Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-678/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 20. ožujka 2026. broj P-3012/2019-34, u sjednici vijeća 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 20. ožujka 2026. broj P-3012/2019-34:

- potvrđuje pod toč. I. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 835,20 EUR sa zateznom kamatom od 12. studenog 2025. do isplate

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.373,02 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice, dok se odbija žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 20. ožujka 2026. broj P-3012/2019-34 preinačuje pod toč. IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredaba čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 311309 sklopljenog između stranaka 19. lipnja 2006. i potvrđenog kod javnog bilježnika Dragice Dumančić u Osijeku 26. lipnja 2006., pod brojem OU-523/2026, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.208,22 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.373,02 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i na iznos od 835,20 EUR od 12. studenog 2025. do isplate, pod toč. III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.712,58 EUR sa zateznom kamatom od 4. veljače 2016. do isplate i da se prigovor radi prijeboja tuženica odbija kao neosnovan, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.602,50 EUR sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti odluku o troškovima postupka i dosuditi mu (i) daljnji trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,20 EUR sa zateznom kamatom.

4. Tužitelj i tuženica nisu odgovorili na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, dok žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 311309 (ispravno čl. 4.1. i čl. 7.1.) sklopljenog između stranaka 19. lipnja 2006. i potvrđenog kod javnog bilježnika Dragice Dumančić u Osijeku 26. lipnja 2006. pod brojem OU-523/2026 kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule koja je vezana uz CHF i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), osnovanosti zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 7.208,22 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.373,02 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i na iznos od 835,20 EUR od 12. studenog 2025. do isplate, koji se odnose na preplaćeni iznos radi promjene kamatne stope i tečaja CHF i obračunatu zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose do 30. rujna 2015. umanjenu za priznati iznos preplate, te neosnovanosti prigovora radi prijeboja, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 33.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF koja se obračunava prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća (čl. 7.1.) i ugovorenim načinom promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,99% godišnje (čl. 4.1.)

- da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 311309 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tužitelj u iskazu navodi da je podigao kredit za kupovinu nekretnine u kojoj i danas živi, da je nije nikada iznajmljivao, da mu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu objašnjeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je upozoren na rizik uz koji je vezana valutna klauzula u CHF, da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i da nije bio u mogućnosti posebno pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba

- da je temeljem nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještaka Tomislava Borkovića utvrđeno da je s osnova promjene kamatne stope od početka otplate do 30. rujna 2015. tužitelj preplatio iznos od 1.717,68 EUR a da je manje platio (kada je kamatna stopa bila niža) - 50,01 EUR pa je tako razlika u visini od 1.667,67 EUR, da je radi promjene tečaja CHF preplatio iznos od 2.974,01 EUR a da je manje plaćeni iznos kada je tečaj bio niži od početnog - 45,61 EUR, da je u postupku konverzije tužitelju na ime preplate priznat iznos od 1.084,84 EUR, da razlika neotplaćene glavnice na dan 30. rujan 2015. iznosi 1.681,33 EUR te da obračunata zatezna kamata na preplaćene iznose do 30. rujna 2015. iznosi 1.920,04 EUR

- da je konverzija kredita napravljena prema kalkulatoru konverzije sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15, ali citirani Zakon „ne provodi konverziju na način da utvrđuje ništetnom promjenu visine kamatne stope“ pa je sud utvrđivao preplatu koja je nastala po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF vještačenjem i u konačnici utvrdio da priznatim iznosom preplate u postupku konverzije nije namirena razlika koja je nastala „primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF“ s obzirom da je postupak konverzije proveden „isključivo pod uvjetima koje je odredio tuženik“

- da nije osnovan prigovor zastare za utuženo potraživanje jer od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014. nije protekao zastarni rok prihvaćajući pritom pravno shvaćanje koje je VSRH izrazio na sjednici od 30. siječnja 2020.

- da je nakon provedenog vještačenja dopuštena preinaka tužbe tužitelja jer se radi o tzv. nepravoj preinaci sukladno čl. 190. st. 2. ZPP s obzirom da tužitelj o visini zahtjeva nije mogao imati određeno saznanje prije no što je provedeno vještačenje , a da je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe i u odnosu na povišeni dio zahtjeva

- da nije osnovan prigovor radi prijeboja jer niže kamatne stope proizlaze iz činjenice što je tuženica mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže) dok promjena tečaja (pa i niži tečaj CHF) nije ovisio o tužitelju, koji iz navedenih razloga ništa nije primio da bi bio dužan isto vratiti niti pak tuženica može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4.1. i čl. 7.1. Ugovora o kreditu i isto utvrđuje pod toč. I. izreke, te posljedično tome zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koji je platio temeljem ništetnih odredaba u ukupnom iznosu od 7.208,22 EUR radi promjene kamatne stope i promjene tečaja i na obračunatu zateznu kamatu na preplaćene iznose s osnova promjene kamate i tečaja od dana plaćanja do 30. rujna 2015. umanjenje za iznos priznate preplate u konverziji, na način kako je i tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu, primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je tuženica obvezana isplatiti tužitelju navedeni iznos pod toč. II. izreke, dok je pod toč. III. izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice za koje je istaknut prigovor radi prijeboja.

7. Tuženica u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju radi o konvertiranom kreditu i da je VSRH u presudi broj Rev-637/2019 od 15. studenog 2022. izrazio shvaćanje da korisnik kredita koji je prihvatio konverziju temeljem ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu iz razloga što izračun konverzije iz čl. 19.c ZID ZPK/15 uključuje i te uplate. Osporava utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba na bazi utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača za koje smatra da je neosnovano prošireno u konkretnom slučaju, posebice u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope koja je dopuštena sukladno čl. 26. ZOO, ali i valutne klauzule koja je dopuštena primjenom čl. 22. st. 1. ZOO. U nastavku žalbe opisuje učinke konverzije kroz primjenu čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15, navodeći da je između stranaka koje su prihvatile konverziju nastala nova pravna osnova koja trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o odnosu stranka iz osnovnog ugovora s učinkom ex tunc, čime je anuliran pravni učinak osporavanih ugovornih odredaba, ukazujući na stajalište Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-567/2020 da konverzija kredita ima retroaktivan učinak. Nastavno osporava ocjenu prigovora zastare i prava na isplatu zatezne kamate jer tužitelj nije dokazao da bi tuženica bila nesavjesni stjecatelj i prava na isplatu razlike glavnice jer je nedospjela glavnica utvrđena u Aneksu na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15, a tužitelj ne tvrdi da je odredba Aneksa kojom se utvrđuje neotplaćena glavnica ništetna. U vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari tuženica osporava i odluku o troškovima postupka.

Na žalbu tuženice

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje sadržajno ukazuje tuženica, kao niti ijednu drugu bitnu povredu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornim odredbama u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje u žalbi.

10. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

11. Isto tako sud je pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska tužitelja od 12. studenog 2025., s obzirom da je tužitelj mogao odrediti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja pa se radi o preinaci tužbe koja nije nastala krivnjom tužitelja.

11.1. Vezano uz povišeni tužbeni zahtjev zastara je prekinuta podnošenjem tužbe pa nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da je o prigovoru zastare odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, u prilog čemu govori shvaćanje VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

12. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP na koje sadržajno upućuje tuženica, jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze te je u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio.

13. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru, posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15.

14. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne odredbe iz Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.1.) i način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (čl. 4.1.) koje je utvrdio ništetnim pod toč. I. izreke presude, formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i da su kao takve ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

14.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je neposredno sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, a da su brošure, letci i reklamni materijali tuženice bili predmetom ocjene u postupku kolektivne zaštite i ne mogu biti dokaz informiranosti tužitelja u postupku konkretnog pojedinačnog pregovaranja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o parametrima o kojima ovisi način promjene kamatne stope i da nije upozoren na tečajni rizik koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF.

15. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 4.1. i čl. 7.1. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

16. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

17. Nakon što je sklopljen Aneks tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7.1. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, te ga ne obvezuje niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a što je potvrđeno i provedenim vještačenjem, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetn ih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promijenjenoj kamatnoj stopi, a što je također nedvojbeno utvrđeno u nalazu financijsko knjigovodstvene vještakinje.

19. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 (ili Aneks) ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

20. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

21. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu iznosa od 4.691,69 EUR temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

22. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovo rene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivan jem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

23. Kako je u dopuni nalaza vještaka obračunata zatezna kamata od datuma plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa koji predstavljaju preplatu radi promjene tečaja u odnosu na početni tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita i radi promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 1.920,04 EUR, to ovaj sud utvrđuje da se radi o novčanom iznosu na koji bi tužitelj imao pravo s osnova obeštećenja.

23.1. Međutim, s obzirom da je tužitelj iznos s osnova obračunate zatezne kamate od 1.920,04 EUR umanjio za iznos koji mu je na ime preplate priznat u postupku konverzije od 1.084,84 EUR, te da stoga po osnovi zatezne kamate potražuje (samo) iznos od 835,20 EUR u okviru tužbenog zahtjeva o kojem je prvostupanjski sud odlučio pod toč. II. izreke presude, to prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima jedino pravo na isplatu iznosa u okviru postavljenog zahtjeva od 835,20 EUR (čl. 2. st. 1. ZPP).

23.2. Prvostupanjski sud je valjanim razlozima koji su navedeni pod toč. 27. obrazloženja ocijenio neosnovanim tvrdnje kojima tuženica smatra da je trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, za koju je istakla prigovor radi prijeboja, a koje potraživanje s obzirom na same učinke konverzije ne može biti osnovano.

24. Vezano uz sporno pitanje koje tuženica i nadalje problematizira u žalbi - od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, valja istači da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je u odnosu na tuženicu (pravnu prednicu Volksbank d.d.) nepošteno (ništetno) postupanje utvrđeno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 to proizlazi da do 11. srpnja 2019. kada je podnesena tužba nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

24.1. Dakle, iako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare, iz razloga navedenih pod toč. 24. ovog obrazloženja i pravilnom primjenom materijalnog prava prigovor tuženice nije osnovan.

25. Vezano uz izraženo shvaćanje pod toč. 20 obrazloženja u kojem prvostupanjski sud pravilno opisuje zakonodavni način uređenja postupka konverzije, ali nakon toga (pogrešno) zaključuje pod toč. 23. obrazloženja da „priznatim iznosom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule i da je Aneks sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik“ valja ukazati kako čl. 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđen ih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. III. Aneksa stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.347,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a da preplata iznosi 12.903,40 kn koja će se koristiti sukcesivno za namirenje budućih anuiteta pa isto predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15. Stoga je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na razliku glavnice koja je obračunata po ranije važećem otplatnom planu kao da postupak konverzije nije proveden, kao i shvaćanje da je konverzija provedeno „isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik“, s obzirom da je tužitelj bio upoznat s visinom kamatne stope koja je za čitavo razdoblje bila jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datume sklapanja ugovora o kreditu.

26. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 835,20 EUR sa zateznom kamatom, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. II. u dijelu kojim je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.373,02 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

Na žalbu tužitelja i tuženice na odluku o troškovima postupka

27. Tužitelj u žalbi navodi da mu nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 102,20 EUR, radi čega je predložio donošenje dopunskog rješenja, odnosno drugostupanjske odluke kojom će mu biti dosuđen taj trošak.

28. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP , a kako prema ocjeni ovoga suda tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka to ovaj sud nije vratio predmet prvostupanjskom sudu radi donošenja dopunskog rješenja.

29. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (toč. I. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. II. izreke), a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II.). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

30. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

31. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove sastava žalbe i pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je zahtjev tužitelja odbijen primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek