Poslovni broj: P-1073/2023-43
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Vujasin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vujasin & partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Ivana-Filipa Gregovića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Barbare Knežević, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 10. lipnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu broj 069- 50- 2892674 od 15. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao potrošača i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], kao trgovca u dijelu članka 7. ugovora koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati ukupno iznos od 6.703,89 EUR (slovima: šest tisuća sedamsto tri eura i osamdeset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 6.089,67 EUR (slovima: šest tisuća osamdeset devet eura i šezdeset sedam centi) teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, s time da se zakonske zatezne kamate obračunavaju za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.199,31 eura (slovima: dvije tisuće sto devedeset devet eura i trideset jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate na iznos parničnog troška teku od 9. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba za iznos od 1.312,98 eura (slovima: tisuću tristo dvanaest eura i devedeset osam centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 15. lipnja 2005. sklopila ugovor kreditu broj 069-50-2892674 (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), kojim se ugovorom tužena, kao kreditor obvezala staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 63.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom. Tužiteljica navodi da se, sukladno čl. 2. i čl. 4. ugovora o kreditu obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, u 180 (sto osamdeset) mjeseci, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja je iznosila 4,95% godišnje. Tužiteljica navodi da joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužiteljica navodi da joj je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Tužiteljica nadalje navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužiteljica navodi da u označenom ugovoru o kreditu postoji promjenjiv element - valutna klauzula vezana za švicarski franak, koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, odnosno, nije znala niti mogla znati koliko će iznositi kreditna obveza. Tužiteljica nadalje navodi da je u slučaju da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i njezinu samu egzistenciju, ista ne bi nikada preuzela takvu obvezu. Tužiteljica navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12, od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena: "…u razdoblju od 01.01.2004. do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10. 9. 2003. do 6. 8. 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. 8. 2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07.-133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 117. i 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14. i 110/15.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP-a, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tužiteljica navodi da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92.,58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga tužiteljica tvrdi da je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Tužiteljica navodi kako su tužiteljica i tuženik 10. ožujka 2016., sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da je tražbina korisnika kredita, ovdje tužiteljice, temeljem konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosila 1.231,34 EUR, a razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije, na dan 30. rujna 2015. iznosila 5.505,24 EUR. Tužiteljica navodi da neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos razlike kojeg je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi da isto proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Nadalje, tužiteljica navodi da je Aneksom utvrđeno da je razlika iznosa 5.505,24 EUR, dok je dalje utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno još 8.016,87 EUR / 60.403,17 KN (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica se poziva na odluku Suda Europske unije je koji je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet IĐ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Tužiteljica smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Obzirom na navedeno, tužiteljica tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015., kao i razliku iznosa pretplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji. Tužiteljica navodi da nastavno citiranoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja ima obvezujući učinak i na konkretni slučaj, a sukladno navedenim čl. 502.c ZPP-a te čl. 117. i 118. ZZP-a, nepoštena je i ništetna slijedeća odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu članka 7. ugovora koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ Tužiteljica tvrdi da se tuženik, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem navedene odredbe ugovora o kreditu tužiteljica bila dovedena u neravnopravan položaj, budući da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a citirana odredba je unijela značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana. Tužiteljica navodi da je ugovorena, a citirana odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži mjerodavnim početni anuitet te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita u otplatu. Tužiteljica stoga tužbom na ime vraćanja stečenog bez osnove potražuje ukupno 8.016,87 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 15. lipnja 2005. zaključili ugovor o kreditu broj 069-50-3095301 (dalje u tekstu: ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 63.300,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik navodi da su stranke 10. ožujka 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 538-50-5035840, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik nadalje navodi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a isti m je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik se poziva na Zakon o obveznim odnosima prema kojem je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik ističe da je ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik navodi da sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik nadalje tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik tvrdi da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati jer nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik navodi da je člankom 9. ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužiteljica je pristala da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tuženik navodi da je s tužiteljicom 10. 3. 2016. zaključio Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZID ZPK/15., sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Tuženik navodi da ZID ZPK/15. propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno s ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga tuženik tvrdi da je poštujući odredbe ZID ZPK/15. izvršio konverziju. Tuženik navodi da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Tuženik navodi da su Dodatkom broj KONV- 01/2016 ugovorne strane suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužiteljica je priznala dug. Tuženik navodi da je Dodatak broj KONV-01/2016 pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužiteljice kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan ugovor o kreditu. Tuženik ističe da su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Tuženik navodi da je VSRH u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Tuženik navodi da je o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Tuženik navodi da je Vrhovni sud RH zaključio da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužiteljica) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Tuženik navodi da je u oglednom postupku VSRH utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici, sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. Tuženik navodi da se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.3.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, tuženik ističe da se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 22. srpnja 2025. te konačno na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026. precizirala tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,22 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.089,67 EUR od 1. listopada 2015.
4. Budući da je tužbeni zahtjev smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.
5. Tužiteljica je konačno na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026. povukla dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.312,98 eura, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
6. Budući da je tužiteljica povukla tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se u podnesku od 27. kolovoza 2025. te na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio je uvid u novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 12-13 i 51 spisa), pročitao je dopis tuženika tužiteljici od 15. siječnja 2016. (list 14-18 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016, ugovoru o kreditu broj 069-50-2892674 od 10. ožujka 2016. (list 20-24, 88-91 spisa), ugovor o kreditu broj 069-50-2892674 od 15. lipnja 2005 (list 26-34 spisa), izvršio je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 30.6.2005. do 1. 6. 2023. (list 36-47 spisa), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 48-50 spisa), pregled izvršenih uplata (list 52-55 spisa), zahtjev za kredit i izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 86-87 spisa), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 17. ožujka 2025. (list 111-121 spisa), pročitao je očitovanje sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 26. lipnja 2025. i 27. siječnja 2026. (list 143-144 i 169-170 spisa) proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice te je sud usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ.
8. Na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. tuženik je odustao od saslušanja svjedoka NĐ.
9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
10. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
11. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužiteljica 15. lipnja 2005. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj:
069-50-2892674 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 63.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 180 mjeseci (čl. 4. ugovora), a kao namjena kredita ugovoren je stambeni kredit za ostalo bez počeka (čl. 6. ugovora),
- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95 % godišnje (čl. 2. ugovora),
- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 10. ožujka 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, ugovoru o kreditu, broj: 069-50-2892674, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,
- da preplata tužiteljice prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 9.397,72 kuna na dan 30. rujna 2015
12. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
13. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
15. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
16. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu 2005., radi uređenja kuće. U banici su joj navedeni kredit predstavili kao najpovoljniju varijantu, kredit je zaključen uz valutu CHF pri čemu su joj u banci rekli da se radi o stabilnoj valuti. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije mogla predvidjeti da će rata kredita s vremenom toliko porasti pa se tako u jednom trenutku rata kredita skoro udvostručila. Naknadno je zaključila dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita. Službenica u banci nije ju prilikom sklapanja ugovora o kreditu upozorila na fluktuacije tečaja CHF, već joj je valutu CHF predstavila kao stabilnu valutu. Ugovor o kreditu ne bi zaključila da je bila upozorena na mogućnost fluktuacije tečaja CHF. Ugovor o kreditu je pročitala. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu razumjela je pojam promjenjiva kamata i pojam valutne klauzule. Službenicu u banci nije tražila sklapanje ugovora o kreditu vezan uz drugu valutu jer joj je službenica u banci ugovor o kreditu uz valutu CHF predstavila kao najpovoljniju varijantu, navela je da se radi o stabilnoj valuti i nije ju upozorila na mogućnost tako velikog porasta tečaja CHF. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, kojim je izvršna konverzija kredita razumjela je pojam konverzije i svojevoljno je potpisala ugovor, a navedeni dodatak ugovora je zaključila jer joj je službenica u banci rekla da je izračun kredita povoljniji ukoliko zaključi navedeni dodatak ugovora.
17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „stambeni kredi za ostalo bez počeka" pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila „isključivo za potrošačke svrhe". Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
18. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
19. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
20. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
21. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
22. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
23. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
24. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
25. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
26. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
27. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od jedanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
28. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
29. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., IĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
30. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
31. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu B protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
32. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
33. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
34. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
35. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
36. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.
37. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
38. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ od 17. ožujka 2025. (list 111-121 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 28. lipnja 2005., s kojim danom je srednji tečaj Raiffeisenbank d.d. za valutu CHF iznosio 4,742849 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 63.300,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 300.222,34 kn odnosno 39.846,00 EUR (prema fiksnom konverzijskom tečaju 1 EUR=7,5345 kn). Raiffeisenbank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 10. ožujka 2016. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: konverzija je provedena s danom 15. ožujka 2016., na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosila je 25.145,82 CHF odnosno 22.999,93 EUR (prema srednjem tečaju na dan 30. rujna 2015.), prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR u iznosu od 1.231,34 EUR, odnosno iznos od 9.397,72 kn (prema srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015.). Uvidom u promet po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužiteljice odnosno više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.089,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,21 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.611,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 5.730,04 EUR (5.611,66 EUR glavnice i 118,38 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).
39. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je i dalje osporavao osnovu potraživanja tužiteljice.
40. Tužiteljica u podnesku od 9. travnja 2025. prigovora nalazu i mišljenju vještaka. Tužiteljica ističe da je potrebno da vještak razjasni da li pored mišljenjem navedenog iznosa od 6.703,69 EUR, kao iznos koji je tužiteljica više platila u sebi sadrži i preplatu od 1.231,34 EUR. Nadalje, smatram da bi vještak trebao pojasniti za svaki preplaćeni iznos tijek kamata na način da tablicom ili na drugi pregledan način utvrdi datum i iznos preplate kako bi se moglo pravilno postaviti i tuženi zahtjev za tijek kamata, a glede preplaćenog iznosa od 6.703,69 EUR. Također, da vještak izričito navede i nadnevak preplate iznosa od 1.231,34 EUR, jer iz nalaza nije razvidno kada je za taj iznos preplate isti izvršen, obzirom da se spominje „ ... izračun konverzije od 15. rujna 2015. ... “ ali ne i datum početka tijeka kamata na isti iznos odnosno kada je isti iznos i plaćen.
41. Povodom prigovora tužiteljice na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 17. ožujka 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.
42. Iz očitovanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 26. lipnja 2025. (list 143-144 spisa) sud je utvrdio da je preostalo potraživanje tužiteljice iskazano s danom 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) u ukupnom iznosu od 6.703,69 EUR, koji iznos se sastoji od nepodmirene glavnice s osnova tečajne razlike u iznosu od 6.089,71 EUR (stupac 'k1'– samo pozitivni iznosi Tabele 1) i nepodmirenih zateznih kamata u iznosu od 614,21 EUR. Taj iznos preostalog potraživanja dobiven je na način da se iznos preplata po osnovi promjene tečaja utvrđen izračunom vještaka u iznosu od 6.089,71 EUR uvećao za iznos obračunanih zateznih kamata na te iznose preplata (ukupno 1.186,51 EUR) te se zatim umanjio za iznos preplate priznate u konverziji (dakle za onaj iznos koji je tužiteljici vraćen u postupku konverzije). Dakle, iznos preplate priznate u konverziji nije neka nova tražbina tužiteljice, već je isti, u skladu s pravilima uračunavanja propisanima Zakonom o obveznim odnosima, uračunat u ukupnu ukamaćenu preplatu prema izračunima iz nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu. U tom smislu, imajući u vidu da su zatezne kamate u izračunu vještaka već obračunane do 30. rujna 2015. (kako bi se moglo sučeliti ukupno dospjelo potraživanje tužiteljice s preplatom priznatom u konverziji), s danom 30. rujna 2015. preostalo potraživanje tužiteljice iznosi 6.703,69 EUR, od čega se na iznos od 6.089,67 EUR obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate. Vještak je osim pozitivnih tečajnih razlika iskazao i negativne razlike odnosno izvršio je prijeboj iznosa, budući da mu je isto bilo zadano zadatkom suda. Vještak ističe kako se nije upuštao u pravna pitanja jesu li za prijeboj ispunjenje zakonske pretpostavke ili ne, već je samo odgovorio za zadani zadatak, a izračuni su dani u obje inačice pa će sud odlučiti koja od njih je pravno opstojna. Slijedom iznesenoga, sudski vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
43. Dopisom ovog suda od 28. studenog 2025. pozvan je sudski vještak da se dodatno očituje na dani nalaz i mišljenje od 17. ožujka 2025. i 26. lipnja 2025. zbog očitih omaški u pisanju.
44. Iz očitovanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 27. siječnja 2026. (list 169-170 spisa) sud je utvrdio da je u mišljenju od 17. ožujka 2025. navedeno da je preostalo dospjelo potraživanje tužiteljice s danom 30. rujna 2025. iznosi 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,21 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), dok je prema dodatnom financijskom vještačenju od 26. lipnja sudski vještak u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja od 17. ožujka 2025. Međutim, prema dodatnom financijskom vještačenju od 26. lipnja 2025. proizlazi da preostalo potraživanje tužiteljice s danom 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) iznosi 6.703,69 EUR (6.089,71 EUR glavnice i 614,21 EUR). Ujedno je na stranici 2 nalaza i mišljenja od 17. ožujka 2025. navedeno da je korisnica uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kreditu u EUR u iznosu od 1.231,34 EUR, odnosno iznos od 9.397,72 kn (prema srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015.), dok je na stranici 7 nalaza pod rekapitulacijom navedeno da preplata po konverziji iznosi 1.247,29 EUR, odnosno iznos od 9.397,72 kn. U odgovoru na navedeno, vještak ističe kako je u dodatnom vještačenju od 26. lipnja 2025. zbog omaške u pisanju (lapsus calami) naveo preostalo potraživanje tužiteljice s danom 30. rujna 2025. u iznosu od 6.703,69 EUR umjesto ispravno u iznosu od 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,22 EUR zateznih kamata). U osnovnom nalazu i mišljenju iskazan je iznos od 614,21 EUR zateznih kamata umjesto ispravno 614,22 EUR (razlika od 0,01 EUR proizlazi iz toga što su u osnovnom nalazu (Tabela 1) svi iznosi dobiveni u kunama konvertirani u EUR prema fiksnom konverzijskom tečaju). Kako ne bi došlo do razlike u zaokruživanju sudski vještak je dao obračun preostalog potraživanja na ime glavnice i zateznih kamata, a nakon uračunavanja preplate, na način da se izbacuje zbrajanje i iskazivanje razlika u kunama. Što se tiče preplaćenog iznosa po kreditu, koji je utvrđen u konverziji, treba uzeti u obzir iznos iskazan u kunama, u iznosu od 9.397,72 kn (tada službena valuta u Republici Hrvatskoj), a koji iznos se onda konvertira u EUR (1.247,29 EUR) uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR=7,53450 kn), a što je u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Prema tome, vještak je ostao pri iskazanom iznosu preplate u iznosu od 1.247,29 EUR. Vještak je u nalazu samo konstatirao da je tuženik u izračunu konverzije iskazao preplaćeni iznos u kunama u iznosu od 9.397,72 kn odnosno u iznosu od 1.231,34 EUR, obračunato prema srednjem tečaju banke kreditora na dan 30. rujna 2015. Prema tome, vještak je ostao pri iskazanom iznosu preplate u iznosu od 1.247,29 EUR. Slijedom svega iznesenoga, vještak je ostao pri danom nalazu i mišljenju od 17. ožujka 2025. uz ispravak dospjelih zateznih kamata odnosno vještak je mišljenja, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada ukupno potraživanje tužiteljice s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,22 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).
45. Tužiteljica u podnesku od 4. veljače 2026. ponovno prigovora nalazu i mišljenju vještaka.
46. Zbog prigovora tužiteljice na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ od 10. travnja 2025. sud je saslušao vještaka na raspravi.
47. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SĐ sud je utvrdio da je vještak u ovom predmetu izradio nalaz i mišljenje u skladu s postavljenim zadatkom, a na prigovore odnosno pitanja tužiteljice očitovao se je pisanim putem u dopunskim nalazima i mišljenjima od 26. lipnja 2025. odnosno 27. siječanja 2026. Tužiteljica u podnesku od 4. veljače 2026. navodi kako joj nije jasno koliko iznosi potraživanje tužiteljice, odnosno sastoji li se isto i od iznosa od 1.247,29 eura preplate po konverziji povrh iznosa kojeg je iskazao od ukupno 6.703,89 eura. U odgovoru na navedeno, a kako je to detaljno obrazložio u osnovnom nalazu i mišljenju izrađenom u ovom predmetu, a dodatno pojaašnjeno u danim pismenim očitovanjima, preostalo potraživanje od 6.703,89 eura s danom 30. rujna 2015. iskazano je nakon obračuna zateznih kamata na svaku pojedinu razliku, zbog promjene tečaja, kao i nakon uračunavanja preplate priznate po konverziji u iznosu od 1.247,29 eura. Nakon uračunavanja te preplate u skladu s pravilima uračunavanja kako ih propisuje Zakona obveznim odnosima, sudski vještak je iskazao preostalo potraživanje, dakle manje priznati iznos preplate u iznosu od 6.703,89 eura pa je logično da se tom iznosu ne može još jednom dodavati bilo što drugo, a kamoli preplata koja je već uzeta u obzir. Tužiteljica također pita i predlaže da se razlike nastale zbog promjene tečaja prikažu u pojedinačnim mjesečnim iznosima s datumima dosjeća istih, a sve kako bi tužiteljica mogla specificirati tužbeni zahtjev u pogledu čega je sudski vještak iskazao kako su pojedinačni mjesečni iznosi iskazani u Tabeli 1 iz pisanog nalaza i mišljenja, a za svaki pojedini iznos razlike naveden je i datum plaćanja, pa su svi elementi za postavljanje tužbenog zahtjeva jasno i jednostavno navedeni. Međutim ono što je nejasno je kako bi se postavio tužbeni zahtjev na taj način, a bez da se uračuna preplata koje je tužiteljici nesporno priznata provođenjem konverzije kredita u valutu u euru i upravo zbog toga, kako bi se poštivao redoslijed uračunavanja propisan odredbama ZOO-a sudski vještak je u nalazu i mišljenju sačinio obračune zateznih kamata te ukupno dosjelo ukamaćeno potraživanje s danom 30. rujna 2015. (s kojim danom je utvrđena preplata u konverziji) sačinio uračunavanje te pretplate i iskazao visinu preostalog potraživanja.
48. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tužiteljice, dok je u odnosu na pravna pitanja tuženika ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.
49. Tužiteljica je na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026., precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.
50. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos "koji je tužiteljici priznat dodatkom o konverziji u visini od 1.231,34 eura te za iznos eventualno negativne tečajne razlike." Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 16. lipnja 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od za iznos tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 478,04 EUR na ime tečajne razlike i 495,83 EUR na ime kamate na tečajne razlike. Budući da je tuženik postavio određen prigovor prijeboja nakon zaključenja prethodnog postupka za tzv. negativnu tečajnu razliku, osnovan je zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
51. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.
52. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (15. lipnja 2005.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
53. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, iznosi 6.703,89 EUR (6.089,67 EUR glavnice i 614,22 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila te je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo po osnovi iznosa preplate utvrđene konverzijom te je izvršen prijeboj tražbine tuženika i tražbine tužiteljice koja je predmetom ove parnice, na temelju odredbe iz čl. 336., čl. 337. i čl. 343. ZOO/91.
54. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 6.089,67 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno u izreci pod točkom II. izreke presude.
55. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
56. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
57. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
58. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka.
59. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
60. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 13. siječnja 2025. i 22. srpnja 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 21. siječnja 2025., 17. rujna 2025. i 12. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 600,00 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 300,00 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 27. siječnja 2025. uz kojeg tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje te u kojem se očituje na tuženikov istaknuti prigovor radi prebijanja na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer sud ima uvid u izvršena plaćanja, a navode iz tog podneska mogla je iznijeti na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 7. travnja 2025. uz kojeg tužiteljica dostavlja dokaz o uplati razlike predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer sud ima uvid u izvršena plaćanja. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 9. travnja 2025. i 4. veljače 2026. u kojima tužiteljica prigovora nalazu i mišljenju vještaka jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka jer nije uspjela s istaknutim prigovorima jer je sudski vještak u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 13. svibnja 2025. kojim tužiteljica požuruje dopunu vještačenja i za sastav podneska od 7. srpnja 2025. kojim tužiteljica požuruje dopunu vještačenja i u kojem se očituje na navode iz podneska tuženika od 16. lipnja 2026. na način da „upućuje na tužbu“ jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 1. rujna 2025. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer u istom ponavlja navode koje je isticala tijekom postupka, a koje je osim toga mogla iznijeti na glavnoj raspravi od 17. rujna 2025. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 16. veljače 2026. uz kojeg dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, u kojem se ujedno protivi usmenom očitovanju vještaka te predlaže da se sudski vještak pisanim putem očituje na njezin prigovor od 4. veljače 2026. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka iz razloga jer je odredbom iz čl. 260. st. 1. ZPP-a propisano da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave drugim riječima iz navedene odredbe proizlazi da vještak svoj nalaz i mišljenje iznosi redovito usmeno na raspravi. Tužiteljici nije priznata naknada za sastav podneska od 12. ožujka 2026. koji se odnosi na sastav troškovnika iz razloga jer Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ne predviđa naknadu za sastav troškovnika. Tužiteljici nije priznat trošak dolaska na ročište za objavu presude budući da na isto nije pristupila. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 636,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 63,31 eura, koju sudsku pristojbu je tužiteljica uplatila prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP, tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 2.199,31 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
61. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
U Krapini 10. lipnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Zoran Vujasin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vujasin & partneri j.t.d. iz Zagreba, Boškovićeva 7/II, putem e-Oglasne ploče
2. Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, putem e-Oglasne ploče
