovora na adresi [adresa]) u tužbi koju je podnijela 27. svibnja 2023., istakla je kako je sa tuženikom Zagrebačka banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik), dana 12. srpnja 2006., zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 444/2006 te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem OU 465/06.

Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 54.593,00 CHF, u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate kredita od 29 godina. Tužiteljica je sa tuženikom sačinila konverziju kredit iz CHF u EUR.

„Članak 1. Korisnik odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku Kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.593,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke. Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Članak 7 Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 278,26 CHF, obračunao po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem da dan plaćanja. Također su stranke, sačinile i dodatak ugovoru o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dana 8. veljače 2016., gdje su u članku 5. ugovorile Članak 5. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući od dana 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja više uplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. i iznosi 1.614,03 HRK.

Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

Naime, u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za nekretnine, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. Konverzija je je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270. st. 1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324. st. 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

Tužiteljica ne spori, da mu je tuženik utvrdio gore navedenu preplatu u konverziji, međutim ista je učinjena protivno zakonu, ali kako tužitelj nije mogao dobiti prikaz, sa izračunom te pretplate, stoga je tužiteljica prisiljena podignuti ovu tužbu. Osim toga, iz konverzije nije jasno, što se odnosi na utvrđenu pretplatu, da li promjenjiva kamata ili pak valutna klauzula. Upravo iz toga proizlazi, da je tuženik samovoljno odredio preplatu, bez bilo kakvog pregovaranja sa korisnikom kredita.

2. Tužiteljica je podnoseći stupnjevitu tužbu specificirala tužbeni zahtjev tako da je zahtijevala da sud utvrdi da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu koji je ona zaključila kao korisnik kredita s kreditorom Zagrebačkom bankom d.d. i to odredbe članka 1. u kojem se utvrđuje da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.593,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB, da se ona kao korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama i da je ništava odredba članka 7. koja utvrđuje da će ona kao korisnik kredita isti otplaćivati u kunskoj protuvrijednosti 278,26 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

2.1. Tužiteljica je zahtijevala tužbenim zahtjevom da sud utvrdi da je ništetna odredba članka 5. Dodatka Ugovora o kreditu koji je s tuženikom kao kreditorom zaključila 8. veljače 2016., a koji članak utvrđuje da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s Otplatnim planom za kredit u EUR, računajući od dana 30. rujna 2015. i da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja više uplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. i da je taj iznos 1.614,03 HRK.

2.2. Tužiteljica je predložila sudu da prihvati tužbeni zahtjev na isplatu novčanih sredstava, a koji iznos novčanih sredstava će se utvrditi nakon što tuženik dostavi izračun preplate u konverziji na dan 8. veljače 2016. ( po mjesecima) te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a koji iznos će zahtijevati sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos temeljem odredbe članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05). Tužiteljica je zahtijevala od tuženika trošak parničnog postupka.

2.3. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je ništetna odredba članka 5. Dodatka Ugovora o kreditu, tužiteljica je povukla u podnesku od 5. veljače 2025.

3. Tužiteljica je isticala da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog njoj nejasnih tržišnih prilika, a koje joj nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze s njene strane prema tuženiku kao kreditoru u pravcu otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu joj objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je ona kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzulu vezane uz CHF.

4. Nadalje, tužiteljica je istakla da je uredno ispunjavala obveze otplate kredita i unatoč promjenama kamatnih stopa i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanje ukupne novčane obveze. Međutim, uslijed zakonskih promjena, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) prihvatila je na tuženikovu ponudu konverzije kredita te je dana 8. veljače 2016. s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu radi promjene valute kredita na način da je kredit denominiran u EUR i dodatkom osnovnom ugovoru je ugovorena i nova kamatna stopa na preostalu konvertiranu glavnicu koja je iznosila 4,50 % i da je promjenjiva te su u članku 8. Dodatka definirani parametri promjenjivosti kamatne stope za ubuduće tako da visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. iznosi 5,84 % godišnje.

5. Tužiteljica je istakla kako sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru ona nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom tj. konverzijom Ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Iz Dodatka ne proizlazi da se ona sklapanjem istog odriče svog potraživanja te se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a to znači da je tuženik postupao protivno po pozitivnim propisima i onda ona – tužiteljica ima pravo na pretplatu i po osnovi tečajne razlike upravo ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja se odnosi na svaki kredit koji je sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

6. Kako je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a uz koju je vezana glavnica CHF kao ugovorenu valutu koristio u razdoblju od 15. rujna 2006. pa do 1. rujna 2015. i nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime anuiteta iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 444/2006 od 12. srpnja 2006., tada tužiteljica ocjenjuje da je mjesečni anuitet za navedeno razdoblje trebao biti jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a kako to nije bio slučaj te je i zbog porasta tečaja CHF naspram HRK ona tuženiku uplaćivala veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i prema početnom tečaju, ocjenjujući da je pretplatila svoju kreditnu obvezu, a priznajući da je tuženik priznao pretplatu po konverziji u iznosu od 1.614,03 HRK, tužiteljica od tuženika potražuje po osnovi stjecaja bez pravne osnove, zbog tečajnih razlika iznos koji će biti utvrđen u postupku financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a nakon čega će ona urediti tužbeni zahtjev.

7. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Tuženik je obrazložio da su tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj 444/2006 od 12. srpnja 2006. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 54.593,00. Tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli te odredbi Dodatka Ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. u dijelu o izračunu konverzije te s tih osnova postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a

Naime, ističe tuženik, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

7.1. O neodređenom tužbenom zahtjevu i neosnovanom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice, prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. Predmetnom tužbom tužiteljica zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužiteljica nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužiteljici dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužiteljicu da jasno naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a.

Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

7.2. O statusu tužiteljice kao potrošača, tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

7.3. Istakao je i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27. svibnja 2023. , to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 27. svibnja 2018. nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Točkom 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).

7.4. Nadalje, tuženik je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); - što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

7.5. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž 604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“

7.6. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C- 567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - Z) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.

7.7. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6). Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).

7.8. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužiteljica ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao u cijelosti neosnovan.

7.9. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužiteljice da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (na okolnost konverzije kredita) - da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); (na okolnost utvrđene preplate na dan 30. rujna 2015. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) - da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iz navedenog Ugovora o namjenskom kreditu od 12. srpnja 2006. broj Ugovora o namjenskom kreditu broj: 444/2006, šifra namjene 758, partija broj 7103210078, i restitucijski zahtjev za isplatom. Dakle, tužiteljica ističe da je odredba o valuti CHF tj. odredba o valutnoj klauzuli ništetna, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 8. veljače 2016., ništetna i da joj zbog ništetne odredbe tuženik treba isplatiti sve novčane iznose koje je preplatila zbog valutnih razlika.

9. Naime, nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. srpnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 54.593,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 29 godina, za kupovinu stana. Također nije sporno da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužiteljica i tuženik 8. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužiteljica svojom voljom pristupila prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu valutne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i na utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužiteljici priznata preplata po konverziji u iznosu od 1.614,03 HRK te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom.

10. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u kojem je utvrđeno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.593,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i da će tužiteljica kao korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 278,26 CHF, nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 8. veljače 2016.

11. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 12. srpnja 2006., a u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03), a jer iako je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen u srpnju 2006.

12. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

14. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

15. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

16. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužiteljica koja je konvertirala kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

17. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

18. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

19. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 8. veljače 2016. tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 12. srpnja 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 12. srpnja 2006. (članak 1. i 7.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula, nepoštene a time i ništetne odredbe.

20. Saslušana na glavnoj raspravi održanoj 4. svibnja 2026., tužiteljica je istakla kako je do 2006. bila podstanar i kako je pregovarala o kupovini stana s prodavateljem stana, a nije imala dovoljno novčanih sredstava da bi stan kupila te se obratila upravo u Poslovnicu Zagrebačke banke d.d. u [adresa] i pri dolasku je gospodinu C rekla razlog zbog kojeg je došla u banku. Ono što je za nju bitno je da je odmah rekla da želi realizirati kredit u valuti EUR jer je prodavatelju stana dala kaparu i da joj je potreban preostali iznos od 29.000,00 EUR. Gospodin C i ona su zajedno izračunavali koliko bi iznosila rata kredita ako bi joj bio odobren kredit u iznosu od 29.000,00 EUR i to na 29 godina. Prema tom izračunu njoj je bila prihvatljiva mjesečna rata koju je gospodin C izračunao, a jer je ona od svoje plaće mogla redovito svakog mjeseca otplaćivati kredit. Kada je po obavijesti gospodina C došla u banku određenog dana, tada joj je gospodin C predao ovaj Ugovor o namjenskom kreditu od 12. srpnja 2006. i priopćio joj da je za nju povoljnije da zaključi s bankom Ugovor o kreditu u valuti CHF, a to stoga što je to za nju povoljnije zbog kamate koja iznosi 4 % godišnje. Ona je po preporuci gospodina C prihvatila zaključiti taj Ugovor o kreditu i istakla je da je u Ugovoru utvrđeno da joj se odobrava kredit u protuvijednosti od 55.000,00 CHF. Na poseban upit zamjenika opunomoćenika tuženika iskazala je da je stavljena pred gotov čin pri dolasku u banku, a to stoga što je očekivala da će potpisati Ugovor o namjenskom kreditu u EUR. Dakle, ovaj Ugovor o kreditu u CHF mogla je ili potpisati ili odbiti. Međutim, kako joj je gospodin C preporučio upravo sklapanje takvog Ugovora, a već je prodavatelju stana predala kaparu tada je bila u situaciji da nije ništa mogla mijenjati jer bi u slučaju odbijanja Ugovora u CHF bila oštećena za predanu kaparu, izgubila bi tu kaparu. Ono što je za nju bitno je i činjenica da joj gospodin C nije rekao da je kamata promijenjiva prema Odluci banke i ona osobno nije mogla pretpostaviti da će tečaj za valutu CHF rasti. Nitko joj u banci o tome ništa nije govorio, a to znači niti gospodin C. Gospodina kojeg je danas spominjala kao službenu osobu banke znala je po njegovoj službenoj ulozi i prezimenu, a danas je pri saznanju da je on zamjenik župana Požeško-slavonske županije. Na kraju je iskazala da je kao samohrana majka kroz dugi otplatni period kredita puno toga ružnog proživljavala zbog rasta mjesečne rate. Nažalost, zbog velikih stresova i činjenice da je sve životne probleme morala sama rješavati, teško je oboljela, ali je liječenje na njenu sreću za sada uspješno i nada se da će tako i biti.

21. Tužiteljica je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivala pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočila životno i istinito.

22. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužiteljice te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 12. srpnja 2006. broj Ugovora: 444/2006, šifra namjene 758, partija broj 7103210078, a koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Ante Brekala, u [adresa], 13. srpnja 2006. pod OU-465/06, u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 81. stavak 1. ZZP/03 i čl.87.stavak 1. ZZP/03.

23. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl. 81 - 88 ZZP/03).

24. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Tužiteljica je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnijela kod ovog suda 27. svibnja 2023., a što znači da je tužbu podnijela unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.

25. Sud prihvaća stav tužiteljice da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 12. srpnja 2006. tužiteljica nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužiteljica sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

26. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 4. svibnja 2026. sud je vršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 444/2006 od 12. srpnja 2006., Dodatak ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. i pisani Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Filipa Tolića (stranice 235 – 249 spisa), utvrdio:

- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužiteljica realizira redit u iznosu od 54.593,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužiteljica i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale nedospjele glavnice od 29.736,85 EUR i da će anuitet za ubuduće iznositi 210,78 EUR;

- da iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.614,03 HRK;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Toliću, stalnom sudskom vještaku, iz Gornje Vrbe, Ulica 108. brigade 27, 35207 Gornja Vrba, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 236-249 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim Ugovoru o namjenskom kreditu od 12. srpnja 2006., na Dodatku Ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 8. veljače 2016., Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. i Prometu po kreditu broj: 7103210078.

27.1. Vještak je utvrdio na temelju rečene pisane dokumentacije da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, 12. srpnja 2006., da je tužiteljici tuženik odobrio kredit u iznosu od 54.593,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je kamatna stopa od 4,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i naknadama kreditora, da je rok otplate kredita 29 godina i to za kupnju stana, a kredit se otplaćuje na 29 godina i podmiruje u HRK obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan plaćanja, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. rujna 2006.

27.2. Vještak je u Tablici 1 prikazao primijenjeni Otplatni plan tijekom otplate kredita, a u Tablici broj 2, izračunao je razlike promjene valutne klauzule vezane uz CHF i obrazložio u svom mišljenju da se navedene razlike u tečaju očituju, zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita, u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja Ugovora o kreditu, pa je utvrdio da je na dan 30. rujna 2015. (dan provođenja konverzije) tužiteljica tuženiku više platila novčanih sredstava u iznosu od 28.532,70 HRK ili 3.786,95 EUR, a to je razlika u tečaju za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u HRK, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a što se pregledno može utvrditi u Tablici 2 i po mjesecima i ukupno.

Vještak je obrazložio kako je do navedenog iznosa došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (početni mjesečni anuitet je iznosio 1.283,61 HRK) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita.

27.3. U Tablici broj 3 vještak je sačinio Specifikaciju ukupne preplate po primijenjenom tečaju CHF i to po mjesecima i ukupno u razdoblju od 15. rujna 2006. do 1. rujna 2015. Utvrdio je da je na dan 30. rujna 2015., tužiteljica preplatila za korist tuženika 28.532,70 HRK ili 3.786,95 EUR i nakon što se ovaj novčani iznos umanji za 1.614,03 HRK i to prema članku 5. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 8. veljače 2016., tada bi konačna preplata iznosila 26.918,67 HRK ili 3.572,72 EUR (28.532,70 – 1.614,03 = 26.918,67 HRK).

Vještak je također istakao kako je tužiteljica na dan provođenja konverzije 30. rujna 2015., manje platila iznos od 748,09 HRK ili 99,28 EUR i ovi iznosi nisu uračunati u iskazanu specificiranu preplatu, kako stoji u Tablici 3, već su pojedinačno iskazani u Tablici broj 4 pisanog Nalaza i mišljenja.

28. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Filipa Tolića jer je isti argumentiran i stručan.

Nalazu i mišljenju nije prigovorila tužiteljica dok je tuženik istakao da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da i dalje ostaje kod svojih pravnih stavova da tužiteljica nema pravo na nikakvu restituciju i onda vještački Nalaz nije relevantan za Odluku u ovom parničnom predmetu. Bez obzira na ovakav stav tuženika, sud je na temelju dostavljenog pisanog Nalaza i mišljenja mogao utvrditi bitne činjenice jer je vještak odgovorio na sve upite iz rješenja ovog suda od 19. veljače 2026. Pravilno je postupio vještak kada je u svom mišljenju istaka da nije u mogućnosti odgovoriti na upit tuženika je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom, a istovremeno ističući da se radi o pravnom pitanju i da o tome treba odlučiti sud, a ne vještak. Dakle, nije bilo razloga ne prihvatiti Nalaz i mišljenje vještaka jer su utvrđenja vještaka poslužila sudu radi meritornog odlučivanja, a nakon što je tužiteljica u podnesku od 21. ožujka 2026. precizno postavila tužbeni zahtjev.

29. Dakle, nakon što je sud dostavio pisani Nalaz s mišljenjem opunomoćenicima stranaka tužiteljica je putem punomoćnika uredila tj. precizno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 21. ožujka 2026., i to tako da je zahtijevala po osnovi tečajnih razlika iznos do 3.572,72 EUR ukupno, a pojedinačno zahtijevajući određene novčane iznose tako kako je vještak iste prikazao u Tablici broj 3, kao specifikaciju ukupne preplate po primijenjenom tečaju CHF po mjesecima i ukupno, ali na način da je zahtjev umanjila za priznatu preplatu od 1.614,03 HRK ili 214,23 EUR (1,00 EUR = 7,53450 HRK).

30. Ocjena je ovog suda da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev jer se doista radi o stupnjevitoj tužbi u kojoj se na specifičan način kumuliraju dva zahtjeva. Pri tome u stupnjevitoj tužbi se uvijek kao prvi postavlja manifestacijski zahtjev koji mora biti određen a drugi se postavlja kao nekvantificirani kondemnatorni zahtjev. Ovdje se doista radi o povezanosti manifestacijskog zahtjeva i nespecifičnog kondemnatornog zahtjeva, a kako sud nije pozvao tužiteljicu da postavi određeni tužbeni zahtjev tada tužiteljica nije imala obvezu postavljati zahtjev sve dok nije zaprimila pisani Nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg je mogla utvrditi pravno-relevantne činjenice i iz Tabelarnog prikaza vještaka utvrditi i pojedinačne novčane iznose koji joj pripadaju. Dakle, sud je postupio sukladno odredbi članka 186.b stavak 2. i 3. ZPP-a jer je sud zaključio da tužiteljica nije mogla postaviti određeni zahtjev prije negoli je došla do podataka koji joj tuženik nije predao iako njima raspolaže, a koje joj je prema sadržaju građansko-pravnog odnosa bio dužan dati jer se smatraju zajedničkim za obje stranke. To znači da je tužiteljica mogla zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što joj tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. U tom pravcu treba istaći da nakon provedenog vještačenja postavljajući određeni tužbeni zahtjev tužiteljica nije preinačila tužbu u smislu članka 191. ZPP-a jer nije promijenila istovjetnost zahtjeva, zahtijevala je isplatu, a nije povećala postojeći tužbeni zahtjev jer ranije postojećeg nije bilo, a nije istakla ni drugi uz postojeći. K tome treba dodati da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje (Su-IV 162/2021 od 26. studenog 2021.) da u parnicama po tužbi korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a o čemu se izjasnio i istovjetno Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci br. U- III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

31. Međutim, postojanje preplate prilikom zaključenja konverzije, kao i eventualnog manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u Potrošačkom ugovoru već je postojanja istih posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza i sl.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike, ili preplate ili manjka. No, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu treba zanemariti. U tom pravcu treba istaći da novčani iznos preplate nije moguće potrošaču dva puta vrednovati i to prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog Ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO/05 u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP/03), a to stoga što bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos. Ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

32. Kako je vještak u pisanom Nalazu i mišljenju istakao da je tužiteljica u otplati anuiteta po kreditu u EUR koristila preplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR na način da je plaćala 50 % anuiteta, a 50 % je koristila preplatu do iscrpljenja preplate, a iznos stvarno iskorištene preplate po konverziji kredita iznosi 1.614,03 HRK, valjalo je za ovaj iznos umanjiti ukupan iznos preplaćenog po razlici u tečaju CHF tj. iznos od 3.786,95 EUR umanjiti za 214,23 EUR.

33. Dakle, potrebno je istaći da je upravo zbog naprijed iznesenih razloga ovaj sud zbog činjenice da se tužiteljici novčani iznos preplate ne može dva puta vrednovati, prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice na iznos od 3.572,72 EUR jer je tužiteljica posljednji iznos od 65,63 EUR zahtijevala sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2015. pa do isplate, nije zahtijevala pojedinačne novčane iznose od 65,63 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2015. pa do isplate, 65,63 EUR sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2015. pa do isplate i 65,63 EUR sa zateznom kamatom od 1. rujna 2015. pa do isplate, kako stoji u Tablici broj 3, a zadnji iznos od 65,63 EUR koji je dospio 1. lipnja 2015. umanjila je za 17,34 EUR tako da je dobila zadnji iznos od 48,29 EUR koji je zahtijevala sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2015. pa do isplate. Računski se može jednostavno utvrditi da iznosi od 196,89 EUR i 17,34 EUR daju zbirno 214,23 EUR, a za koji iznos je tužiteljica umanjila tužbeni zahtjev.

34. Zbog navedenih razloga valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatiti u cijelosti i dosuditi tužiteljici navedeni novčani iznos sukladno odredbi članka 1111 ZOO/05. Na pojedinačne novčane iznose je tužiteljici valjalo dosuditi i zateznu kamatu sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04) i sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a koja odredba je izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22, 155/23). Naime, prema odredbi članka 1115. ZOO/15 da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužiteljica preplaćene iznose zahtijevala točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada joj sud dosudio zateznu kamatu, tj. od dana plaćanja pa sve do isplate.

35. Iako je vještak u pisanom Nalazu i mišljenju izračunao u Tablici broj 4 (stranice 248 – 249 spisa) i samo manje plaćene iznose tj. potplaćeno zbog primjene tečaja za CHF za HRK u iznosu od 99,28 EUR, ovaj sud nije uzeo u obzir ovaj iznos prilikom odlučivanja o preplaćenim iznosima tužiteljice jer u odnosu na negativne razlike tuženik tijekom postupka nije postavio određeni protutužbeni zahtjev, a niti procesno- pravni ili materijalno-pravni prigovor prijeboja. Treba istaći da tužiteljica na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekla pa da bi te iznose trebala vratiti tuženiku temeljem stjecaja bez osnove. Istina, tužiteljica je plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist međutim, ne može se smatrati da je time nešto primila od tuženika a niti da je izvršena radnja kojom je stekla neku korist prema općem pravilu iz članka 1111. ZOO/05 i zbog toga sud nije o negativnoj tečajnoj razlici posebno odlučivao.

36. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici. Budući da je tužiteljicu zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.

37. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora iznos od 3.572,72 EUR, a da prema Tbr. 7 rečene Tarife odvjetniku pripada nagrada u istom iznosu bodova, ako je vrijednost predmeta spora u rasponu od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR tada je opunomoćeniku tužiteljice valjalo priznati za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT) 100 bodova ili 200,00 EUR, za sastav podneska u kojem se tužiteljica putem opunomoćenika očitovala na dani odgovor na tužbu (Tbr. 8. točka 1. OT) odvjetniku je priznata nagrada u iznosu od 200,00 EUR, kao i za sastav obrazloženog podneska u kojem je 21. ožujka 2026. opunomoćenik postavio precizan tuženi zahtjev i očitovao se na Nalaz i mišljenje vještaka. Budući daje opunomoćenik tužiteljice nazočio pripremnom ročištu od 10. veljače2025. i ročištu za glavnu raspravu od 4. svibnja 2026.

tada mu je priznata nagrada u iznosima od po 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT). Opunomoćenik tužiteljice je nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 10. lipnja 2026. pa mu je za nazočnost ročištu priznato 50 bodova ili 100,00 EUR. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.100,00 EUR, a kako je opunomoćenik obveznik plaćanja PDV po stopi od 25 % i PDV iznosi 275,00 EUR tada je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.375,00 EUR.

Tužiteljica je imala izdatak i za plaćanje vještačenja u iznosu od 398,17 EUR i taj novčani iznos zajedno s priznatom nagradom po osnovi zastupanja daje ukupno zahtijevani iznos od 1.773,17 EUR, koji je sud dosudio po osnovi troška parničnog postupka i to sa zateznom kamatom sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a jer je zateznu kamatu zahtijevala i na trošak.

38. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 10. lipnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb