Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-667/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4140/2025-13 od 2. ožujka 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4140/2025-13 od 2. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-6736527, sklopljenog 24. veljače 2015. između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 0.75% od iznosa kredita, maksimalno 5.000,00 kn, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita
II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 793,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“
2. Protiv odluke o trošku sadržane u navedenoj presudi pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 3. ožujka 2026. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači rješenje o troškovima i tužitelju dosudi još iznos od 187,50 eura te troškove žalbe ili da ukine rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 17. ožujka 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
4. Odgovori na žalbe nisu dani.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna točka 3. Ugovora o kreditu koji je zaključen 24. veljače 2015. i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 0,75% od iznosa kredita, maksimalno 5.000,00 kuna, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Tvrdnja je tužitelja da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je Ugovor unaprijed pripremio tuženik i on nije mogao utjecati na njegov sadržaj te mu nije pojašnjeno koje stvarne troškove podmiruje plaćanjem navedene naknade.
6.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuo je prigovor zastare, prigovor da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa ne podliježe testu poštenosti.
7. U svojoj žalbi tuženik je istaknuo kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a koji propisuje što obrazloženje mora sadržavati. Navedenu odredbu da prvostupanjski sud nije primijenio jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, niti je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora niti o njihovim prijedlozima i prigovorima. Ujedno da je na taj način počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloge o odlučnim činjenicama.
7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer obrazloženje pobijane odluke sadrži sve ono što je propisano navedenim člankom. Isto tako, nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je istu moguće ispitati obzirom da sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
7.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
8. Nesporno je između stranaka utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 24. veljače 2015. zaključio Ugovor o kreditu kojim mu je kreditor stavio na raspolaganje iznos od 59.400,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nema spora da se radi o potrošačkom ugovoru niti tuženik spori status potrošača tužitelja.
8.1. Točkom 3. Ugovora pod naslovom „Naknada“ navedena je „Naknada za obradu kredita: 0,75% (nula zarez sedamdesetpet posto) od iznosa kredita, obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, maksimalno 5.000,00 HRK (pettisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Upravo je to ugovorna odredba čije utvrđenje ništetnom traži tužitelj, a temeljem članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP/14) kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8.2. Na temelju iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj podigao kredit radi zatvaranja kredita pokojnog oca koji je on uzeo radi renoviranja obiteljske kuće u kojoj tužitelj živi te da nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa tako ni na odredbu o ulaznoj naknadi, odnosno naknadi za obradu kredita, te mu u odnosu na navedenu naknadu u banci nije ništa pojašnjeno.
8.3. Prvostupanjski sud navodi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Da je mogao razumno izvesti zaključak o visini naknade jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. O konkretnoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, da je ona bila sastavni dio unaprijed formuliranog ugovora od strane banke i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, već je istu mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, u kojem slučaju ne bi mogao ostvariti kredit koji mu je bio nužno potreban.
8.4. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja da treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
8.5. U konkretnom slučaju da se ne može zaključiti da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je o istoj mogao pregovarati. Imajući u vidu narav robe i usluge koja predstavlja predmet Ugovora koje je tužitelj koristio za osobne potrebe, da dovodi do zaključka da tuženi nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, ni oko njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8.6. Zbog toga je na temelju članka 81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) utvrdio da je konkretna odredba Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.
8.7. Odluku o trošku prvostupanjski sud je utemeljio na članku 154. stavak 1. i 2. te članku 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa). Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko označenoj, to je prvostupanjski sud primjenom članka 40. stavak 3. ZPP-a na ročištu održanom 16. siječnja 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora s iznosom od 547,47 eura. U obrazloženju pobijane odluke navodi kako je između stranaka nesporno da ulazna naknada koja je naplaćena tužitelju temeljem točke 3. Ugovora o kreditu iznosi 547,47 eura. Prvostupanjski sud smatra da je cilj tužitelja zatražiti povrat iznosa koji mu je naplaćen kao ulazna naknada, a za što mu je potrebno utvrđenje da je ništetan članak Ugovora koji čini podlogu za naplatu navedene naknade, a zbog čega je i podnesena ova tužba sa zahtjevom na utvrđenje. Zbog toga da je primjereni vps 547,47 eura, a ne 1.400,00 eura, kako je to označio tužitelj u tužbi.
9. Tužitelj žalbu podnosi u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška te smatra da prvostupanjski sud nije imao temelja utvrditi vrijednost predmeta spora u drugačijem iznosu od onog iznosa koji je naveden u tužbi. Tužitelj se poziva na Tbr. 45. Tarife kojim je određeno da u neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife, a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova. Pozvao se i na Zakon o sudskim pristojbama koji da je lex specialis u odnosu na ZPP i kojim je u članku 19. određeno da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Zbog toga da vrijednost predmeta spora kako je ona naznačena u tužbi nije očito suviše visoko naznačena. Pozvao se i na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 495/2025 od 2. rujna 2025. i Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-126/2026 od 24. veljače 2026.
9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno sukladno članku 40. stavak 3. ZPP-a, a nakon prigovora tuženika utvrdio vrijednost predmeta spora s iznosom od 547,47 eura, a koliko iznosi ulazna naknada čiji povrat će tužitelj potraživati, iako ju ne potražuje ovom tužbom, pri čemu da bi mogao tražiti povrat plaćene ulazne naknade, ništetnost ugovorne odredbe kojom je propisano njezino plaćanje mora biti utvrđena bilo da se to traži samostalnim tužbenim zahtjevom ili uz takav zahtjev postavljajući i zahtjev za isplatu. Deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu. Zakon o sudskim pristojbama nije lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a kojima se uređuje pitanje vrijednosti predmeta spora, kako to pogrešno smatra tužitelj, a niti je to Tarifa. U odnosu na odluke drugih Županijskih sudova na koje se tužitelj pozvao, treba reći da pravna shvaćanja drugih sudova iste vrste i nivoa ne obvezuju ovaj sud.
9.2. Zbog toga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana.
10. Tuženik u svojoj žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primjene materijalnog prava. Ponavlja u žalbi razloge koji su navođeni i tijekom postupka, odnosno ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije utvrdio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te na temelju čega se postupanje tuženika može okvalificirati kao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Primjenom odredbi iz članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07), a koje odredbe da odgovaraju člancima 81. stavak 1. i 84. ZZP/03, da bi sud trebao prvotno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, pa tek ukoliko nemaju neko od navedenih obilježja, tada bi trebalo provesti test poštenosti. Po navedenom da prvostupanjski sud nije postupio. Poziva se i na članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) temeljem kojeg je trebalo odbiti zahtjev tužitelja jer je Ugovor ispunjen, a traži se utvrđenje samo djelomične ništetnosti, odnosno jer se radi o eventualnoj zabrani manjeg značenja.
10.1. Prije svega treba reći da se prvostupanjski sud pozvao na pogrešne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je zaključen 2015. godine, a tada je bio na snazi ZZP/14. Međutim, navedeni Zakon sadrži identične odredbe kao i ZZP/03 na koji se pozvao prvostupanjski sud (članak 49., 51. i 53. ZZP/14). Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Prvostupanjski sud je utvrdio, a to i nije bilo sporno između stranaka, da je cjelokupni Ugovor, pa tako i sporna odredba formuliran od strane banke. Iz predloženih dokaza ne proizlazi da bi bilo pojedinačnog pregovaranja, jer tuženik osim tvrdnje da se pojedinačno pregovaralo isto ničime ne dokazuje, pa se prvostupanjski sud pravilno oslonio na iskaz samog tužitelja.
10.2. Međutim, iz cjelokupnog postupka proizlazi kako bez plaćanja ulazne naknade, odnosno bez postupanja po spornoj odredbi tužitelj ne bi niti mogao realizirati kredit kod tuženika. I po ocjeni ovog suda, kod ocjene je li postupanje bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu odredbu i slijedom pojedinačnog pregovaranja, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.
10.3. Identična pravna shvaćanja izražena su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.
10.4. U odnosu na tvrdnje tuženika da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, treba reći da je točno da je ista bila jasna i lako uočljiva te razumljiva u mjeri da je tužitelj mogao izračunati koliku naknadu će platiti. Međutim, tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade niti je to određeno navedeno u Ugovoru o kreditu, a niti je o obvezi plaćanja te naknade mogao pregovarati s tuženikom. Sve to dovodi do zaključka da je navedena odredba nepoštena te posljedično ništetna. Suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelju tom odredbom nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (iako nije bila niti zabranjena) koju je dužan ispuniti i prije korištenja kredita i to uz sve ostale obveze nametnute odredbama istog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na plaćanje „i drugih naknada i troškova, sukladno Odluci o visini naknada za usluge kreditora, kao što su npr. naknada za prijevremenu otplatu kredita, naknada za davanje brisovnog očitovanja, naknada za promjene uvjeta kredita, naknada za otkaz kredita i dr.“ Tuženik nije dokazao da navedena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima prije samog sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega ista utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu bez obzira na njezinu visinu.
10.5. Ovaj sud ne prihvaća niti pravno shvaćanje tuženika da bi se zbog ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu radilo o zabrani manjeg značaja pa da se zbog toga, a imajući u vidu da je Ugovor u cijelosti izvršen, ništavost više ne može isticati. Spornom odredbom je povrijeđen ne samo interes tužitelja, već je tom odredbom povrijeđen i javni interes obzirom na broj potrošačkih ugovora koje sklapa tuženik i ostale banke u Republici Hrvatskoj. Zaštita prava potrošača je javni interes koji je zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača i općim propisima o obveznim odnosima. Zbog toga nema mjesta primjeni članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja djelomične ništetnosti samo zbog toga što je Ugovor ispunjen.
10.6. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška, ali u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari ne navodeći konkretne razloge.
10.7. Kako prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, povodom žalbi stranaka, drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti ne pazi na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to je i u tom dijelu pobijana odluka potvrđena bez ispitivanja pravilnosti primjene materijalnog prava u odnosu na navedeni dio odluke, a povodom žalbe tuženika.
11. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tužitelja te je pobijana odluka potvrđena u odluci o naknadi parničnog troška primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a, kao i žalba tuženika primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 10. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
