REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1062/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ante Gabre, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Damir Metelko i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 9. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10 st. 1 ugovora o kreditu broj 2404006- 10312262160 / 51400607-5107528971 od 26. srpnja 2012. kojeg su sklopili tužiteljica OZ (ranije O) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 i kojeg je ovjerio javni bilježnik Velimir Čerić iz Zagreba 27. srpnja 2012. pod brojem OV-8650/12, a koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 0,300 % (nulacijelihtridesetposto) iznosa kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna) obračunate s datumom ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 165,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici OZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 291,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 2. prosinca 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 26. srpnja 2012. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5107528971 kojeg je 27. srpnja 2012. ovjerio javni bilježnik Velimir Čerić iz Zagreba pod brojem OV-8650/12 kojim joj je tuženik odobrio namjenski stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 55.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Navodi i da su 23. studenog 2012. i 30. siječnja 2025. zaključili dva aneksa uz taj ugovor. Tužiteljica navodi da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te da je ta odredba nepoštena i ništetna. Ističe da joj tuženik nije objasnio strukturu troškova odobravanja kredita i zašto je iznos naknade u korelaciji s iznosom traženog kredita i nije naveo po kojem se tečaju obračunava ta naknada i na koji dan. Navodi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ona nije imala utjecaj na njen sadržaj te da joj je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza te je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama nje kao potrošača u odnosu na banku. Svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnim odredba čl. 10 st. 1 ugovora o kreditu koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 0,300 % (nulacijelihtridesetposto) iznosa kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedestkuna) obračunate s datumom ugovora.“, potražuje isplatu iznosa od 165,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. srpnja 2012. do isplate i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Osporava vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.492,36 eura jer smatra da se deklaratorni zahtjev u ovom slučaju ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora te navodi da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita prilikom pregovora o kreditu i predočen joj je Izvadak iz Odluke o visini kamatne stope Sektora građanstva za fizičke osobe i s njom je pregovarano o toj naknadi jer je tom odlukom propisana naknada za obradu kredita u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a tužiteljica je ugovorila sniženje te naknade na 0,30 %. Pojašnjava da su se predmetnom naknadom pokrivali troškovi uzrokovani obradom kredita poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada i da je to u korelaciji s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Dodaje i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi ugovora o potrošačkom zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 26. srpnja 2012. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužiteljica eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu odnosno podredno od podnošenja tužbe. Tuženik navodi i da se odluke Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj spor te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka. Na pripremnom ročištu je naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

3. Tužitelj je u podnesku od 22. siječnja 2026. osporio navode odgovora na tužbu. Navodi da je kredit ishođen za rješavanje stambenog pitanja i da je na tuženiku teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru i da nije točno da su stranke pojedinačno pregovarale prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da prigovor zastare nije osnovan, a u odnosu na vrijednost predmeta spora navodi da je u tužbi postavila više tužbenih zahtjeva i da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

4. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi nave la iznos od 1.492,36 eura kao zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,36 eura) i kondemnatornog zahtjeva (165,00 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu iz tužbe iznos od 165,00 eura.

5. Sud je pročitao ugovor o kreditu s prilozima (str. 7-21), aneks broj 1 (str. 23), aneks broj 2 (str. 24, 25), krediti – proces obrade (str. 44-46), kamate i naknade (str. 96-102), obračun naknade za bankarske usluge (str. 103) i saslušana je tužiteljica. Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

6. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 165,00 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5107528971 (str. 7- 21) sklopili su 26. srpnja 2012. tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita s prezimenom O te P i PZ kao sudužnici i GZ kao založni dužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporna odredba sadržana je u čl. 10 st. 1 ugovora koji glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 0,300 % (nulacijelihtridesetposto) iznosa kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom Ugovora.“ Namjena kredita je stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Prema obračunu naknade za bankarske usluge (str. 103) datum odobrenja kredita je bio 26. srpnja 2012. i ta je tzv. ulazna naknada iznosila 1.237,50 kn.

9. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je kredit uzela za kupnju stana u kojem i sada živi i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu prezivala se O, a u međuvremenu se razvela i vratila prezime PZ. Dodala je da taj stan ne iznajmljuje i nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Kad je ugovarala taj kredit u banci je dobila tekst ugovora kojeg je pročitala prije potpisivanja. Tada joj ništa nije rečeno o ulaznoj naknadi, a na njen upit zašto je toliki iznos naknade odgovoreno joj je da je takav ugovor. Navela je da joj je iznos ulazne naknade skinut s kredita i da ona nije pokušavala pregovarati o toj naknadi i nije traž ila njeno sniženje. Iskazala je da ne zna zašto joj je naplaćena naknada od 0,3 % i ne zna da bi se ta naknada inače naplaćivala u visini od 1 %.

10. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim kreditom ishodila sredstva za kupnju stana u kojem stanuje pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač stoga neosnovan.

11. Prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

12. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

13. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu kao ni tvrdnju da je tužiteljica pojedinačnim pregovaranjem ishodila smanjenje tzv. ulazne naknade s 1,00 na 0,30 % od iznosa odobrenog kredita.

14. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 165,00 eura što predstavlja 0,3 % od odobrenog iznosa kredita od 55.000,00 eura . U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 navedeno da ona iznosi 0,300 % od iznosa kredita, a minimalno 250,00 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 0,3 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,3 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužiteljica mogla znati iznos te naknade, nije jasno.

15. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 0,3 % od iznosa kredita, a minimalno 250,00 kn, je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitel jice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.

18. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96 ZZP-a pa je zato ništetna.

19. Sud je stoga u točki I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora sadržana u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora koji propisuje obvezu plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici iznos koji joj je naplaćen na temelju te odredbe, a to je 165,00 eura što među strankama nije sporno. Prema tuženikovom obračunu naknade za bankarske usluge (str. 103) tužiteljici je za obradu ovog kredita 26. srpnja 2012. naplaćena ta naknada za obradu kredita. Tužiteljica na taj iznos od 165,00 eura ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

22. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatraženi iznos od 165,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2012., kao dana nakon dana plaćanja, do isplate.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 12. svibnja 2026. Tužiteljičin trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužitelju priznata u iznosu od 26,55 eura koliko je platila i sudsku pristojbu na presudu koja je tužiteljici skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 15,00 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude . Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 50,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 22. siječnja 2026 50,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 24. ožujka 2026. i 12. svibnja 2026. po 50,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, odnosno ukupno 200,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 291,55 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Tužiteljici nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči odmah poslije ročišta za objavu pa se u skladu s čl. 155 ZPP-a ne radi o trošku koji bi tužiteljici bio dužan podmiriti tuženik.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sesvetama 9. lipnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Ante Gabre

2. odvjetnik Damir Metelko na EP 4725