Poslovni broj: Us I-1579/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, te Neni Čulić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Marko Praljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Praljak & Svić d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 37b, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi povrata carinskog duga, 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-05/24- 01/123, Urbroj: 513-04-25-4 od 7. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U ovome je predmetu tužba podnesena Upravnom sudu u Zagrebu. Nakon toga je isti, rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su- 369/2025-19 od 20. lipnja 2025., ustupljen i dostavljen ovome sudu.

2. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-05/24-01/123, Urbroj: 513-04- 25-4 od 7. svibnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Klasa: UP/I-415- 03/24-08/139, Urbroj: 513-02-3035/80-24-2 od 3. listopada 2024.

3. Navedenim prvostupanjskim odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za povrat carinskih davanja po obrascu za obračun carinskih davanja u putničkom prometu broj: 445/03.06.2024.

4. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu, u kojoj, u bitnome, navodi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, odnosno da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak, da su povrijeđena pravila postupka koja su bila od utjecaja na rješavanja stvari, te da je pogrešnom primijenjeno materijalno pravo. Ističe da svoj zahtjev temelji na članku 118. Uredbe, kojom je propisano da iznos se uvozne carine vraća ili otpušta ako se obavijest o carinskom dugu odnosi na robu koju je uvoznik odbio jer je u vrijeme puštanja imala nedostatke ili nije odgovarala uvjetima ugovora na temelju kojeg je uvezena. Da je roba imala nedostatke proizlazi iz činjenice da je prodavatelj, nakon što je tužitelj izrazio nezadovoljstvo pristao raskinuti kupoprodajni ugovor, a u suprotnom da prodavatelj na to ne bi pristao. Ističe da je nejasan i neživotan zaključak tuženika da se ne radi o robi s nedostatcima ili robi koja ne odgovara uvjetima ugovora s obzirom da je već prema samoj izjavi tužitelja razlog za povrat nezadovoljstvo proizvodom. Nedostaci, odnosno roba koja ne odgovara uvjetima ugovora je glavni razlog nezadovoljstva proizvodom kod većine prosječnih proizvođača. Ukazuje da se u konkretnom slučaju radi se o kožnom artiklu luksuznog brenda i da je u takvim okolnostima, opravdano očekivanje tužitelja kao prosječnog potrošača je da roba ima određene kvalitativne značajke koje su iznad uobičajenih te da je izrađena s naglaskom na apsolutnu kontrolu proizvodnog procesa koji na kraju dovodi do rezultata u završnoj obradi koji ne ostavlja prostora za greške koji se kod običnih proizvoda redovne cijene ne bi niti tretirali kao greška. Budući da ovakve detalje i kvalitetu završne obrade nije moguće utvrditi bez detaljnog pregleda robe, jasno je da je tužitelj tek prilikom pregleda robe kod kuće, mogao utvrditi kako se radi o proizvodu koji nema svojstva koja redovni potrošač očekuje od robe konkretnog luksuznog brenda i konkretne cjenovne kategorije. Nadalje navodi da je tuženik svojom postupanjem postupio članku 98. stavku 5. ZUP-a, jer zakonitost rješenja uopće nije moguće ispitati budući da isto ne sadrži opis utvrđenog činjeničnog stanja, razloge koji bi bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka niti razloge donošenja zaključaka tijekom postupka, a u prilog tih tvrdnji prilaže odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2301/2017 od 11. listopada 2018. Tužbenim zahtjevom traži poništenje osporenog rješenja te zahtijeva naknadu troška ovoga spora.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

6. Podneskom od 22. prosinca 2025. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu u kojem prvenstveno ističe da je kako je predmetni odgovor podnesen nakon isteka roka za podnošenje istoga, kao i da su navodi u njemu izneseni krajnje paušalni i neargumentirani, da tuženik svojim postupanjem izravno povređuje načelo učinkovitosti, jedan od temeljnih principa vođenja upravnih sporova, kao i da je zakonska obveza tuženika da se u odgovoru na tužbu treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Smatra da je iz tih razloga sud trebao donijeti presudu bez spisa predmeta te je priložio odluke upravnih sudova donesene bez spisa predmeta. Zaključno navodi da ostaje u cijelosti pri svojim navodima iz tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da po provedenom postupku poništi rješenje te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka.

7. U sporu je održana rasprava 19. svibnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/2024. i 39/2026., dalje: ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti. Zamjenik opunomoćenika tužitelja je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi i upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, te pri podnesku od 22. prosinca 2025. Predložio je da sud zaključi raspravu te je u spis predao popis troškova spora.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju spisa ovoga spora i spisa upravnog postupka dostavljenog uz odgovor tuženika na tužbu.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tužitelj po zastupniku ZAGPORT CARGO d.o.o. Velika Gorica, podnio Carinskom uredu 31. srpnja 2024. zahtjev za povrat carinskog duga za robu po izvoznoj carinskoj deklaraciji MRN broj:

24HR030236002695B2. U obrazloženju zahtjeva se navodi da je roba bila uvezena nakon kupnje u Londonu, te da su prilikom ulaska u državu plaćena carinska davanja u vrijednosti od 2.872,80 eura, kao i da vlasnik kupljene robe nije bio zadovoljan proizvodom te je odlučio vratiti robu u dućan u Londonu u kojem je i kupljena.

11. Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Klasa: UP/I -415- 03/24-08/139, Urbroj: 513-02-3035/80-24-2 od 3. listopada 2024. zahtjev je odbijen kao neosnovan, uz obrazloženje, u bitnome, da sukladno članku 118. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. nisu ispunjeni uvjeti za povratom, jer da nisu priloženi dokazi da se radi o robi s nedostacima ili robi koja ne odgovara uvjetima ugovora, već je razlog povrata nezadovoljstvo proizvodom.

12. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja obveznik (ovdje tužitelj), izjavio je žalbu koja je odbijena ovdje osporenim rješenjem.

13. Člankom 116. stavak 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (preinačena) (dalje u tekstu: Uredba) propisano je da podložno uvjetima utvrđenima u ovom odjeljku, iznosi uvozne ili izvozne carine vraćaju se ili otpuštaju na temelju bilo čega od sljedećeg: (a) previše naplaćenog iznosa uvozne ili izvozne carine;

(b) robe s nedostacima ili robe koja nije u skladu s uvjetima ugovora; (c) greške nadležnih tijela; (d) pravičnosti.

Ako je iznos uvozne ili izvozne carine bio plaćen, a odgovarajuća carinska deklaracija poništena u skladu s člankom 174., taj se iznos vraća.

14. Člankom 118. stavak 1. Uredbe popisano je da se iznos uvozne carine vraća ili otpušta ako se obavijest o carinskom dugu odnosi na robu koju je uvoznik odbio jer je u vrijeme puštanja imala nedostatke ili nije odgovarala uvjetima ugovora na temelju kojeg je uvezena. Smatra se da roba s nedostacima uključuje robu koja je oštećena prije puštanja. Stavkom 2. istog članka je propisano da neovisno o stavku 3., povrat ili otpust odobrava se pod uvjetom da roba nije korištena, osim toliko koliko je potrebno da se ustanovi da je roba s nedostacima ili da ne odgovara uvjetima ugovora i pod uvjetom da je iznesena iz carinskog područja Unije.

15. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta proizlazi da tužitelj nije valjano dokazao da je roba imala nedostatke ili da nije odgovarala uvjetima ugovora na temelju kojeg je uvezena, jer jedini dostavljeni dokaz s tim u vezi, jest izjava samog tužitelja da je nezadovoljan istom, a što nije dovoljan dokaz da se njegovom zahtjevu udovolji. Dakle, kako iz dostavljene relevantne dokumentacije nije utvrđeno koji bi to nedostaci robe bili odn. zašto roba ne odgovara uvjetima ugovora, a spisu ne prileži niti izjava primatelja odn. prodavatelja o prihvatu neispravne robe iz koje bi to bilo razvidno, to su pravilno zaključili prvostupanjsko tijelo i tuženik, i odbili zahtjev tužitelja za povratom carinskog duga.

16. Vezano za tužiteljev prigovor u vezi obrazloženja rješenja, za navesti je da člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje. U konkretnom predmetu, isčitavajući osporeno rješenje, proizlazi da se tuženik u cijelosti osvrnuo na bitne žalbene navode tužitelja i odgovorio na žalbene prigovore, koji su relevantni za odluku u konkretnoj upravnoj stvari pa stoga navedeni tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani.

17. Vezano za prigovor tužitelja da je sud bio dužan ne prihvatiti odgovor tuženika na tužbu i presuditi ovaj spor bez spisa tuženika iz razloga što je taj odgovor podnesen nakon isteka roka koji je tuženiku rješenjem ovoga suda dostavljen za davanje odgovora na tužbu i dostavu spisa tuženika, navesti je da ono što tužitelj tvrdi ovim prigovorom nisu ZUS-om propisani procesnopravni učinci propuštanja roka za podnošenje odgovora na tužbu i dostavu spisa tuženika. Stoga, po stavu ovoga suda, nije bilo zapreke da taj odgovor i taj spis ovaj sud uzme u obzir u ovome sporu.

18. Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

19. Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS -a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

U Splitu 9. lipnja 2026.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Tuženiku

3. U spis

4. Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ