Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-565/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. , OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-493/2025-11 od 11. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-493/2025-11 od 11. veljače 2026. u dijelu iz točke I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava kao osnovana, te se rješenje o trošku Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-493/2025-11 od 11. veljače 2026. (točka II. izreke)

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 553,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. pa do isplate

- preinačuje u dijelu točke II. izreke preko iznosa od 553,10 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR sa zahtijevanim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Točka III. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavku 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209536159, kreditna partija 7103689352 od dana 06. lipnja 2007. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Točkom II naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 803,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2026. pa do isplate, dok je nepobijanom točkom III. izreke naloženo iz Državnog proračuna isplatiti punomoćniku tužitelja odvjetniku Matku Novincu iz Zagreba troškove delegacije u iznosu od 12,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u dijelu iz točki I. i II. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud odbaci tužbu u cijelosti zbog nedostatka pravnog interesa, odnosno preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, dok je u odnosu na parnični trošak djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 3209536159, kreditna partija 7103689352, od dana 06. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji se odnosi na odredbu da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu bile sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 06. lipnja 2007. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju stana;

- da je Ugovor sačinjen na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu tuženika ;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed tuženiku plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoje te naknade i troškovi pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknade naplaćuju;

- da sporna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer, iako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu, tuženik ne spori da mu je tužitelj platio u vezi sa spornom ugovornom odredbom određeni iznos naknade, što proizlazi i iz dokumenta tuženika "Promet po kreditu“.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom, pri čemu otklanja i prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje te ništetnosti.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o plaćanju naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na navedenu unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, navodeći da je istu uočio tek kod potpisa ugovora, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

12. Nadalje, imajući na umu da ugovorna odredba o plaćanju svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, radi se o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003, pri čemu je bespredmetno pozivanje tuženika na Direktivu 008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje.

13. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 2. stavka 6. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknade odnose, pa čak niti koliko u postotku naknade iznose, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

17. Naime, odredbe Zakona o obveznim odnosima ((''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05)) ne predviđaju plaćanje posebnih jednokratnih naknada prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Dakle, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti , pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o plaćanju naknada prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Nadalje, u skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge nisu samorazumljivi , tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

20. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 2. stavka 6. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita, upis zaloga te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. stavkom 6. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova i naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da troškovi i naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. U skladu s ranijim utvrđenjima stoga uopće nije pravno odlučna visina same naplaćene naknade, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ju je tužitelj platio u vezi sa spornom ugovornom odredbom, kako to proizlazi i iz dokumenta tuženika "Promet po kreditu“, što tuženik nije osporio niti je isticao suprotno, dok pak iz navoda samog tuženika u žalbi proizlazi da se radilo o iznosu od 292,87 EUR.

23. S obzirom da je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je dakle pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom . Pritom valja istaknuti da pravni interes tužitelja za postavljanje takvog zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a neovisno o tome što kondemnatorni zahtjev nije postavljen, jer tužitelja ništa ne priječi da ga postavi naknadno, pri čemu se na ništetnost može pozivati sve zainteresirane osobe te svaka ugovorna strana, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 327. i 328. ZOO-a).

24. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

25. U pogledu žalbe tuženika protiv odluke o trošku ističe se da je ista djelomično osnovana. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je tužitelju dosudio parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, kojoj tuženik nije prigovorio, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1) te za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2026. 100 bodova (Tbr. 9/1), ukupno 200 bodova odnosno 400,00 EUR što uvećano za PDV iznosi 500,00 EUR, kao i kada mu je priznao sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 26,55 EUR, te se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom. Međutim u pravu je tuženik kada u žalbi navodi da trošak podneska kojim se tužitelj očituje na tuženikov odgovor na tužbu (od ukupno 250,00 EUR) nije bio potreban za vođenje parnice, slijedom čega taj trošak prvostupanjski sud nije trebao priznati tužitelju.

26. Zbog toga je uz primjenu čl. 380. točke 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude za iznos od 553,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je rješenje u preostalom dijelu točke II. valjalo preinačiti primjenom čl. 380. točke 3. ZPP-a i zahtjev za naknadu troška za iznos od 250,00 EUR odbiti kao neosnovan.

27. Vezano za žalbeni navod tuženika kojim pobija odluku o zateznim kamatama na parnični trošak, navodeći da je sud tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu na parnični trošak od 11. veljače 2026., iako je presuda digitalno potpisana dana 12. veljače 2026., valja istaknuti da prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a zatezne kamate na parnične troškove teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo njihovo plaćanje. Presuda je donesena i objavljena na ročištu 11. veljače 2026 ., kako to proizlazi iz zapisnika u spisu, pa su dakle zatezne kamate ispravno tužitelju dosuđene, te na navedeno nije od utjecaja datum digitalnog potpisa.

28. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari njegova žalba u cijelosti neosnovana, to tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

29. Točka III. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer