Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-155/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marta Perak, odvjetnica iz Osijeka, protiv tužene Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu iz Osijeka, OIB: 35506269186, Vinkovačka cesta 63 c, koju zastupa Antonija Jurajić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. iz Osijeka, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-40/2025-17 od 25. rujna 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužiteljice uvažava se dok se žalba tuženice odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-40/2025-17 od 25. rujna 2025. potvrđuje, a rješenje sadržano u citiranoj presudi preinačuje se u točki II. izreke i to u odbijajućem dijelu tako da se tužiteljici pored već dosuđenih parničnih troškova dosuđuje i daljnji iznos od 125,00 EUR (slovima: sto dvadeset pet eura) te se nalaže tuženici da tužiteljici plati i taj trošak, u roku od 15 dana.

II. Nepobijana točka I. izreke rješenja nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici plati trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 78,12 EUR (slovima: sedamdeset osam eura i dvanaest centi), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR (slovima: tristo dvanaest eura i pedeset centi) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu i rješenje te izreka presude glasi: „I. Utvrđuje se da tužiteljici ČF pripada 10 % dodatka na plaću, zbog posebnih uvjeta rada, pri čemu se kao osnovica za izračun dodatka uzima zbroj mjesečnih iznosa koji su joj isplaćeni za redovni rad, minuli rad, godišnji odmor, državne blagdane i neradne dane.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu da tužiteljici ČF, u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude, plati 3.716,18 eura (tri tisuće sedamsto šesnaest eura osamnaest centi) po osnovi dodatka na plaću u razdoblju od rujna 2020. do prosinca 2023., sa zateznim kamatama po stopi koja se do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena; te od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a određuju se na mjesečne iznose kako slijedi:

- 89,88 eura (osamdeset devet eura osamdeset osam centi) od 16. rujna 2020.,

- 89,88 eura (osamdeset devet eura osamdeset osam centi) od 16. listopada 2020.,

- 69,78 eura (šezdeset devet eura sedamdeset osam centi) od 16. studenoga 2020.,

- 90,05 eura (devedeset eura pet centi) od 16. prosinca 2020.,

- 74,57 eura (sedamdeset četiri eura pedeset sedam centi) od 16. siječnja 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. veljače 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. ožujka 2021.,

- 89,84 eura (osamdeset devet eura osamdeset četiri centa) od 16. travnja 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. svibnja 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. lipnja 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. srpnja 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. kolovoza 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. rujna 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. listopada 2021.,

- 93,92 eura (devedeset tri eura devedeset dva centa) od 16. studenoga 2021.,

- 94,02 eura (devedeset četiri eura dva centa) od 16. prosinca 2021.,

- 94,33 eura (devedeset četiri eura trideset tri centa) od 16. siječnja 2022.,

- 8,98 eura (osam eura devedeset osam centi) od 16. veljače 2022.,

- 61,31 euro (šezdeset jedan euro trideset jedan cent) od 16. ožujka 2022.,

- 94,33 eura (devedeset četiri eura trideset tri centa) od 16. travnja 2022.,

- 94,33 eura (devedeset četiri eura trideset tri centa) od 16. svibnja 2022.,

- 98,10 eura (devedeset osam eura deset centi) od 16. lipnja 2022.,

- 98,10 eura (devedeset osam eura deset centi) od 16. srpnja 2022.,

- 98,11 eura (devedeset osam eura jedanaest centi) od dana 16. kolovoza 2022.,

- 81,04 euro (osamdeset jedan euro četiri centa) od 16. rujna 2022.,

- 98,10 eura (devedeset osam eura deset centi) od 16. listopada 2022.,

- 103,99 eura (sto tri eura devedeset devet centi) od 16. studenoga 2022.,

- 104,17 eura (sto četiri eura sedamnaest centi) od 16. prosinca 2022.,

- 104,42 eura (sto četiri eura četrdeset dva centa) od 16. siječnja 2023.,

- 104,43 eura (sto četiri eura četrdeset tri centa) od 16. veljače 2023.,

- 104,44 eura (sto četiri eura četrdeset četiri centa) od 16. ožujka 2023.,

- 104,45 eura (sto četiri eura četrdeset pet centi) od 16. travnja 2023.,

- 106,53 eura (sto šest eura pedeset tri centa) od 16. svibnja 2023.,

- 106,53 eura (sto šest eura pedeset tri centa) od 16. lipnja 2023.,

- 108,01 eura (sto osam eura jedan cent) od 16. srpnja 2023.,

- 106,53 eura (sto šest eura pedeset tri centa) od 16. kolovoza 2023.,

- 116,50 eura (sto šesnaest eura pedeset centi) od 16. rujna 2023.,

- 108,08 eura (sto osam eura osam centi) od 16. listopada 2023.,

- 111,85 eura (sto jedanaest eura osamdeset pet centi) od 16. studenoga 2023.,

- 56,14 eura (pedeset šest eura četrnaest centi) od 16. prosinca 2023. “, a izreka rješenja glasi:

„I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva na način kako je to navedeno u podnesku koji je tužiteljica ČF dostavila 26. lipnja 2025.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu da tužiteljici ČF u roku 15 (petnaest) dana, od primitka prijepisa presude, plati 875,50 (osamsto sedamdeset pet eura pedeset centi) troškova postupka, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.“

2. Protiv točke II. izreke rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica ne navodeći iz kojeg zakonskog razloga podnosi žalbu te predlaže da sud drugog stupnja preinači točku II. izreke rješenja i obveže tuženicu da tužiteljici naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 78,12 eura.

3. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te naloži tužiteljici da tuženici nadoknadi prouzročene troškove ili podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivan je.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice osnovana je, dok žalba tuženice nije osnovana.

6. Tuženica u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a tvrdeći da je obrazloženje suda prvog stupnja kontradiktorno u dijelu u kojem sud navodi da je prilikom donošenja odluke primijenio odredbu članka 9. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje: ZR) kojim člankom je propisana primjena najpovoljnijeg prava za radnika, a u konkretnom slučaju visina dodatka na plaću nije određena niti jednom važećom odlukom, odnosno propisom, zbog čega sud nije imao mogućnost izbora najpovoljnijeg prava za tužiteljicu.

6.1. Žalbene tvrdnje tuženice nisu osnovane jer je sud u točki 10. obrazloženja presude jasno naveo da je pravo na povećanje plaće za posebne uvjete rada različito uređeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine” broj 128/17., 47/18., 123/19., 66/20. i 56/22. ; dalje: TKU/17) i Pravilnikom o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima, KLASA: 0003 - 05/20-02/00004 URBROJ: 396-02-20-1 od 23. lipnja 2020. (dalje; Pravilnik/20) te da nije donesen Granski kolektivni ugovor iz kojeg razloga sud primjenjujući odredbu članka 9. stavak 3. ZR-a o pravu tužiteljice odlučuje primjenom članka 54. TKU. Takvo obrazloženje potpuno je jasno i nije kontradiktorno, kako to tvrdi tuženica u žalbi, iz kojih razloga sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da joj pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini 10 % plaće za razdoblje od 16. rujna 2020. do 16. prosinca 2023. te posljedično zahtjev za isplatu razlike plaće u tom razdoblju u iznosu od 3.716,18 eura.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženice na radnom mjestu tehnički suradnik, da se radi o radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te da je tužiteljici do srpnja 2020. isplaćivan dodatak na plaću u visini 10% zbog posebnih uvjeta rada.

9. U odnosu na sporne činjenice sud prvog stupnja utvrđuje:

- da je odlukom tuženice od 1. lipnja 2018. priznato pravo na uvećanje plaće tužiteljice za 10 % s obzirom da tužiteljica radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada,

- da je odredbom članka 2. stavak 3. Pravilnika o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima od 23. lipnja 2020. propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada i uvećanja plaća, dok je člankom 27. stavak 1. istog Pravilnika propisano da stupanjem na snagu tog Pravilnika prestaju važiti Pravilnici o plaćama i naknadama koji su važili prije stupanja na snagu Pravilnika iz 2020. te se stavljaju van snage sve odluke o plaći donesene na temelju ranije važećih

Pravilnika o plaćama i naknadama,

- da su i raniji Pravilnici priznavali radnicima kao dodatak na osnovnu plaću dodatak za posebne uvjete rada, koji je prema Pravilniku iz 2010. iznosio 10 % od osnovne plaće (članak 5. Pravilnika),

- da je člankom 54. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 128/17., 47/18., 123/19. i 66/20.; dalje: TKU/17), koji je bio na snazi do 1. svibnja 2022. propisano da zaposleniku u javnim službama koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na posebni dodatak na plaću, dok je u stavku 2. istog članka propisano da se radna mjesta s posebnim uvjetima rada i pripadajuća visina posebnih dodataka na plaću za svako takvo mjesto utvrđuje Granskim kolektivnim ugovorom. Isto je propisano i u članku 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine”, broj 56/22., 127/22. i 58/23.; dalje: TKU/22 ,

- da je člankom 13. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu („Narodne novine“ broj 141/23) od 15. studenog 2023. propisano da dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima iznosi 5 % od osnovne plaće.

9.1. Na temelju prednjih utvrđenja sud prvog stupnja, pozivom na odredbu članku 9. stavak 3. ZR-a, utvrđuje da je tuženica u utuženom razdoblju tužiteljici trebala dodatak za posebne uvjete rada obračunavati u istoj visini sve do stupanja na snagu odluke, odnosno propisa koji utvrđuje drugačiju visinu tog dodatka, a to je Kolektivni ugovor za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu od 15. studenog 2023. („Narodne novine“ broj 141/23.), koji propisuje dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima od 5 % od osnovne plaće te sukladno obračunu tuženice, kojeg je dostavila u spis, sud dosuđuje tužiteljici iznos od 3.716,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, izuzev zateznih kamata na prirez i porez na dohodak, koji čine sastavni dio bruto plaće, a koje dospijevaju tek sa isplatom, sukladno odredbi članka 24. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/16., 106/18., 121/19., 151/22., 114/23. i 152/24.).

10. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženica u žalbi i nadalje osporava da bi tužiteljica, kao zaposlenica koja radi na poslovima s posebnim uvjetima rada, imala pravo na isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada u razdoblju od 16. rujna 2020. do 16. prosinca 2023. dok je na snazi bio Pravilnik/20 od 23. lipnja 2020., a kojim nije bila propisana visina tog dodatka, niti je bio donesen Granski kolektivni ugovor, koji je sklopljen tek 15. studenog 2023.

12. Odredbom članka 94. ZR propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, dok je odredbom članka 9. stavak 3. ZR-a propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

13. Imajući u vidu da je člankom 2. stavak 3. Pravilnika/20 od 23. lipnja 2020., važećim u utuženom razdoblju, predviđeno pravo na isplatu, između ostalog, dodatka na osnovnu plaću za posebne uvjete rada, da je do donošenja tog Pravilnika tuženica radnicima temeljem svojih odluka donesenih za svakog radnika posebno navedeni dodatak na osnovnu plaću isplaćivala u visini od 10 % osnovne plaće, da je donošenjem Pravilnika/20 od 23. lipnja 2020. svoju raniju odluku o isplati predmetnog dodatka ukinula bez da je u tom Pravilniku/20 odredila visinu tog dodatka, da u utuženom razdoblju nije postojao niti jedan propis niti Temeljni kolektivni ugovor , niti Granski kolektivni ugovor koji bi definirao visinu tog dodatka, činjenica da tuženica kao poslodavac nije donijela odluku kojom bi utvrdio visinu tog dodatka za posebne uvjete rada nakon što je svoju raniju odluku ukinula stupanjem na snagu Pravilnika/20 od 23. lipnja 2020., ne može se, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, isključiti pravo tužiteljice na isplatu istog.

14. Obzirom da je prema Odluci tuženice od 1. lipnja 2018., koja je bila na snazi do donošenja Pravilnika/20 od 23. lipnja 2020., tužiteljica imala pravo na isplatu tog dodatka od 10 %, koje pravo tužiteljici pripada u skladu s člankom 5. Ugovora o radu i na temelju članka 54. TKU/17, kao i članka 53. TKU/22, da Pravilnikom/20 od 23. lipnja 2020. visina tog dodatka nije definirana, kao niti jednim drugim aktom, niti novom odlukom poslodavca, tužiteljici je, sukladno odredbi članka 9. stavak 3. ZR-a, predmetni dodatak trebao u utuženom razdoblju biti obračunat i isplaćen u istoj visini sve do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu od 15. studenog 2023., kada je tim Kolektivnim ugovorom propisana visina dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima od 5 % od osnovne plaće, a Kolektivni ugovor se primjenjuje od 15. studenog 2023. pa nadalje, zbog čega on nije primjenjiv u utuženom razdoblju, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

15. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.

16. O troškovima postupka sud je odlučio u točki II. izreke rješenja te je naložio tuženici da tužiteljici plati troškove postupka u ukupnom iznosu od 875,50 eura primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP -a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova odbio.

17. Tužiteljica u žalbi protiv odluke o naknadi parničnih troškova tvrdi da joj je neosnovano sud za podnesak od 26. lipnja 2025., kojim je uređen tužbeni zahtjev, priznao 50 % nagrade, odnosno samo u visini 50 bodova, jer se radi o obrazloženom podnesku za koji bi joj pripadalo pravo na naknadu parničnog troška u visini od 200,00 eura uvećano za PDV.

17.1. Žalbene tvrdnje tužiteljice osnovane su jer je podnesak od 26. lipnja 2025. tužiteljica dostavila nakon što je tuženica dostavila obračun dodatka za posebne uvjete rada po stopi od 5 % i 10 %, te je obrazložila iz kojih razloga traži isplatu dodatka u visini 10 %, a ne 5 %, te je postavila određen tužbeni zahtjev , jer u tužbi nije navela novčani iznos kojeg traži na ime visine neisplaćenog dodatka na plaću, pa se i po ocjeni ovog suda radi o obrazloženom podnesku za koji tužiteljici pripada pravo na naknadu troška prema Tbr. 8. točka 1. u vezi s Tbr. 7. točka 1. Tarife u visini 100 bodova, odnosno prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife u iznosu od 200,00 eura. Na taj trošak tužiteljici primjenom Tbr. 46. Tarife pripada i porez na dodanu vrijednost u iznosu od 50,00 eura ili ukupno 250,00 eura. Kako je sud tužiteljici za sastavljanje podneska od 26. lipnja 2025. dosudio iznos od 125,00 eura, u koji iznos je uračuna t i PDV, odluku o naknadi parničnih troškova trebalo je preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a te tužiteljici pored već dosuđenih troškova dosuditi i iznos od 125,00 eura.

18. Tužiteljica je s podnesenom žalbom uspjela u cijelosti iz kojih razloga joj je tuženica u obvezi naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 78,12 eura (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 46. Tarife).

19. Tuženica nije uspjela sa žalbom, iz kojih razloga je odbijen kao neosnovan njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sukladno članku 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković