Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br.P-2623/23-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Karmen Pende Kovačević, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 13. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 19. stavak 1. točka F Ugovora o namjenskom kreditu broj 575/04 od 23.06.2004. godine u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sklopljenog između tužitelja FŠ, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora, ovjerenog od javnog bilježnika Olge Sokolić Ožbolt pod brojem OU-590/04 dana 23. lipnja 2004. godine.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju FŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 554,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. godine po uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 776,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 10. lipnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. prosinca 2023. navodi da su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 23.06.2004. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 575/04. Predmetnim ugovorom tuženik da mu je odobrio kredit u iznosu od 70.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, a koji da se obvezao vratiti tuženiku s rokom otplate od 240 mjeseci. Ujedno da je člankom 19. stavak 1. točka F predmetnog ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Naveo je da je predmetne Ugovore Zagrebačka banka d.d. sklapala kao „ trgovac „ u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača s tužiteljem kao „ potrošačem „ u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača pa da su isti po svojoj naravi potrošački ugovori. Radi se o standardnim ugovorima o kreditu unaprijed sastavljenim od banke o čijim odredbama se s njime nije pojedinačno pregovaralo, a niti je on imao utjecaj na njegov sadržaj. Naveo je kako je navedena odredba iz članka 19. Stavak l. točka F . predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već da se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik, a na koje on nije mogao utjecati. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna, a sve sukladno tada važećem čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača. Naveo je da je 23.07.2010. godine izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 418.039,11 HRK, a tuženik da mu je naplatio iznos od 4.180,39 HRK istog dana po osnovi naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Ugovorena odredba sama po sebi da ne bi bila ništetna, ako bi se o njoj kod ugovaranja pregovaralo. Na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita presudno je koji su to pravedni i objektivni troškovi eventualno nastali kod prijevremene otplate kredita. Obračun naknade da mora biti transparentan i razumljiv i to kako u vrijeme sklapanja ugovora, tako i prilikom same prijevremene otplate. Naknada za prijevremenu otplatu ne smije se odnositi na eventualnu štetu zbog neostvarenih kamata. Kod otplate kredita da nije utvrđeno na što se konkretno odnosi trošak koji je naplaćen. Budući da se o naknadi nije pregovaralo, budući da ona nije transparentna jer nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi, takva odredba uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, zbog toga da je ništetna. Naveo je da se ističe da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno radi se o tipskom ugovoru pa da je očito da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a niti je to on mogao. Stoga da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača - tužitelja, dakle da se radi o nepoštenim odredbama koje su sukladno članku 87. stavak 1 ZZP ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj predmetnom tužbom da zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 19. stavak 1. točka F predmetnog Ugovora o kreditu broj: 575/04 kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora te da zahtijeva isplatu iznosa od 554,83 EUR zajedno sa zateznim kamatama do isplate. Naveo je da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naveo je da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naveo je da je očito da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Naveo je da ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP -a. U konačnici, da ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 23.07.2010 godine te da osporava tijek zakonskih zateznih kamata.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 575/04, plan otplate, potvrdu o isplati kredita, opće uvjete poslovanja tuženika te je saslušao tužitelja.

3.1. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao davatelja kredita odnosno banke te tužitelja kao korisnika kredita i to dana 21. svibnja 2004. Utvrđeno je da je čl.19 st.1 točka F ugovoreno da “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Utvrđeno je da je predmetni Ugovor potpisan po korisniku kredita te predstavnicima banke kao i da je isti solemniziran po javnom bilježniku Jadranki Borčić – Olgi Sokolić Ožbolt, posl.br. OU-590/2004.

4. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je predmetni kredit zatvoren odnosno otplaćen te da je u konačnici platio tu naknadu za kompletno zatvaranje kredita. Naveo je da je tada imao osobnu bankaricu, da uopće nije bilo razgovora za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti je bilo razgovora o tome da se u istoj nešto promijenilo. Naveo je da vezano za pregovore o predmetnoj odredbi da su mu rekli da ukoliko želi zatvoriti kredit da to mora platiti te da mu je motiv bio stavljanje hipoteke banke na stan u kojem je živio sa djecom koji je vrijedio dvostruko od podignutog iznosa. Namjena sredstava predmetnog kredita da je bila kupovina građevinskog zemljišta te izgradnja obiteljske kuće. On da je po struci doktor medicine te da radi u ordinaciji obiteljske medicine, kao i da je ugovor bio sklopljen prije 22 godine te da pretpostavlja da ga je pročitao prije potpisivanja.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka mišljenje je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 23. lipnja 2004. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 575/04.

7. Nije sporna niti visina naknade za obradu kredita u iznosu od 554,83 eura, budući je tuženik na ročištu dana 13. travnja 2026. naveo da ne osporava visinu, a osim toga upravo je tuženik odredio visinu predmetne naknade

8. Sporno je između stranaka da li je odredba čl.19 st.1 točka F koja glasi “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.", ništetna ugovorna odredba te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 554,83 eura s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 23. lipnja 2004. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl.84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl.87 st. 1 i 2 ZZP/03).

17. Iz navoda tužitelja iznijetih tijekom postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 23. lipnja 2004. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.19 st.1 toč.F predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu te se prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da je predmetni kredit zatvoren odnosno otplaćen te da je u konačnici platio tu naknadu za kompletno zatvaranje kredita , kao i da je tada imao osobnu bankaricu, da uopće nije bilo razgovora za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti je bilo razgovora o tome da se u istoj nešto promijenilo te da vezano za pregovore o predmetnoj odredbi da su mu rekli da ukoliko želi zatvoriti kredit da to mora platiti.

18. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao za koje se to pravedne i objektivno nastale troškove koristi naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, osim paušalog navoda u odgovoru na tužbu, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova naknade za prijevremenu otplatu kredita - paušalno pozivanje na svoje akte pa tako i Odluku kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije.

19. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.19 st.1 toč. F Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

20. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.19 st.1 toč. F Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2004. ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

21. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

22. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

23. O odredbi čl.19 st.1 toč. 19 Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2004. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

24. Naime sporna odredba čl.19 st.1. toč.F među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja visine jednokratne naknade o kojoj bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da visinu naknade određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene.

25. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za određivanje visine jednokratne naknade tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.19 st.1 toč.F Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega pro izlaze ugovaranjem predmetne odredbe obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi određivanja visine jednokratne naknade niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena iste, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju interni akti banke i u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl.19 st.1 toč. F ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

26. Naime, odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita među stranaka zaključenog ugovora ovisna je isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji određivanja visine iste pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete visine jednokratne naknade.

27. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

28. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.19 st.1 toč.F je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja visinu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene iste. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

29. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

30. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

31. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.19 st.1 toč.F među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za prijevremeno zatvaranje kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezino određivanje u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

32. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dio odredbe čl.19 st.1 toč.F među strankama zaključenog ugovora o kreditu 23. lipnja 2004. predstavlja u smislu odredbe čl.81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl.87 st.1 ZZP-a ništava.

33. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 dio odredbe čl.19 st.1 toč.F Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

34. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.19 st.1 toč.F Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2004. može opstati i bez te ništetne odredbe Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takve odredbe ugovora.

35. Kako je tuženik na temelju takve odredbe ugovora primio ukupni novčani iznos od 554,83 eura valjalo je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučiti kao u toč. II izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate predmetnog iznosa pa do isplate.

36. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

36.1. Naime, s obzirom da sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br.Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

36.2. Iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 6. prosinca 2023., a sudska odluka kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela čl.19 st.1 toč.F predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

37. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da mu je motiv bio skidanje hipoteke banke na stan u kojem je živio sa djecom koji je vrijedio dvostruko od podignutog iznosa. Namjena sredstava predmetnog kredita da je bila kupovina građevinskog zemljišta te izgradnja obiteljske kuće, a on da je po struci doktor medicine te da radi u ordinaciji obiteljske medicine i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastavljanja tužbe u iznosu od 150,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na dva ročišta u iznosu od 150,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 150,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 150,00 ura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 776,55 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika