REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-560/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvoja Betlacha, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 10. lipnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.5. st. 1. i 2. Ugovor o kreditu br. 43174/07 sklopljenog 9. veljače 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% (slovima: dva cijela pedeset posto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se odmah, po potpisu Ugovora. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61 tužitelju IJ iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplatiti iznos od 165,90 EUR zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 15. veljače 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.11. Ugovora o kreditu br. 43174/07, sklopljenog 9. veljače 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61 tužitelju IJ iz [adresa], u roku od 15 dana isplatiti iznos od 251,85 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 23. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61 tužitelju IJ iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 593,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10.lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su 9. veljače 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 43174/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 HRK. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, a koja se naplaćuje prilikom potpisa Ugovora. Tuženik je 14. veljače 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.250,00 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene

valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 165,90 EUR. Odredbom čl.11. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj je 22. kolovoza 2007., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju istog dana naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.897,61 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u

Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 251,85 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno navedenome tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl.5. , stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu jer je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 11. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO -a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 417,75 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, tuženik osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže Naslovnom sudu sukladno čl. 40. st.3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 417,75 €. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka je bila sporna vrijednost predmeta spora (dalje – vps) u svezi istaknutog prigovora tuženika, jer je tužitelj istu bio označio u iznosu od 1.744,97 eura. a povodom prigovora tuženika sud je na ročištu održanom kod ovog suda 12. ožujka 2026. utvrdio vps u iznosu od 417,75 eura u skladu sa odlukom VSRH Rev- 374/2013-3 od 6.12.2017. u kojoj je navedeno da "Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obvezi pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora."

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 43174/07 koji je sklopljen 9. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Splitske banke d.d. prednika tuženika kao kreditora u iznosu od 50.000,00 kn i da je u čl. 5.st.1 i 2. Ugovora o kreditu je navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,5 % od iznosa odobrenog kredita a naplaćuje se odmah po potpisu Ugovora, a u čl. 11. Ugovora je navedeno da korisnik kredita može otplatiti kreditu jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora (str. 9 do 10 spisa). Uvidom u dopis tuženika od 29. kolovoza 2025. (str.8 spisa) je vidljivo da je naknada za obradu kredita 43174 naplaćena 14. veljače 2007. sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 1.250,00 kn (2,50%), a naknada za prijevremenu otplatu cjelokupnog kredita je naplaćena 22. kolovoza 2007. u iznosu od 1.897,61 kn (4%). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 2007. zaključio Ugovor o kreditu sa Splitskom bankom na iznos od 50.000,00 kn. Kredit je iskorišten za adaptaciju stambenog objekta. To je obiteljska kuća. Nikada nije iznajmljivana, u njoj nije bio otvoren obrt niti je bila dio poslovnog udjela. Sam je vraćao sve rate kredita. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja. Nitko mu nije objasnio od strane djelatnika banke za što će se iskoristiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Prijevremeno je otplatio kredit i nitko mu nije objasnio zašto je naplaćena ta naknada niti na što su utrošena ta novčana sredstva. Što se tiče ulazne naknade, pročitao je Ugovor o kreditu, međutim nitko mu nije objasnio na što se odnosi ta ulazna naknada, pristao je na to jer mu je trebao novac, trebao mu je kredit, a isto se odnosi i na odredbu Ugovora za izlaznu naknadu, nitko mu nije objasnio na što je potrošen taj iznos izlazne naknade. Nije mogao utjecati niti na koju odredbu kredita, to je tipski ugovor sastavljen od strane banke. Jedino je mogao utjecati na iznos kredita i vrijeme otplate.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je Ugovor o kreditu 43174/07 sklopljen 9. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Splitske banke d.d. prednika tuženika kao kreditora u iznosu od 50.000,00 kn,

- je u čl. 5.st.1 i 2. Ugovora o kreditu je navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,5 % od iznosa odobrenog kredita a naplaćuje se odmah po potpisu Ugovora,

- je u čl. 11. Ugovora je navedeno da korisnik kredita može otplatiti kreditu jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora

- je tuženik dopisom od 29. kolovoza 2025. dostavio podatke iz kojih je vidljivo da je naknada za obradu kredita 43174 naplaćena tužitelju 14. veljače 2007. sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 1.250,00 kn (2,50%), a naknada za prijevremenu otplatu cjelokupnog kredita je naplaćena 22. kolovoza 2007. u iznosu od 1.897,61 kn (4%),

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,

- je tužitelj potrošač što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja koji je naveo da je iznos koji dobio od kredita iskoristio za adaptaciju obiteljske kuće, koju koristi za osobne a ne za poslovne potrebe, a sud je iskazu tužitelja u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan, uvjerljiv i logičan.

- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz

6. Tijekom postupka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva.

7. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu 43174/07 sklopljenog 9. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Splitske banke d.d. prednika tuženika kao kreditora u iznosu od 50.000,00 kn u čl. 5.st.1 i 2. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,5 % od iznosa odobrenog kredita a naplaćuje se odmah po potpisu Ugovora i u čl. 11. Ugovora u kojem je navedeno da korisnik kredita može otplatiti kreditu jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora jer tužitelj smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.

8. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetnih naknada ugovorene su na netransparentan način, a tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknada i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.

10. U svezi navedenog sud je utvrdio ništetnima odredbe čl. 5. st.1. i 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odredba čl. 11. Ugovora o kreditu u kojem je Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

11. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja ovaj sud je utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

12. Nadalje iz iskaza tužitelja, sud je u utvrdio i da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika o kreditu i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Prednik tuženika prilikom zaključenja ugovora nije pojasnio tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, i na temelju čl. 81. st. 1. Zakona o zaštit i potrošača/03 po ocjeni ovog suda ništetna je odredba čl. 11. Ugovora o kreditu jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s obzirom da je prednik tuženika ugovorio prijevremenu otplatu kred ita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih predniku tuženika vezano za prijevremenu otplatu kredita.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) međutim tuženik nije tijekom postupka dokazao da su nastali ikakvi troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita.

14. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO). 15 . U svezi navedenog sud je i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 165,90 eura i iznos od 251,85 eura na ime prijevremene otplate kredita prema podacima koje je dostavio sam tuženik.

16. Zatezna kamatama teče od prvog slijedećeg dana od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužitelja i to za iznos od 165,90 eura od 15. veljače 2007., a naknada je naplaćena 14. veljače 2007. i za iznos od 251,85 eura zatezna kamata teče od 23. kolovoza 2007., a tužitelju je naplaćena naknada 22. kolovoza 2007.

17. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedeno budući da je prednik tuženika bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja od dana uplate, odnosno stjecanja predmetne naknade (čl. 29.st.2. i 8. ZOO- a).

18. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

19. Tužitelju je trošak pristojbe u iznosu od 33,18 eura u kojem je plaćena na tužbu, pristojbu na presudu u iznosu od 60,00 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 27. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1OT) trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 10. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). priznat je i trošak sastava obrazloženog podneska od 5.studeni 2025. u iznos od 100,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak dopisa tuženiku u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37. t.1. OT), ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 593,18 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 10.lipnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

Slavonski Brod, 10. lipnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.