REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] T 5
Poslovni broj: Us I-1691/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja HORECA JOBS4U d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 33510464094, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave, 10. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti odluku o zahtjevu tužitelja od 2. lipnja 2025.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura), uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodiš te primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora u preostalom iznosu od 3.750,00 EUR (tri tisuće sedamsto pedeset eura).
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 3. rujna 2025. osporava zakonitost propuštanja tuženika odlučiti o zahtjevu tužitelja od 2. lipnja 2025. za produljenje dozvole za boravak i rad za stranog državljanina TŽM. Ističe kako je tuženi bio dužan odlučiti o zahtjevu u roku iz odredbe čl. 92. st. 2. Zakona o strancima, a što nije učinio do dana podnošenja tužbe. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti odlučivanje o zahtjevu.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne osporava dan zaprimanja zahtjeva, no ističe kako u konkretnom slučaju izdavanje dozvole u zakonskom roku nije bilo moguće zbog potrebe za provođenjem dodatnih propisanih radnji (sigurnosne provjere i dr.) te da je kašnjenje posljedica objektivnih okolnosti, a ne pasivnosti tuženika. Dodatno navodi da je usvojen zahtjev, o čemu da je tužitelj i obaviješten slanjem uplatnice, no da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj sankcioniran od strane Državnog inspektorata zbog nezakonitog rada, čime je stavljen na listu poslodavaca kod kojih je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada. Slijedom takvih novih saznanja, da je bilo potrebno upotpuniti činjenično stanje i poduzeti odgovarajuće mjere u vezi dozvole za boravak i rad. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. Kako su pravno odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne, tužitelj osporava primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrekom zahtijevale održavanje rasprave, to je sud bez održavanja rasprave sukladno odredbi čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS) te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
4. Sukladno odredbi čl. 92. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima) zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad za istog poslodavca i istog državljanina treće zemlje u istom zanimanju podnosi se najkasnije 30 dana prije isteka važenja dozvole za boravak i rad u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta državljanina treće zemlje, koja i odlučuje o produljenju. Tuženik nije osporavao niti dan podnošenja zahtjeva niti činjenicu da je tada važeća dozvola bila izdana s rokom važenja do 9. srpnja 2025., niti ostale okolnosti iz netom citirane odredbe.
5. Sukladno odredbi čl. 92. st. 2. Zakona o strancima ministarstvo je, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno odlučiti o zahtjevu za produljenje iz stavka 1. istoga članka prije isteka roka važeće dozvole za boravak i rad.
6. Tuženik ni ne osporava da do dana podnošenja ove tužbe nije odlučio o uredno podnesenom zahtjevu tužitelja.
7. Tužba u ovome sporu podnesena je 3. rujna 2025., dakle nakon proteka roka u kojem je tuženik bio dužan donijeti rješenje prema citiranoj odredbi Zakona o strancima i nakon proteka dodatnog dilatornog roka iz čl. 40. st. 2. ZUS-a.
8. Sud je cijenio navode tuženika o potrebi provođenja dodatnih provjera te o okolnosti da je tužiteljev poslodavac naveden na popisu poslodavaca kod kojih su utvrđene nepravilnosti u primjeni radnopravnih propisa, međutim isti nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu. Zakonodavni okvir ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdati prekoračenje roka za donošenje odluke o zahtjevu, a postojanje eventualnih zapreka za izdavanje dozvole ne oslobađa tijelo obveze da u propisanom roku donese odluku (makar i negativnu). Voljom zakonodavca propisan je rok upravo radi ubrzanja predmetnih postupaka, bez propisanih iznimaka za njegovo prekoračenje, zbog čega sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju nastupila šutnja uprave.
9. Sukladno svemu navedenome, sud je na temelju odredbe čl. 117. st. 3. ZUS- a odlučio kao u t. I. izreke presude. Rok za postupanje je određen odgovarajućom primjenom odredbe čl. 151. st. 2. ZUS-a.
10. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.) za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 1.250,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.
11. Tužitelj je, pored navedenog troška, zatražio i naknadu troška za sastav podnesaka od 13. listopada 2025., 19. prosinca 2025. i 9. travnja 2026. Međutim, prema ocjeni ovog suda ne radi se o opravdanom izdatku u smislu odredbe čl. 144. st. 1. ZUS-a. Naime, podneskom od 13. listopada 2025. tužitelj je dopunio tužbu dostavom dokaza o danu pokretanja upravnog postupka, a što je bio obvezan priložiti već uz tužbu sukladno odredbi čl. 39. st. 4. ZUS-a. Trošak nastao radi otklanjanja vlastitog propusta ne može se staviti na teret protivnoj strani. Nadalje, podneskom od 19. prosinca 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Tim podneskom u bitnome ponavlja navode iz tužbe, ne iznosi nove odlučne činjenice niti predlaže izvođenje novih dokaza, osim navoda za koji je naknadno sam ustvrdio da nije točan. Stoga se ne radi o podnesku koji je pridonio upotpunjavanju činjeničnog stanja ili utjecao na rješenje ovog upravnog spora pa trošak njegova sastava ne predstavlja opravdan izdatak. U odnosu na podnesak od 9. travnja 2026., sud ističe da je poziv za očitovanje tužitelja bio posljedica okolnosti koju je sam tužitelj prethodno pogrešno iznio navodeći da je od zahtjeva odustao zbog trajanja postupka. Dakle, potreba za sastavljanjem navedenog podneska nije proizašla iz radnji suda ili protivne strane, već isključivo iz netočnog činjeničnog navoda samog tužitelja. Štoviše, takav je navod nepotrebno pridonio daljnjem trajanju spora te izazvao dodatne procesne radnje radi njegova razjašnjenja. U konačnici se pokazalo da navedenu okolnost uopće nije bilo potrebno razjašnjavati jer je tužitelj sam priznao da je raniji navod bio pogrešan. Slijedom toga, trošak sastava ovog podneska predstavlja trošak koji je tužitelj sam uzrokovao vlastitim postupanjem te ga nije dopušteno prevaliti na drugu stranu. Slijedom navedenog, u tom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao pod t. III. izreke presude.
12. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredb i čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).
U Rijeci 10. lipnja 2026.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. - III. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
