Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-634/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, zastupanog po punomoćniku ZT, dipl. pravniku, protiv tuženika Generali osiguranje d.d., OIB: 10840749604, iz Zagreba, Slavonska avenija 1G, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-18/2025-8 od 11. ožujka 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-18/2025-8 od 11. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
" Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.689,63 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 16.12.2024. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03115954588), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."“
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 16. ožujka 2026. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu ili da svojom odlukom riješi ovu pravnu stvar.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iako tužitelj žalbu ne podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, temeljem članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) povodom žalbi stranaka drugostupanjski sud je dužan po službenoj dužnosti ispitati pobijanu odluku u odnosu na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 3.689,63 eura koji predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu u vremenskom periodu od 1. rujna 2022. do 31. listopada 2024., umanjenu za 80%, njegovom osiguraniku CT, u koju invalidsku mirovinu je isti otišao, između ostalog, i zbog zadobivene teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik VT. Isplatu navedenog iznosa potražuje temeljem članka 161. stavak 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022.; dalje: ZOMO).
6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da se na konkretan spor ne može primijeniti ZOMO, već Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023.; dalje: ZOOP) i to članak 27. navedenog Zakona.
6.2. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da je osiguraniku tužitelja CT rješenjem tužitelja od 14. ožujka 2012. priznato pravo na invalidsku mirovinu i to u omjeru od 80% zbog bolesti, a 20% zbog ozljede na radu, a koje ozljede su nastale u prometnoj nezgodi koja se dogodila u studenom 2009. kada je osiguranik tužitelja zadobio udarac u glavu i trup te trzajnu ozljedu vratne kralježnice.
6.3. Prvostupanjski sud je mišljenja kako u konkretnom predmetu treba primijeniti članak 27. ZOOP-a, a ne članak 161. ZOMO-a, a kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
6.4. Prvostupanjski sud navodi kako je prema navedenoj odredbi ZOOP-a tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja razmjerni iznos mirovine. Pri tome se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. koje glasi: „Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).“ Istovjetno pravno shvaćanje da je zauzeto i u drugim odlukama istog suda, kao što je npr. odluka broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017. i Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021.
6.5. Prema navedenom članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine, da bi obveza tuženika postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuje i iznosa koji bi se isplaćivao kad bi razlog isplate bila ozljeda na radu.
6.6. U konačnici tužbeni zahtjev je odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja jer da tužitelj nije dokazao da iznos od 3.689,63 eura koji potražuje predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.
7. U svojoj žalbi tužitelj ocjenjuje kako je navedeno pravno shvaćanje o primjeni propisa na konkretni spor pogrešno smatrajući kako treba primijeniti ZOMO, a ne ZOOP. Ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nema još uvijek generalni stav o pravnom pitanju koji se zakon treba primijeniti u slučajevima kao što je konkretan spor, zbog čega je i dopuštena revizija pod brojem Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023. i pod brojem Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., a o čemu još nije donesena odluka. Dakle, da se ne radi o ustaljenoj sudskoj praksi kako to tvrdi prvostupanjski sud, već o pojedinačnim odlukama različitih sudova.
7.1. Također, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer da je tuženik bio taj koji je trebao predložiti dokaze iz kojih bi proizlazilo da tužitelj nije pravilno utvrdio visinu svog potraživanja. Kako je u parničnom postupku svaka strana dužna dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, to da se ne može stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku.
7.2. O tome koji se zakon primjenjuje, da li ZOOP ili ZOMO, pravno shvaćanje zauzeto je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako i u odluci broj Rev x- 398/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je navedeno da u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama tog suda npr. Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-1180/2022 od 6. prosinca 2022. i dr. Kako je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, isto je primjenjivo i u ovom predmetu.
7.3. Po ocjeni ovog suda, a prema članku 27. stavak 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pri tome se tuženik kao osiguratelj štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao sam štetnik. Obveza društva za osiguranje regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i zaključen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti, pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona i njima preuzetih ugovornih obveza. Prema navedenom članku obveza društva za osiguranje postoji samo onda kad bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.
7.4. Da li postoji razlika između isplaćene mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine zbog povrede na radu, a primjenom članka 27. stavak 3. ZOOP-a trebao je dokazati tužitelj. Kod prigovora na visinu tužitelj je taj koji je dužan dokazati postojanje svoje tražbine upravo u visini kako ju je zatražio. U konkretnoj situaciji tužitelj visinu zatraženog iznosa dokazuje javnom ispravom koju je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove središnje službe tužitelja. Međutim, kada je tuženik osporio visinu na način da u biti ne osporava isplatu iznosa koji bi eventualno bio u obvezi platiti kada se primijeni članak 27. stavak 3. ZOOP-a, tada je tužitelj taj koji je trebao predlagati provođenje dokaza radi utvrđenja postoji li razlika na koju bi on imao pravo primjenom ZOOP-a, jer to ide u korist tužitelja, a ne u korist tuženika.
7.5. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako tužitelj nije dokazao niti visinu svojeg potraživanja, a na koje potraživanje bi eventualno imao pravo ukoliko postoji razlika sukladno članku 27. ZOOP-a.
7.6. Točno je i to da su dopuštene revizije u predmetima u kojima je činjenično i pravno stanje identično i o kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije odlučio. Obzirom da nema odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom dopuštenih revizija, a postojeća sudska praksa pretežito zauzima u predmetima u kojima je identično činjenično i pravno stanje stav da HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete, ali ukoliko ona postoji po članku 27. ZOOP-a, te kako je takvo shvaćanje i shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, to je odbijena žalba tužitelja te je potvrđena pobijana odluka primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 10. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
