REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6695/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 12. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ŠV, diplomirane pravnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d., iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, svotu od 12.461,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14.10.2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1, siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 21.10.2025. tužitelj navodi da je njegova osiguranica FV ozlijeđena u sklopu radnog vremena na način da je na njezino osobno vozilo naletjelo vozilo registarske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao NV i koje je tada bilo osigurano kod tuženika. Ozlijeđena FV je vodila spor protiv tuženika za naknadu štete koji je vođen pred Općinskim sudom u Zaboku broj: P-1445/04.

2. Rješenjem tužitelja broj 271880 od 14.1.2008. priznato je osiguranici tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu kao posljedice predmetnog štetnog događaja. Za razdoblje od 1.1.2023. do 30.9.2025. tužitelj je isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 12.461,40 EUR, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja.

3. Tužitelj je pokušao mirnim putem naplatiti štetu, međutim tuženik nije postupio po odštetnom zahtjevu. Tužitelj potražuje kamate od 14.10.2025. budući se tuženik očitovao tužitelju kako ne želi platiti štetu mirnim putem. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 12.461,40 EUR uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 14.10.2025. pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže Zapisnik o očevidu, Prijavu o ozljedi na radu, preslike presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1445/04-21 od 12.3.2007., rješenja HZMO Područne službe Zagreb broj 271880 od 14.1.2008. i 15.4.2008. za FV, nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti za FV, obračun isplata invalidskih mirovina za FV za razdoblje od 1.1.2023. do 30.9.2025., odštetni zahtjev i odgovor tuženika na odštetni zahtjev.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pravnu osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Protivi se pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Navodi da se tuženikov pravni položaj kao osiguratelja temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te da se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. U vezi primjene mjerodavnog zakona se tuženik poziva na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odlukama broj Rev-12/2022-2 od 12.1.2022., Rev- 5292/2019-2 od 16.6.2020., Revx-288/2018 od 25.08.2020. te Rev-12/2022-2 od 12.1.2022. Ističe da je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na sjednici trgovačkih i ostalih sporova 9.6.2022. donio pravno shvaćanje koje glasi:

1. Promjena pravnog shvaćanja prihvaćenog na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5.12.2006:

Nakon pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske mijenja se dosadašnje pravno shvaćanje ovog suda te promijenjeno shvaćanje glasi:

U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine."

5. Što se tiče pitanja prava na naknadu štete tužitelju, tuženik nadalje ističe kako je mjerodavnim odredbama članka 27. ZOOP propisano:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“

Dakle, tuženik kao osiguratelj bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike.

6. U podnesku od dana 10.3.2026. tuženik navodi da priznaje odgovornost svog osiguranika za nastanak predmetnog štetnog događaja od dana 13.10.2003., kao i pasivnu legitimaciju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Pred sudom je dana 12.5.2026. održano pripremno ročište na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ročište održano u njegovoj odsutnosti, sukladno čl. 291 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u nastavku ZPP-a). Prisutni tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je predložio da se činjenice potrebne za donošenje odluke utvrde čitanjem dostavljene dokumentacije. Stoga je sud na istom ročištu sukladno čl. 292 a st. 2 ZPP-a zaključio prethodni postupak, proveo i zaključio glavnu raspravu. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrdio je čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te ocjenjujući sadržaj iste sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine svojoj osiguranici FV u razdoblju od 1.1.2023. do 30.9.2025. u ukupnom iznosu od 12.462,40 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 14.10.2025. kada se tuženik očitovao tužitelju kako ne želi platiti štetu mirnim putem. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja od 13.10.2003. u kojem je stradala osiguranica tužitelja FV niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog. Nije sporno niti da je osiguranici tužitelja rješenjem tužitelja broj 271880 od 14.10.2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede u sklopu radnog vremena uslijed koje je nastupio gubitak radne sposobnosti FV. Činjenicu izvršenih isplata mjesečnih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1.1.2023. do 30.9.2025., ukupno 12.462,40 EUR tužitelj dokazuje potvrdom isplata od 1.10.2025. koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/2009, 110/21). Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom koji je tuženik otklonio.

9. Sporan je pravni osnov potraživanja. Tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku temelji na odredbi čl. 161 i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22 i 133/23, u nastavku ZOMO). U članku 161. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod (ovdje tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, i za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2 t. 1 istog članka). Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Tuženik je stava da u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja.

10. Tuženik je društvo koji se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a što je uređeno odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, u nastavku ZOOP-a) . Zbog toga se u konkretnom slučaju na definiranje prava i obveza tužitelja i tuženika kao osiguratelja glede utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika primjenjuje materijalno pravo koje regulira tu materiju, dakle ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina čiju naknadu tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika. U čl. 27 ZOOP-a je propisano sljedeće: Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njihove obitelji(st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (st. 4). Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. 8.2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama tog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. 6. 2020., Rev 206/2022-2 od 23. 3.2022., Rev 12/2022 od 12.1.2022., Rev-552/2022 od 17. 5.2022., Rev-678/2022 od 3. 11. 2022., Rev- 866/2022 od 30. 8. 2022.).

11. U smislu odredbe čl. 161. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknadu stvarne štete predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti

(stavak 2. točka 1.), a visina te štete određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (stavak 5.). Zavod ima pravo naknadu štete zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 163. st. 1. ZOMO-a).

12. Dakle, cijeneći sadržaj naprijed citirane zakonske odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplata mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika u visini obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje takve razlike, tj. nije niti predložio provođenje financijskog vještačenja kojim bi se utvrdilo postoji li razlika između visine invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici i visine starosne mirovine koju bi njegova osiguranica primala nakon navršenih 65 godina života te koliko iznose uplaćeni doprinosi temeljem ostvarenog radnog staža, sve na okolnost visine stvarne štete koju trpi tužitelj, a što je, obzirom na tuženikovo osporavanje osnova i visine tužbenog zahtjeva, bio dužan učiniti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221a. ZPP-a. Naime, pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Budući sud nema stručnog znanja niti na temelju spisu priložene dokumentacije može utvrditi sporne okolnosti tj. postoji li i koliko iznosi razlika između iznosa obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.

U Zagrebu 10. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku