Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-3247/2023-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja P Automobil Import d.o.o., Zagreb, Kovinska ulica 5, OIB: 44123621027, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Primorac, odvjetnica u Zagrebu , protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/350, ur.broj: 513-04- 23-2 od 24. travnja 2023., kao i porezno rješenje Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/22-01/21, ur.broj: 513-07-23/03-22-08 od 25. kolovoza 2022. te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 3.781,25 EUR (tri tisuće sedamsto osamdeset jedan euro i dvadeset pet centi) u roku od 30 (trideset) dana, dok se zahtjev odbija u više zatraženom iznosu od 51.593,20 EUR.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-471-02/22-01/350, ur.broj: 513-04-23-2 od 24. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I -471/-02/22- 01/21, ur.broj: 513-07-23/03-22-08 od 25. kolovoza 2022.

2. Prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020. te su mu obračunate zatezne kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza.

3. Tužitelj u tužbi pobija zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja navodeći da se prilikom donošenja osporavanih rješenja nije vodilo računa o pravilima postupka, da su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene te je time došlo do pogrešne primjene propisa. Nadalje, smatra da rješenja nisu pravilno obrazložena, sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku, da su povrijeđena načela učinkovitosti i ekonomičnosti u provođenju upravnog postupka, a da pritom sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari nisu utvrđene .

4. Navodi da je ovlašteni uvoznik i trgovac Peugeot osobnim vozilima i rezervnim dijelovima u Republici Hrvatskoj na temelju ugovora koji je sklopio 2016. godine s proizvođačem. Pritom je još i zastupnik, odnosno predstavnik proizvođača za područje Republike Hrvatske. Davatelj jamstva za ispravnost vozila je proizvođač, a na kupcu je da se radi svojih prava iz garancije obrati, po svom izboru, proizvođaču, prodavatelju, odnosno trećoj osobi po uputama iz garancije (npr. ovlaštenom centru). Proizvođač vozila daje, putem tužitelja kao generalnog uvoznika, za svako prodano vozilo osnovnu garanciju u trajanju od dvije godine. Pritom ne snosi sve troškove popravaka, već je ugovorom točno definirano koji iznos troška snosi proizvođač, a koji tužitelj. Isto tako, niti dokument „Politika garancije“, koji sadrži sva pravila i procedure koji se primjenjuju na zahvate pod garancijom kod ovlaštenih servisa, ne obvezuje proizvođača da tužitelju mora nadoknaditi cjelokupne troškove popravaka u garantnom roku. Porezna tijela ničim nisu dokazala da postoji pravni temelj po kojem bi tužitelj imao pravo naplatiti cjelokupni iznos troška u vezi s popravkom unutar garantnog roka. Osim toga, nema nikakvog ekonomskog smisla zašto bi tužitelj propustio naplatiti trošak od proizvođača ako bi na to imao pravo. Tužitelj pojašnjava kako do razlike između prihoda ostvarenih od nadoknade troškova popravaka u garancijskom periodu od proizvođača automobila i ukupnih troškova koje za izvršene usluge fakturiraju ovlašteni servisni partneri dolazi zbog toga što maloprodajni partner koji je izvršio popravak fakturira tužitelju ugrađene dijelove po svojoj nabavnoj cijeni, odnosno cijeni po kojoj im je tužitelj prethodno te dijelove i prodao i koja uključuje maržu tužitelja, a ne po prodajnoj cijeni koju je odredio proizvođač. Nadalje, cijena satnice rada koju fakturira maloprodajni partner koji je izvršio popravak ne mora uvijek odgovarati cijeni rada koju odobrava proizvođač vozila. Osim toga, maloprodajni partner koji je izvršio popravak fakturira i ostale troškove nastale prilikom garantnih popravaka. Dakle, nije točno da se cjelokupna razlika odnosi na razliku u cijeni rezervnih dijelova koje tužitelj nabavlja od povezanog društva u odnosu na onu koja bi bila da iste nabavlja od proizvođača, a kako to tvrde porezna tijela, budući da je do razlike na godišnjoj razini došlo zbog marže tužitelja prilikom inicijalne prodaje ovlaštenom servisnom partneru te zbog razlike u odobrenim cijenama rada i manipulativnim troškovima u odnosu na one stvarno zaračunate od ovlaštenog servisnog partnera. Pritom porezna tijela, uvećavajući osnovicu poreza na dobit za nepokriveni trošak popravaka u garantnom roku, nisu uzela u obzir da je na maržu od prodaje rezervnog dijela već bio plaćen porez na dobit, čime je došlo do dvostrukog oporezivanja.

5. Tužitelj tvrdi kako je pravilno rezervirao iznos troškova popravaka koji nije mogao nadoknaditi od proizvođača vozila te su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti da ta rezerviranja budu porezno priznata. Naime, tužitelj, kao generalni uvoznik vozila, u svakom trenutku zna broj vozila koja imaju pravo na garanciju, dok dio troškova otklanjanja kvarova u garantnom roku nije moguće nadoknaditi od treće strane, odnosno proizvođača automobila, a u pogledu kojeg iznosa je iskazao rezervaciju .

6. Nadalje, navodi kako je dostavio analizu transakcije nabave rezervnih dijelova od povezanog slovačkog društva iz koje se vidi da su cijene usporedive s cijenama nepovezanog društva u razdoblju kada su se rezervni dijelovi nabavljali samo od nepovezanih društava, što upućuje na zaključak da tužitelj nabavlja rezervne dijelove od povezanog društva po tržišnoj cijeni. Međutim, tužitelj ukazuje na to da porezno tijelo nije moglo, pozivajući se na pravila o transfernim cijenama, ispravljati iskazani prihod od proizvođača vozila budući da se radi o nepovezanoj osobi.

7. Tužitelj predlaže da Sud provede raspravu i izvede dokaz pribavljanjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Predlaže da Sud poništi osporavana rješenje, obveže tuženika da mu naknadi iznos 226.153,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, počevši od 18. svibnja 2023., te na nadoknadu troškova upravnog spora sa zateznim kamatama.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svog rješenja i navoda iznesenih u njegovu obrazloženju te predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu .

9. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

10. U sporu je održana rasprava 26. travnja 2024., 3. listopada 2025. i 15. svibnja 2026. uz nazočnost opunomoćenice i zakonskog zastupnika tužitelja, kao i ovlaštene osobe tuženika.

11. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

12. Nadalje, Sud je u dokazne svrhe pribavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomsko financijske poslove Srđana Kovačića, dipl. oec., na koje je strankama u sporu omogućeno iznijeti očitovanje.

13. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja poreznih tijela.

14. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden postupak poreznog nadzora za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: UP/I-471-02/22-01/21, ur.broj: 513-07-23/03-22-06 od 30. lipnja 2022., nakon kojeg je tužitelju za 2018., 2019. i 2020. utvrđen manje obračunati porez na dobit.

15. Naime, na temelju rezultata provedenog nadzora porezna su tijela zaključila da tužitelju za navedena porezna razdoblja treba uvećati osnovicu poreza na dobit. Pritom su se pozvala na odredbe članka 49. stavka 3. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.), članka 5., članka 11. stavka 2. i članka 13. stavka 1. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18.) te članka 36. stavka 2. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14., 157/14., 137/15., 1/17., 2/18., 1/19. i 1/20.).

16. Porezna tijela smatraju kako podaci nadzora ukazuju na to da se francuski proizvođač automobila Automobiles Peugeot obvezao snositi troškove popravaka u osnovnom garancijskom roku u trajanju od dvije godine pa je tužitelj ukupan trošak popravaka u osnovom garancijskom roku morao u cijelosti neutralizirati u istom poreznom razdoblju, a u skladu s osnovnim računovodstvenim načelom da se u obračunskom razdoblju sučele prihodi i rashodi koji su međusobno uvjetovani.

17. Nadalje, nadzorom je utvrđeno da tužitelj rezervne dijelove kupuje od povezanog društva u Slovačkoj i to po cijenama koje su veće od cijena koje proizvođač automobila odobrava, zbog čega na godišnjoj razini dolazi do razlike između ukupnih odobrenja i ukupnih troškova popravaka u jamstvenom roku. Porezna se tijela pritom pozivaju na načelo da transferne cijene između povezanih osoba trebaju biti određene kao da je riječ o nepovezanim osobama, odnosno moraju biti u potpunosti tržišne cijene te smatraju da tužitelj nije izvršio funkcionalnu analizu nabave rezervnih dijelova od povezanog slovačkog društva kako bi dokazao da se poslovanje odvijalo pod istim uvjetima kao da se radi o nepovezanoj osobi.

18. Nasuprot iznesenim stajalištima poreznih tijela, ovlašteni sudski vještak na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa predmeta nije utvrdio da je obveza proizvođača automobila da snosi sve troškove popravaka u osnovnom jamstvenom roku od dvije godine niti, s tim u vezi, tužitelj ima pravo potraživati ukupni trošak popravaka od proizvođača vozila. U svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak je naveo kako tužitelj ne može naplatiti puni iznos troška jamstva od proizvođača iz razloga što proizvođač ima određene prosječne cijene radnog sata za popravke u garantnom roku i određene normative utroška vremena za popravke te fiksne cijene dijelova koji se ugrađuju u garantnom roku, a koji ne trebaju uvijek odgovarati cijenama rezervnih dijelova koje ima na zalihama tužitelj, odnosno koje tužitelj pribavlja kako bi izvršio garantni popravak. Zbog toga, određeni trošak tužitelja ostaje nepokriven. Vještak je mišljenja da taj nepokriveni trošak predstavlja izdatak za koji ne postoji temelj da se naplati od treće osobe. Pri tome, činjenica da porezno tijelo povećava poreznu obvezu za izgubljeni prihod na temelju nadoknađivanja iste od strane proizvođača automobila , a ne uzimajući u obzir konta na kojima je iskazana marža od prodaje dijela u redovnoj prodaji, dovodi do dvostrukog oporezivanja marže.

19. Nadalje, vještak je mišljenja da bi naknada za isporučene rezervne dijelove uz iskazane rabate, koja je postignuta između tužitelja i povezanog slovačkog društva EF Parts & Logistic Service, predstavljala tržišnu cijenu te bi ona u istim ili sličnim okolnostima bila iskazana, odnosno postignuta između nepovezanih osoba na temelju usporedivih transakcija za svaku nadziranu poslovnu godinu. Cijene rezervnih dijelova ostale su iste nakon što je Emil Fery grupa kupila društvo EF Parts & Logistic Service s.r.o. iz Slovačke u 2017. godini, kao kada su rezervni dijelovi nabavljani od nepovezanog društva Peugeut Austria GmbH kod kojeg je tužitelj do tada kupovao rezervne dijelove.

20. Konačno, vještak je mišljenja da je tužitelj ispravno postupio kada je vršio rezervacije za nepredvidive buduće troškove koji mogu nastati za prodaju vozila uz garantni rok od dvije godine jer time nije ničim izbjegnuta porezna obveza na dobit, a provedena rezervacija uvijek se može lako kontrolirati u budućem razdob lju, kao i po tome provedena knjiženja u vezi s prijavama poreza na dobit.

21. Sud vjeruje nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kao stručnom, vjerodostojnom i objektivnom dokazu te Sud smatra da su nalaz i mišljenje u dovoljnoj mjeri suglasni s raspoloživom dokumentacijom u spisu poreznog tijela, kao i da sadrže detaljno obrazloženje koje tuženik navodima u svom očitovanju nije doveo u sumnju.

22. S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio, uvažavajući u cijelosti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka koji je pribavio u ovom upravnom sporu, da se osporavana rješenja za sada ne mogu ocijeniti zakonitima. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavana rješenja poništiti. U ponovnom postupku, prvostupanjsko je porezno tijelo dužno, sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi Suda iz ove presude. Sud pritom nije odlučio o povratu iznosa porezne obveze s obzirom na to da je predmet vraćen poreznom tijelu na ponovni postupak, pri čemu Sud ima u vidu da je porezno tijelo dužno, ovisno o rezultatima postupka, na poseban zahtjev tužitelja odlučiti o pov ratu poreza. Stoga je odlučeno kao u I. točki izreke.

23. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.

24. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

25. U konkretnom predmetu tuženik je izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev usvojen pa je, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, troškove upravnog spora dužan snositi tuženik.

26. Budući da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.).

27. Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 17. veljače 2026., odnosno očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka 500 bodova prema istom tarifnom, za zastupanje po odvjetniku na tri ročišta za raspravu od 26. travnja 2024., 3. listopada 2025. i 15. svibnja 2026. ukupno 1500 bodova prema Tbr. 27. točki 2. navedene Tarife, za izbivanje odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja radi pristupa na navedena ročišta za raspravu ukupno 525 bodova (tri ročišta po sedam sati).

28. Prema navedenom, naknada troškova za zastupanje po odvjetniku u upravnom sporu tužitelju pripada u vrijednosti od ukupno 3025 bodova, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % iznosi 3.781,25 EUR.

29. Zahtjev je trebalo odbiti u preostalom dijelu koji se odnosi na trošak sastava podnesaka od 6. svibnja 2024., 20. svibnja 2024., 31. prosinca 2024., 14. ožujka 2025., 4. srpnja 2025., 21. kolovoza 2025., 29. rujna 2025. i 14. travnja 2026. jer taj trošak nije bio neophodan za vođenje ovog spora budući da je opunomoćenica tužitelja sve navode iz tih podnesaka mogla iznijeti neposredno na održanoj raspravi.

30. Napominje se kako se, sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a, vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, zbog čega odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova po radnji u prvostupanjskom upravnom sporu. Nadalje, tužitelj je zatražio i naknadu troškova za sudsku pristojbu. Međutim, navedeni trošak nije ostvaren budući da se sudska pristojba u upravnom sporu plaća jedino ako sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu, a što ovdje nije slučaj. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 9. lipnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.

Protiv odluke o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.

DNA: - tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku

- u spis.