REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-1340/2019-53
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Ivanoviću odvjetniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Mariji Vujasin, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zz punomoćnika tuženika i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužitelja, 10. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-186/2006 od 19. listopada 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera Sesvete, Karlovačka ulica 2, broj ovjere: OU- 1780/2006, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 6.365,03 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31. prosinca 2007., od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stop i zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče kako slijedi:
-na iznos od 00,01 EUR od 7. travnja 2007. pa do isplate
-na iznos od 00,01 EUR od 1. svibnja 2007. pa do isplate
-na iznos od 00,01 EUR od 1. lipnja 2007. pa do isplate
-na iznos od 00,01 EUR od 3. srpnja 2007. pa do isplate
-na iznos od 00,01 EUR od 7. kolovoza 2007. pa do isplate
-na iznos od 00,01 EUR od 7. rujna 2007. pa do isplate
-na iznos od 24,32 EUR od 6. listopada 2007. pa do isplate
-na iznos od 24,38 EUR od 7. studenoga 2007. pa do isplate
-na iznos od 24,50 EUR od 5. prosinca 2007. pa do isplate
-na iznos od 24,57 EUR od 3. siječnja 2008. pa do isplate
-na iznos od 25,03 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate
-na iznos od 25,21 EUR od 1. ožujka 2008. pa do isplate
-na iznos od 70,80 EUR od 3. travnja 2008. pa do isplate
-na iznos od 69,21 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate
-na iznos od 68,52 EUR od 3. lipnja 2008. pa do isplate
-na iznos od 69,37 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate
-na iznos od 68,12 EUR od 1. kolovoza 2008. pa do isplate
-na iznos od 68,18 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate
-na iznos od 69,12 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate
-na iznos od 74,53 EUR od 1. studenoga 2008. pa do isplate
-na iznos od 71,70 EUR od 3. prosinca 2008. pa do isplate
-na iznos od 103,18 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate
-na iznos od 104,18 EUR od 3. veljače 2009. pa do isplate
-na iznos od 104,92 EUR od 6. ožujka 2009. pa do isplate
-na iznos od 102,68 EUR od 7. travnja 2009. pa do isplate
-na iznos od 103,21 EUR od 6. svibnja 2009. pa do isplate
-na iznos od 101,97 EUR od 3. lipnja 2009. pa do isplate
-na iznos od 100,31 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate
-na iznos od 100,82 EUR od 4. kolovoza 2009. pa do isplate
-na iznos od 101,74 EUR od 5. rujna 2009. pa do isplate
-na iznos od 100,80 EUR od 6. listopada 2009. pa do isplate
-na iznos od 100,61 EUR od 3. studenoga 2009. pa do isplate
-na iznos od 102,01 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate
-na iznos od 103,14 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate
-na iznos od 104,74 EUR od 2. veljače 2010. pa do isplate
-na iznos od 104,38 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate
-na iznos od 106,55 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate
-na iznos od 106,14 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate
-na iznos od 107,28 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate
-na iznos od 113,91 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate
-na iznos od 111,37 EUR od 4. kolovoza 2010. pa do isplate
-na iznos od 116,92 EUR od 8. rujna 2010. pa do isplate
-na iznos od 115,34 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate
-na iznos od 112,91 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate
-na iznos od 118,05 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate
-na iznos od 105,01 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate
-na iznos od 101,11 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate
-na iznos od 102,61 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate
-na iznos od 100,87 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate
-na iznos od 101,19 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate
-na iznos od 108,56 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate
-na iznos od 109,28 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate
-na iznos od 115,44 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate
-na iznos od 112,27 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate
-na iznos od 108,81 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate
-na iznos od 69,91 EUR od 1. studenoga 2011. pa do isplate
-na iznos od 69,74 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate
-na iznos od 70,80 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,79 EUR od 3. veljače 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,85 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,21 EUR Od 1. travnja 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,65 EUR Od 1. svibnja 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,94 EUR Od 1. lipnja 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,44 EUR Od 1. srpnja 2012. pa do isplate
-na iznos od 71,57 EUR Od 1. kolovoza 2012. pa do isplate
-na iznos od 69,77 EUR Od 20. rujna 2012. pa do isplate
-na iznos od 70,73 EUR Od 13. listopada 2012. pa do isplate
-na iznos od 96,58 EUR Od 1. studenoga 2012. pa do isplate
-na iznos od 93,07 EUR Od 06. prosinca 2012. pa do isplate
-na iznos od 94,51 EUR od 24. siječnja 2013. pa do isplate
-na iznos od 95,19 EUR od 9. veljače 2013. pa do isplate
-na iznos od 87,07 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate
-na iznos od 96,77 EUR od 6. travnja 2013. pa do isplate
-na iznos od 92,75 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate
-na iznos od 94,18 EUR od 6. lipnja 2013. pa do isplate
-na iznos od 90,48 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate
-na iznos od 94,05 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate
-na iznos od 94,95 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate
-na iznos od 93,10 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate
sve u roku od 15 dana, od donošenja presude.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.687,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operaci je refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom, tadašnjeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditorom, 19. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, broj ovjere OU-1780/2006, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 186.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, a za kupovinu apartmana, te se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Navodi da je odredbom čl. 3. i 4. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita i kamatu po kamatnoj stopi koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,60 % godišnje. Navodi da je odredbom čl. 6.1. Ugovora ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci i kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a iz čl. 6.3. Ugovora proizlazi kako korisnik kredita svojim potpisom na navedenom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 od 7. siječnja 2016. Ističe da odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci i kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika je ništetna. Navodi da je odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. Smatra da činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva jer se ista mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika i o takvoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je tuženik svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu i o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za to tražio suglasnost tužitelja, a kamatnu stopu je tuženik mijenjao u nekoliko navrata u periodu od 2008. do 2015., a kojim primjenama je došlo do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Ističu da je ugovor o kreditu prethodno sastavio tuženik u formi unaprijed uobličenog tipskog/adhezijskog ugovora i stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužitelj de facto samo mogao prihvatiti tekst Ugovora o kreditu u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, roka povrata i stopu kamatne stope. Navodi da Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u pogledu primjene promjenjive kamatne stope odnosno u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila razumljiva njemu kao potrošaču i time je nepoštena sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Ističe da je ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu ugovoreno. Smatra da ugovorna kamata mora b iti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Napominje da je ugovor o kreditu dvostrano pravni posao u odnosu na kojega vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zlouporabe prava. Smatra da je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u suprotnosti navedenim načelima obveznog prava te je tužitelj od početka kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je na temelju ugovorne formulacije tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja od 2008. kamatna stopa kretati. Stoga smatra da je dug tužitelja postao promjenjivi element na kojega nije mogao utjecati jer je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da službenici tuženika prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja Ugovora o kreditu nisu tužitelju kao korisnika kredita na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja na temelju čega bi isti kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je po mišljenju tužitelja jasno da kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Navodi da je s obzirom na navedeno umjesto prvotno ugovorene kamatne stope od 4,60 % jednostranim odlukama o promjenama kamatne stope protivno načelu savjesnosti i poštenja došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan te se mijenjao dužni iznos mjesečnog anuiteta čime je tužitelj preplatio mjesečne anuitete. Smatra da svaki iznos anuiteta koji je viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu smatra se nepoštenom promjenom na štetu tužitelja i stečenim bez osnove pa smatra da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je tužitelj platio iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja navodi da iznos preplate iznosi ukupno 6.365,03 EUR. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-186/2006 od 19. listopada 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, broj ovjere: OU-1780/2006, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 6.365,03 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate do isplate, te da sud naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate. S time da ovdje valja reći da je tužitelj prvotno potraživao iznos od 61.534,97 HRK što iznosi 8.167,09 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE) , da bi tužitelj nakon nalaza i mišljenja vještaka smanjio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 47.950,89 HRK što iznosi 6.364,18 EUR sukladno ZUE, da bi nakon daljnjeg očitovanja vještaka preinačio tužbeni zahtjev i potraživao iznos od 6.356,03 EUR, a kojoj preinaci se tuženik protivio. Sud je temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) dozvolio navedenu preinaku kao u rješenju suda od 27. travnja 2026., bez obzira što se tuženik navedenoj preinaci protivio, s obzirom da se radi o razlici od samo 8,15 EUR, a koja je nastala nakon provedenog vještačenja, pa je sud imao na umu da se radi o okolnostima nastalima nakon podnošenja tužbe.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe da su strane ugovora o kreditu navedene odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži zamijenile drugim odredbama s retroaktivnim učinkom i stoga sporne odredbe više ne egzistiraju. Stoga smatra da je tužitelj pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije ostvario pa mu osporava pravni interes za vođenje postupka. Ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK). Navodi da spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana te je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navodi da je čl. 19.b ZID ZPK određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Smatra da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala što je po mišljenju tuženika ostvareno kroz primjenu ZID ZPK i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu. Navodi da se čl. 19.c ZID ZPK definira način konverzije u smislu kamatne stope te je istim određeno kako se umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CHF. Navodi da je ZID ZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost je predmet ovog postupka naložio tuženiku i ostalim bankama ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima konvertiranje iste u poštene s ex tunc učinkom . Stoga smatra da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne da takva ništetnost djeluje ex tunc te da iste nikada nije ni bilo, a strane ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenom odredbom i uredile su sve posljedice u smislu restitucije tužitelja tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu. Stoga smatra da se ne može raspravljati o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz Ugovor o kreditu, a koje radi navedenog ne postoje. Smatra da je cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima i posljedično ništetnima restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a isto je učinjeno ZID ZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz Ugovore o kreditu kojim se tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u koji iznos su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom, te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula je dopuštena. Smatra da sklapanjem Aneksa uz Ugovore o kreditu nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste sukladno prisilnom propisu zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom ex tunc. Ističe da je pored dopuštene valutne klauzule u EUR Aneksima uz Ugovore o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, te su kvalitativno i kvantitavno razrađene uzročno -posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te je određeno u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Stoga smatra da nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu ne postoji pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, te povrat nečega što su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Navodi da je i kondemnatorni zahtjev u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Ističe da je iznos kojeg tužitelj potražuje uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos, kao i za sve iznose određene ZID ZPK koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF, umanjio obveze po konvertiranim kreditima u EUR. Stoga smatra da tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu te smatra da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na 30. rujna 2015., kao dana konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Navodi da je ZIP ZPK bio predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske te je rješenjem broj U-I-3685/15 i dr. od 4. travnja 2017. potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Stoga smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK. Stoga predlaže odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, odnosno odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tuženik tijekom postupka se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Smatra da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer je osnova za sva ranije izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF upravo nastala, a na temelju te osnove tuženik je priznao iznose tužitelja. Također smatra da su tužitelj i tuženik Aneksom uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu broj 166-186/2006, te je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu broj: 166-186/2006 tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZID ZPK. Stoga smatra da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa ponovno ističe da tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Ističe da se u konkretnom slučaju niti ne radi se o potrošačkom ugovoru, te se poziva na presudu Suda Europske unije posl. br. C-630/17 od 14. veljače 2019. Navodi da je iz ugovora o kreditu razvidno da je kredit odobren za kupovinu apartmana. Ističe da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14), te da se navedene presude odnose na potrošačke kredite, pa smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Ponavlja da je postupanje tuženika u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, te je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, pa tako i važećem Zakonu o bankama. Navodi da je čl. 172. st. 2. navedenog Zakona propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, dok je čl. 173. propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Navodi da je čl. 175. st. 2. istog Zakona određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a svih navedenih zakonskih obveza tuženik se u potpunosti pridržavao. Navodi da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu navedenog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ističe da je sukladno čl. 307. istog Zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.“., a kojom metodologijom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Ističe da se parametri poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu, te je metodologijom jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Ističe da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. člankom 59. propisuje obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Navodi da Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74., pa pored ranije navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Smatra da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, te ističe da je tuženik u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Navodi da niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Navodi da tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Poziva se na pravno mišljenje dr. sc. AK, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu . Ponavlja navode iz odgovora na tužbu. Ističe da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, pa se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003., odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope , te je poslovna praksa tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Navodi da je tužitelju osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Navodi da je javni bilježnik provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi, te navodi da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Navodi da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Navodi da sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje, pa sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Stoga smatra da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i protivno je samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog, te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 895/2003 od 9. veljače 2005. i presudu posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Također ističe da i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Navodi da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Ističe da je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Navodi da tužitelj niti u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Navodi da je tužitelj konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora, pa smatra da je tužitelju ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Ističeprigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Navodi da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, te ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Smatra da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Poziva se i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.
4. Tužitelj tijekom postupka ističe da je u pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Navodi da isti stav Vrhovni sud RH zauzeo je i u presudi od 19. ožujka 2019. posl.broj Rev-3142/2018. Ističe da je tuženik upoznat sa presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17, gdje je jasno i nedvosmisleno presuđeno i riješeno da je i ovdje tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Navodi da je iz teksta tužbe jasno vidljivo utvrđenje ništetnosti kojih odredaba sklopljenog kredita tužitelj traži te u kojem dijelu te odredbe smatra ništetnim. Navodi i da nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev iz sadržaja tužbe vidljiv je osnov tužbe. Osnova je utvrđena tom presudom, a sada u pojedinačnim slučajevima treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Smatra da ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Ističe da je tužitelj potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, te se njegov kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Smatra da se presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje upravo na predmetni slučaj i tužitelj ne treba ponovo dokazivati ništetnost odredbi koje su njome utvrđene ništetnima, nego treba ukazati na to da je potrošač, da je sklopio ugovor o kreditu i da taj ugovor sadrži odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i odredbu o CHF valutnoj klauzuli, što smatra da je tužitelj dokazao, a u konkretnom postupku treba dokazati koliki je iznos preplatio zbog nepošteno ugovorenih odredbi. Navodi mu je prodan takav kredit uz uvjeravanje da je takav kredit najbolja i najsigurnija opcija, što je zapravo bila dobra opcija isključivo za tuženika. Ističe da je rast tečaja švicarskog franka je do 2004./2005. bio predvidiv, jer se do tada već pokazalo da je tečaj EUR-a nestabilan i inicijalno previsoko određen. Smatra da je tuženiku bilo jasno kakav kredit daje, a tužitelja o tome nije upozorio, nego mu je kredit ponudio i objasnio upravo kao najpovoljniji. Poziva se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. Ističe kako se u odredbama ZID ZPK, niti u Aneksu Ugovora o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, te se ne spominje niti na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navodi da se Aneksom Ugovora o kreditu uredilo pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog Aneksa, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima kroz period do konverzije. Navodi da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne odnose i obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, poput stjecanja bez osnove. Smatra da je ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu nemoguće popraviti i učiniti valjanima čak i provedbom konverzije na koju se poziva tuženik. Smatra da je provedbom konverzije bilo potrebno da se tužitelj dovede u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo primjene ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a konverzijom nije došlo do takve situacije pa postoji pravni interes tužitelja za vođenjem ovog postupka. Smatra da prilikom izračuna konverzije nije uzet u obzir bitni element i činjenica i to ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope koju je tuženik ovlašten jednostrano povisiti sukladno svojim Odlukama. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/2018. Ističe da je tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor o stambenom kreditu za kupnju svog privatnog apartmana sa tuženikom kao kreditorom, te se ne bavi iznajmljivanjem ili sličnim uslugama. Ističe da čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se potrošač definira kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
5. Tuženik tijekom postupka se poziva na daljnju sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022., a koja potvrđuje stajalište tuženika. Ponavlja da je jasno kako tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvih navodno više plaćenih iznosa po osnovi navodno ništetnih odredba Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15. Navodi da je Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZID ZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita), primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope) , zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF, kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. Ističe da Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji korisnika kredita. Smatra da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države član ice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013. Stoga smatra da eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Smatra da se na sporni Ugovor o kreditu primjenjuju odredbe ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. jer je navedeni zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZID ZPK. Navodi da je navedeni zakon Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Točno je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. Ponavlja navode iz odgovora na tužbu. Smatra da je tužitelj obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji3 ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. Poziva se i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. i Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 166- 186/2006 od 19. listopada 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, broj ovjere: OU -1780/2006 (list 9-19), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 od 7. siječnja 2016. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 20-27), obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 26. listopada 2006. (list 28), obavijesti o promjeni kamatne stope prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 29, 35-36, 40, 45, 55, 66, 67, 69), otplatni plan predmetnog Ugovora o kreditu (list 29 poleđina-34, 37-39, 41-43, 46-47, 51-52, 56-57, 60-61, 63-64, 66 poleđina, 67 poleđina-68, 70), izvod po kreditu (list 44, 48-49, 71-76), obavijest o provedbi moratorija (list 50, 59, 62), obavijest o parametrima kamatne stope (list 53 i 65), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 54), izvod po kreditu (list 58), podaci o stambenom kreditu tužitelja (list 77), potvrda o izvršenoj transakciji (list 78), specifikacija uplata po kreditu UK broj 166-164/2005 (list 105-113), izračun konverzije kredita za ŽK (list 114-120), otplatni plan po kreditu UK broj 166-164/2005 (list 121-124), dokumentacija dostavljena od strane tuženika stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 246-277), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 278-290 i 294-306), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 12. svibnja 2025. (list 361-370), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 26. kolovoza 2025. (list 382-386), te drugu dokumentaciju i sudsku praksu, te je saslušao stalnog sudskog vještaka dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o., te tužitelja kao stranku u postupku.
7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
8. Tuženik je u spis dostavio specifikaciju uplata po kreditu UK broj 166-164/2005 (list 105-113), izračun konverzije kredita za ŽK (list 114-120) i otplatni plan po kreditu UK broj 166-164/2005 (list 121-124), međutim isti nemaju veze s ovim postupkom s obzirom da se odnose na korisnika kredita UK koji nije stranka u ovom postupku, a i po broju kredita 166-164/2005 razvidno je da se radi o sasvim drugom kreditu, koji nema veze s ovim postupkom.
9. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 19. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 od 19. listopada 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, broj ovjere: OU-1780/2006 (list 9-19, dalje Ugovor), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu za kupovinu apartmana, kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 186.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate na 25 godina i 300 mjesečnih anuiteta od 1.044,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,60 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke (čl. 3. i 6 Ugovora).
10. Uvidom u obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 26. listopada 2006. (list 28), obavijesti o promjeni kamatne stope prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 29, 35-36, 40, 45, 55, 66, 67, 69), otplatni plan predmetnog Ugovora o kreditu (list 29 poleđina-34, 37-39, 41-43, 46-47, 51-52, 56-57, 60-61, 63-64, 66 poleđina, 67 poleđina-68, 70), izvod po kreditu (list 44, 48-49, 71-76) i obavijest o provedbi moratorija (list 50, 59, 62) utvrđeno je da je tuženik tijekom ugovornog odnosa između stranaka više puta mijenjao kamatnu stopu, te je o tome obavještavao tužitelja dostavom navedenih obavijesti o promjeni kamatne stope , nakon čega je uvijek rađen i novi otplatni plan. Također je vidljivo da je tužitelj imao i moratorij na otplatu kredita.
11. Uvidom u obavijest o parametrima kamatne stope (list 53 i 65) utvrđeno je da je tuženik obavijestio tužitelja o parametrima kamatne stope tek 9. rujna 2013., dakle više od sedam godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu.
12. Među strankama je također sporno da li je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te da li su dijelovi odredbi Ugovora u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ništetni, odnosno da li je isto utvrđeno u kolektivnom sporu u tzv. slučaju Potrošač, te u svezi s time da li tužitelj može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope. Sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari.
13. Kako je sporno da li je tužitelj potrošač, te vezano za informiranost tužitelja i da li su stranke pregovarale o primjeni odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te ugovorili primjenu internih akata tuženika , sud je na navedene okolnosti saslušao tužitelja kao stranku u postupku.
14. Tužitelj ĆK saslušan kao stranka u postupku naveo je da je predmetni stambeni kredit podigao za kupnju apartmana na Krku na Puntu. Kada je kupio taj apartman prvenstveno su ga koristili za vlastite svrhe. Međutim kako su došli problemi s otplatom kredita i porastom rata kredita to je njegova supruga jedne godine, a više se točno ne sjeća pred koliko je to vremena bilo, odlučila da bi mogli iznajmljivati taj apartman. Zna da je dala kategorizirati apartman i da se prijavila kao iznajmljivač, misli kod općine, te je bila evidentirana kao iznajmljivač. Misli da se je radilo o samo jednoj sezoni, ali se više ne sjeća. Sjeća se nekakvog booking.com-a, ali ne zna da li je bilo tko od gostiju došao u apartman. Kada je potpisivao predmetni Ugovor o kreditu isti je letimično čitao, odnosno pogledao je glavne stvari kao što su glavnica, kamata, rok otplate kredita i slično, što mu je bilo bitno, a da je baš detaljno čitao sve stavke Ugovora ne može reći. Jasno mu je da ja odgovara za ono što je potpisao. Nije sto posto siguran da li mu je javni bilježnik čitao Ugovor o kreditu, odnosno tu je pola-pola da li mu je čitao ili nije. Kod potpisivanja Ugovora o kreditu bio je svjestan da je kamata promjenjiva, međutim tada su se nudili isključivo krediti u CHF i njemu to nije bilo čudno. Mislio je da je Švicarska jedna stabilna zemlja i nije mislio da bi tu bilo što iznenađujuće. Što se tiče promjenjive kamatne stope mislio je da bi tu moglo doći do neke manje promjene gore ili dolje u par promila. Mislio je također da mu valutna klauzula garantira sigurnost. Navodi da mu kredit u valuti EUR nije nuđen kao opcija, a niti u HRK. Samo zna da je kamata u valuti CHF bila znatno manja nego na EUR. On misli da je to bio mamac da ih netko namami na taj nesretni švicarac i tko je mislio što će se desiti. Nisu mu pojašnjavani nikakvi parametri promjene kamatne stope te ponavlja da mu je bilo rečeno da mu je to jedina mogućnost za kredit i da je manja kamata. Koliko se sjeća čini mu se da je Ugovor konvertiran u valutu EUR, te je u tom momentu to dočekao kao slamku spasa te ističe da mu je glavnica tada već bila veća nego što je bila u trenutku ugovaranja kredita. Nakon što je Ugovor konvertiran svejedno su se odlučili nakon nekog vremena prodati taj apartman jer nije mogao otplaćivati predmetni kredit, a sada se više točno ne sjeća kada je apartman prodan, ali zna da je prodan nakon što je sklopljen Ugovor o konverziji. Nema pojma da li je čitao Ugovor o konverziji, te navodi da što mu je ponuđeno to je prihvatio. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu je govorio djelatnici, što je već ranije iskazao tijekom postupka, odnosno da je franak stabilna valuta i da što bi se moglo desiti, na što je djelatnica tuženika klimala glavom i nije mu ništa posebno govorila niti mu objašnjavala, a on je na taj način mislio da mu se potvrđuju njegove misli da je CHF stabilna valuta i da tu ne bi trebalo biti nikakvih problema. Navodi da je on predmetni apartman kupio isključivo kao privatna osoba, te mu nije jasno zašto tuženik smatra da on ne bi bio potrošač. Ističe da u vrijeme kada je koristio predmetni apartman u istome nije bio samo desetak dana nego ga je koristio u puno dužim vremenskim periodima s obitelji. Ističe da je uspio zadržati predmetni apartman možda bi se i preselili u isti sada kada je u mirovini.
15. Tužitelj je predmetnim namjenskim kreditom kupio apartman za svoju obitelj, a ne u svrhu iznajmljivanja, čime je nedvojbeno u vrijeme sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača koji je u to vrijeme određivao članak 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Za svojstvo potrošača bitno je vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te su neodlučne okolnosti koje tužitelj ističe u iskazu, a u kojima navodi da kada su došli problemi s otplatom kredita i porastom rata kredita to je njegova supruga jedne godine, odlučila da bi mogli iznajmljivati taj apartman. Zna da je dala kategorizirati apartman i da se prijavila kao iznajmljivač, misli kod općine, te je bila evidentirana kao iznajmljivač. Međutim, to su okolnosti koje su nastale protekom dugog niza godina od vremena kada je ugovor sklopljen, pa iste ne mogu dovesti u pitanje status potrošača tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga sud smatra da je predmetni kredit odobren tužitelju kao fizičkoj osobi, a ne za neku njegovu poslovnu djelatnost.
16. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P -1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo .
17. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).
18. Te odluke su u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak i o promjenjivosti kamatne stope, te o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.
19. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta . Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
20. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.
21. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj se u ovom postupku pozivao na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
22. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 7. siječnja 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 20-27), u koji je sud izvršio uvid. Iz navedenog Aneksa Ugovoru proizlazi da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 30. rujna 2015. iznosi 102.591,17 EUR. Navedeni Aneks Ugovoru je solemniziran kod javnog bilježnika Branke Rački pod posl. br. OV- 4289/2016 od 18. srpnja 2016., što proizlazi iz potvrde privatne isprave sačinjene od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera pod posl. br. OV-361/2016 od 19. siječnja 2016. Također je utvrđeno da iznos preplate po navedenom Ugovoru iznosi 0,00 HRK, a manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 579,39 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
23. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem navedenog Aneksa Ugovoru, odnosno dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni Ugovor prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog Ugovora kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je Ugovor sklopio 2006. i do sklapanja Aneksa Ugovoru taj je osnovni Ugovor bio na snazi skoro deset godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., sklapanjem Aneksa Ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja Ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi Ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.
24. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (Ć). Time što je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).
25. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili aneks/dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav aneks/dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
26. Budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija i utvrđen iznos preplate.
27. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
28. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
29. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena putem pošte preporučeno 12. lipnja 2019., što je sud zaprimio 14. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
30. Da bi utvrdio visinu tužiteljeve tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list (list 278-290 i 294-306).
31. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je na temelju dokumentacije u spisu utvrdio razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos i ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 8.817,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 47.950,89 HRK primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, a što je vještak iskazao u tablicama na listu 287-288 i 303-304. Vještak je također naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan način izračuna konverzije kredita. Navodi da je prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list spisa 115). Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak 2. (list spisa 20) utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te na dan 30. rujna 2015. iznosi 579,39 EUR odnosno kunske protuvrijednosti 4.425,86 HRK po srednjem tečaju Banke. Vještak je također sačinio izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, međutim kako to nije bio zadatak vještaka, a niti je predmet tužbenog zahtjeva, sud taj dio nalaza i mišljenja vještaka nije uzeo u obzir.
32. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. tuženik je imao prigovore.
33. Uvidom u očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 12. svibnja 2025. (list 361-370) utvrđeno je da vještak navodi vezano za podnesak tuženika od 17. veljače 2025. da je u izračun uzet ispravan tečaj na dan isplate kredita (26. listopada 2006.), što je razvidno iz točke 4. nalaza i mišljenja u kojoj je navedeno: „Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,641000 kn.“ , što je sukladno tablici izračuna tuženika na listu 355-357 spisa. Vještak navodi da je za izračun razlike anuiteta s osnove promjene tečaja uzet u obzir iznos anuiteta po početnom otplatnom planu do 30. travnja 2014., a nadalje anuiteti po realiziranom otplatnom planu kako to tuženik tvrdi u svom podnesku od 17. veljače 2025. iz razloga što ukoliko bi uzeli anuitete po početnom otplatnom planu te ih pomnožili s tečajem na dan plaćanja dobili bi iznos u HRK koji je veći od onog što je u stvarnosti tužitelj platio, stoga je primijenjen anuitet po obračunu banke. Navodi da razlika između tablice izračuna tuženika na listu 355-357 spisa i njegovog nalaza proizlazi iz toga što je on u svom izračunu kao datum plaćanja uzimao datum kada je anuitet podmiren u cijelosti. U nastavku očitovanja je vještak sačinio izračun razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja ukoliko se primijene datumi plaćanja sukladno tablici izračuna tuženika, te sa izraženim manje plaćenim razlikama anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja. Tako onda vještak ponovno izračunava razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos i ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 8.817,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 47.956,91 HRK primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju EUR iznosi 6.365,03 EUR, a što je vještak iskazao u tablici na listu 366-367. Vještak je također izračunao razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, pa navodi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi - 2.409,55 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -15.336,63 HRK primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura -2.035,50 EUR. Vještak je također sačinio izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, te izračun razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, međutim kako to nije predmet tužbenog zahtjeva, sud taj dio nalaza i mišljenja vještaka nije uzeo u obzir, pri čemu je također uzeo u obzir da tuženik u smislu navedenoga izračuna nije postavio nikakav zahtjev (prigovor prijeboja).
34. Na ovakvo očitovanje, odnosno dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. tuženik je imao prigovore.
35. Uvidom u očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 26. kolovoza 2025. (list 382-386) sud je utvrdio da vještak navodi da se u očitovanju od 5. svibnja 2025. očitovao o razlogu zašto nakon 31. prosinca 2013. primjenjuje anuitete iz realiziranog otplatnog plana. U navedenom očitovanju vještak je sačinio izračun razlike anuiteta primjenjujući anuiteta iz simuliranog početnog otplatnog plana prema traženju tuženika iz podneska od 12. lipnja 2025. Međutim, navedeni izračuni se odnose na anuitete s osnove valutne klauzule, a što nije predmet ovog postupka, pa sud navedeno očitovanje nije uzeo u obzir prilikom konačne odluke.
36. Nakon zadnjeg dopunskog očitovanja vještaka tuženik je i dalje imao prigovore pa je sud saslušao stalnog sudskog vještaka dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o.
37. Prilikom saslušanja stalni sudski vještak dipl. oec. Darko Prpić iz Darfin d.o.o. naveo je da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i očitovanja na prigovore tuženika.
38. Nakon saslušanja vještaka više nije bilo prigovora stranaka, pa je sud u cijelosti prihvatio ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darka Prpića iz Darfin d.o.o. s obzirom da je vještak izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te odgovorio na prigovore stranaka.
39. Dakle, u navedenoj situaciji kada je financijski vještak izračunao razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos i ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 6.365,03 EUR, to onda sud smatra da bi se uspostavila ravnoteža u odnosu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem takvog obračuna i to temeljem čl. 1111. ZOO -a. Naime provedenom konverzijom, a koja je provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 7. siječnja 2016., nije uspostavljena ravnoteža u odnosu između stranaka. Stoga, kako je tuženik navedeni iznos stekao na temelju ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, on je nepošten stjecatelj pa prema čl. 1115 ZOO-a tužitelj na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate i to kako tužitelj potražuje od plaćanja svakog više plaćenog iznosa do isplate.
40. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
41. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 1.687,50 EUR.
42. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 13. studenoga 2020., 16. lipnja 2021., 28. svibnja 2025. i 5. veljače 2026., te pristup na ročišta od 16. studenoga 2020. i 2. veljače 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav podnesaka od 25. studenoga 2019., 22. rujna 2020. i 24. studenoga 2020. po 25 bodova temeljem Tbr. 8 t. 4. Tarife, što ukupno iznosi 675 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 1.350,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 337,50 EUR ukupno 1.687,50 EUR. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24). S time da tuženiku kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.
U Sesvetama 10. lipnja 2026.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
