REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Supetru

Posl. broj: P-2943/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu Jadranku Basiću, u pravnoj stvari tužitelja KĐ (ex. K) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ivani Lukšić Šimić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Ivane Lukšić Šimić, odvjetnice iz Splita, zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Karmelića, odvjetnika u Supetru, na ročištu za objavu presude održanom 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 216- 256/2007 od 16. srpnja 2007. godine ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 19. srpnja 2007. godine pod brojem OV-5822/07, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u dijelu, i to: - stavak 1. članka 2. u dijelu kojim je iznos glavnice kredita vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 19.677,00 CHF (slovima: devetnaesttisućašestosedamdesetsedam švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita; - stavak 2. članka 3. u dijelu: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“; - stavak 3. članka 4. u dijelu u kojem je mjesečni anuitet vezan za kunsku protuvrijednost iznosa „286,52 CHF (slovima: dvjestoosamdesetšest švicarskih franaka i 52/1 00), obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 216- 256/2007 od 16. srpnja 2007. godine ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 19. srpnja 2007. godine pod brojem OV-5822/07, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u dijelu, i to: - stavak 5. članka 2. u dijelu: „..troškove obrade kredita...“; - stavak 2. članka 5. u cijelosti: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 216-256/2007 od 16. srpnja 2007. godine ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 19. srpnja 2007. godine pod brojem OV-5822/07, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“.

IV. Dužan je tuženik, ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonske Avenije 6, OIB: 14036333877, kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 3.997,40 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

Na iznos od EUR od datuma

1. 171,70 20.07.2007.

2. 3,18 31.08.2007.

3. 0,51 30.09.2007.

4. 0,18 31.10.2007.

5. 2,28 30.11.2007.

6. 1,41 31.12.2007.

7. 4,46 31.01.2008.

8. 6,15 29.02.2008.

9. 7,05 09.04.2008.

10. 2,48 06.05.2008.

11. 3,04 31.05.2008.

12. 5,19 30.06.2008.

13. 2,03 31.07.2008.

14. 2,19 31.08.2008.

15. 4,06 30.09.2008.

16. 18,21 31.10.2008.

17. 8,73 30.11.2008.

18. 19,06 08.01.2009.

19. 22,09 09.02.200 9 .

20. 24,47 06.03.2009.

21. 20,14 09.04.2009.

22. 20,87 0 7.0 5.2009.

23. 18,18 04.06.2009.

24. 16,48 06.07.2009.

25. 16,48 13.08.2009.

26. 18,50 04.0 9.2009.

27. 17,08 06.10.2009.

28. 16,68 05.11.2009.

29. 19,01 07.12.2009.

30. 21,82 12.01.2010.

31. 23,84 05.02.2010.

32. 23,13 05.03.2010.

33. 28,34 01.04.2010.

34. 26,84 03.05.2010.

35. 33,09 08.06.2010.

36. 39,61 07.07.2010.

37. 35,10 04.08.2010.

38. 47,12 07.09.2010.

39. 43,37 06.10.2010.

40. 41,47 08.11.2010.

41. 51,27 07.12.2010.

42. 58,78 05.01.2011.

43. 52,85 08.02.2011.

44. 52,46 07.03.2011.

45. 49,69 06.04.2011.

46. 54,48 05.05.2011.

47. 67,24 07.06.2011.

48. 64,18 05.07.2011.

49. 92,49 04.08.2011.

50. 72,94 14.09.2011.

51. 70,05 30.09.2011.

52. 69,21 31.10.2011.

53. 68,62 30.11.2011.

54. 72,31 31.12.2011.

55. 75,53 31.01.2012.

56. 75,96 29.02.2012.

57. 73,74 31.03.2012.

58. 75,24 30.04.2012.

59. 76,27 31.05.2012.

60. 74,54 30.06.2012.

61. 74,99 31.07.2012.

62. 73,70 31.08.2012.

63. 70,93 30.09.2012.

64. 73,92 31.10.2012.

65. 75,35 30.11.2012.

66. 74,31 31.12.2012.

67. 68,67 31.01.2013.

68. 73,46 28.02.2013.

69. 73,88 31.03.2013.

70. 72,00 30.04.2013.

71. 66,16 31.05.2013.

72. 66,01 30.06.2013.

73. 67,45 31.07.2013.

74. 69,75 31.08.2013.

75. 72,93 30.09.2013.

76. 71,29 31.10.2013.

77. 72,45 30.11.2013.

78. 73,77 31.12.2013.

79. 74,59 31.01.2014.

80. 76,33 28.02.2014.

81. 75,76 31.03.2014.

82. 73,84 30.04.2014.

83. 73,22 31.05.2014.

84. 73,50 30.06.2014.

85. 75,67 31.07.2014.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 800,00

EUR.

VI. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 09.06.2026. pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tubi navodi prije svega kako je tuženik univerzalni pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, a sve sukladno Rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-16/22619 od 11. srpnja 2016. godine, da je s prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 16. srpnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 216-256/2007 (dalje Ugovor) s rokom otplate 7 godina odnosno 84 mjeseci, a temeljem kojeg je prednik tuženika odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 19.677,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan korištenja kredita, da je prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora prezivala K, no kasnije se udala, te je uzela prezime supruga pa se sada preziva KĐ, da je dana 31. srpnja 2014. godine u cijelosti otplatila predmetni kredit koji je bio namijenjen za kupovinu novog motornog vozila – tužiteljičinog osobnog automobila marke Ford Fiesta Comfort.

2. Tužiteljica dalje navodi da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio Presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (kao tuženik ad. 5.): - u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje navodi da je navedena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i žalba prednika tuženika.

3. Tužiteljica dalje navodi da kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je trebala biti o tome obaviještena, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. te da zbog toga tužiteljici kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive, da je prednik tuženika tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužiteljicu da je za nju povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima uz navođenje da je švicarski franak sigurna valuta. Dalje navodi da banke, pa tako i prednik tuženika, nisu potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dalje navodi da pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač, da su banke suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični, da je tužiteljica kao potrošač ta koja svoj kredit otplaćuje u kunama jer u toj valuti zarađuje, a nije zarađivala u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćivala u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzela je samo tužiteljica i to ne znajući za opisani rizik, da je slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice.

4.Tužiteljica dalje navodi da odredba predmetnog Ugovora kojom je utvrđeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (slovima: jedancijelihpedeset posto) od iznosa dobivenog kredita također je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, pa joj je prednik tuženika dana 20. srpnja 2007. godine naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,293,64 kune, a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Tužiteljica navodi da su parnične stranke sklopile su Ugovor u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužiteljica dalje navodi da je prednik tuženika na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tužiteljica navodi da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama stavka 5. članka 2., te stavka 2. članka 5. Ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi", da prednik tuženika tužiteljici nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tužiteljica navodi da u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan, da je to sve protivno načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a koji stav je i zauzeo Sud EU, u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

5. Tužiteljica dalje navodi da odredba predmetnog Ugovora kojom je utvrđeno da Banka za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita ili djelomične otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno važećim odlukama prednika tuženika, također je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, da sporna ugovorna odredba ima nedorečenu formulaciju po kojoj je upravo prednik tuženika ovlašten donijeti odluku o visini naknade, a tužiteljica je preuzela neodređenu obvezu što ukazuje na opisanu neravnotežu među ugovornim strankama.

6. Tužiteljica dalje navodi da navedene nepoštene ugovorne odredbe djeluju ex tunc- unatrag od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati da takve odredbe nikada nisu niti bile ugovorene pa u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne mogu imati učinak, da je, osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužiteljica preplatila ukupni iznos od 3.843,73 EUR/, a koja neravnoteža u pravima obvezama ugovornih stranaka nije otklonjena, da iz naprijed navedenoga proizlazi kako tužiteljici, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, pripada subjektivno pravo na restituciju, odnosno da joj tuženik vrati sve ono što je primio na temelju naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu od 09. veljače 2006. godine, pa tako: ukupan iznos od 3.843,73 EUR/28.960,58 kuna na ime pretplate mjesečnih anuiteta po valuti obračunatih u razdoblju od srpnja 2007. godine do zaključno srpnja 2014. godine, iznos od 171,70 EUR/1.293,64 kune na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da su naprijed navedeni iznosi utvrđeni su Izračunom, a na koje iznose tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik ističe da kako je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, ističe materijalnopravni prigovor zastare, da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik ističe da se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare, da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik ističe da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Tuženik navodi da niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom, da je ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Tuženik navodi da se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare, da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara, da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare, da takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje, da tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara.

9. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, da se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

10. Tuženik dalje navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF., da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF, da su odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, da se imajući u vidu navedeno tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, da je tužitelju u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom, da je tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom

3. Zakona o kreditnim institucijama.

11. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu, da u članku 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003.

12. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima

13. Tuženik dalje navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

14. Tuženik na ročištu 19. studenoga 2024. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 800,00 eura s osnove tražbine na ime tzv. negativnog razlika odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog zajedno sa svim pripadajućim kamatama.

15. Tuženik u svom podnesku od 22.10.2025. navodi kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom te predlaže pozvati vještaka da se očituje o ovdje istaknutim prigovorima, podredno provesti usmeno saslušanje vještaka sukladno čl. 260. ZPP-a. III. Tuženik ukazuje kako Naslovni sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Tuženik ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama.

16. Tužiteljica u svom podnesku od 26.10.2025. navodi kako nema prigovora na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u ovom predmetu kojim je određen ukupan iznos preplata u ukupnom iznosu od 3.825,70 EUR, na ime rasta tečaja, te predlaže naložiti dopunu vještačenja, pošto da je sastavni dio tužbenog zahtjeva i iznos od 171,70 EUR, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjevu. Navodi da ustraje u svom protivljenju paušalnom i neosnovanom prigovoru radi prijeboja, tuženika istaknutom na ročištu od 19. studenoga 2024. „svoje tražbine u iznosu od 800,00 EUR“ s osnove tražbine na ime tzv. negativnih kamata.

17. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao: Ugovor o kreditu broj 216-256/2007 od 16. srpnja 2007. godine ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. Zoje Puljiz iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta dana 19. srpnja 2007. godine pod brojem OV-5822/07, Potvrda tuženika od 03. lipnja 2020. godine, Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Presuda i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Presuda Suda EU od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2047/2022 od 08. studenoga 2022. godine, Presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-617/2022 od 25. svibnja 2022. godine, Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/18 od 09. ožujka 2022. godine, Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. godine, Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.08.2007. do 30.09.2014., Otplatni plan za kredit od 31. svibnja 2023. godine, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31. svibnja 2023. godine ◦ Specifikacija uplata od 31. svibnja 2023. godine ◦ Izračun, Presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1864/2015 od 20.12.2019. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5847/2015 od 25.09.2018., Presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2018 od 22.01.2020, Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž- 4736/2019, Presuda VS RH, poslovni broj: Rev-895/2003 Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019, preslika članka „Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, iz: Zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014. godine, str. 54, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, preslika presude Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017.godine; Izjava gđe. KĐČ, na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu, članak objavljen u broju 8 iz prosinca 2005. (XII/05) pod naslovom „Kretanje tečaja CHF i EUR" (u prilogu) članak objavljen broju 7 iz lipnja 2005. (VI/05) pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CH, Mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahl-a u mišljenju od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra EĐ i dr.,- Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU - Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“, trošak financiranja za razdoblje od 8.2011.g. do 12.2017.g. te za razdoblje od 12.2017. do 9.2019; u prilogu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić od 10.09.2025. , očitovanje stalnog sudskog vještaka od 04.12.2025. na prigovore tuženika, iskaz vještaka Ines Lozić i iskaz tužiteljice.

18. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić od 10.09.2025. proizlazi da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju isplate kredita iznosi 3.825,70 EUR, te da za vrijeme otplate kredita tečaj nije bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, te da stoga nema negativnih tečajnih razloga.

19. Iz očitovanja stalnog sudskog vještaka od 04.12.2025. u odnosu na prigovore tuženika, proizlazi kako ista čine pravna pitanja te prijedlozi za izračune (usporedba s kreditom u kunama) koji vještaku nisu bili naloženi, da je vještak u cijelosti izvršio izračune kako je to od njega traženo, da je temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada obrade koja se naplaćuje prije isplate kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Kredit da je isplaćen 20.07.2007. godine što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 19.677,00 CHF, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 1,50% iznosi 295,16 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,383000 kn) te primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 171,70 EUR (1.293,66 kn).

20. Iz iskaza stalnog sudskog vještaka Ines Lozić proizlazi da je izvršila izračune koje je prikazala u skladu sa zadatkom koje mu je sud postavio i na način da su uspoređeni iznosi koje bi tužitelj platio pod pretpostavkom da se po kreditu CHF za vrijeme otplate nije mijenjao tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojemu je kredit isplaćen, stoga su razlike izračunate na način da se utvrdila vrijednost anuiteta u CHF s primjenom stvarnog tečaja za otplatu i uspoređena je s iznosom koliko bi taj isti anuitet iznosio po tečaju na dan isplate.sve navedeno da je razvidno iz tabele 1. stranica 3 vještačenja iz formula koje su iskazane ispod naziva stupca, da u ovom slučaju po ovom kreditu nije primjenjen za otplatu niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate slijedom čega nisu postojala razdoblja kad bi tužitelj zbog pada tečaja manje platio, a što je također razvidno iz tablele 1.

21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kod tuženika uzela kredit za vozilo „Ford fiestu“ kojeg je koristila isključivo u privatne svrhe, da je kod tuženika uzela kredit iz razloga jer je čula da može istoga uzeti unatrag 3 godine rada kod istog poslodavca, da su je pitali platne liste zadnje 3 plaće i potvrdu od poslodavca, da je znala što znači valutna klauzula no međutim da je službenik uvjerio da je švicarski franak stabilna valuta pa da je zbog toga uzela kredit na taj način, da misli da nije mogla uzeti kredit vezan za eure, da joj službenik u banci nije objasnio moguće rizike valutne klauzule, da nije bila kreditno sposobna za dizanje kredita u banci u kojoj je ista imala otvoren račun, a to je PBZ banka, da joj ni javni bilježnik nije objašnjavao o rizicima valutne klauzule već su pričali samo o naknadi, da je pročitala ugovor prije nego što ga je potpisala, da joj nitko joj nije objasnio što bi bila ulazna naknada, da misli da je bio trajni nalog za vraćanje kredita, da joj je rasla rata kredita do nekih 2.500,00 kuna u nekom trenutku, da joj je banka sastavila ugovor.

22. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

23. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.

24. U ovoj parnici mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

25. Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjene tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

26. Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina potraživanja tužitelja.

27. U postupku neće biti sporne slijedeće činjenice:

28. Da je predmetnim ugovorom ugovorena valutna klauzula na način da je dan kredit u kunama u protuvrijednosti CHF te je i otplata anuiteta bila u kunskoj protuvrijednosti CHF, te da je člankom 5. Ugovora ugovorena jednokratna naknada obrade kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita.

29. Sve navedeno proizlazi navedenog ugovora.

30. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić od 10.09.2025. proizlazi da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju isplate kredita iznosi 3.825,70 EUR, te da za vrijeme otplate kredita tečaj nije bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, te da stoga nema negativnih tečajnih razloga. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 04.12. 2026. kojim je vještak otklonio sve prigovore tuženika vezano za metodu izračuna predmetnog vještva, što je dodatno obrazložio i usmenim iskazom na ročištu, piše i to da da je temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je jednokratna naknada obrade koja se naplaćuje prije isplate kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, da je kredit isplaćen 20.07.2007. godine što ujedno da predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Nadalje piše da je ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 19.677,00 CHF, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 1,50% iznosi 295,16 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,383000 kn) te primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 171,70 EUR (1.293,66 kn).

31. Tužitelj i tuženik nisu imali više primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, nakon što se vještak detaljno pisanim putem očitovao na svaku primjedbu, te usmeno na raspravi odgovorio na sva pitanja stranaka. Slijedom svega toga ovaj sud poklanja vjeru nalazu i mišljenju vještaka, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.

32. Vezano za pravno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće.

33. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

34. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

35. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

36. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

38. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

39. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

40. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

41. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe Ugovora sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

42. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

43. Međutim, svakako je za navesti da je sud u postupku saslušao tužiteljicu pri čemu iz iskaza istoga proizlazi da je kod tuženika uzela kredit za vozilo Ford fiestu kojeg je koristila isključivo u privatne svrhe, da je kod tuženika uzela kredit iz razloga jer je čula da može istoga uzeti unatrag 3 godine rada kod istog poslodavca, da su je pitali platne liste zadnje 3 plaće i potvrdu od poslodavca, da je znala što znači valutna klauzula no međutim da je službenik uvjerio da je švicarski franak stabilna valuta pa da je zbog toga uzela kredit na taj način, da misli da nije mogla uzeti kredit vezan za eure, da joj službenik u banci nije objasnio moguće rizike valutne klauzule, da nije bila kreditno sposobna za dizanje kredita u banci u kojoj je ista imala otvoren račun, a to je PBZ banka, da joj ni javni bilježnik nije objašnjavao o rizicima valutne klauzule već su pričali samo o naknadi, da je pročitala ugovor prije nego što ga je potpisala, da joj nitko joj nije objasnio što bi bila ulazna naknada, da misli da je bio trajni nalog za vraćanje kredita, da joj je rasla rata kredita do nekih 2.500,00 kuna u nekom trenutku, da joj je banka sastavila ugovor.

44. Ovdje je za navesti da je prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj poziva u tužbi.

45. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

46. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe Ugovora sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

47. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

48. Međutim, svakako je za navesti da je sud u postupku saslušao tužiteljicu pri čemu iz iskaza istoga proizlazi da je kod tuženika uzela kredit za vozilo Ford Fiestu kojeg da je koristila isključivo u privatne svrhe, da je službenik uvjerio da je švicarski franak stabilna valuta, da u vrijeme uzimanja kredita nije bila vlasnica ni obrta ni bilo kakvog trgovačkog društva. Stoga i iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da tužitelj kao potrošač nije mogao uvidjeti sve moguće rizike i ekonomske posljedice podizanja takvog kredita.

49. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja Ford Fieste, malog gradskog automobila za privatne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

50. Uzimajući u obzir gornja utvrđenja, sud je zaključio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

51. U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

52. Budući da su, odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 12.6.2023. tj. prije isteka roka od 5 godina.

53. Vezano za oduku u izreci pod IV. navodi se sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).

Vještačenjem je utvrđeno da je ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju isplate kredita iznose 3.825,70 EUR.

Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 3.825,70 EUR. Vezano za zahtjev za isplatu zateznih kamata, navodi se da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

54. Prema sudskoj presudi i to (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

55. U odnosu na trošak obrade kredita kojeg tužitelj potražuje u iznosu od 171,70 EUR, a koji proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka navodi se slijedeće.

56. Kako se sa tužiteljicom prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu to očito tužiteljica nema utjecaja na sadržaj odredbi .Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, kao stvarni trošak, ovaj sud zaključuje da je ništetna odredba stavak 5. članak 2. u dijelu“ troškovi obrade kredita“ i stavak 2. članka 5. u cijelosti „prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita“.

57. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. 13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 171,70 EUR. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. U odnosu na prigovor zastare navodi se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate određuje se sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima .Slijedom svega toga odlučeno je kao u izreci pod točkama II. i IV. Izreke.

58. U odnosu na prigovor radi prebijanja tuženika svoje tražbine u iznosu od 800,00 eura s osnove tražbine na ime tzv. negativnog razlika odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog zajedno sa svim pripadajućim kamatama kojeg je tuženik izjavio na ročištu 19. studenoga 2024. navodi se da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka u ovom predmetu jasno proizlazi da nije bilo nikakvih tečajnih razloga. Zbog toga sud je odlučio kao u točki V. izreke presude.

59. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

60. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tužiteljice, a troškovi tužiteljice sastoje se od troškova vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, od troškova zastupanja po OT ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife) i to sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 10.11..2024., 08.01.2025., 26.10.2025. i 10.11.2025., te pristup na ročišta 19.11.2024., 28.01.2025., 04.11.2025., 15.04.2026. i 13.05.2026. svaka radnja po 200,00 EUR. Tužiteljica je odbijena sa svojim zahtjevom za trošak pristupa na ročište za objavu, budući punomoćnica iste nije pristupila na isto.

U Supetru, 9. lipnja 2026.

SUDAC:

Jadranko Basić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku