Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-609/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Britvec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz Požege, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvuKnezović i partneri j.t.d. sa sjedištem Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-82/2024-34 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se točka I. i III. presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-82/2024-34 od 27. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-82/2024-34 od 27. svibnja 2024.presuđeno je:

„ I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6 da tužiteljici LR, [adresa] isplati iznos od 4.391,27 eur na ime stečenog bez osnove sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose: za iznos od 1,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2007. godine do isplate, za iznos od 1,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2007. godine do isplate, za iznos od 1,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2007. godine do isplate, za iznos od 1,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 9,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 0,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 0,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 1,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 0,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 1,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 3,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 4,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 5,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 4,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 5,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 4,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 5,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 7,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 10,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 11,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 10,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 28,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 40,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 40,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 41,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 55,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 62,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 63,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 57,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 15,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 57,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 74,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 86,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 97,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 98,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 100,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 88,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 88,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 88,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 88,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 3,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 88,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 88,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 88,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 88,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 88,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 89,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 89,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 89,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 89,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 83,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 89,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 89,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 89,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 89,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 89,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 89,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 89,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 90,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 90,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 90,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 90,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 101,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 93,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 92,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 92,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 92,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 91,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 91,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 90,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 90,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 90,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 89,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 89,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 88,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 88,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 88,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 87,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 87,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 86,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 108,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. rujna 2015. godine do isplate i to od 31. srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023 godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2 i 3. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 od dana 14. srpnja 2005. godine koji je tužiteljica LR iz [adresa] zaključila sa Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, koje glase: Članak 2. Iznos Kredita - Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske te pravilnika o ovlastima, odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće, u iznosu od 39 000 CHF, odnosno u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju za Slavonske banke d.d. Osijek na dan isplate; Članak 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja."

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužiteljici LR, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.956,80 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.“

2. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

3.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ broj 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

3.2. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP obrazloženo tvrdnjama da mu prvostupanjski sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno je da je u predmetnom sporu tuženik, zastupan po odvjetniku, bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. To što je tijekom postupka tuženik odustao od svojih prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka CR predstavlja njegovo slobodno raspolaganje dokaznim prijedlozima. Stoga je za zaključiti kako sud prvog stupnja nije onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane slijedom čega se otklanja kao neosnovano žalbeno pozivanje na povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6 u vezi članka 260. ZPP.

3.3. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja i žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. u vezi članka 3., članka 14. stavak 2. i članka 26. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

4. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 4.391,27 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o [broj kredita] od **.**.2005., odnosno odredbi kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli koja je glavnica vezana uz CHF.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da su pobijanom presudom povrijeđene odredbe Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među stranaka, nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana, a sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se članak 4. stavak 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

10. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

11. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

12. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa

– načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Iz dokaza priloženih u spisu nije vidljivo da su tužiteljici prilikom realiziranja kredita bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZZP, ništava.

18. Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da su predmetne odredbe ništetne.

19. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga je tuženiku, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

21. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

22. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 6. stavak 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

23. Iz toga proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

24. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

25. Pri tome neosnovano tuženik navodi da se ovdje radi o naknadi štete, budući da se ne radi o naknadi štete nego o pravu potrošača na povrat sredstava koje je platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, s obzirom na to da na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

26. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

28. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

29. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz članka 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

30. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

31. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 8. svibnja 2020., to, sukladno odredbi članka 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

32. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. stavak 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

33. Pri tome neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio vrijednost boda, budući da prema Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

34. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio navedenu Tarifu i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka.

35. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je žalbu tuženika, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

36. Kako tuženik nije uspio sa žalbom valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Karlovcu 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vesna Stokrp