Poslovni broj: P-1679/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužiteljice ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103685877 sklopljenog 25. rujna 2007.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te OSOJNAK GRACIJELE kao Korisnika kredita i to:

- u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.208,70 eur (tisućudvijestoosameuraisedamdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 2. listopada 2007.g. pa do isplate i to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103685877 sklopljenog 25. rujna 2007.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te OSOJNAK GRACIJELE kao Korisnika kredita i Založnog dužnika i to:

- u članku 14. Ugovora pod naslovom OSTALI UVJETI kojom je navedeno da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 8,03 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi, na:

- iznos u visini od 1,49 € počev od 12.11.2007.g. do isplate

- iznos u visini od 1,33 € počev od 12.2.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,33 € počev od 23.2.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,29 € počev od 12.5.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,32 € počev od 24.5.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,27 € počev od 12.6.2010.g. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana“.

IV Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 490,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. lipnja 2026.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ne prihvaća se vrijednost predmet spora označena u tužbi te se ista označava iznosom od 1.216,73 eur.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 25. rujna 2007. godine sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/ 51401652-5103685877 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje u tekstu: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 83.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti u visini od 364.279,20 HRK, ODNOSNO 48.348,16 EUR, a koji iznos je tuženik isplatio tužitelju dana 1. listopada 2007. godine.

Kredit je podignut radi namjene za podmirenje ranijih obveza, to jest ranijih potrošačkih kredita, na rok otplate od 11 godina, odnosno 132 mjeseci. Tužitelj, zbog drastičnih povećanja anuiteta kredita, nije mogao uredno podmirivati obveze te je bio prisiljen 31. ožujka 2014. godine, zaključiti Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim je produljio rok otplate kredita da bi naposljetku zatvorio predmetni kredit, a u konačnici bio je prisiljen prodati ½ dijela kuće u kojoj je tužitelj živio, da bi redovito servisirao predmetni kredit.

Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 10. pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Da je riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost.

U naprijed navedenoj Presudi Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako se u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

Sud nadalje navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke da ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 10 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita kao i troškove opomena.

Dakle da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, na potrošača. Da je jasno kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

Navodi tužitelj da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika, na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti se o istoj pregovaralo. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu i troškove opomena određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada i trošak opomene da je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. da je utvrđeno da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo da se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, te ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada.

Navodi nadalje tužitelj da je Odlukom Suda Europske unije, Presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, odlučeno:

Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu“.

„Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“

Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi:

a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti;

b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita.

Ukazuje tužitelj kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u ovom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Navodi tužitelj da je ulazna naknada i troškovi na ime opomene ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedene odredbe da su ništetne i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada i trošak na ime opomena neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada i trošak zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Naglašava tužitelj da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu i trošak opomena a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu i opomene odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, da čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom.

Tuženik je tužitelju naplatio naknadu na ime obrade zahtjeva i odobravanja kredita sve temeljem članka 10. gore navedenog Ugovora. Iz Pregleda prometa po kreditu da je vidljivo kako je tuženik naplatio tužitelju 1.10.2007.g. iznos u visini od 9.106,98 kn, odnosno 1.208,70 EUR po fiksnom tečaju za EURO.

Također da je iz materijalne dokumentacije – Pregleda prometa po kreditu, razvidno da je tuženik tužitelju naplatio iznose na ime troškova opomena:

- iznos u visini od 9,60 kn / 1,27 € 12.6.2010.g.

- iznos u visini od 9,92 kn / 1,32 € 24.5.2010.g.

- iznos u visini od 9,70 kn / 1,29 € 12.5.2010.g.

- iznos u visini od 10,05 kn / 1,33 € 23.2.2010.g.

- iznos u visini od 10,03 kn / 1,33 € 12.2.2010.g.

- iznos u visini od 11,25 kn / 1,49 € 12.11.2007.g.

Navodi tužitelj da je ništetan i dio odredbe 14 pod Naslovom Ostali uvjeti u dijelu u kojem je navedeno da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke.

Sukladno navedenom, banka da je neovlašteno tužitelju kao potrošaču zaračunavala iznose na ime troškova opomena bez da je tužitelja o navedenom obavijestila i bez da je tužitelj mogao utjecati na navedeno.

Slijedom svega iznijetog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 110-124 spisa) tuženik navodi da prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok ne spori visinu.

Ističe da je u tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Stoga da nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način da je određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa RČ, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

Osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju da je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Hipotekarni krediti bez jamca bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita.

U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju da je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika u razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Da je nesporno i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50 % od visine predmetnog kredita.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

Tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (BČ protiv CIB Bank Zrt.).

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) da je jasno kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga sudu da uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom da se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koje se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 01.10.2007. godine, a na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 02.10.2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Smatra tuženik da, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa da to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Podredno, ukoliko sud stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom navedenog da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Tužitelj da navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima kao i u ovome pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana. Odluke Suda EU da valja tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Tužitelj da tako neosnovano ističe da se navedene odluke trebaju primijeniti u ovome pojedinačnom postupku obzirom da u potpunosti zanemaruje odredbe nacionalnih zakonodavstava koji su bili primjenjivi u tim predmetima i u odnosu na koje odredbe je Sud EU-a tumačio odredbe europskog zakonodavstva.

Ukazuje tuženik da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita.

Ističe da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisano, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

Nadalje tuženik navodi da tužitelj u točki I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ostale uvjete te s navedene osnove tužitelj potražuje isplatu iznosa od 8,03 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate, a koji iznos se odnosi na naplaćene iznose opomena sastavljenih od strane tuženika, a uzrokovanog neurednim izvršavanjem obveza tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu. Prvenstveno tuženik ističe da tužitelj ničime ne navodi zašto bi se navedena odredba čl. 14. Ugovora o kreditu trebala smatrati ništetnom, a nadalje ističe da nije jasno niti na koji način bi ta odredba bila vezana uz pravo tuženika za naplatom opomena prilikom neurednog izvršavanja obveza sukladno ugovoru o kreditu. Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu da nema nikakve veze s pravom tuženika za naplatom troškova, već je ista ugrađena u Ugovor o kreditu temeljem Odluke o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka od dana 4. veljače 2003. godine (NN 17/2003), a koja je donesena od strane Hrvatske narodne banke, te je kao takva predstavljala podzakonski propis, a koji je tuženik bio u obvezi primjenjivati prilikom svog poslovanja. Sukladno čl. 13. 3. predmetne Odluke tuženik je prilikom zatvaranja potraživanja kod klijenata koji nisu uredno izvršavali svoje obveze utvrđene Ugovorom o kreditu imao obvezu na određen način zatvarati dospjele obveze. Obzirom da je takva obveza propisana navedenom Odlukom, tuženik je kao financijska institucija, a na koju se primjenjuje navedeni propis, bio u obvezi postupati sukladno istom. Nadalje, tuženik ističe da je u vrijeme izvršavanja predmetnih obveza Ugovora o kreditu imao pravo naplaćivati opomene koje bi eventualno nastale prilikom neurednog izvršavanja obveza. Navedene opomene podrazumijevale su troškove rada službenika tuženika na izradi samih opomena i slanja istih klijentima. U navedenom razdoblju nije postojalo zakonsko ograničenje odnosno zabrana tuženika za naplatom troškova nastalih prilikom izrade opomena. Tuženik ističe da je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 11. listopada 2012. godine ( NN 112/2012 ) uvedena zabrana naplate troškova nastalih izdavanjem opomena klijentima koji nisu uredno ispunjavali obveze propisane Ugovorom o kreditu.

Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare na takvo potraživanje tužitelja obzirom da je isto izvršeno u 2007. godini slijedom čega tuženik ističe da je od navedenog plaćanja do podnošenja tužbe prošlo više od 15 godina, a i uzimajući u obzir da ništetnost odredbe čl. 14. koju tužitelj potražuje nema nikakve veze s izvršenim plaćanjem, pa samim time i da se utvrdi ništetnost takve odredbe, potraživanje tužitelja bi i dalje bilo u zastari.

S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 51401652- 5103685877 od 25. rujna 2007., otplatni plan, Aneks broj 1 ugovora o kreditu od 31. ožujka 2014., zahtjev za promjenu uvjeta po odobrenom kreditu, pregled prometa po partiji kredita 5103685877, obračun naknade za bankarske usluge, izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, letak Hipotekarni krediti bez jamaca, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 51401652-5103685877 (list 12-18 spisa) kojim je tuženik tužiteljici odobrio hipotekarni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.000,00 chf, uz rok otplate 132 mjeseca. Odredbom čl. 10. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,500% od iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom plasmana. Ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade isplati prilikom isplate plasmana. Čl. 14. ugovoreno je da korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke.

4.1. Navedena naknada za obradu i odobravanje kredita danas predstavlja protuvrijednosti utuženog iznosa od 1.208,70 eur, koja visina među strankama nije sporna.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Iz iskaza tužiteljice koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 232-233 spisa) da je ona imala nekoliko manjih kredita koje je digla za neke osnovne životne potrebe budući da je bila samohrana majka, rano je ostala udovica. Došla je kod tuženika s namjerom da uzme još jedan manji kredit međutim djelatnica joj je predložila da uzme veći iznos kojim bi zatvorila ove manje kredite, a ostatak bi joj ostao za njezine potrebe. Ona da je pristala na takav njezin prijedlog. Njoj je novac trebao za neke renovacije u kući. Prošlo je sada dosta vremena pa se svega i ne sjeća, ali se sjeća da su joj pukle neke cijevi koje je trebalo zamijeniti. Ona da je djelatnicu pitala vezano za ovu naknadu za obradu zahtjeva zašto se ona plaća na što joj je ista odgovorila da je to poslovna politika banke. Navela je da je sa određenim uplatama kasnila i banka joj je tada slala poštom opomene. Prilikom sklapanja ugovora o opomenama i troškovima opomena nisu uopće razgovarali. Banka je sastavila tekst ugovora, radi se o tipskom ugovoru i sa bankom nije mogla pregovarati o uvjetima. Ulaznu naknadu banka je naplatila od odobrenog kredita. Troškove opomena je ona platila, ne zna točno na koji način jer je prošlo previše vremena, pretpostavlja prilikom plaćanja rate.

Na upit odgovara da joj u banci nisu objasnili zašto ulazna naknada iznosi 2,50% iznosa kredita, a nisu joj rekli niti što se plaća tom naknadom. Nisu joj rekli kada niti po kojem kriteriju se naplaćuju troškovi opomene. U ugovoru je pročitala u kojem postotku će biti naplaćena ulazna naknada, ali joj nisu rekli za što se ta naknada plaća.

7. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu te nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužiteljice tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da joj u banci uopće nije rečeno na što se odnosi ta naknada.

10. Iz ugovora nije jasno što obuhvaćaju troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita, dakle ostaje nejasno na što se odnosi naplaćena naknada, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj u banci nije objašnjeno koje troškove pokriva ova naknada, dok je tužiteljica navela da joj je na njezino izričito pitanje zašto se plaća naknada za obradu zahtijeva djelatnica banke odgovorila da je to „poslovna politika banke“. Stoga je stav suda da se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik budući da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o odredbi čl. 10. te kako je tužiteljica temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je ista nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je očito sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o naknadi o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev u točci I te utvrdio ništetnom dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,500 % od iznosa kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita čija visina je među strankama nesporna.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a ne od trenutka naplate kako to smatra tuženik.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev u točci II te je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.208,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužiteljici temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade za koju iz otplatnog plana (list 20 spisa) proizlazi da je naplaćena 1.10.2007., a slijedom čega je osnovan zahtjev za plaćanje zateznih kamata počev od dana 2.10.2007. budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužiteljici kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknade. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužiteljica bila prisiljena, a da bi dobila kredit, pristati na taj uvjet banke iako joj nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužna platiti.

17. U preostalom dijelu sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

18. Tužiteljica traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 14. ugovora prema kojoj odredbi korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke. Iako je u postupku utvrđeno da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već da je tekst ugovora sastavio tuženik, sud ne nalazi da bi predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Tužiteljica naime tijekom ovog postupka sudu nije pružila niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da li je tuženik i koje doznake primljene po osnovi kredita rasknjižavao po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke, a da bi takvo rasknjižavanje bilo na štetu tužiteljice. Naime, samo u tom slučaju, kada bi dakle odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, ista bi bila ništetna sukladno citiranim odredbama ZZP-a. Stoga je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 14. ugovora te je odlučeno kao u točci III izreke.

19. Također je prema stavu suda neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 8,03 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ovo potraživanje odnosi se na opomene koje je tuženik slao tužiteljici zbog kašnjenja s pojedinim uplatama otplate kredita. U ovom dijelu osnovan je istaknuti prigovor zastare. Naime, imajući u vidu da su troškovi opomena naplaćeni u razdoblju od studenog 2007. do lipnja 2010., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta sudu 10. listopada 2024. protekao je opći zastrani rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a. Stoga je točkom III odbijen i ovaj dio tužbenog zahtijeva.

20. Sud je prihvatio prigovor tuženika u kojem ističe da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu pogrešno označena. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu u kojem smislu je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao različiti zahtjevi u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev- 1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

20.1. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 1.216,73 eur, te je tim iznosom sud označio vrijednost predmeta spora.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

21.1. Tužiteljica je uspjela u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 99%, dok je u pogledu osnove zahtjeva, a koji uspjeh je sukladno čl.154. st.2. ZPP-a također potrebno cijeniti prilikom donošenja odluke o troškovima postupka uspjela u omjeru od 50%. Dakle tužiteljica je u konačnosti uspjela u omjeru od 75% (99+50/2). Tuženik je uspio u omjeru od 25% (100-75). Stoga je od uspjeha tužiteljice koji je veći oduzet postotak uspjeha tuženika te tužiteljici dosuđen parnični trošak u omjeru od 50% (75-25).

21.2. Priznat trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe (150,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 1.06.2025. (150,00 eur; tbr.8.t.1), zastupanja dana 7.10.2025. i 21.1.2026. (150,00 eurx2, tbr.9.t.1), te pristupa na ročište za objavu presuda (75,00 eur; Tbr.9.3) što ukupno iznosi 675,00 eur odnosno uvećano za PDV (168,75 eur) 843,75 eur. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u iznosu od 110,00 eur iznosu dakle ukupno bi tužiteljici na ime troškova postupka pripadao iznos od 980,30 eur koji iznos je valjalo umanjiti sukladno uspjehu tužiteljice u sporu (50%) te je stoga tužiteljici na ime troškova parničnog postupka dosuđen iznos od 490,15 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 10. lipnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.