Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-111/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pavičić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Jadran d.d., OIB: 56994999963, iz Crikvenice, Bana Jelačića 16, zastupanog po punomoćniku Nenadu Nedeljkoviću, odvjetniku iz Rijeke, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnici IČ, dipl. pravnici, zaposlenici umješača, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1671/2025-70 od 12. studenog 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-

1671/2025-70 od 12. studenog 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke za iznos od 4.595,00 EUR (slovima: četiri tisuće petsto devedeset pet eura) sa zakonskim zateznim kamatoma od 13. lipnja 2018. do isplate,

- preinačuje u točki I. izreke za iznos od 3.705,00 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto pet eura) sa zakonskim zateznim kamatama od 13. lipnja 2018. do isplate i u točki II. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 3.705,00 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za financijsko razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 862,70 EUR (slovima: osamsto šezdeset dva eura i sedamdeset centi) i troškove žalbenog postupka u iznosu od 267,62 EUR (slovima: dvjesto šezdeset sedam eura i šezdeset dva centa) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Jadran d.d., Ulica bana Jelačića 16, 51260 Crikvenica, OIB: 56994999963, platiti tužitelju ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.300,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13.06.2018. god., pa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku 15 dana.'' II Nalaže se tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku Jadran d.d., Bana Jelačića 16, 51260 Crikvenica, OIB: 56994999963 parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 25. studenog 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz dosudu parničnog troška ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, dao je razloge o odlučnim činjenicama te je pobijanu odluku moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik zbog pogoršanja zdravstvenog stanja kao posljedice nezgode koja se dogodila 9. kolovoza 2010. isplati neimovinsku i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 8.300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je odlukom Trgovačkog suda u Rijeci broj P- 2165/11-51 od 17. travnja 2014. tužitelju plaćena cjelokupna šteta koju je on pretrpio u štetnom događaju. Istaknut je i prigovor zastare.

6.1. U postupku je kao umješač na strani tuženika sudjelovala Croatia osiguranje d.d. Zagreb kod koje je tuženik imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti prema trećima.

6.2. Na temelju uvida u presudu i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2165/11 od 17. travnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 5813/14 od 5. veljače 2018. kao nesporno je utvrđeno da je tužitelj 9. kolovoza 2010. pao preko lanca kojim je bio ograđen dio prilaza na parkiralištu hotela u vlasništvu tuženika pri čemu se ozlijedio, te da mu je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2165/11 od 17. travnja 2014., a koja odluka je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5813/14 od 5. veljače 2018., dosuđen iznos od 118.160,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i to po osnovi neimovinske štete 101.000,00 kuna, a po osnovu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu 17.160,00 kuna. Navedena presuda da je postala pravomoćna 5. veljače 2018. i tuženik je tužitelju isplatio iznos dosuđen navedenom presudom.

6.3. Iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka dr. Žarka Rašića, spec. kirurg i dr. Gordana Makarića, spec. psihijatar, utvrđeno je da je u štetnom događaju od 9. kolovoza 2010. tužitelj zadobio prijelom lijeve bedrene kosti koji je liječen operacijski, ali je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja u odnosu na zdravstveno stanje kakvo je bilo opisano u presudi Trgovačkog suda u Rijeci pod brojem P-2165/11- 51 od 17. travnja 2014. Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja vještaci navode da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i bolove slabijeg intenziteta 45 dana. Primarni strah nije trpio, ali je trpio sekundarni strah zbog tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica te mogućih komplikacija u trajanju od 3 dana jačeg intenziteta, 5 dana srednjeg intenziteta te 6 tjedana manjeg intenziteta. Zaostao je kasniji povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta u situacijama koje ga podsjećaju na štetni događaj. Gledajući s kirurškog aspekta kod tužitelja je došlo do daljnjeg pogoršanja duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti od 5%, što se očituje u daljnjim bolovima u području lijevog koljena i ograničenoj pokretljivosti lijevog kuka, a s psihijatrijskog stanovišta do pogoršanja u vidu produbljivanja simptomatike psihičkog poremećaja i razvoja PTSP-a od daljnjih 5%, ali objedinjeno vještaci smatraju da je pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja dovelo do duševnih bolova zbog trajnog smanjenja životnih aktivnosti u daljnjem postotku od 8%. Tuđa pomoć i njega mu je bila potrebna 45 dana po 2 sata dnevno i 90 dana po 1 sat dnevno i to za uobičajene kućanske potrebe, pomoć pri odlasku na tržnicu, trgovinu i sl., a koja potreba je prestala 30. kolovoza 2014.

6.4. Datum koji vještaci smatraju da je datum saznanja tužitelja za pogoršanje je 21. ožujak 2014. nakon kontrole traumatologa kada je predviđen novi operacijski zahvat koji je učinjen 16. travnja 2014.

6.5. Prema mišljenju vještaka iako je oporavak od operativnog zahvata koji je učinjen 16. travnja 2014. trajao do 30. kolovoza 2014. kada je prestala potreba tužitelju za tuđom pomoći i njegom, isti se nastavio liječiti i tijekom 2015., 2016. i 2017. godine, a predložena mu je i atroskopija lijevog kuka.

6.6. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj za pogoršanje zdravstvenog stanja saznao 21. ožujka 2014. nakon kontrole traumatologa kada je predviđen novi operacijski zahvat koji je učinjen 16. travnja 2014. i da je njegovo liječenje trajalo do 30. kolovoza 2014., kada je saznao za postojanje i opseg sve neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, kao i za osobu štetnika. Tužitelj da je tužbu podnio 13. lipnja 2018. Prema članku 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), tražbina naknade štete zastarijeva za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema stavku 2. u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala. Kako je liječenje kod tužitelja zbog pogoršanja zdravstvenog stanja trajalo do 30. kolovoza 2014., to prvostupanjski sud zaključuje da se tužba mogla podići u subjektivnom roku od 3 godine odnosno do 31. kolovoza 2017., a kako je ista podnesena 13. lipnja 2018., to da je nastupila zastara iz članka 230. stavak 1. ZOO-a.

6.7. Prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnju tužitelja da je liječenje nastavljeno i nakon 30. kolovoza 2014. kako su to iskazivali liječnici vještaci, obzirom da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu zbog točno određene štete koju je pretrpio uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, a koje je nastupilo nakon donošenja odluke u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2165/11, pa da je raspravljanje ograničeno samo na pogoršanje zdravstvenog stanja vezanog uz operativni zahvat koji je učinjen 16. travnja 2014. i na štetu koja je vezana uz konkretno pogoršanje.

6.8. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

6.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članaka 154. stavak 1., 155. i 164. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa).

7. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije pravilno utvrdio odlučnu okolnost kada je tužitelj kao oštećenik saznao za nastalu štetu, točnije završetak liječenja i stabilizaciju zdravstvenog stanja istog, kao i kada su kod tužitelja nastupile štetne posljedice, a sve radi pravnog utvrđenja početka tijeka zastarnog roka za potraživanje naknade neimovinske i imovinske štete vezane uz pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. Za tužitelja nije sporno da je on za pogoršanje zdravstvenog stanja saznao 21. ožujka 2014., ali tužitelj osporava da bi njegovo liječenje bilo dovršeno 30. kolovoza 2014. jer iz nalaza i mišljenja vještaka izričito proizlazi kako se on od posljedica štetnog događaja nastavio liječiti i u 2015., 2016. i 2017. godini, pa da liječenje nije dovršeno. Ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-405/2025-2 od 28. svibnja 2025. kojom je ukinuta ranija presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1590/2022-3 od 14. veljače 2023. i Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3193/21-48 od 25. svibnja 2022. u ovom predmetu te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zbog navedenog da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, odnosno da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare.

7.1. Prvostupanjski sud je povodom tužbe tužitelja donio presudu broj Pn-3193/21-48 od 25. svibnja 2022. kojim je odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je tužba podnesena nakon nastupanja zastare.

7.2. Protiv te presude tužitelj je izjavio žalbu pa je ovaj sud svojom odlukom broj Gž- 1590/2022-3 od 14. veljače 2023. potvrdio prvostupanjsku presudu.

7.3. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te mu je isto dopušteno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio rješenje broj Rev-405/2025-2 od 28. svibnja 2025. kojim je ukinuo presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.4. Pravno pitanje na koje je dopušteno podnošenje revizije rješenjem broj Revd- 3040/2023-2 od 20. prosinca 2023. glasilo je: „Od kojeg trenutka počinje teći subjektivni, a od kojeg trenutka objektivni zastarni rok, za potraživanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, nastale uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenika a koja je šteta kauzalna posljedica ranije štetne radnje?“. U točki 13. obrazloženja svoje odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio stav: „Dakle, subjektivni rok za potraživanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje nastalo uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenika počinje teći od trenutka kada je oštećenik saznao za nastalu štetu pri čemu se kao trenutak saznanja za štetu može uzeti završetak liječenja i stabilizacija oštećenikovog zdravstvenog stanja, dok objektivni zastarni rok za potraživanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje nastale uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice.“.

7.5. Pogrešno je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud utvrdio početak zastarnog roka, a koji počinje teći od trenutka kada je oštećenik saznao za nastalu štetu, pri čemu se kao trenutak saznanja za štetu može uzeti završetak liječenja i stabilizacija oštećenikovog zdravstvenog stanja. Tužitelj za neimovinsku štetu zbog pogoršanja zdravstvenog stanja nije saznao 30. kolovoza 2014. kada mu nakon operativnog zahvata od 16. travnja 2014. nije više bila potrebna tuđa pomoć i njega, obzirom da prema nalazima vještaka njegovo liječenje zbog pogoršanja zdravstvenog stanja nije završeno, a niti je stabilizirano, jer se tužitelj nastavio liječiti i kroz 2015., 2016. i 2017. godinu.

7.6. Po ocjeni ovog suda, subjektivni rok od 3 godine je mogao početi teći najranije od 2017. godine, a kako je tužba podnesena 13. lipnja 2018., to u trenutku podnošenja tužbe navedeni subjektivni rok nije protekao. Nakon proteka objektivnog roka od 5 godina, a koji počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice, u konkretnom slučaju od 21. ožujka 2014. kada je prilikom pregleda traumatologa saznao za potrebu operativnog zahvata do podnošenja tužbe, nije istekao ni zastarni rok od 5 godina.

7.7. Prvostupanjski sud je, dakle, pogrešno utvrdio od kada počinje teći subjektivni rok zastare naknade štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja. Navedeni subjektivni rok, kako je već naprijed rečeno, počeo je teći najranije od 2017. godine, obzirom da su vještaci naveli kako liječenje nije bilo dovršeno 30. kolovoza 2014., već od tog datuma tužitelju više nije bila potrebna tuđa pomoć i njega, a koja se vezuje na operativni zahvat od 16. travnja 2014. Stoga je i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete vezane uz pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja koji je rezultirao operativnim zahvatom 16. travnja 2014. i nakon toga nastavkom liječenja, sve kao posljedica inicijalnih ozljeda zadobivenih u štetnom događaju.

7.8. Po ocjeni ovog suda, zastara nije nastupila za naknadu neimovinske štete koju tužitelj potražuje u konačnici u iznosu od 7.400,00 eura, ali je nastupila za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 900,00 eura. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka tuđa pomoć i njega tužitelju je zbog operativnog zahvata od 16. travnja 2014. trebala do 30. kolovoza 2014. Tog datuma je tužitelj, dakle, saznao za opseg i visinu imovinske štete pa mu je subjektivni rok istekao 30. kolovoza 2017., dakle prije podnošenja tužbe.

8. Kako je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete, ali je tužbeni zahtjev odbio zbog pogrešne primjene odredaba o zastari potraživanja tužitelja, to je ovaj sud primjenom članka 373.a stavak 1. ZPP-a djelomično preinačio pobijanu odluku.

8.1. Polazeći od nalaza i mišljenja liječnika vještaka u pogledu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a zbog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, ovaj sud zaključuje da bi tužitelju uzimajući u obzir Orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete kako su oni izmijenjeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. te uvažavajući činjenicu da su od tada pa do donošenja ove odluke porasli troškovi života zbog inflacije i gospodarskih prilika za oko 30%, te primjenjujući članak 1100. ZOO-a, pripadala neimovinska šteta po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog trajnog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 3.705,00 eura, za koji iznos je preinačena pobijana odluka na način da je navedeni iznos dosuđen tužitelju.

8.2. Za preostali novčani iznos od 4.595,00 eura, koji se sastoji od zahtjeva za isplatu neimovinske štete u iznos od 3.695,00 eura, tužbeni zahtjev je neosnovan jer iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da bi tužitelju vezao na pogoršanje zdravstvenog stanja pripadao taj iznos, i iznosa od 900,00 eura po osnovu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, za koji iznos je nastupila zastara, prvostupanjska odluka je potvrđena.

8.3. Na dosuđeni iznos neimovinske štete dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2018. do isplate primjenom članka 1103. ZOO-a, a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

9. Kako je pobijana odluka djelomično preinačena, to je ovaj sud primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka.

9.1. Kada se na uspjeh stranaka u postupku primjeni odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a proizlazi da su stranke podjednako uspjele u postupku, zbog čega ovaj sud smatra da bi svaka stranka trebala snositi svoje troškove koji se odnose na nagradu za rad njihovih punomoćnika, a koja je utvrđena primjenom Tarife, kao i troškove sudskih pristojbi.

9.2. Međutim, tužitelj je snosio troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 862,70 eura, a navedeno vještačenje je bilo potrebno za donošenje odluke u ovom postupku, te kako se naknada za vještačenje dosuđuje bez obzira na uspjeh stranaka u postupku, odnosno na istu se ne primjenjuje uspjeh stranaka u postupku, to je ovaj sud tužitelju dosudio kao parnični trošak prvostupanjskog postupka upravo navedeni iznos.

9.3. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova žalbe, pa kako je uspio sa svojom žalbom u postotku od 47,50%, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak žalbe u tom postotku. Tužitelju se priznaje trošak žalbe prema Tbr. 10.1. Tarife u iznosu od 250,00 eura uvećano za iznos PDV-a od 62,50 eura ili 312,50 eura. Tom iznosu treba dodati iznos sudske pristojbe na žalbu od 250,90 eura, koju je tužitelj platio, pa ukupni trošak na koji bi tužitelj imao pravo iznosi 563,40 eura. Kada se na taj iznos primijeni postotak uspjeha tužitelja u žalbi, proizlazi kako je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak žalbe u iznosu od 267,62 eura kako je to i suđeno ovom odlukom.

Koprivnica, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković