Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1161/2025-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & partneri d.o.o. iz Splita, protiv tužene ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Ivišu, odvjetniku iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4285/2020-47 od 21. srpnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužiteljice i tuženice djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se prihvaćaju kao osnovane te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4285/2020-47 od 21. srpnja 2025.;

- potvrđuje u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 16.358,65 EUR (slovima: šesnaest tisuća tristo pedeset osam eura i šezdeset pet centi) i u odbijajućem dijelu za iznos od 52.830,54 EUR (slovima: pedeset dvije tisuće osamsto trideset eura i pedeset četiri centa),

- preinačuje u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 17.477,35 EUR (slovima: sedamnaest tisuća četiristo sedamdeset sedam eura i trideset pet centi), tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 17.477,35 EUR (slovima: sedamnaest tisuća četiristo sedamdeset sedam eura i trideset pet centi).

- ukida u točki 2. i 3. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu tužiteljice.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 33.836,00 EUR dok se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 52.830,54 EUR odbija kao neosnovan.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 86.633,54 EUR po stopi u skladu sa čl.29.st.2. ZOO-a. 3. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 4.410,00 EUR na ime parničnog troška dok se zahtjev za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 10.590,00 EUR odbija kao neosnovan.“

2. Protiv točke 1. izreke u odbijajućem dijelu te protiv točaka 2. i 3. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 6. kolovoza 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženicu obveže na naknadu troškova tužiteljici.

3. Protiv točke 1. izreke u dosuđujućem dijelu i protiv točke 3. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 4. kolovoza 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužiteljicu s njezinim zahtjevom i obveže ju da tuženici naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugog suca pojedinca.

4. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu tužiteljice 24. rujna 2025., u kojem osporava navode žalbe tužiteljice u cijelosti, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak odgovora na žalbu.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženica vrati iznos od 86.666,54 eura koji joj je pozajmljivala sukcesivno kroz vremenski period od 2000. do 2014. godine.

6.1. Tuženica je osporila osnovu i visinu te je istaknula prigovor zastare.

6.2. Na temelju iskaza tužiteljice i tuženice prvostupanjski sud utvrđuje da su iste bile u bliskim prijateljskim odnosima, da je tuženica povremeno imala financijskih poteškoća te da joj je tužiteljica u dužem vremenskom periodu, svakako od 2000. pa do 2013. godine uplaćivala određena novčana sredstva na njezin račun ili na račun trećih osoba za podmirivanje obveza trgovačkog društva Fascinacija d.o.o., čiji je osnivač bila upravo tuženica.

6.3. Tuženica da je u navedenom vremenskom periodu bila vlasnica kozmetičkog i frizerskog obrta, bila je osnivač i vlasnik trgovačkog društva Fascinacija d.o.o., njezin suprug je imao vulkanizerski obrt, te su obavljali i poslove pripreme i dostave hrane preko društva Morski čovik.

6.4. Nije sporno između stranaka da je tužiteljica koristila usluge obrta tuženice, kao i uslugu dostave hrane, te da te usluge nije plaćala. To da su potvrdili i svjedoci KN, IN, LN i ŽN.

6.5. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je 2019. godine tužiteljica pozvala tuženicu radi obračuna koliki je iznos ona dužna vratiti tužiteljici, te da je dogovoreno da će tuženica vraćati iznos od 90.000,00 eura u mjesečnim ratama od po 5.000,00 kuna.

6.6. Provedeno je financijsko vještačenje isplata i uplata po računima tužiteljice te je utvrđeno da je u razdoblju od rujna 2012. do studenog 2013. (17. rujna 2012., 23. travnja 2012., 12. kolovoza 2013. i 12. studenog 2013.) s računa tužiteljice isplaćen ukupan iznos od 17.477,35 eura s opisom plaćanja koji sadrži riječ „fascinacija“, a u razdoblju od travnja 2013. do veljače 2014. (18. travnja 2013. i 19. veljače 2014.) iznos od 20.879,17 eura s opisom plaćanja koji sadrži riječ „ĐN“ i „ĐN“. U razdoblju od listopada 2010. do listopada 2019. (20. listopada 2010., 2. i 8. studenog 2010., 8. travnja 2014., 9. siječnja 2019., 7. veljače 2019., 5. ožujka 2019., 5. travnja 2019., 6. svibnja 2019., 5. lipnja 2019., 5. srpnja 2019., 13. kolovoza 2019., 17. rujna 2019. i 14. listopada 2019.) s računa tuženice u korist računa tužiteljice isplaćen je ukupan iznos od 1.242,27 eura, a ukoliko se tom iznosu dodaju uplate koje tužiteljica priznaje tuženici, da je ona u periodu od 20. listopada 2010. do 21. siječnja 2020. tužiteljici platila ukupno 4.520,52 eura.

6.7. Prvostupanjski sud navodi da nitko od saslušanih svjedoka nije imao neposredna saznanja o naravi financijskog odnosa tužiteljice i tužene niti je svjedočio isplati iznosa koje tužiteljica potražuje. Kako ne postoje pismeni ugovori o zajmu, niti je bilo tko od saslušanih svjedoka imao saznanja o financijskom odnosima stranaka, a tuženica je tvrdila da joj je tužiteljica financijski pomagala bez obveze povrata, odnosno da se radilo o darovanju, prvostupanjski sud je o zahtjevu tužiteljice odlučio analizirajući iskaze parničnih stranaka, osobito iskaz tuženice, dovodeći ga u vezi s raspoloživim materijalnim dokazima u spisu.

6.8. Prvostupanjski sud zaključuje da je u vremenskom periodu koji je obuhvaćen tužbom financijska situacija tužiteljice i njezine obitelji, bila stabilna i uspješna, što tuženica nije opovrgla, za razliku od financijske situacije kod tužiteljice, tuženica i njena obitelj bili su opterećeni dugovanjem u vezi poslovanja vulkanizerskog servisa u iznosu od 400.000,00 eura radi čega je 2002. godine pokrenuta ovrha na nekretnini tuženice. Pored toga, da je došlo do financijskih problema u obavljanju djelatnosti pripreme i dostave hrane budući je tuženica u odgovoru na tužbu navela da je tvrtka u vlasništvu obitelji zatvorena 2009. godine te ponovno otvorena 2014. godine. Iz iskaza tuženice da proizlazi da su tužiteljica i tuženica na kraju izvršile međusobni prijeboj tražbina, a da je nelogično govoriti o prijeboju ukoliko ne postoje međusobna potraživanja. Tužiteljica da nije imala nikakvih financijskih obveza prema tuženoj niti to tužena tvrdi pa da bi zato davala tuženici određene novčane iznose, te da nije bila niti u poslovnom odnosu s društvom Morski čovik niti društvom Fascinacija. Kako je između stranaka nesporno da je tužiteljica koristila usluge obrta tuženice, to da dogovor iz 2019. godine predstavlja međusobno sravnjivanje obveza tužiteljice i tužene, s jedne strane po osnovi zajma i s druge strane po osnovi pruženih a neplaćenih usluga. Tuženica da je bila svjesna da tužiteljici mora vratiti pozajmljeni novčani iznos o kojem je prema tvrdnji tuženice postignut dogovor 2019. godine, a na što da upućuje i uz tužbu priložena korespondencija između stranaka. Da bi se radilo o vraćanju pozajmljenih iznosa da proizlazi i iz opisa plaćanja prilikom pojedinih uplata koje je tuženica izvršila na račun tužiteljice.

6.9. Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica tuženici u dužem vremenskom periodu pozajmljivala određene iznose, pri kojim pozajmicama da nije ugovoren rok vraćanja, pa kada je tužiteljica 2019. godine pozvala tuženicu da vrati pozajmljeni iznos, to je njezino potraživanje dospjelo istekom primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva iz 2019. godine (članak 504. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO)). Kako je tužba podnesena 2020. godine, to da nije protekao zastarni rok iz članka 225. ZOO-a od 5 godina zbog čega je odbijen prigovor zastare.

6.10. U odnosu na visinu tražbine tužiteljice, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prihvatio kao utvrđeno da je tužiteljica pozajmila iznos od 38.356,52 eura (20.879,17 + 17.477,35), od kojeg iznosa je odbijen iznos od 4.520,52 eura, za koji iznos je utvrđeno da je u više navrata plaćeno na račun tužiteljice s računa tuženice i iznos koji je sama tužiteljica priznala da joj je tuženica platila kao povrat zajma, zbog čega je tužiteljici primjenom članka 499. ZOO-a dosuđen iznos od 33.836,00 eura, a odbijena je s iznosom od 52.830,54 eura.

6.11. Prvostupanjski sud je mišljenja da je i ukupni iznos od 17.477,35 eura koji u opisu plaćanja sadrži riječ „Fascinacija“, pri čemu se upućuje na trgovačko društvo pod tim nazivom koje je osnovala tuženica 2005. godine i kojim iznosima je s računa tužiteljice vršena najvećim dijelom uplata u korist državnog proračuna na ime javnih davanja navedenog društva (PDV, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, porez, članarina HGK i sl.), a manjim dijelom na račun društva, također obveza tuženice jer iz spisa ne proizlazi da bi tužiteljica imala ikakav poslovni odnos s društvom Fascinacija, niti ikakve obveze prema tom društvu. Kako se radi o društvu čiji je osnivač i direktor tuženica, to da je tužiteljica navedene iznose isplatila s osnove dogovorenih pozajmica s tuženom, zbog čega nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

6.12. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja zatezne kamate na iznos od 86.666,54 eura jer nije naveden početak tijeka zateznih kamata pa zahtjev nije postavljen u skladu sa člankom 186. ZPP-a.

6.13. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 2. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

7. U svojim žalbama i tužiteljica i tuženica navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je nerazumljiva i proturječna.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne i razumljive razloge te je istu moguće ispitati, osim u odnosu na točku 2. izreke. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 356. stavak 2. ZPP-a.

7.2. U toči 2. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za plaćanjem zatezne kamate na iznos glavnice, jer da isti nije postavljen određeno. Takvo obrazloženje tog dijela pobijane odluke nije jasno, jer se zbog tog razloga tužbeni zahtjev ne može odbiti, već bi se tužba eventualno mogla odbaciti, ali ako je prije toga prvostupanjski sud postupio po članku 109. ZPP-a. Zbog toga je u tom dijelu ukinuta pobijana odluka.

7.3. Tužiteljica u žalbi osporava pobijanu odluku u odbijajućem dijelu, dakle i za iznos od 52.830,54 eura pri čemu samo paušalno navodi da prvostupanjski sud nije brižljivo i savjesno ocijenio sve dokaze, svaki pojedinačno i u svojoj ukupnosti, te na taj način ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 8. ZPP-a.

7.4. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, odnosno pravilno je primijenio članak 8. ZPP-a.

8. Prema ocjeni ovog suda u odnosu na odbijajući dio iz točke 1. izreke pobijane odluke, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Za navedeni iznos nije bilo moguće na temelju ponuđenih dokaza utvrditi da je pozajmljen tuženici, a ni kada je pozajmljen.

9. Tuženica osporava pobijanu odluku u dosuđujućem dijelu smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da se ne radi o pozajmicama jer ne postoji niti jedan ugovor o zajmu, te da nije određeno vrijeme vraćanja zajma, a što da je bitan sastojak ugovora. Osporava se odluka suda o prigovoru zastare jer da primjereni rok na koji se poziva prvostupanjski sud ne može iznositi 7 godina od navodnog posljednjeg novčanog pomaganja, a 20 godina od prvog. Osporava se i odluka o prigovoru promašene pasivne legitimacije u odnosu na one iznose koji su uplaćeni na račun društva Fascinacija ili za podmirenje obveza toga društva prema trećim osobama, jer da se tu može raditi samo o odnosu tužiteljice i trgovačkog društva, a ne tužiteljice i tuženice.

9.1. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokaza koji su mu ponuđeni i na temelju iskaza stranaka, a prije svega i iskaza same tuženice, zaključio da je tužiteljica tuženici pozajmljivala novac tijekom dužeg vremenskog perioda pri čemu nisu zaključeni pismeni ugovori o zajmu niti određeno vrijeme povrata.

9.2. Člankom 499. stavak 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Za ugovor o zajmu nije propisana pismena forma, pa se ugovor o zajmu može zaključiti i usmeno.

9.3. Prema članku 504. ZOO-a, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužiteljica je tuženicu pozvala 2019. radi dogovora oko povrata novčanih iznosa koje joj je davala, tuženica se pozivu odazvala te je pristala pozajmljeni iznos vraćati u ratama kroz budući vremenski period, te je i učinila određene uplate na račun tužiteljice. Tuženica ne daje logično obrazloženje zbog čega je vršila uplate na račun tužiteljice i u opisu plaćanja navodila „povrat“ ukoliko nije smatrala da joj je tužiteljica pozajmila bilo kakav iznos. I korespondencija koju su stranke vodile između sebe ukazuje da se radilo o zajmu i dogovoru da se novac vrati. Kako prilikom pojedinačnih pozajmica nije navedeno vrijeme vraćanja, a tužiteljica je pozvala tuženicu da joj vrati iznos za koji tvrdi da joj je pozajmila, to je tužiteljica postupila po članku 504. ZOO-a.

9.4. Člankom 214. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, dok je člankom 215. stavak 1. istog Zakona propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

9.5. Kako stranke nisu ugovorile vrijeme povrata novčanih iznosa, već se tužiteljica poslužila pravom iz članka 504. ZOO-a, to je i prigovor zastare neosnovan, jer je zastara počela teći od 2019., a tužba je podnesena 2020. godine.

9.6. Međutim, djelomično je osnovan prigovor da se iznosi koje je tužiteljica uplatila na račun trgovačkog društva Fascinacija i kojima su podmirene obveze toga društva prema trećim osobama ne mogu smatrati pozajmicama izvršenim tuženici, bez obzira što je ona osnivač tog trgovačkog društva. Trgovačko društvo je pravna osoba s vlastitom pravnom osobnošću i odvojena je od osobe vlasnika i osnivača. Svi iznosi koji su dani za ispunjenje obveza tog trgovačkog društva prema trećim osobama ili su uplaćeni na račun trgovačkog društva, pa ako je to i učinjeno na zahtjev tuženice, ne mogu biti obveza tuženice već trgovačkog društva. Niti iz jednog dokaza provedenog u postupku ne može se zaključiti da se tuženica osobno obvezala vratiti ono što je pozajmljeno trgovačkom društvu. Kako iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica za podmirenje obveza trgovačkog društva prema trećima i na račun trgovačkog društva uplatila ukupno iznos od 17.477,35 eura, to je za navedeni iznos preinačena pobijana odluka, te je za taj iznos tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom zbog promašene pasivne legitimacije. U odnosu na iznos od 16.358,65 eura pobijana odluka je potvrđena jer je za taj iznos iz priloženih dokaza moguće zaključiti da je pozajmljen tuženici. Dakle, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica tuženici pozajmila iznos od 20.879,17 eura pa kada se od tog iznosa oduzme ono što je tuženica platila tužiteljici od 4.520,52 eura, dobije se navedeni iznos za koji je potvrđena pobijana odluka u točki 1. izreke.

10. I tužiteljica i tuženica osporavaju i odluku o naknadi parničnog troška. Kako je prvostupanjska odluka djelomično ukinuta, ukinuta je i odluka o naknadi parničnog troška.

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će sukladno članku 109. ZPP-a pozvati tužiteljicu da ispravi tužbu na način da točno odredi vrijeme za koje traži zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos, nakon čega će o tom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu odluku ovisno o postupanju tužiteljice po pozivu prvostupanjskog suda. Donijet će i novu odluku o parničnom trošku.

12. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, u dijelu u kojem je ukinuta primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

13. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu tužiteljice jer taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković