REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6656/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vanji Joka Brkljačić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Joka & Vegar iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 11. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 10. lipnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3205465939/05, Kreditna partija 7102883225 od 4. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3205465939/05, Kreditna partija 7102883225 od 4. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 834,96 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja kao i u dijelu u kojem je za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 15.207,65 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 4.808,07 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 10. lipnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

IV Odbija tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za iznos 5.610.70 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao i u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3205465939/05, Kreditna partija 7102883225 od 4. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 133.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“, te u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama i u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu.“ i

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 373,86 EUR na ime troška izrade nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Koraljke Cesarec Noršić zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, u roku od 15 dana.“,

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 4. listopada 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 3205465939/05, Kreditna partija 7102883225 u iznosu od 133.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Člankom 2. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke Zagrebačke banke d.d. o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50%. Rok otplate kredita iznosio je 20 godina te isti dospijeva najkasnije 27. rujna 2026. Početni anuitet je iznosio 834,96 CHF. Jednostranim odlukama tuženika, kamatna stopa se mijenjala, jednostranim odlukama tuženika o kojima sa tužiteljem nije pregovarano, niti je on imao utjecaja na odluke tuženika. Isto tako, tuženik kao trgovac nije svoju stranku, ovdje tužitelja, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica, CHF, informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je svojim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja, zaključujući Ugovor u kojem je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, platiti razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 27. kolovoza 2025. (stranica 375-377 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu) te isplatu preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u visini 3.388,93 EUR, s osnove preplate temeljem valutne klauzule u CHF 9.324,09 EUR, te obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 5.201,69 EUR, odnosno ukupno 20.818,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, kao i trošak provedenog financijskog vještačenja prije pokretanja ovog postupka u visini 373,86 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. do isplate uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini neprijepornim da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 4. listopada 2005., kao i Dodatak Ugovoru o kreditu 30. prosinca 2015. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je kredit konvertiran, te da tužitelj, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u kreditu u valuti EUR. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je pirimo i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom, stoga više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imao po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Osporava aktivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Ističe da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U podnesku od 29. rujna 2020. osporava tužitelju status potrošača, a u podnesku od 30. travnja 2026. se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 27. kolovoza 2025., a za slučaj da sud istu dopusti, ističe prigovor zastare na preinačeni iznos. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 24. rujna 2005. (stranica 10-16 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (stranica 29 spisa), tablica efektivne kamatne stope/realne godišnje kamatne stope (stranica 30-37 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 38 spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplata (stranica 39-43, 60-72 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje Koraljke Cesarec Noršić (stranica 44-48, 241-246 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2015. (stranica 73-78 spisa), obavijesti banke (stranica 79, 271 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (stranica 81-86 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na isti dan (stranica 87 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na isti dan (stranica 89 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (stranica 91 spisa), financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku (stranica 341-361 spisa), pisanim očitovanjem vještaka (stranica 383-384 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 390-391 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopili Ugovor o namjenskom kreditu od 24. rujna 2005. za iznos 133.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva

- da je rok otplate kredita određen na 20 godina, s korištenjem kredita najkasnije do 27. ožujka 2006.

- da je namjena kredita kupnja stana,

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 30. prosinca 2015. kojim su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 89.604,68 CHF (čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu),

- kao i da pretplata utvrđena konverzijom iznosi 2.707,06 EUR (20.396,35 kn) (čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu).

6. Prijeporno je:

- je li tužitelji potrošač,

- jesu li ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuju promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2015.,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj svom iskazu navodi da im je trebao kredit za stan te je došao kod tuženika, koji je bio njegova banka, raspitati se o uvjetima kreditiranja. Službenik banke mu je ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji uzimajući u obzir njihove prihode uz riječi da se radi o stabilnoj valuti, dok im ugovor u valuti EUR nije ni bio ponuđen. Tom prilikom nije upozoren od službenika tuženika na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Isto tako nije upozoren, niti mu je razjašnjeno kada i na temelju kojih parametara i zašto se mijenja kamatna stopa. Po zanimanju je dipl. ing. strojarstva i za vrijeme ugovaranja kredita nije imao trgovačko društvo niti obrt u svom vlasništvu. Prihvatio je ponudu tuženika i sklopio ugovor o kreditu koji je pročitao tek kod javnog bilježnika. Budući da su nakon sklapanja ugovora mjesečni anuiteti počeli rasti radi promjene tečaja i kamatne stope može reći da im je bilo vrlo zahtjevno otplaćivati isto. Kada se pojavila mogućnost konverzije u valutu EUR istu je prihvatio i sklopio Dodatak Ugovora. Tom prilikom mu je priznata određena preplata. Stan koji je kupljen tim kreditom mu služi za stanovanje i nikada nije bio predmetom najma, niti je na adresi kupljenog stana bilo registrirano trgovačko društvo ili obrt. Prilikom sklapanja ugovora nije bio u poziciji da bi uopće mogao pregovarati s bankom budući da je ona pripremila ugovor i uvjete ugovora. Navodi da nikada Stan nikada nije bio predmetom najma. Cjelokupni iznos kredita utrošen je na kupnju stana. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije imao pitanja za službenika, imao je povjerenja u njega budući je klijent te banke i nikada nije tražio izmjene neke odredbe ugovora. Bilo mu je jasno da se tečaj valute može promijeniti, ali nisu imali saznanja da to može biti u tako velikoj mjeri kao što se dogodilo sa CHF. Isto tako bio je svjestan da može doći do promjene kamatne stope, ali ne u tolikoj mjeri. Nije pisao banci pisane prigovore. Nije išao u druge banke prije uzimanja ugovora o kreditu. Nije tražio kredit u drugoj valuti budući mu je od strane tuženika kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe, te na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

10. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, s tim da je neosnovano osporio da on nema svojstvo potrošača, jer navedena okolnost proizlazi iz njegova iskaza, kako je prethodno navedeno.

11. Među strankama nije prijeporno da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl.br. Pž-7129/2013.-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014.-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

13. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je VTSRH presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je VSRH odlukom posl. br. Revt- 249/2014.-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

14. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015., U- III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016.-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013.-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017., kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013.

15. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018.-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017. i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017. od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

18. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, s tim da je neosnovano osporio da on nema svojstvo potrošača, jer navedena okolnost proizlazi iz njegova iskaza, kako je prethodno navedeno.

19. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer iz iskaza tužitelja, proizlazi da su mu u banci ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF, tako da je on pristao na takav ugovor, koji je potpisao jer imao povjerenja u službenika svoje banke, ali nije očekivao da bi kamata i tečaj mogli drastično rasti, a da mu bankovni službenik nije objasnio na koji način i vezano uz koje parametre će se mijenjati kamatne stopa, kao i rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

20. Iz naprijed navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

21. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je ona morala vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

22. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

23. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu ističe se da tom odredbom Ugovora nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu, odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s čl. 1. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužitelj osporavao ugovoreni iznos kredita, radi čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

24. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama je otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018. povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018. od 26. svibnja 2020.

26. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (Z protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

27. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredaba ugovora o kreditu za koje je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetne, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imala izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

28. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

29. Sud je pri donošenju ove odluke imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;.“

30. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019.-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019.-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022. -2 i Rev-925/2023. od 8. travnja 2025.

31. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018. i Rev- 1096/2022., po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je on uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

32. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

33. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, kao i iznosa koje je platio temeljem promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, iznos ukupne zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos od preplate pa do konverzije umanjene za iznos priznate pretplate, te iznosa preostale neotplaćene glavnice u trenutku konverzije, , proveden je dokaz financijskim vještačenjem stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

34. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 5.508,59 CHF, odnosno 4.020,10 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 73.575,40 kn, odnosno 9.765,20 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -750,80 CHF, odnosno -631,17 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -3.323,54 kn, odnosno -441,11 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.273,82 HRK, odnosno 5.610,70 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 60.622,32 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 462.674,27 HRK. Iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatom planu iznosi 88.227,47 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 420.400,45 HRK. Razlika između iznosa 462.674,27 HRK i iznosa 420.400,45 HRK je 42.273,82 HRK. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 20.396,35 HRK, odnosno 2.707,06 EUR. Ukupno zatezne kamate iznose 5.201,69 EUR. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 5.201,69 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope iznose 4.020,10 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 9.765,20 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.707,06 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zatezne kamate umanjena za preplatu i iznosi 16.279,93 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.610,70 EUR. Ukupno II. predstavlja Ukupno I uvećano za razliku preostale glavnice te iznosi 21.890,63 EUR. Manje plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope iznose 631,17 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 441,11 EUR. Sveukupno predstavlja iznos Ukupno I umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i iznosi 20.818,35 EUR.

35. U svom očitovanju na prigovore tuženika vještak iste argumentirano otklanja i ostaje kod danog nalaza i mišljenja.

36. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo kasnije očitovanje, jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

37. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 15.207,65 EUR koji čini razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja CHF umanjene za tzv. negativne razlike kada su tečaj i kamatna stopa bili niži u odnosu na početno ugovorene, budući je tužitelj tako tražio tužbenim zahtjevom, te zatezne kamate umanjene za priznati iznos preplate prilikom konverzije, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

38. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na dosuđeni od prvog idućeg dana nakon dana učinjene konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

39. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini 5.610,70 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, zbog sljedećih razloga;

41. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to on neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

42. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

43. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

44. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

45. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbe, ističe se da je tužitelj preinačila tužbu u podnesku od 27, kolovoza 2025., sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer to nije mogao učiniti prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tuženik je osporavao obračun po nalazu i mišljenju vještaka koji je tužitelj dao izraditi prije pokretanja ovog postupka, i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, slijedom čega je sud istu dopustio, sukladno čl. 190. ZPP-a. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev ističe se da sve i kad bi to bilo izvan roka, treba primijeniti odredbu čl. 241. ZOO-a prema kojoj podnošenjem tužbe (12. lipnja 2019.) za utužene iznose je prekinuta zastara, te taj prekid traje do pravomoćne odluke u ovom postupku, slijedom čega tužitelj može raspolagati tužbenim zahtjevom na ovaj način tijekom parnice, zbog čega je isti neosnovan. Tako i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH posl. br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. prema kojem i slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

46. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (21.192,21 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

47. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 72% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 86%.

48. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), sastava tužbe u spojenom predmetu posl. br. P-5935/2023 (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 13.10.2020., 3.2.2021., 13.5.2024., 3.12.2024., (Tbr 9. toč. 5. OT 200 bodova), 12.4.2024. i 11.5.2026. (Tbr. 9. toč. 1. OT 500 bodova), 20.3.2025. 1.7.2025. i 18.8.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 12.10.2020. i 29.4.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), 4.4.2025. i 27.8.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 500 bodova), odnosno ukupno 1950 bodova ili 3.900,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 925,00 EUR, što iznosi 4.825,00 EUR, koji trošak je umanjen za 14% odnosno za 675,50 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, a tuženik jest, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 4.149,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 550,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 108,57 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.808,07 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

49. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 10. lipnja 2026. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

50. Sud je odbio zahtjev tužitelja za troškom provedenog financijskog vještačenja prije pokretanja ovog postupka u visini 373,86 EUR zajedno s traženom zateznom kamatom na taj iznos, budući taj trošak nije parnični trošak u smislu čl. 151. i 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. lipnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika