Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-52/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovaru, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 66486182714, iz Zagreba, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu Karlovac, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 2/2017-49 od 15. siječnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-2/2017-49 od 15. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,85 EUR (slovima: dvjesto četrdeset osam eura i osamdeset pet centi) kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura) kao neosnovan.

IV. Nepobijana točka II. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ-Ministarstvu obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, da tužitelju JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 5.014,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim zz kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu tekućom kako slijedi:

- na iznos od 48,48 eura od 15.10.2011. godine

- na iznos od 168,09 eura od 15.11.2011. godine

- na iznos od 162,26 eura od 15.12.2011. godine

- na iznos od 162,27 eura od 15.01.2012. godine

- na iznos od 1.123,12 eura od 15.02.2012. godine

- na iznos od 524,62 eura od 15.03.2012. godine

- na iznos od 283,70 eura od 15.04.2013. godine

- na iznos od 252,55 eura od 15.05.2013. godine

- na iznos od 496,20 eura od 15.10.2013. godine

- na iznos od 276,95 eura od 15.11.2013. godine

- na iznos od 498,39 eura od 15.04.2014. godine

- na iznos od 1.018,01 eura od 15.05.2014. godine

pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu 3.062,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od 15. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici pod točkom I. izreke.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude sadržanog u točki I. izreke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu kao neosnovanu, a potvrdi presudu suda prvog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da su razlozi presude nejasni i proturječni ne navodeći konkretno u čemu se sastoje proturječnosti i nejasnoće iz kojih razloga je ovaj sud ispitivao presudu suda prvog stupnja po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka 2. siječnja 2017., te je utvrđeno da je o odlučnim činjenicama sud u presudi naveo jasne i obrazložene razloge tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, zbog čega nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud utvrđuje da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, u smjenama, za vrijeme rada na terenu u periodu od 12. rujna 2011. do zaključno s travnjem 2014.

6.1. S obzirom da tuženik nije dostavio potpune i točne evidencije angažiranosti tužitelja na terenu za utuženo razdoblje, a za razdoblje od rujna 2011. do siječnja 2012. tuženik nije dostavio nikakvu evidenciju rada na terenu, sud prvog stupnja je po prijedlogu tužitelja na okolnost rada na terenu, prekovremenog rada te korištenih slobodnih dana saslušao svjedoka KG, koji je u utuženom razdoblju s tužiteljem bio u istoj postrojbi i na istim terenima te tužitelja , na temelju kojih iskaza sud utvrđuje da je tužitelj radnim danima na terenu radio od 6.00 sati ujutro do 22.00 sata, a vikendom od 6.00 do 18.00 sati. Naime, sud u obrazloženju navodi da je kod utvrđenja sporne činjenice radnog vremena na terenu sud cijenio s jedne strane specifičnost posla tužitelja, koji je bio u izvidničkoj postrojbi, te da je kao stariji djelatnik izvodio i obuku mlađih djelatnika, a s druge strane i specifičnost rada na terenu u pravcu da nije vjerojatno da su u situaciji rada na terenu djelatne vojne osobe, pa tako i tužitelj, radili u okviru redovnog radnog vremena od 8.00 do 16.00 sati, odnosno da ne bi radili prekovremeno.

6.2. Sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje te je na temelju provedenog vještačenja utvrdio slijedeće činjenice:

- da je iz dostavljenih obračuna plaća tužitelja (kartica djelatnika) vidljivo da tuženik tužitelju nije obračunavao prekovremeni rad, rad u dane blagdana, subotom, nedjeljom, odnosno noćni ili smjenski rad,

- da je vještak plaće tužitelja sadržane u analitici (obračunima po tuženiku) rekapitulirao po vrsti i po mjesecima tako da je sate rada obračunava prema Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 118/09., 99/12. i 55/13.) te Zakonu o radu („Narodne novine“ broj 49/09. i 93/14). Prema Pravilniku, dnevni dodatak za dežurstvo unutarnje službe određuje se u koeficijentu od osnovice za obračun i iznosi 0,025 (odnosno 0,015 od rujna 2012. godine) za vojnu osobu koja preuzme službu dežurstva u radne dane, a 0,05 (odnosno 0,03 od rujna 2012.) za djelatnu vojnu osobu koja preuzme dežurstvo u subotu, nedjelju, na blagdan ili drugi neradni dan utvrđen zakonom. Djelatnoj vojnoj osobi koja je obavljala stražarsku službu pripada dnevni dodatak koji se određuje u koeficijentu od osnovice za obračun i iznosi 0,025 (odnosno 0,015 od rujna 2012.), a utvrđuje se na temelju mjesečne evidencije radnog vremena u kojoj se prikazuje ostvareni broj dana rada u stražarskoj službi,

- da je u evidencijama tuženika označeno koliko je dana tužitelj proveo u radu na straži i dežurstvu. Tako je, primjerice, u siječnju 2014., za 7 dana koje je tužitelj proveo na stražarskom osiguranju, vještak obračunao stražarski dodatak u iznosu od 536,43 kune;

- iz obračunskih lista razvidno je da je tužitelju isplaćivan dodatak za stražu i dodatak za dežurstvo propisan prethodno navedenim Pravilnikom,

- tuženik je na spis dostavio evidencije nazočnosti na poslu za razdoblje od siječnja 2012. do svibnja 2014. iz kojih je vidljivo koji oblik službe je tužitelj obavljao, ali nije vidljivo koliko je sati radio, iz dostavljene dokumentacije vidljivo je koji oblik rada je tužitelj obavljao (kada je bio na terenu, straži, dežurstvu, kada je radio u redovnom radnom vremenu, kada je koristio slobodne dane). U istoj nisu naznačeni sati rada pa nije moguće utvrditi je li tužitelj ostvario prekovremeni rad na terenu;

- za razdoblje od rujna 2011. do prosinca 2011. tužen ik nije dostavio evidencije o radu tužitelja,

- da je tužitelj u razdoblju od 2. ožujka 2012. do 21. rujna 2012. bio na mirovnoj misiji. Dani provedeni na misiji u evidenciji nazočnosti označeni su kao teren (oznaka „TR“), time da za dane provedene na misiji vještak tužitelju nije obračunao prekovremeni rad .

- da je iz dostavljene dokumentacije vidljivo kada je tužitelj koristio slobodne dane, ali nije naznačeno po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani. Od ostvarenog prekovremenog rada vještak je oduzeo sve slobodne dane (koji po evidencijama definitivno postoje) koje je tužitelj ostvario, time da je od ukupno ostvarenih slobodnih dana oduzeo one koje bi tužitelj ostvario po osnovu stražarskog osiguranja i dežurstva. Izračun umanjenja za slobodne dane (za stražu i dežurstvo) temelji se na propisima koji uređuju tužiteljev rad i ne mora nužno odražavati stvarno stanje – umanjenje baš za prekovremeni rad koji je ostvaren u utuženom razdoblju;

- nije moguće utvrditi da bi se neki od tih dana odnosili i na razdoblje koje prethodi utuženom,

- vještak radi preraspodjelu radnog vremena prema točkama VII. I VIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09.), prema kojoj se za dežurstvo u unutarnjoj službi (dežurni i pomoćni dežurnog), obračunava jedan slobodan radni dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće, a u slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe obračunava se višednevni odmor u omjeru 3:1. Ovi slobodni dani se potom ne koriste za umanjenje prekovremenih sati jer su ostvareni isključivo za dežurstvo i stražu, a po ovim vidovima rada se ne ostvaruje dodatak za prekovremeni rad. Ti su dani u tablici navedeni u stupcima Straža (slobodni dani za stražu 3:1) i Dežurstvo (slobodni dani za dežurstvo 1:1).

6.3. Sukladno zadatku suda vještak je obračun prekovremenih sati dao u tri varijante i to:

- u prvoj varijanti u kojoj prekovremeni rad na terenu ne umanjuje za korištene slobodne dane,

- u drugoj varijanti u prekovremeni rad na terenu umanjuje za korištene slobodne dane iskazane u dnevnim evidencijama,

- u trećoj varijanti vještak prekovremeni rad na terenu umanjuje za slobodne dane obračunate na način da za 5 dana terena sa prekovremenim radom u tjednu obračunava 1 slobodan dan, a za svaki dan na terenu proveden vikendom/blagdanom obračunava 1 slobodan dan,

- za razdoblje od 22. rujna 2011. do prosinca 2011., a za koje tužen ik nije dostavio evidencije rada, vještak prekovremene sate rada i sate aktivnog dežurstva utvrđuje kao prosjek sati rada odrađenih u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 1. lipnja 2014.

6.4. Prema prvoj varijanti (u kojoj se prekovremeni rad na terenu ne umanjuje za korištene slobodne dane) tužitelju bi za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom te za aktivno dežurstvo u razdoblju od 22. rujna 2011. do 31. svibnja 2014. pripadalo pravo na dodatke na plaću u visini od 46.332,00 kune, odnosno 6.149,32 eura.

6.5. Prema drugoj varijanti izračuna (u kojoj se prekovremeni rad na terenu umanjuje za korištene slobodne dane iskazane u dnevnim evidencijama) tužitelju bi za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom te za aktivno dežurstvo u razdoblju od 22. rujna 2011. do 31. svibnja 2014. pripadalo pravo na dodatke na plaću u visini od 21.047,98 kuna, odnosno 2.793,56 eura.

6.6. Prema trećoj varijanti izračuna (u kojoj se prekovremeni rad na terenu umanjuje za korištene slobodne dane obračunate po zadatku suda - za 5 dana terena sa prekovremenim radom u tjednu obračunava 1 slobodan dan, a za svaki dan na terenu proveden vikendom/blagdanom obračunava 1 slobodan dan) tužitelju bi za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom te za aktivno dežurstvo u razdoblju od 22. rujna 2011. do 31. svibnja 2014. pripadalo pravo na dodatke na plaću u visini od 37.782,72 kune, odnosno 5.014,64 eura.

6.7. Sud je o tužbenom zahtjevu odlučio prihvaćajući treću varijantu izračuna , a primjenom Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. i 88/09 .), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13.), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09. i 118/12.) te Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., 55/13. i 33/14.), te zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće, slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te tuženika obvezao isplatiti tužitelju bruto iznos od 5.014,64 eura sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u izreci presude, time da je odbio zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici.

6.8. Sud u presudi obrazlaže da je treću varijantu izračuna prihvatio prije svega temeljeći odlučne činjenice o vremenu kada je tužitelj radio, kada se nalazio na terenu, na iskazu saslušanog svjedoka i tužitelja iz razloga što je pismena dokumentacija o evidenciji radnog vremena tužitelja bila manjkava i nepotpuna, obzirom da su iz nje bili vidljivi oblici rada koje je tužitelj obavljao (straža, dežurstvo i teren) te je iz nje vidljivo kada je koristio slobodne dane, ali u evidenciji nisu naznačeni sati rada pa tako ni sati rada na terenu, niti je naznačeno za koje oblike rada je tužitelj koristio slobodne dane time da za utuženi period od rujna 2011. do prosinca 2011. tuženik nije dostavio niti evidenciju rada, niti evidenciju korištenja slobodnih dana. Obzirom na prethodno činjenično utvrđenje da iz evidencije nazočnosti na radu nije vidljivo radno vrijeme tužitelja na terenu, sud iznosi pravno shvaćanje, temeljeno na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj Revr- 1124/2016 i Revr-1696/2016, da je u takvoj činjeničnoj situaciji dozvoljeno i na drugi način dokazivati radno vrijeme time da je teret dokaza o radnom vremenu, odnosno činjenici koliko je sati tužitelj proveo na radu kod tuženika, na tuženiku, sukladno odredbi članka 131. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.; dalje: ZR), koje pravno shvaćanje je iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-3773/2018. Sud pozivom na odredbu članka 4. stavak 1. i 2. ZR-a utvrđuje da je dužnost poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a isto tako da prema odredbi članka 131. stavak 4. ZR-a u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, tada je teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu. Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika, a u konkretnom slučaju sud utvrđuje da je tužitelj s uspjehom osporio evidenciju koju je dostavio tuženik u spis jer je u postupku utvrđeno da evidencija nije vođena prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim satima rada.

6.9. U odnosu na prigovor zastare u kojem je tuženik tvrdio da je zastara nastupila za sva potraživanja dospjela prije 7. kolovoza 2011., sud utvrđuje da se utuženo razdoblje ne odnosi na period prije 7. kolovoza 2011. jer tužitelj traži isplatu za razdoblje od rujna 2011. pa nadalje.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. U žalbi tuženik navodi da iskazi tužitelja i svjedoka o tužiteljevom radu i broju sati rada na terenu nisu precizni i vjerodostojni pa je nedopustivo da sud svoju odluku temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka koji je izrađen na temelju personalnih dokaza. Ističe da je tijekom postupka dostavio u spis službenu evidenciju o radu tužitelja iz koje proizlazi da je prekovremeni rad evidentiran kada je doista postojao, da su evidencije o radu tužitelja javne isprave te je zakonska pretpostavka da su javne isprave istinite i da se u njihov sadržaj i sud i sudionici u postupku mogu pouzdati, dok u slučaju sumnje u njihovu autentičnost sud može zatražiti izjašnjenje od tijela koje je javnu ispravu izdalo. Iz toga razloga smatra neprihvatljivim da se obračun potraživanja s osnova prekovremenog rada temelji na iskazima svjedoka i iskazu tužitelja o radnom vremenu, ukazujući da je u više odluka drugostupanjskih sudova zauzeto identično pravno stajalište (odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-261/2021 od 22. ožujka 2021., Gž R-1076/2020-2 od 14. prosinca 2020., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2060/2021 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-927/2022).

9. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da se odluke drugostupanjskih sudova ne odnose na činjenično istovjetne predmete spora kao što je predmetni i da su personalni dokazi provođeni iz razloga što evidencija tuženice o radnom vremenu koje je tužitelj proveo na terenu nije točna i potpuna, ukazujući na velik broj odluka drugostupanjskih sudova kojima su potvrđene prvostupanjske presude u činjenično istovjetnim sporovima u kojima je izračun broja sati prekovremenog rada utemeljen na utvrđenju iz provedenih personalnih dokaza.

10. Prvostupanjski sud je analizirao iskaz svjedoka koji je imao neposrednih saznanja o radu na terenu na kojem je bio zajedno s tužiteljem, te je jasno i određeno opisao mjesta gdje se odvijao terenski rad, trajanje rada na terenu i način organizacije radnog vremena na terenu, što otklanja žalbene tvrdnje tuženika da je presuda utemeljena na paušalnom iskazu svjedoka, ali i tvrdnje da se personalnim dokazima ne može utvrđivati činjenica prisutnosti na radnom mjestu.

11. U situaciji kada iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da evidencija radnog vremena (koja obuhvaća evidenciju o prekovremenom radu, radu subotom, nedjeljom, blagdanom i noću) ne odgovara stvarno odrađenim satima takvog rada na terenu, s obzirom da je tuženik u evidenciji prikazivao za svaki dan odrađenih 8 sati (pri čemu nije naznačen početak/završetak radnog vremena), dok iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da je rad na terenu bio organiziran radnim danom i subotom od 06.00 do 22.00 sata, te nedjeljom od 06.00 do 18.00 sati, a što znači da tuženik, koji je kao poslodavac bio dužan voditi evidenciju o radnom vremenu, istu nije vodio na pravilan način, te uzimajući u obzir da je u sporu teret dokazivanja radnog vremena na tuženiku primjenom članka 131. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. i 93/14.; dalje: ZR) za slučaj kada ne vodi pravilno evidenciju iz članka 4. stavak 1. i 2. ZR-a, to je prvostupanjski sud bio ovlašten prebacivanjem pravila o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju spornu činjenicu radnog vremena na terenu utvrditi upravo na temelju iskaza svjedoka i tužitelja, rukovodeći se i stajalištem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci poslovni broj Rev-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019.

12. Dakle, prvostupanjski sud je prihvatio evidenciju tuženika u dijelu prikazanih dana koje je tužitelj proveo na radu na terenu, dok je stvarno odrađene sate po danu utvrdio na temelju iskaza svjedoka i tužitelja. Na taj način utvrđeni prekovremeni sati umanjeni su za iskorištene slobodne dane po tom osnovu, pri čemu je uzeto u obzir da je tužitelj obavljao i službu dežurstva i straže (prema evidenciji tuženika), kao i činjenicu da je na temelju tih oblika rada koristio slobodne dane (prikazane u nalazu v ještaka), a koji su pravilno izuzeti iz obračuna u nalazu vještaka.

13. Nastavno valja ukazati na materijalno pravnu regulativu iz koje proizlazi osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom i aktivnog dežurstva.

14. U utuženom razdoblju do 25. lipnja 2013. bio na snazi Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09. i 124/09.: dalje; ZSOS/02), koji je u članku 14., članku 168. i 169. propisivao da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža, da se osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike, da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenima na temelju tog Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

15. Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09. i 118/12.; dalje: Odluka/09), koja je bila na snazi od početka utuženog razdoblja do 1. lipnja 2014., propisivala je raspored tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama Republike Hrvatske i to - pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, mogućnost rada u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad te dežurstvo i stražarska služba (točka I.), da tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno se raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka i u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati (točka II.), da radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama službe može biti organizirano kao rad u smjenama, rad u turnusima ili na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a kada se radno vrijeme organizira na drugi odgovarajući način, može biti preraspodijeljeno tako da tijekom jednoga razdoblja traje dulje, a tijekom drugoga razdoblja kraće od punoga radnog vremena s tim da ne smije biti dulje od 60 sati tjedno (…) (toč. III.), da časnici na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine obvezni su voditi dnevnu evidenciju radnog vremena podređenih pripadnika OS RH za svaki ostvareni sat rada na temelju koje se izrađuje mjesečno izvješće za financijsku službu u kojem se utvrđuje ostvareni broj sati rada s naznakom noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom odnosno drugim neradnim danom, rad u smjenama, rad u turnusu, sati ostvarenog aktivnog dežurstva i prekovremenog rada te dani službe unutarnjeg dežurstva i stražarske službe (točka IV.), da prekovremenim radom, kada je rad pripadnika OS RH organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada dulji od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, a kada je rad pripadnika OS RH organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra se svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, o preraspodjeli ostvarenih sati rada iz prethodnog u sljedeći mjesec časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine donosi nalog kojim se utvrđuje vrijeme u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani tako da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan (…) (točka XII.), da se osnovna plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50 %, za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150 %, za rad u smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni za 10 %, za rad u turnusu 5 % (točka XIII.).

16. Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08., 142/08., 118/09., 99/12. i 55/13.; dalje: Pravilnik/08), koji je bio na snazi do 1. lipnja 2014., propisuje način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali ne uređuje plaćanje prekovremenih sati.

17. Od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja primjenjuju se Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13., 75/15. i 50/16.; dalje: ZSOS/13), koji u člancima 135., 136. 137. i 139. propisuje da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenike i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće, te u članku 155. da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. tog Zakona, s time da im do donošenja provedbenih propisa prema odredbi članka 200., konkretno do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena 1. lipnja 2014., pripada povećana plaća za prekovremeni rad prema naprijed citiranim provedbenim propisima donesenim za vrijeme primjene ZSOS/02.

18. Prema Direktivi 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke. Prema praksi Suda Europske unije (C-303/98) da bi se određeno razdoblje smatralo radnim vremenom moraju biti ispunjena barem dva od tri konstitutivna elementa i to da se radnik mora nalaziti na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju, da radnik mora biti obvezan u tom razdoblju obavljati poslove i da radnik mora biti spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, tj. mora biti na raspolaganju poslodavcu u slučaju da se ukaže potreba za obavljanjem određenog posla. U konkretnom slučaju nedvojbeno je tužitelj nakon efektivnog rada morao i nadalje boraviti na terenu bez mogućnosti odlaska s radnog mjesta. I prema ocjeni ovoga suda preostali radni sati nakon efektivnog rada, tj. sati obvezatne prisutnosti na radnom mjestu imaju se smatrati radnim vremenom kao aktivno dežurstvo propisano točkom VI. Odluke/09, koje se u pogledu visine plaće obračunava primjenom članka 17.b Pravilnika/08.

19. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.

20. S obzirom da je žalba tuženika odbijena u cijelosti, neosnovan je zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove sastavljanja žalbe.

21. Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži naknadu troškova žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice.

Koprivnica, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković